Franjo Josip I od Austro-Ugarske

Za ostale osobe s istim imenom, v. Franjo Josip.

Neutralnost ovog članka ili dijela članka je osporena. Molimo da prije uređivanja članka sporne dijelove razmatrate na stranici za razgovor.

Franjo Josip I.
Fotografski portret cara Franje Josipa
austrijski car, ugarski, hrvatski i češki kralj
Vladavina	2. prosinca 1848. – 21. studenoga 1916.
Prethodnik	Ferdinand I.
Nasljednik	Karlo I.
Supruga	Elizabeta (Sisi) Bavarska
Djeca	Sofija Gisela Rudolf Marija Valerija
Dinastija	Habsburg
Otac	Franjo Karlo
Majka	Sofija Bavarska
Rođenje	18. kolovoza 1830. Beč, Habsburška Monarhija (danas Austrija)
Smrt	21. studenoga 1916. Beč, Austro-Ugarska (danas Austrija)
Vjera	katolicizam

Franjo Josip I. (Schönbrunn kraj Beča, 18. kolovoza 1830. – Schönbrunn, 21. studenoga 1916.), austrijski car i ugarsko-hrvatski i češki kralj (1848–1916).^[1]

Rođenje Franje Josipa 18. kolovoza 1830. dočekano je s neskrivenim oduševljenjem njegovog djed cara Franje II. i ostalih pripadnika dinastije Habsburg, koja je ponovno došla do ruba izumiranja u muškoj lozi. Njegov otac, nadvojvoda Franjo Karlo, bio je jedini zdravi sin Franje II. kojemu su sva ostala muška djeca umrla u djetinjstvu (dva sina) ili bila mentalno zaostala (Ferdinand I.). Majka Franje Josipa je bila bavarska princeza Sofija i ona će imati veliki utjecaj u prvom dijelu života budućeg cara.

Još tijekom najranijeg djetinjstva Franje Josipa na dvoru je bila donesena odluka kako njegov otac nije sposoban da bude car, a isto je vrijedilo i za mentalno zaostalog najstarijeg sina Franje II., Ferdinanda. Bez obzira na sve Franjo II., pozivajući se na zakone o nasljeđivanju po kojima najstariji sin naslijeđuje krunu, primorao je ministre i pripadnike dinastije Habsburg da priznaju maloumnog Ferdinanda I. za cara. Ta odluka na kraju dovodi do brisanja iz linije nasljeđivanja oca Franje Josipa Franje Karla kako bi mladi princ prvom prilikom postao car.

Najveći utjecaj na obrazovanje budućeg cara je imala njegova konzervativna i prokatolički nastrojena majka Sofija. Osim pozitivnih stajališta o katoličkoj religiji koje će tijekom vladavine često mijenjati u skladu s političkim potrebama tijekom edukacije Franjo Josip će naučiti češki, francuski, mađarski i talijanski jezik. Jedinstveno za habsburške prinčeve u zadnjih stotinu godina on dobiva vojnog učitelja grofa Coroninija od kojega će naučiti vrline vojne discipline i druge pozitivne vojničke vrijednosti. To naučeno vojno znanje Franjo Josip će pokazati kod bitke za Santa Luciju u Italiji tijekom maja-svibnja 1848. kada će impresionirati maršala Radetzkog. Na žalost vojno školovanje je neočekivano prekinuto na nivou nižeg oficira iste godine kada on postaje car što rezultira činjenicom da će kasnije tijekom svoje vladavine Franjo Josip obraćati pažnju i trošiti vrijeme na sve "sitnice" kojima se u vojsci bave niži oficiri, a rijetko će vidjeti potpunu stratešku sliku kojom se bave viši oficiri. Slični nedostaci se pojavljuju tijekom školovanja o politici i zakonima koje će također biti iznenada prekinuto njegovom krunidbom za cara.

