[go: up one dir, main page]
More Web Proxy on the site http://driver.im/
Wikipedija

Invazija Sovjetskog Saveza na Poljsku

(Preusmjereno sa stranice Sovjetska invazija na Poljsku)

Invazija Sovjetskog Saveza na Poljsku, poznata i kao Agresija SSSR na Poljsku (polj. Agresja ZSRR na Polskę), odnosno Poljska kampanja Crvene armije (rus. Польский поход РККА, Pohod Crvene armije na Zapadnu Bjelorusiju i Ukrajinu, bjeloruski: Паход Чырвонай Арміі ў Заходнюю Беларусь і Украіну), u sovjetskim izvorima navođen i kao Oslobodilački pohod Crvene armije (ukr. Визвольний похід Червоної Армії) su bile ratne operacije koje je SSSR izveo 1939. godine protiv Republike Poljske sa ciljem okupacije istočnog dijela njene teritorije, nakon početka njemačke invazije i drugog svjetskog rata. Sovjetska invazija je otpočela 17. septembra 1939. godine, a završila 6. oktobra prestankom organiziranog otpora poljskih snaga, uspostavom demarkacijske linije sa njemačkim snagama, a nakon čega su područja istočno od nje anektirana u Bjelorusku i Ukrajinsku SSSR u sastavu SSSR.

Invazija Sovjetskog Saveza na Poljsku
Segment Invazija Poljske, Drugi svjetski rat

karta podjele i nestanka Poljske 1939: zapad je anketirao Treći Reich, a istok SSSR
Datum 17. IX - 6. X 1939.
Lokacija Poljska
Casus belli pakt Ribbentrop-Molotov
Ishod sovjetska aneksija istočne Poljske
Sukobljene strane
 Sovjetski Savez  Poljska
Komandanti i vođe
Sovjetski Savez Kliment Vorošilov
Sovjetski Savez Mihail Kovaljov
Sovjetski Savez Semjon Timošenko 		Poljska Edward Rydz-Śmigły
Snage
~466.516-800.000 vojnika[1][2] ~20.000 graničara[3]
250.000 vojnika[1][Note 1]
Žrtve i gubici
1.475-3.000 poginulih ili nestalih[Note 2] 3.000-7.000 poginulih ili nestalih, 20.000 ranjenih[3][5][Note 3]

Početkom 1939., SSSR je ušao u pregovore sa Ujedinjenim Kraljevstvom, Francuskom, Poljskom i Rumunjskom kako bi uspostavio savezništvo protiv Trećeg Reicha. Pregovori su propali jer je SSSR zahtijevao da Poljska i Rumunjska daju sovjetskim vojnicima slobodan prolaz kroz njihov teritorij kao dio ugovora o kolektivnoj sigurnosti.[6] Propast pregovora je dovelo do toga da se SSSR okrenuo Trećem Reichu sa kojim je sklopio pakt Ribbentrop-Molotov 23.8.; to je bio pakt o nenapadanju sa tajnim protokolima u kojim bi te dvije države napale druge u istočnoj i sjevernoj Evropi, koje bi podelile na njemačke i sovjetske sfere interesa.[7] Tjedan dana nakon potpisivanja pakta, njemačka vojska je izvršila invaziju Poljske sa sjevera, juga i zapada. Poljske snage su se tada povukle na jugoistok gdje su se pripremale za dugu odbranu i čekale na francusku i britansku pomoć i pojačanje. Međutim, 17.9. Crvena armija je potom izvršila invaziju poljske istočne regije Kresy, u skladu sa tajnim protokolima pakta.[8][Note 4] Sovjetska vlada je objavila da želi "zaštiti Ukrajince i Bjeloruse" koji su živjeli u istočnoj Poljskoj, jer se "Poljska raspala nakon nacističke invazije" te "nije mogla garantirati sigurnost vlastitih građana".[11][12][13][14] Suočena sa otvaranjem drugog fronta, poljska vlada je zaključila da je odbrana jugoistoka postala neodrživa te je naredila hitnu evakuaciju svih vojnika u neutralnu Rumunjsku.[3]

Crvena armija je ostvarila svoj cilj, te je bila brojčano nadmoćna poljskom otporu, čime je zarobila 230.000 poljskih ratnih zarobljenika.[5][15] Sovjetska vlada je anketirala istok Poljske u novembru 1939., prostor koji je predstavljao preko 50% teritorija prijeratne Poljske, te je 13,5 miliona bivših poljskih građana tako postalo građanima Sovjetskog Saveza. Kako bi se suzbio otpor novoj sovjetskoj vladi, provodila se represija te je hiljade osoba uhićeno i smaknuto.[16][17] SSSR je poslao stotine hiljada osoba te regije u Sibir i druge udaljene krajeve SSSR-a u četiri talasa deportacija između 1939. i 1941.[Note 5]

Sovjetske snage su okupirale istočnu Poljsku te ju držale sve do ljeta 1941., kada ih je protjerala njemačka vojska koja je pokrenula Operaciju Barbarossu. Područje je bilo pod nacističkom okupacijom sve dok ju Crvena armija nije opet osvojila u ljeto 1944. Konferencija u Jalti je dozvolila SSSR-u da anketira gotovo cijeli teritorij druge poljske republike prema paktu Molotov–Ribbentrop, dok je obnovljena Poljska zauzvrat dobila teritorij prema zapadu, južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od Odre.[20] SSSR je anketirani teritorij dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.[20]

U augustu 1945., kada je završio Drugi svjetski rat, potpisan je granični sporazum između SSSR-a i Poljske pod sovjetskom kontrolom. Prema dogovoru, priznat je status quo kao zvanična granica uz iznimak regije oko Białystoka i malih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Uvod

uredi

Historijska pozadina

uredi
 
Etnička karta Poljske 1931. godine; područja sa većinskim poljskim stanovništvom označena tamnocrveno; sa ukrajinskim svjetlocrveno; sa bjeloruskim sivo; sa litvanskim zeleno.

I SSSR i Poljska su 1939. godine bile relativno mlade države, odnosno obje su nastale kao posljedice kolapsa Ruskog Carstva u Prvom svjetskom ratu. Određivanje granica između dva entiteta je zakomplicirao kaos izazvan etničkim sukobima na granicama ili unutar predratnih višenacionalnih carstava, kao i građanskim ratom započetim nakon Oktobarske revolucije u Rusiji; pri tome su se Sovjetska Rusija (od koje će nekoliko godina kasnije nastati SSSR) i Poljska našle na suprotstavljenim stranama, velikim dijelom iz ideoloških razloga. Sovjeti su novostvorenu poljsku državu smatrali glavnom preprekom širenju komunizma i svjetske revolucije, odnosno jednu od baza za kontrarevolucionarne i antisovjetske aktivnosti.[21] Poljski vođa Józef Piłsudski je, pak, sovjetsku Rusiju smatrao trajnom prijetnjom nezavisnosti i sigurnosti svoje države, te ju je nastojao otkloniti postavljanjem ruskih granica što dalje na istok.[22] Zbog toga 1919. godine nijedna strana nije prihvatila prijedlog o razgraničenju kasnije poznat kao Curzonova linija, a što je dovelo do sovjetsko-poljskog rata. U njemu su Sovjeti u ljeto 1920. godine poraženi u Varšavkoj bitci, potom odbačeni daleko na istok i u oktobru 1920. prisiljeni tražiti primirje.[23]. 18. marta 1921. godine je sklopljen mirovni sporazum u Rigi[24] kojim su Sovjeti Poljacima ustupili područja koja su okvirno bila zapadno od granice Ruskog Carstva i Državne zajednice Poljske-Litvanije prije prve podjele Poljske 1772. godine.[25] Tako stvorena situacija je 1932. godine potvrđena Sovjetsko-poljskim paktom o nenapadanju.