Kao konačni rezultat školovanja car postaje poliglot prosječnih intelektualnih sposobnosti s velikom samokontrolom i strogo logičnim načinom razmišlja koji odbija sve vrste mistike, ali s nedovršenim vojnim, političkim i pravnim školovanjem. Uz to naučeno tijekom školovanja ne smijemo zaboraviti njegovu urođenu sposobnost da primjeti kada ga sugovornik laže ili pokušava prevariti.

Glavni članak: Atentat na Franju Josipa

Neupitno najutjecajnija psihička osobnost Franje Josipa je bila samokontrola i podređivanje svoje dobrobiti onoj Carstva. Čak i u ekstremnim situacijama kao što je bilo ubojstvo njegovog jedinog sina Rudolfa on se odlučuje na prikrivanje ubojstva koje bi potreslo državu i izjavljuje da je to bilo samoubojstvo s čime zataškava problem. Slični, ali manje drastični primjeri samokontrole su se prikazivali i tijekom prvih godina vladavine kada mladi car sudjeluje u plesovima na dvoru sve do trenutka svoje ženidbe samo da bi odmah potom prestao sa zabavama.

Njegova dobroćudnost i milostivost je također postala dobro poznata. Sa samo 19 godina, nakon sloma Mađarske revolucije on zahtjeva milost za pobunjenike i u tom djelomično uspijeva tako da je po završetku ratnih operacija pogubljeno manje od 150 pobunjenika. Čak je i Artur Gorgij, posljednji vođa revolucije, na kraju dobio pomilovanje od cara. Ta dobroćudnost će se opetovani manifestirati i kasnije tijekom života, uz jednu izminku, a to je neuspjeli atentat iz 1853. godine kada je bio teško ranjen. Atentatora je sud ubrzo osudio na smrt i pogubio, ali čuvši o obiteljskoj situaciji atentatora Franjo Josip mu je dao državnu mirovinu (njegovoj majci).

Kao i većina osoba s apsolutnom vlašću car se davao nagovoriti od bliskih prijatelja, obitelji ili ministara na akcije koje na početku nije smatrao pametnim ili poželjnim. Povijesni izvori nam govore o danu krunidbe kada njegov brat slučajno razbija staklo na crkvi i dolazi u strahu tek okrunjenom caru tražeći pomoć. Tada Franjo Josip uzima kamen u ruku i pita majku smije li ga i on baciti na staklo. Tek nakon dopuštenja kamen će biti bačen. U političkom životu većinom su drugi vršili pritisak na njega radi donošenja odgovarajućih odluka. Barun Kubeck nam ostavlja u svom dnevniku povijesni izvor o nagovaranju cara da 1851. godine proglasi apsolutizam. To nagovaranje koje su vršili on i drugi ministri je trajalo duže od 7 mjeseci i na kraju je Franjo Josip potpisao zakon. Ta njegova popustljivost iz početka vladavine će trajati do kraja života, a na kraju će rezultirati Prvim svjetskim ratom. Nakon Sarajevskog atentata car će biti izložen velikom narodnom, vojnom i političkom pritisku da objavi rat čemu se on žestoko protivio. Nakon mjesec dana pritisaka 28. srpnja 1914. godine on će potpisati mobilizaciju, a potpis će popratiti riječima: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo".

Vjerojatno najveće negativne osobine Franje Josipa postaju nedostatak vizije razvoja države. On u uvijek pokušava riješiti trenutačne "jednostavne" probleme dok oni teži kao na primjer nacionalni po njegovom mišljenju nisu rješivi pa se niti ne pokušavaju riješiti. Uz osobni nedostatak pojavljuje se tijekom zadnja dva desetljeća života i potpuna pasivnost koja će dovesti do novih problema.