Sovjetski Savez je 1920-ih formalno odustao od koncepta izvoza revolucije, odnosno kroz Staljinov koncept socijalizma u jednoj zemlji je nastojao svoje resurse orijentirati na unutrašnji razvoj i stabilizaciju režima. Usprkos toga, odnose između dvije zemlje je karakteriziralo duboko nepovjerenje. Pilsudski, koji je nakon puča 1926. godine bio de facto autokratski vladar Poljske, je smatrao SSSR glavnom opasnošću po opstanak svoje države; tome je u prilog išlo i to da je agresivna polonizacija ne-poljskog stanovništva u istočnim područjima stvorila iredentističku podlogu za eventualna sovjetska prisizanja, odnosno, kao u slučaju ukrajinskog stanovništva, reakcija u obliku terorističkog separatističkog pokreta OUN. Pilsudski je Njemačku, usprkos sličnih iredentističkih problema, smatrao manjom prijetnjom, te je čak dolazak Hitlerovih nacista na vlast shvatio kao priliku za reapprochement, a 1934. godine biti će potpisan i njemačko-poljski pakt o nenapadanju.[26] Smrt Pilsudskog 1935. godine je, sa druge strane, dovela do postepenog napuštanja takve politike.

Pregovori

uredi
Glavni članci: pakt Ribbentrop-Molotov, Anglo-poljski vojni sporazum i Sovjetsko-poljski sporazum o nenapadanju
 
Planirana i stvarna podjela Poljske, prema paktu Molotov–Ribbentrop Pact

Sudetska kriza je u jesen 1938. godine bila formalno okončana Münchenskim sporazumom, ali su njegove odredbe prekršene sredinom marta 1939. godine kada se Čehoslovačka pod Hitlerovim pritiskom raspala, odnosno bila okupirana, a nakon toga je Hitler počeo otvoreno tražiti od Poljske da preda Danzig koristeći sudetski presedan. To je britansku i francusku vladu natjeralo da odustanu od dotadašnje politike appeasementa (popuštanja) prema Njemačkoj, odnosno da daju formalne garancije nezavisnosti Poljskoj i Rumunjskoj. Sa druge strane, obje države su, za razliku od Njemačke, bile relativno slabo pripremljene za rat, te Poljskoj i Rumunjskoj nisu mogle pružiti adekvatnu pomoć u slučaju napada. Kao alternativa se počeo nametati savez sa SSSR-om, čija je službena politika, pogotovo posljednjih nekoliko godina, Hitlerovu Njemačku smatrala glavnom prijetnjom evropskom miru.

Zbog toga je nedugo nakon njemačke okupacije Češke započelo razmjena sugestije i planove o potencijalnom političkom i vojnom sporazumu u slučaju potencijalne njemačke agresije.[27][28] Poljska, sa druge strane, nije učestovala u tim pregovorima, zbog straha da bi bilo kakav sporazum između Poljske i SSSR-a doveo do ozbiljne njemačke reakcije.[29] Ova rasprava triju strana se vrtila oko garancijama državama Centralne i Istočne Evrope u slučaju njemačke agresije.[30] Sovjeti nisu vjerovali Britancima i Francuzima u slučaju kolektivnog sigurnosnog sporazuma, pošto isti nisu djelovali protiv Nacionalista tokom Španskog građanskog rata ili zaštitila Čehoslovačku kada ju je anketirala Njemačka. SSSR je sumnjao da bi Britanija i Francuska ostali sa strane u slučaju njemačko-sovjetskog sukoba.[31] Zbog toga, sovjetska delegacija je tražila jedino čvrsto vojno savezništvo koja bi garantirala potporu u slučaju napada na njen teritorij.[32] SSSR je inzistirao i na sferi utjecaja od Finske do Rumunjske, kao svojevrsne "tampon zone", i vojnu potporu u slučaju da neka druga zemlja napadne SSSR ili zemlju unutar njene predložene sfere utjecaja.[33][34] SSSR je takođe i zahetijevao da ima pravo vojskom ući u zemlje sfere utjecaja u slučaju da je njena sigurnost ugrožena.[35] Kada su vojni pregovori otpočeli u augustu, brzo su došli do mrtve točke jer je sovjetska delegacija zahtijevala slobodan prolaz kroz Poljsku ako Treći Reich napadne, te su strane čekale dok su britanski i francuski službenici vršili pritisak na poljske službenike kako bi prihvatili te uvjete.[6][36] Međutim, poljski službenici su odbili ulazak sovjetske vojske na poljski teritorij, jer su se bojali jednom kada Crvena amrija negdje uđe, više nikada ne želi otići.[37] Sovjeti su predložili da se ignoriše poljska strana i potpiše trojni sporazum protivno njihovim odbijanjima.[38] Britanci su odbili jer su smatrali da bi time natjerali Poljsku da uspostavi snažnije veze sa Trećim Reichom.[39]

U međuvremenu, njemački službenici su potajno implicirali sovjetskim diplomatima da bi ponudili bolje uslove za politički pakt od Britanije i Francuske.[40] SSSR je započeo rasprave sa Trećim Reichom oko uspostave ekonomskog sporazuma dok je istodobno dalje pregovarala sa trojnim sporazumom.[40] Kasnog jula 1939., sovjetski i njemački službenici su se dogovorili oko većine detalja za ekonomski sporazum, te o mogućem političkom sporazumu.[41] Sovjete je također zabrinjavao i eskalirajući oružani sukob sa japanskim snagama na mongosko-kineskoj granici, koji bi u slučaju ulaska u sukob sa Njemačkom doveo do rata na dva fronta. 19.8. 1939. godine sklopljen je njemačko-sovjetski gospodarski sporazum prema kojem bi SSSR davao sirovine Trećem Reichu u zamjenu za oružje, vojnu tehnologiju i civilnu mašineriju. Dva dana kasnije, Sovjeti su prekinuli trojne pregovore.[40][42] 24. augusta SSSR i Treći Reich je potpisao politički i vojni sporazum koji je pratio gospodarski sporazum, pakt Ribbentrop-Molotov. To je bio pakt o međusobnom nenapadanju SSSR-a i Trećeg Reicha, ali je sadržavao i tajne protokole o napadanju drugih država istočne i sjeverne Evrope koji bi se trebali podeliti na njemačku i sovjetsku sferu utjecaja. Sovjeti su htjeli da im sfera uključuje i ove države: Latvija, Estonija i Finska.[Note 6] Dogovaralo se i o zajedničkoj podjeli Poljske. Paktom bi SSSR dobio mogućnost vratiti teritorije koje je izgubio mirom u Rigi i stavio istočne i zapadne Ukrajince i Bjeloruse pod zajedničku sovjetsku vlast.[45][46]

Dan nakon potpisivanja pakta, francuski i britanski službenici su hitno tražili sastanak sa sovjetskim vojnim pregovaračem Klimentom Vorošilovom.[47] 25.8. Vorošilov im je saopštio: "Uslijed promene političke situacije, nema korisnog smisla u nastavku razgovora."[47] Istog dana, Britanija i Poljska su potpisali anglo-poljski vojni sporazum.[48] Prema njemu, Britanija je obećala odbraniti Poljsku i njenu nezavisnost.[48]

Njemačka invazija Poljske

uredi
Glavni članak: Njemačka invazija Poljske

Hitler je do posljednjeg trenutka nastojao izbjeći rat sa zapadnim saveznicima, te je 26.8. predložio da se Wehrmacht stavi na raspolaganje Britancima u svrhu zaštite njihovog kolnijalnog imperija.[49] U ponoć 29.8. je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop britanskom ambasadoru Nevilleu Hendersonu dao spisak uslova koji bi navodno osigurali mir Poljskoj.[50] Pod njima je Poljska je trebala predati Danzig (Gdańsk) Trećem Reichu, te bi se trebao provesti referendum u poljskom koridoru do kraja godine, na temelju prebivališta iz 1919. (ne kasnije).[50] Kada je poljski ambasador Lipski otišao da vidi Ribbentropa 30.8. da mu kaže da on nema pravo takvo nešto potpisivati, Ribbentrop ga je otjerao.[51] Treći Reich je nakon toga saopštio da je Poljska "odbila njemačku ponudu" te da su "pregovori sa Poljskom završeni".[52] 31.8., fingiran je incident u Gleiwitzu kraj pograničnog grada Gleiwitza.[53] To je poslužilo kao povod i izgovor za rat, te je Hitler naredio sveopšti napad na zapadnu Poljsku u 04:45 ujutro 1.9.[51]

Savezničke vlade su formalno poštovale svoje obaveze prema Poljskoj, te objavile rat Trećem Reichu 3.9. Time je sukob dobio svjetski karakter, a Poljaci dobili snažan poticaj za otpor napadačima. U stvarnosti se, međutim, pokazalo da saveznici nisu imali mogućnosti niti volje Poljskoj pružiti ikakvu konkretnu pomoć.[54] Tokom prvih okršaja na granici se ispostavilo da je njemačka tehnička, operativna i brojčana nadmoć takva da su poljske snage uništene, opkoljene ili prisiljene na kaotično povlačenje prema Varšavi i Lavovu. 10. septembra vrhovni poljski zapovjednik, maršal Edward Rydz-Śmigły, je naredio povlačenje prema jugoistoku zemlje, gdje se, u skladu sa predratnim planovima, trebao oformiti tzv. Rumunjski mostobran.[55] Nakon invazije, nacisti su poticali Sovjete da ispune svoju ulogu prema paktu i napadnu Poljsku sa istoka. Sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i njemački veleposlanik Friedrich Werner von der Schulenburg su izmijenili nekoliko diplomatskih poruka ali su Sovjeti ipak odgodili invaziju tjedan dana. Uzrok kašnjenu je bio nastavak borbi sa Japancima, koje su okončane 15. septembra sklapanjem primirja. U međuvremenu su se snage Crvene armije mobilizirale, ali i stekle dodatnu prednost, s obzirom na to da su poljske snage kolabirale ili povučene sa istočne granice kako bi se suprotstavile njemačkim napadačima.[56][57]

17.9. 1939. je Molotov je poljskom ambasadoru u Moskvi, Wacławu Grzybowskom, dao sljedeću izjavu:

Poljsko-njemački rat je razotkrio unutrašnji bankrot poljske države. Tijekom 10 dana neprijateljstava Poljska je izgubila sva svoja industrijska područja i kulturne centre. Varšava, glavni grad Poljske, više ne postoji. Poljska vlada se raspala, i ne pokazuje više znakove života. Ovo znači da su poljska država i njena vlada, u biti, prestali da postoje. Isto tako, ugovori sklopljeni između SSSR-a i Poljske više nisu validni. Ostavljena sama i bez vodstva, Poljska je postala prigodno polje za svaku rstu opasnosti i iznenađenja, koji bi mogli postati prijetnja SSSR-u. Zbog tih razloga, sovjetska vlada koja je stalno bila neutralna, ne može više održavati neutralni stav prema tim činjenicama. Sovjetska vlada takođe ne može da mirno stoji i gleda kako su Ukrajinci i Bjelorusi, koji žive na poljskom teritoriju i koji su ostavljeni na milost i nemilost sudbini, ostavljeni bez odbrane. Pod tim uslovima, sovjetska vlada je zamolila vrhovni štab Crvene armije da naredi armiji da pređe granicu kako bi stavila pod svoju zaštitu život i imovinu žitelja zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije. Istodobno, sovjetska vlada predlaže mjere da oslobodi poljski narod od nesretnog rata u kojeg su ga uvukli njihovi nemudri vođe, te im omogućili da žive miran život.

– Ministar vanjskih poslova SSSR-a, V. Molotov[58]

Molotov je preko radija objavio da su svi sporazumi između SSSR-a i Poljske postali ništavni jer je Poljska prestala postojati.[14][59] Istoga dana, Crvena armija je prešla granicu i ušla u Poljsku.[3][56]

Stanje pred invaziju

uredi

Stanje u Poljskoj na dan sovjetske invazije

uredi
 
Stanje u Poljskoj 16. septembra 1939. godine, dan pred sovjetsku invaziju; područja pod njemačkom kontrolom označena sivo, pod slovačkom kontrolom maslinasto; preostala područja pod poljskom kontrolom označena žuto.

Do 17.9. 1939. godine se njemačka ofanziva na Poljsku se odvijala uglavnom po utvrđenom planu, odnosno ostvarila je zadane ciljeve; najveći dio zapadne Poljske je pao pod njemačku kontrolu, uključujući najvažnija industrijska središta i populacijske centre, dok se glavni grad Varšava našao pod opsadom. Poljske snage su bile razbijene, a u nekim slučajevima opkoljene i uništene, odnosno prisiljene na kaotično povlačenje na istok. Poljska vlast je, sa druge strane, zadržana nad šest istočnih vojvodstava, kao i na dijelovima dodatnih pet vojvodstava,[60] odnosno pojasom površine od 140.000 km2 – oko 200 km širokim i 950 km dugim – od Zapadne Dvine do Karpata. [61] Poljski historičar i desničarski političar Leszek Moczulski navodi da se oko 250.000 poljskih vojnika i dalje borilo u središnjoj Poljskoj, dok se 350.000 pripremalo da brani poljski jugoistok, 35.000 je bilo sjeverno od Polesja, a 10.000 se borilo u izoliranim garnizonima Helu i Gdyniji na obali Baltika.[62]

Suprotstavljene snage

uredi

SSSR

uredi
 
Kliment Vorošilov, vrhovni sovjetski zapovjednik invazije na Poljsku

Sovjeti su za operacije u Poljskoj mobilizirali snage iz uglavnom iz Bjeloruskog (BOVO) i Kijevskog vojnog okruga (KOVO), od kojih je stvoren Bjeloruski front pod komandom Mihaila Kovaljova i Ukrajinski front pod komandom Semjona Timošenka.[3] Maršal Kliment Vorošilov preuzeo je vrhovnu poziciju zapovijedanja obje fronte, tj. sveukupne sovjetske invazije na Poljsku.