Schwarzenberg, koji je bio prvi premijer mladog cara, već na proljeće 1849. protestira zbog prevelike pažnje koju Franje Josip posvećuje detaljima. Slične primjedbe drugih poznanika će rezultirati popularnom kritikom da on ima način razmišljanja nižeg oficira, a ne cara. Franjo Karlo će o svom sinu Franji Josipu komentirati kako:

Naš Car nema prijatelja jer njegove lične osobine to ne dopuštaju. On se nalazi sam na vrhu i govori s onima koji poslužuju, ali odbija razgovor. Samo moćni ljudi mogu razgovarati s njim, dok on sam vjeruje kako živimo u najsretnijem razdoblju austrijske povijesti jer mu tako govore. U novinama on čita samo tekstove koje su mu označili crvenom bojom, a jedini dodir s realnošću mu je bila supruga Elizabeta dok se ona brinula ozbiljnim stvarima

– Franjo Karlo

Ministri su o sastancima s Franjom Josipom i njegovim odlukama dali njegovu veoma jednostavnu i ne pretjerano pozitivnu sliku: "Tko zadnji priča s carem gotovo je uvijek u pravu". Bez obzira na to oni će kao i svi drugi postati žrtve njegovog osobnog šarma. Potpuno je nevažno bilo ako su posjetitelji bili obični stanovnici, državni službenici ili predsjednici pošto svi ostaju šarmirani. Britanski kralj Edvard VII. će 1907. ostati impresioniran simpatičnim carem (tako će ga i nazvati), a Theodore Roosevelt, 26. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, bit će tako iznenađen da će mu car u jednom trenutku samo kazati: "Vi u meni gledate posljednjeg europskog monarha stare škole". Sam Roosevelt o susretu govori malo drugačije, ali nam ostavlja zanimljivo razmišljanje o caru koji po njegovim rječima "nije jako sposoban čovjek, ali je gospodin".

Na kraju najbolje mišljenje o Franji Josipu u dvadesetom stoljeću je dao Franjo Josip koji je samog sebe nazvao anakronizmom.

Nakon nekoliko neuspješnih udvaranja (za princeze od Modene, Pruske i Saske)^[2] Franjo Josip odabire uvijek veselu, energičnu Elizabetu Bavarsku (nadimak Sisi) koja je u velikoj suprotnosti s njegovom osobnošću za svoju ženu. Taj brak sklopljen je upravo na inicijativu budućeg cara, što je bio jedini put da se usprotivio svojoj majci, koja je zahtijevala brak s najstarijom od tri bavarske princeze. Idealizirano vjenčanje uskoro postaje noćna mora, pošto Sisi odbija živjeti na dvoru po dvorskim pravilima. Nakon 6 godina braka i rođenja prijestolonasljednika Rudolfa, Sisi napušta Franju Josipa i počinje živjeti po Europi. Vratit će mu se samo na kratko 1867. - 68. godine, ali bez obzira na to Franjo Josip će ostati duboko zaljubljen u svoju caricu i tek će pred kraj njenog života početi živjeti s ljubavnicom, glumicom Katharinom Schratt, koja je postala "neokrunjena austrijska carica".

Kao i većina drugih vladara (Luj XIV., August, Ramzes II., ...) koji su upravljali svojim državama više od pola stoljeća i život Franje Josipa je bio potresen velikim obiteljskim tragedijama. Prva od njih postaje smrt kćeri Sofije u trećoj godini života. Navodno je ta smrt 1857. godine dovela do psihičkih problema carice Sisi koji će kasnije dovesti do raspada braka.

Desetljeće nakon te jedine prirodne tragedije (smrt od bolesti) dolazi do početka krvavih tragedija Franje Josipa. Carev, navodno sterilni, brat Maksimilijan je 1863. godine prihvatio titulu meksičkog cara. Francuske okupacijske trupe koje su pomogle u krunidbi će 1866. godine poraziti tamošnji pobunjenici, a sam Maksimilijan je ubrzo potom zarobljen i strijeljan 19. lipnja 1867. godine.