Snage Bjeloruskog fronta su bile podijeljene na Polocku grupu (kasnije preimenovanu u 3. armiju) koju su činile 3 pješadijske i 1 konjička divizija, te 2 lake oklopne brigade, a podržavalo 136 aviona; Minsku grupu, koju su činile 2 pješadijske i 2 konjičke divizije; Dzeržinsku grupu, koju su činile 2 pješadijske i 2 konjičke divizije, te 2 tenkovske i 1 motorizirana brigada; Slucku grupu (kasnije preimenovanu u 4. armiju) pod komandom Vasilija Čujkova, koju je činilo tri pješadijske divizije i dvije tenkovske brigade uz podršku Dnjeparske rječne flotile, te 10. armija (tri pješadijske divizije) koja je činila drugi ešalon. Ukupno su sadržavale 378.160 ljudi, 3.167 artiljerijskih oruđa i 2.406 tenka.

Snage Ukrajinskog fronta su bile podijeljene na Šepetovsku grupu (preimenovanu u 5. armiju) sa 6 pješadijskih divizija i jednom tenkovskom brigadom; Voločiskaju grupu (preimenovanu u 6. armiju) sa dvije pješadijske i tri konjičke divizije, te dvije tenkovske brigade; Kamenec-Podoljsku grupu (na kraju preimenovanu u 12. armiju) sa dvije pješadijske i četiri konjičke divizije, te četiri tenkovske i jednu motoriziranu brigadu. Ukupno su sadržavale 238.978 ljudi, 1792 artiljerijska oruđa i 2330 tenkova. Ovom invazijom SSSR je prekršio sovjetsko-poljski sporazum o nenapadanju potpisan 1932., a koji je trebao vrijediti do 1945.[63]

Poljska

uredi

Tokom najvećeg dijela predratnog perioda poljski planeri su Sovjete smatrali najvećom opasnošću, te je u tu svrhu izrađen tzv. Plan Istok koji je predviđao obranu istočnih područja, odnosno uložen je određen napor u utvrđivanje istočne granice. Međutim, plan sa kojim se ušlo u rat protiv Njemačke je bio tzv. Plan Zapad, koji je je pretpostavljao da će SSSR ostati neutralan u slučaju izbijanja sukoba sa Trećim Reichom. Prema njemu je glavnina poljskih snaga bila stacionirana na zapadnim granicama, dok je obrana istočnih granica povjerena Korpusu zaštite granice (KOP), paravojnoj formaciji koja je, iako se smatrala elitom, bila namijenjena prije svega za policijsku i kontragerilsku djelatnost te se nije mogla ravnopravno nositi sa brojčano i tehnički nadmoćnijom Crvenom armijom. U trenutku početka sovjetske invazije na istočnoj granici je bilo kordonski raspoređeno oko 20 bataljona KOP sa oko 20.000 vojnika.[3][64] Sa druge strane, u neka područja, kao što su Rovno i Tarnopol, su sa zapada pristigli dijelovi poraženih jedinica koje su se se pokušale reogranizirati.

Vojna kampanja

uredi
 
Sovjetski vojnici marširaju u Poljsku

Kada je SSSR pokrenuo invaziju, Rydz-Śmigły je isprva htio narediti istočnim snagama da pruže otpor, ali su ga poljski premijer Felicjan Sławoj Składkowski i poljski predsjednik Ignacy Mościcki odgovorili od toga.[3][64] U 04:00 sati 17. septembra Rydz-Śmigły je naredio poljskim vojnicima da se suzdrže i jedino se bore protiv sovjetskih vojnika u samoobrani.[3] Međutim, njemačka invazija je već toliko oštetila poljsku infrastrukturu i komunikacijske kanale da je dovela do problema sa zapovijedanjem i kontrolom poljskih snaga.[65] usred te konfuzije, dogodili su se okršaji između poljskih i sovjetskih vojnika na granici.[3][64] General Wilhelm Orlik-Rückemann, koji je preuzeo nadzor nad pograničnim korpusom 30.8., nije dobio nikakve upute nakon svojeg imenovanja.[66] Kao rezultat toga, on i njegovi podređeni su se aktivno uključili u odbrani od sovjetske najezde, pre nego je njegova grupa ukinuta 1.10.[66]

Poljska vlada odbila se predati ili pregovarati te je umjesto toga naredila svim jedinicama da se evakuiraju iz Poljske i preustroje u Francuskoj.[3] Dan nakon sovjetskog napada, poljska vlada je pobjegla u Rumunjsku. Poljske jedinice su nastavile manevrirati prema jugoistoku i odolijevati njemačkim napadima sa jedne strane i povremeno sovjetskim napadima sa druge. Idućih dana, njemačke snage su pobjedile armiju Krakówa i Lublina tijekom bitke za Tomaszów Lubelski.[67]

 
Njemački i sovjetski vojnici se rukuju nakon međusobnog susreta

Sovjetske jedinice često bi srele svoje njemačke suborce kako napreduju iz suprotnog smjera. Značajni primjeri saradnje odigrali su se između Wehrmachta i Crvene armije na bojnom polju. Wehrmacht je predao tvrđavu u Brestu sovjetskoj 29. tenkovskoj brigadi, koju je zauzeo kada je 17. septembra. završila bitka za Brześć Litewski.[68] Njemački general Heinz Guderian i sovjetski brigadir Semjon Krivošejn su 22.9. održali zajedničku njemačko-sovjetsku paradu u Brestu.[68] Poljski komunisti su takođe izručeni njemačkim snagama.[69] Lavov se predao 22. septembra danima nakon što su njemački vojnici predali operaciju opsade Sovjetima koji su ju nastavili.[70] Sovjetske snage su zauzele Vilnius 19. septemnbra nakon dvodnevne bitke, te su zauzeli Grodno 24. septembra nakon četiri dana bitke. Do 28.9. Crvena armija je stigla do trase Narew, zapadni Bug, Visla i San—granica unaprijed dogovorena paktom Ribbentrop-Molotov.[71]

Usprkos poljskoj taktičkoj pobjedi prilikom bitke kod Šacka, ishod šireg sukoba nije nikada bio upitan.[72] Dobrovoljci, milicija i jedinice u povlačenju koji su još držale glavni grad u opsadi, do 28. septembra, i utvrdu Modlin, severno od Varšave, su se predale idućeg dana nakon intenzivnih borbi u trajanju od šestnaest dana. 1. oktobra sovjetske snage su otjerale poljske jedinice u šumu nakon bitke za Wytyczno, koja je bila jedna zadnja izravna konfrontacija te kampanje.[73] Nekoliko izoliranih poljskih garnizona je uspjelo održati svoje pozicije dugo nakon opkoljavanja, poput utvrde Sarny u Volinju koja je izdržala sve do 25. septembra Zadnja jedinica poljske armije koja se predala bila je ona koju je vodio general Franciszek Kleeberg. On se predao 6. oktobra nakon četverodnevne bitke kod Kocka, čime je završila septembarska kampanja. 31.10., Molotov je objavio Vrhovnom sovjetu: "Kratki udarac njemačke vojske, a potom i od Crvene armije, bio je dovoljan da ništa ne ostane od tog ružnog stvorenja versajskog sporazuma".[74][75]

Reakcije

uredi

Mjesne reakcije

uredi
 
Poštanska marka SSSR-a iz 1940. na kojoj piše: "Oslobađanje bratskih naroda zapadne Ukrajine i zapadne Bjelorusije 17.9. 1939."

Reakcija nepoljskih naroda samo je još zakompliciralo situaciju. Velik broj Ukrajinaca, Bjelorusa i Jevreja je pozdravilo sovjetsku invaziju.[76] Mjesni komunisti su okupljali ljude da pripreme dobrodošlicu Crvenoj armiji na tradicionalni ruski običaj predstavljajući kruh i sol u južnim predgrađima Bresta. Povodom ovog događaja, pripremljen je slavoluk načinjen od dva štapa, ukrađen granjem i cvećem. Natpis, na kojem je bila duga vrpca od crvene krpe sa ruskim sloganom, koji veliča SSSR i pozdravlja Crvenu armiju, je postavljen na slavoluk.[77] Mjesnu reakciju pomenuo je i Lav Mehlis, koji je Staljinu saopštio da ljudi zapadne Ukrajine pozdravljaju sovjetske vojnike "poput pravih osloboditelja".[78] Organizacija ukrajinskih nacionalista se pobunila protiv Poljaka dok su komunistički partizani organizovali mjesne pobune, poput one u Skidalju.[3]

1940. Aleksandar Dovženko je režirao propagandni sovjetski dokumentarni film Oslobođenje u kojem je taj proces prikazao na pozitivan način, kao ispravljanje historijske nepravde, odnosno pripajanje većinski ukrajinskih područja matičnoj zemlji – sovjetskoj Ukrajini.[79]

Saveznička reakcija

uredi

Reakcija Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva na sovjetsku invaziju i aneksiju istočne Poljske bila je prigušena, pošto nijedna od njih nije htjela konfrontaciju sa SSSR-om u to vrijeme.[80][81] Anglo-poljski vojni sporazum od 25.8. 1939. je obećao da će Britanija pomoći Poljskoj ako ju napadne neka europska država.[Note 7] Tajni protokol sporazuma je, ipak, specifično navodio da se pod "europskom državom" misli na Treći Reich.[83] Kada je poljski veleposlanik Edward Raczyński podsjetio britanskog tajnika Edwarda Lindleyja Wooda o sporazumu, ovaj mu je odgovorio da "nisu njegova, već britanska posla objaviti rat SSSR-u ili ne".[80] Britanski premijer Neville Chamberlain je razmišljao o davanju javne izjave o obnavljanju poljske države, ali je na kraju tek izdao općenitu osudu.[80] Ovaj stav je predstavljao britanski pokušaj ravnoteže: njegovi sigurnosni interesi su uključivali trgovanje sa Sovjetskim Savezom koji bi podupirali britanski ratni napor i mogućnost buduće anglo-sovjetske alijanse protiv Trećeg Reicha.[83] Javno mišljenje u Britaniji je bilo podijeljeno između bijesa zbog podupiranja invazije s jedne strane i razmišljanja da su sovjetski zahtjevi u regiji razumni.[83]

Iako su Francuzi dali obećanja Poljskoj, među njima i zračnu potporu, nisu ih ostvarili. Francusko-poljsko vojno savezništvo je potpisano 1921. i potom izmijenjeno. Ugovore nije osobito podupirao francuski vojni vrh; odnosi između država su slabili u 1920-ima i 1930-ima.[84] Prema francuskom stavu, njemačko-sovjetsko savezništvo je bilo krhko i preveliko osuđivanje, ili djelovanje protiv Sovjeta ne bi bilo u interesima niti Francuske niti Poljske.[81] Jednom kada je sovjetska vojska ušla u Poljsku, Britanci i Francuzi su odlučili da ne mogu ništa kratkoročno učiniti za Poljsku već da bi se trebali pripremati na dugoročnu pobjedu. Francuzi su izveli saarsku ofenzivu i ušli u Saarland u septembru, ali nakon poljskog poraza su se ponovno povukli iza Maginotove linije 4. oktobra.[85]

Neposredno nakon samih događaja Winston Churchill, tada Prvi lord admiraliteta, je u govoru preko BBC-ja 1.10. 1939. godine izjavio:

Mi bismo rado htjeli da su ruske armije stajale na sadašnjim linijama kao prijatelji i saveznici Poljske, a ne kao osvajači. Ali da bi ruske vojske trebale stajati na toj liniji je bilo očigledno potrebno za sigurnost Rusije od nacističke opasnosti. U svakoj slučaju, linija je tu i Istočni front je stvoren gdje se nacistička Njemačka ne usudi napasti. Kada je g. von Ribbentrop pozvan u Moskvu prošlog tjedna, to je bilo da se upozna i prihvati činjenicu da nacistički planovi o baltičkim državama i Ukrajini moraju doći svom kraju.[86]

Ishod i posljedice

uredi
Glavni članak: Okupacija Poljske (1939–1945)
 
Poljski ratni zarobljenici koje je zarobila Crvena armija

U oktobru 1939, Molotov je Vrhovnom sovjetu objavio da su Sovjeti pretrpjeli 737 smrti i 1.862 ranjenih tijekom kampanje, iako poljski historičari navode brojku i do 3.000 smrti i 8.000–10.000 ranjenih.[3] Na poljskoj strani, 3.000–7.000 vojnika je umrlo u bitkama sa Crvenom armijom, dok je između 230.000–450.000 zarobljeno.[5] Sovjeti su često kršili obećanja o uslovima predaje. U nekim slučajevima, obećali su poljskim vojnicima slobodu a potom ih uhapsili kada su ovi odložili oružje.[3]

SSSR je prestao priznavati postojanje poljske države na početku invazije. Nijedna strana nije izdala formalnu objavu rata; ova je odluka ima značajne posljedice, a Smigly-Rydz će potom biti kritiziran zbog toga.[87] Sovjeti su ubili na desetke hiljada poljskih ratnih zarobljenika, od čega nekoliko tijekom same kampanje.[88] 24. septembra, Sovjeti su ubili 42 pripadnika osoblja i pacijenata u poljskoj vojnoj bolnici u selu Grabowiec, kraj Zamośća.[89] Takođe su smaknuli sve poljske oficire nakon zauzimanja Šacka 28. septembra,[72] preko 20.000 poljskih vojnih oficira i civila je masakrirano u katinjskom pokolju 1940.[3][68] dok je između 10.000 i 20.000 Jevreja pogubljeno od sovjetskih i poljskih komunista između 1939. i 1947.[90] Ovome treba pridodati i 20.000–30.000 zarobljenih Poljaka koje je NKVD pobio netom prije evakucije iz istočne Poljske uoči nacističke invazije te regije u junu 1941.[91] NKVD je koristio mučenje u širokom rasponu u nekoliko zatvora, osobito u onima u malenim gradovima.[92]

 
Žrtve katinjskog masakra

28. septembra SSSR i Treći Reich su potpisali njemačko-sovjetski ugovor o prijateljstvu, suradnji i demarkaciji, čime su preinačili tajne protokole pakta Molotov–Ribbentrop. Pomaknuli su Litvaniju u sovjetsku sferu utjecaja - bez njenog znanja ili odobrenja - te pomaknuli granicu u Poljskoj prema istoku, čime je njemačka strana dobila više teritorija.[1] Ovim ugovorom, koji se katkad navodi kao "četvrta podjela Poljske",[3] SSSR je osigurao gotovo sav poljski teritorij istočno od rijeka Pisa, Narew, Bug i San. Sveukupno, sovjetski režim je dobio oko 200,000 km² poljskog područja, na kojem je živjelo 13,5 miliona ljudi.[65] To je predstavljalo preko 50% ukupnog poljskog teritorija.[93] Granica stvorena ovim ugovorom ugrubo se poklapa sa Curzonovom linijom koju su iscrtali Britanci 1919., što će Staljin kasnije uspješno eksploatirati tokom pregovora sa Saveznicima na teheranskoj i jaltinoj konferenciji.[94]