Više od dvadeset godina kasnije, Franjo Josip doživljava najteži mogući udarac kada mu je ubijen jedini sin, prijestolonasljednik Rudolf u neslavnoj tragediji Mayerling. Službena istraga o smrti, vođena i blagoslovljena od cara, govorit će o samoubojstvu, ali su mnoga pitanja ostavljena otvorena. Obdukcija izvršena 1992. godine na tijelu Rudolfove ljubavnice, koju je on po službenom izvještaju ubio hicem iz pištolja, dokazala je greške službenog izvještaja iz 1889. godine, pošto je ona bila ubijena udarcima, a ne hicem. Također je kasnije otkriven i stari izvještaj policije koji govori da je Rudolf ubijen sa šest hitaca iz puške. Ubojstvo carevića Rudolfa, koji je bio poznati protivnik dualizma, to jest Ugarske, i vatreni zagovornik napuštanja saveza s Njemačkom, bila je politička noćna mora koja je mogla završiti ratom pa ju možda iz tog razloga Franjo Josip zataškava pričom o samoubojstvu.

Sljedeća žrtva iz unutarnjeg kruga careve obitelji postaje carica Elizabeta, koju 1898. godine, u Švicarskoj, ubija talijanski anarhist Luigi Lucheni tako što šezdesetogodišnju caricu probija nožem, ali ipak njena smrt postaje nevažna kada ju se usporedi s ubojstvom nećaka Franje Josipa i prijestolonasljednika Austro-Ugarske Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju ubio je Gavrilo Princip, smatrajući prijestolonasljednika protivnikom Jugoslavena i glavnog predstavnika okupacijske sile.^[3] Ovo ubojstvo, koje se dogodilo pred velikim brojem promatrača, bez obzira na sve careve želje nije moglo biti zataškano, što će na kraju dovesti do početka Prvog svjetskog rata, čemu se car također snažno protivio.

Nedostatak careve vizije nigdje se nije bolje vidio nego u vanjskoj politici. Njegove pragmatične odluke da bi se riješili trenutačni problemi dugoročno rezultiraju potpunom katastrofom. Početkom vladavine Franje Josipa jedini veliki prijatelj njegove države biva Rusko Carstvo. Kada je 1848. izbila Mađarska revolucija, koja će uskoro dovesti do proglašenja samostalne republike. Uskoro je ta revolucija zaprijetila Franji Josipu, nako čega je ovaj poslao svoju vojsku u Mađarsku. No, tek kada je Rusko Carstvo 1849. poslalo svoju vojsku da pomogne prijatelju, revolucija je ugašena i Franjo Josip je uspio sačuvati vlast na celom državnom teritoriju.^[4]. Samo 4 godine kasnije tijekom Krimskog rata (1853–56), zaboravljajući istorijsko neprijateljstvo s Pruskom, on sklapa savez protiv Rusije s Francuskom, Sardinijom (s kojom je ratovao 1848–49. godine) i Velikom Britanijom. Na kraju će doći čak do mobilizacije vojske za rat i na taj način vezati na sebe pola ruske vojske. Bez obzira što kriza prolazi bez objave rata Rusija to neće nikada zaboraviti pa od velikog prijatelja postaje nekad otvoreni, a nekad pritajeni neprijatelj.

Slični obrat se događa i na Balkanu samo ovaj put bez ikakvog carevog uplitanja. Odnosi s Srbijom prolaze u stilu toplo-hladno. Do velikog zahlađenja odnosa i gotovo rata dolazi 1878 godine kada je okupirana Bosna i Hercegovina. Dolaskom novog kralja na čelo Srbije situacija se drastično mijenja i dvije države postaju najveći prijatelji, ali do novog obrata će doći pri državnom udaru 1903 godine i stupanju na vlast u Kraljevini Srbiji dinastije Karađorđević. Na srpske provokacije (propaganda među Slavenima u Austro-Ugarskoj i terorizam) Franjo Josip ne zna što odgovoriti pa jedini odgovor postaju carinske sankcije.