Na osvojenim područjima je Crvena armija je isprva stvorila konfuziju među stanovništvom jer je širila dezinformacija da su stigli kako bi spasili Poljsku od nacista.[95] Njihovo napredovanje je iznenadilo poljske zajednice i vođe, jer nisu dobili upute kako da reaguju u slučaju sovjetskog napada. Poljski i jevrejski građani su isprva radije htjeli sovjetski nego njemački režim.[96] Međutim, novi sovjetski režim je brzo počeo nametati svoju ideologiju mještanima. Primjerice, Sovjeti su uzimali, nacionalizirali i drugima dijelili privatnu i državnu imovinu.[97] Dvije godine nakon aneksije, sovjetske vlasti su uhapsile otprilike 100.000 poljskih državljana.[98] Zbog manjka pristupa tajnim sovjetskim arhivima, kao i demografskim promjenama koje su izazvale kasnije njemačka okupacija, Holokaust i etnička čišćenja tokom sovjetsko-njemačkog rata broj deportiranih poljskih građana u Sibir i Daleki istok, te broj žrtava represije je čest predmet nagađanja. Procjene sežu od 350.000 do 1.500.000 osoba deportiranih u Sibir i između 250.000 i 1,000.000 ubijenih, uključujući civile.[99] Otvaranjem tajnih sovjetskih arhiva 1989., niže procjene su se ispostavile točnima. 2009., prigodom 70. obljetnice sovjetske invazije, poljski Institut za nacionalno sjećanje je objavio da je broj deportiranih u SSSR bio 320.000[100] – među njima je 139.000 poslano u Sibir, 66.000 u suhe stepe Kazahstana a 78.000 u daleki istok i sjeverne regije[101] – dok je oko 150.000 poljskih građana umrlo tijekom sovjetske vladavine.[100]

Bjelorusija i Ukrajina

uredi
 
Promjena granice Poljske 1937. (plava linija) u usporedbi sa granicama koje su pomaknute prema zapadu 1947. (crvena linija)

Od 13,5 milijuna civila koji su živjeli u poljskim područjima koja je anketirao SSSR, Poljaci su bili najmnogobrojniji; ipak, Bjelorusi i Ukrajinci su činili otprilike 50 % stanovništva.[Note 8]

26. oktobra održani su izbori bjeloruskih i ukrajinskih skupština kako bi se aneksiji dao privid legalnosti.[Note 9] Ukrajinci i Bjelorusi su bili otuđeni zbog polonizacije u Poljskoj, kao i suzbijanja njihovih separatističkih pokreta, pa su osjećali malo vjernosti prema poljskoj državi.[104][105] Ipak, nisu svi Bjelorusi i Ukrajinci vjerovali novom sovjetskom režimu, koji je bio odgovoran za Holodomor 1932.-1933.[95] Siromašni su uglavnom pozdravljali Sovjete, dok je elite imala tendenciju pridružiti se opoziciji.[104][106] Sovjeti su ubrzo započeli sovjetizaciju u zapadnoj Bjelorusiji i Ukrajini, uključujući prisilnu kolektivizaciju cijele regije. U tom procesu, nemilosrdno su razbili političke stranke i javne udruge te uhapsili ili pogubili njihove vođe i predstavnike kao "neprijatelje naroda".[95] Sovjetske vlasti su isto tako suzbijale antipoljsku Organizaciju ukrajinskih nacionalista, koja se borila protiv poljske vlade od 1920-ih; htjeli su nezavisnu, jedinstvenu Ukrajinu.[106][107] Ipak, ova aneksija je postala ključan događaj u historiji Ukrajine i Bjelorusije, jer su time danas nezavisne države nakon raspada Sovjetskog Saveza utvrdile svoje zapadne granice.[108]

Službeni sovjetski stav prema Poljskoj se promijenio nakon početka njemačke invazije na SSSR u ljeto 1941. godine, zbog koje se SSSR priključio Saveznicima. 30. jula je u Londonu skloplje Sporazum Sikorski-Majski kojim su Sovjeti priznali poljsku vladu u izbjeglištvu te ništavnim proglasili sve odredbe pakta Ribbentrop-Molotov. Pitanje istočne granice je, međutim, zbog njemačke okupacije ostavljeno za kasnije rješavanje. U proljeće 1943. godine je sovjetska strana prekinula odnose sa poljskom izbjegličkom vladom nakon što je ova tražila nezavisnu istragu masovnih grobnica u Katinju.[109][110] Umjesto toga je u Moskvi osnovana prosovjetska Unija poljskih patriota koju je vodila komunistička aktivistica Wanda Wasilewska,[111][112] a od koje će u ljeto 1944. godine nastati Poljski komitet nacionalnog oslobođenja, odnosno prva vlada poratne komunističke Poljske.

Britanski premijer Winston Churchill se u ljeto 1943. godine, nakon sovjetske pobjede u kurskoj bitci, počeo prihvaćati Curzonovu liniju kao buduću istočnu granicu poljske države. Taj je stav konačno potvrđen od strane savezničke Velike trojke na konferenciji u Jalti. Njime je SSSR-u priznati da nakon završetka rata anektira gotovo cijeli teritoriju Druge poljske republike prema paktu Molotov–Ribbentrop; je obnovljena Poljska je kao kompenzaciju dobila njemačku teritorij na zapadu: južnu polovicu istočne Pruske i teritorij istočno od Odre.[20] SSSR je anketirani teritorij dodijelio Ukrajinskoj SSR i Bjeloruskoj SSR.[20] Sukladno time, pomicanjem poljske granice prema zapadu, velik broj Poljaka na istoku tako se silom prilika trajno našao izvan svoje domovine. Između 1944. i 1948. se odigrao transfer 1.517.982 Poljaka iz SSSR-a u poslijeratnu, zapadniju Poljsku.[113]

U augustu 1945., nakon završteka neprijateljstava u Evropi, NR Poljska i SSSR su potpisali sporazum kojim je status quo određen kao zvanična granica uz iznimak regije oko Białystoka i malih dijelova Galicije oko Przemyśla, koji su jedini vraćeni Poljskoj.

Poratna tumačenja

uredi
 
Spomenik palim poljskim državljanima sovjetske invazije 17. IX 1939., Varšava

U sovjetskoj historiografiji se invazija ocjenjivala u pravilu pozitivno. Već na samom početku je Politbiro CK KPSS je od početka operaciju nazvao "kampanjom oslobođenja", a kasnije sovjetske izjave nikada nisu skretale od tog stajališta.[114] Iako su na Zapadu objavljivani tajni protokoli sporazuma Ribbentrop-Molotov, Sovjeti su pred vlastitom i međunarodnom javnošću negirali odnosno skrivali njihovo postojanje.[115][116][117]

Slična je politika provođena i u poratnoj Poljskoj, odnosno sovjetska invazija se tumačila kao ispravljanje historijske nepravde ili žrtva za koju je Poljska kompenzirana pripajanjem teritorija na zapadu. Svrha je bila očuvati savezništvo dvije države koje su pripadale Istočnom bloku.[68][73][118] U samoj Poljskoj se negativan stav mogao pronaći jedino u ilegalnoj antikomunističkoj opoziciji ili političkoj emigraciji; jedan od primjera predstavlja protestna pjesma Ballada wrześniowa iz 1982. godine koju je napisao Jacek Kaczmarski.[73][119]

Na Zapadu se, pak, pogotovo u doba Hladnog rata, počeo graditi stav prema kome je sovjetska invazija predstavljala agresiju, odnosno ničime opravdano kršenje međunarodnih sporazuma i tuđeg suvereniteta, a suradnja SSSR i Njemačke koristila kao ključni argument za izjednačavanje komunizma i nacizma kao totalitarnih idelogija.[120] Taj je stav danas izuzetno popularan u suvremenoj Poljskoj.

Pozitivan stav prema invaziji je, sa druge strane, zadržan u suvremenoj Bjelorusiji, gdje područja koje su 1939. godine okupirali Sovjeti tvore gotovo polovicu teritorija današnje države. U Ukrajini se također na posljedice sovjetske invazije gleda pozitivno, s obzirom da su sovjetskom aneksijom pod istu vlast prvi put nakon 1654. godine došla područja sa ukrajinskim etničkim korpusom, a Zapadna Ukrajina, gdje su se kultura i nacionalna svijest razvijale bez rusifikatorskih pritisaka, došla u priliku da utiče na razvoj ukrajinske nacionalne svijesti. Takav je stav, između ostalih, iznio ukrajinski historičar Orest Subteljnij.[121]

Nakon završetka Hladnog rata se, sa druge strane, među dijelom historičara, ali i mnogim sovjetskim apologetima, počeo širiti stav da je sovjetska invazija Poljske bila "iznuđen", odnosno u svjetlu kasnijih događaja ispravan potez. Pri tome se najviše navodi argument da je u trenutku invazije Poljska bila osuđena na propast i njemačku okupaciju - stav koji danas žestoko osporava dio poljskih historičara i nacionalističkih političara - te da su Sovjeti mogli birati između intervencije i toga da Nijemci okupiraju cijelu Poljsku i steknu mogućnost u buduću invaziju krenuti 200–250 km istočnije nego što su to učinili 1941. godine.

Fusnote

uredi
  1. ↑ Povlačenje od njemačke vojske je poremetilo i oslabilo poljsku armiju, zbog čega je problematično procijeniti njihovu snagu. Sanford procjenjuje da se oko 250.000 našlo na granici uz sovjetski napad te su pružali tek djelomičan otpor.[3]
  2. ↑ Službeni sovjetski gubici su 1.475 poginulih ili nestalih (ukrajinska fronta - 972, bjeloruska fronta – 503), te 2.383 ranjenih (ukrajinska fronta – 1.741, bjeloruska fronta – 642). Sovjeti su izgubili 150 tenkova dok je nekoliko stotina imalo tehničke poteškoće.[2] Sanford navodi da su poljski izvori procijenili 3.000 poginulih Sovjeta i 10.000 ranjenih.[3] Ruski historičar Igor Bunič navodi da su sovjetski gubici 5.327 mrtvih ili nestalih, ali ne pominje ranjene.[4]
  3. ↑ Ova brojka ne uključuje oko 2.500 ratnih zarobljenika koji su smaknuti u osvetničkim pohodima ili od organizacije ukrajinskih nacionalista.[3]
  4. ↑ SSSR je oklijevao intervenirati sve do pada Varšave od njemačkih snaga.[9] Sovjetsku odluku o invaziji istoka Poljske prema paktu dobio je njemački veleposlanik Friedrich Werner von der Schulenburg 9.9., iako je sama invazija odgođena još tjedan dana.[10]
  5. ↑ Točan broj deportiranih osoba između 1939.–1941. je nepoznat. Procjene se kreću između 350.000 do 1,5 miliona; Rummel daje procjenu od 1,2 miliona, a Knox 1,5 milijuna.[18][19]
  6. ↑ 28.9., granice su preinačene kada je područje između rijeka Visle i Buge dodano njemačkoj sferi te pomaklo Litvaniju sovjetskoj sferi interesa.[43][44]
  7. ↑ "Sporazum o međusobnoj pomoći između ujedinjenog Kraljevstva i Poljske" (London, 25.8. 1939) u članku 1 navodi: "Ako se jedna od ugovorenih strana nađe u sukobu sa europskom državom u sklopu agresije od potonje, druga strana će odmah prvoj ugovorenoj strani dati svu potporu i pomoć u njenom raspolaganju."[82]
  8. ↑ U istočnim poljskim područjima pod sovjetskom okupacijom, narodni sastav je bio sljedeći: 38% Poljaci, 37% Ukrajinci, 14,5% Bjelorusi, 8,4% Židovi, 0,9 % Rusi i 0,6 % Nijemci.[102]
  9. ↑ Birači su za izbor imali samo jednog kandidata za svaku poziciju zamjenika; komunističke partije su potom skupštinama dale rezolucije koje bi gurale nacionalizaciju banaka i tešku industriju, te prijenos zemlje zadrugama seljaka[103]

Bilješke

uredi
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 „Kampania wrześniowa 1939” [September Campaign 1939] (poljski). PWN Encyklopedia. Arhivirano iz originala na datum 2006-05-09. Pristupljeno 2014-12-24. 
  2. ↑ 2,0 2,1 Krivosheev 1997, str. 79
  3. ↑ 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 Sanford str. 20–24
  4. ↑ Bunič 1994, str. 88
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 Topolewski & Polak str. 92
  6. ↑ 6,0 6,1 Watson str. 713
  7. ↑ Watson str. 695–722
  8. ↑ Kitchen str. 74
  9. ↑ Davies (1996) str. 440
  10. ↑ Roberts str. 74
  11. ↑ „The German Ambassador in the Soviet Union, (Schulenburg) to the German Foreign Office No. 317”. Avalon project. Lillian Goldman Law Library. 
  12. ↑ „The German Ambassador in the Soviet Union, (Schulenburg) to the German Foreign Office No. 371”. Avalon project. Lillian Goldman Law Library. 
  13. ↑ „The German Ambassador in the Soviet Union, (Schulenburg) to the German Foreign Office No. 372”. Avalon project. Lillian Goldman Law Library. 
  14. ↑ 14,0 14,1 Degras str. 37–45
  15. ↑ „Obozy jenieckie żołnierzy polskich” [Prison camps for Polish soldiers] (poljski). Encyklopedia PWN. Arhivirano iz originala na datum 2013-11-04. Pristupljeno 2014-12-24. 
  16. ↑ Rummel str. 130
  17. ↑ Rieber str. 30
  18. ↑ Rummel str. 132
  19. ↑ Kushner str.219
  20. ↑ 20,0 20,1 20,2 20,3 Wettig str. 47
  21. ↑ Davies (1972) str. 29
  22. ↑ Roshwald str. 37
  23. ↑ Kutrzeba str. 524, 528
  24. ↑ Davies (2002) str. 376
  25. ↑ Davies (2002) str. 504
  26. ↑ Osmańczyk-Mango str. 803
  27. ↑ Watson str. 698
  28. ↑ Gronowicz str. 51
  29. ↑ Neilson str. 275
  30. ↑ Carley str. 303–341
  31. ↑ Kenéz str. 129–131
  32. ↑ Watson str. 695
  33. ↑ Shaw str. 119
  34. ↑ Neilson str. 298
  35. ↑ Watson str. 708
  36. ↑ Shirer str. 536
  37. ↑ Shirer str. 537
  38. ↑ Neilson str. 315
  39. ↑ Neilson str. 311
  40. ↑ 40,0 40,1 40,2 Roberts str. 66–73
  41. ↑ Shirer str. 503
  42. ↑ Shirer str. 525
  43. ↑ Sanford str. 21
  44. ↑ Weinberg str. 963
  45. ↑ Dunnigan str. 132
  46. ↑ Snyder str. 77
  47. ↑ 47,0 47,1 Shirer str. 541–2
  48. ↑ 48,0 48,1 Osmańczyk-Mango str. 231
  49. ↑ „Telegram: His Majesty's Ambassador in Berlin – Dept of State 8/25/39”. Franklin D. Roosevelt Presidential Library and Museum. 
  50. ↑ 50,0 50,1 Davies (2002) str. 371–373
  51. ↑ 51,0 51,1 Mowat str. 648
  52. ↑ Henderson str. 16–18
  53. ↑ Manvell-Fraenkel str. 76
  54. ↑ Mowat str. 648–650
  55. ↑ Stanley str. 29
  56. ↑ 56,0 56,1 Zaloga str. 80
  57. ↑ Weinberg str. 55
  58. ↑ „Nazi-Sovet Friendship: Voice of the 'Peace-Loving' Soviet Union”. Electronic Museum. 12.5. 2011. Arhivirano iz originala na datum 26.12. 2014. 
  59. ↑ Piotrowski str. 295
  60. ↑ „Zachód okazał się parszywieńki. Intervju sa Leszekom Moczulskim, 28.8. 2009.”. Arhivirano iz originala na datum 2015-04-26. Pristupljeno 2014-12-24. 
  61. ↑ Grzelak & Stańczyk 2005, str. 242
  62. ↑ Moczulski 2009. str. 879
  63. ↑ De Mowbray 1990, str. 283.
  64. ↑ 64,0 64,1 64,2 Topolewski & Polak str. 90
  65. ↑ 65,0 65,1 Gross str. 17
  66. ↑ 66,0 66,1 Gross str. 17–18
  67. ↑ Taylor str. 38.
  68. ↑ 68,0 68,1 68,2 68,3 Fischer, Benjamin B. (Winter 1999–2000). „The Katyn Controversy: Stalin's Killing Field”. Studies in Intelligence. Arhivirano iz originala na datum 2010-03-24. Pristupljeno 2014-12-24. 
  69. ↑ Gorodetsky 1990, str. 27-41
  70. ↑ Artur Leinwand (1991). „Obrona Lwowa we wrześniu 1939 roku”. Instytut Lwowski. 
  71. ↑ Dyukov & Orlenko 2011, str. 47
  72. ↑ 72,0 72,1 „Szack” (Poljski). Encyklopedia Interia. 
  73. ↑ 73,0 73,1 73,2 Orlik-Rückemann str. 20
  74. ↑ Moynihan str. 93
  75. ↑ Tucker str. 612
  76. ↑ Gross str. 32–33
  77. ↑ Юрий Рубашевский. (16.9. 2011). „Радость была всеобщая и триумфальная” (ru). Vecherniy Brest. Arhivirano iz originala na datum 2013-12-31. Pristupljeno 2014-12-24. 
  78. ↑ Montefiore str. 312
  79. ↑ Liber 2002, str. 191
  80. ↑ 80,0 80,1 80,2 Prazmowska str. 44–45.
  81. ↑ 81,0 81,1 Hiden & Lane str. 148
  82. ↑ Stachura str. 125
  83. ↑ 83,0 83,1 83,2 Hiden & Lane str. 143–144
  84. ↑ Hehn str. 69–70
  85. ↑ Jackson str. 75
  86. ↑ Churchill 2013, str. 163
  87. ↑ Sanford str. 22–23, 39
  88. ↑ Sanford str. 23
  89. ↑ „Rozstrzelany Szpital” [Executed Hospital] (poljski) (pdf). Tygodnik Zamojski. 15.9. 2004. Arhivirano iz originala na datum 2009-03-18. Pristupljeno 2014-12-24. 
  90. ↑ Chodakiewicz 2004, str. 37
  91. ↑ Piotrowski str. 18
  92. ↑ Gross str. 182
  93. ↑ Gross 1982, str. 367-376
  94. ↑ Dallas str. 557
  95. ↑ 95,0 95,1 95,2 Davies (1996) str. 1001–1003
  96. ↑ Gross str. 24, 32–33
  97. ↑ Piotrowski str. 11
  98. ↑ „Represje 1939–41 Aresztowani na Kresach Wschodnich” [Repressions 1939–41. Arrested on the Eastern Borderlands.] (Poljski). Ośrodek Karta. Arhivirano iz originala na datum 2006-10-21. Pristupljeno 2014-12-24. 
  99. ↑ Rieber str. 14, 32–37
  100. ↑ 100,0 100,1 „Polish experts lower nation's WWII death toll”. AFP/Expatica. 30.8. 2009. Arhivirano iz originala na datum 2012-04-06. Pristupljeno 2014-12-24. 
  101. ↑ Lebedeva 2007, str. 28-45
  102. ↑ Trela-Mazur str. 294
  103. ↑ Rieber str. 29–30
  104. ↑ 104,0 104,1 Wierzbicki, Marek (2003). „Stosunki polsko-białoruskie pod okupacją sowiecką (1939–1941)” (Poljski). Białoruskie Zeszyty Historyczne (Biełaruski histaryczny zbornik) (20): 186–188. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-23. Pristupljeno 2014-12-24. 
  105. ↑ Davies (2002) str. 512–513.
  106. ↑ 106,0 106,1 Nowak (online)
  107. ↑ Miner str. 41-42
  108. ↑ Wilson str. 17
  109. ↑ „Soviet Note of April 25, 1943”. 25 April 1943. Arhivirano iz originala na datum 2005-09-09. Pristupljeno 2014-12-24. 
  110. ↑ Sanford str. 129
  111. ↑ Sanford str. 127
  112. ↑ Dean str. 144
  113. ↑ Ther 1996, str. 779-805
  114. ↑ Rieber str. 29
  115. ↑ Kubik str. 277
  116. ↑ Sanford str. 214–216
  117. ↑ Biskupski & Wandycz str. 147
  118. ↑ Ferro str. 258
  119. ↑ Kaczmarski, Jacek. „Ballada wrześniowa” [September's tale] (poljski). Arhivirano iz originala na datum 2012-12-09. Pristupljeno 2014-12-24. 
  120. ↑ Alpers 2003, str. 148
  121. ↑ Subtelny 2000, str. 487

Literatura

uredi
Skoči na: A – B – C – D - F – G – H – J – K – L – M – N – O – P – R – S – T – W – Z

Eksterni linkovi

uredi

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Invazija_Sovjetskog_Saveza_na_Poljsku&oldid=42220987