O odnosima s Prusijom/Njemačkom i Sardinijom/Italijom se nema što značajno reći. Očito neprijateljstvo koje rezultira s nekoliko ratova tijekom prvih dvadeset godina vladavine Franje Josipa postaje kasnije upitno prijateljstvo i savezništvo. To prijateljstvo će na kraju dobiti službenu potvrdu iz Berlina kada pod pritiskom da Njemačka izabere između Austro-Ugarske i Rusije svog prijatelja (pošto su njih dvoje zbog zategnutih odnosa neprijatelji) ona izabire ovog prvog. Vječite sumnje Beča prema talijanskom prijateljstvu će biti potvrđene početkom Prvog svjetskog rata.

Franjo Josip je osjećao osobnu simpatiju prema Engleskoj ili po njegovim riječima: "Englezi su veoma inteligentni i veoma efikasni političari jer uvijek uspiju postići dobar kompromis među stranama. Koliko su oni različiti od nas u Austriji", ali će pokušaj kralja Edvarda VII. (koji je posjetio Austriju) iz 1907. godine o stvaranju saveza kako bi se Austro-Ugarska odvojila od Njemačke Franjo Josip odbiti zbog pozitivnog mišljenja o caru Vilimu II.

Iako na odnose s Njemačkom ili Italijom Franjo Josip, niti s najboljom voljom i političkom vizijom ,nije mogao utjecati, istočna i balkanska vrata su bila otvorena sve dok ih on svojim dobronamjernim, ali pogrešnim odlukama nije zalupio. U krizi 1853. godine Pruska je sklopila proturuski savez s Austrijom samo da bi ga ubrzo ukinula prikazavši se pravim ruskim prijateljem za razliku od bečkog "izdajnika" spalivši tako mostove Franje Josipa u Petrogradu. Nakon državnog udara u Srbiji 1903. godine Austro-Ugarska je dobila blagoslov velikih sila (na prvom mjesto Rusije) za invaziju Srbije kako bi osvetio "dobrog" ubijenog kralja. Mirotvorno raspoloženi Franjo Josip je to odbio i tako propustio zadnju priliku da spasi svoje Carstvo od povezanih događaja koji će ga uništiti. Njegovu vanjsku politiku u posljednjih 15-ak godina vladavine obilježilo je uglavnom izbjegavanje sukoba sa Srbijom, što je neizbježno, unatoč brojnim ranijim pritiscima, postalo tek nakon Sarajevskog atentata 28. lipnja 1914.

Kao i u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici možemo vidjeti carevo vječito popuštanje pod pritiskom okoline. To počinje već samo krundidbom 1848 godine kada ministri i carska obitelj nagovaraju Franju Josipa da obeća demokratske reforme ili preciznije govoreći njegova krunidbena izjava govori o:"slobodnim državnim institucijama koje moraju prikazivati duh svojeg doba" o "jednakosti svih naroda unutar našeg Carstva" i o "monarhiji koja je spremna podijeliti svoja prava (upravljanja) s narodnim predstavnicima". Slomom revolucije dolazi do ukidanja parlamenta, ali premijer Schwarzenberg još uvijek predlaže stvaranje nekog neodređenog autokratskog ustava. Dnevnik baruna Kubecka iz 1851 godine nam govori o dugotrajnom nagovaranju cara za proglašenje absolutizma i konačnom uspjehu.

Iako će kasnije biti ukinut apsolutizam, a i zagovornici politike iz 1849-51 godine će umrijeti njihove političke ideje preuzima Franjo Josip i njih se drži sve do 1865–66. godine i streljanja svog brata meksičkog cara Maximilijana od strane tamošnjih pobunjenika. Taj događaj stvara politički šok i možda strah na bečkom dvoru nakon čega počinju pregovori o novom ustavu što će dovesti do stvaranja Austro-Ugarske. Početni pregovori ili možda je bolje reći ispitivanje terena će biti veoma ubrzani nakon poraza u ratu s Prusijom 1866. godine. Tijekom tih pregovora Hrvatska mora biti zahvalna Franji Josipu jer je kao jedan od uvjeta o kojima se ne može pregovarati bio postavio da ona bude u Ugarskom dijelu Carstva, ali i da bude autonomna politička cijelina s vlastitim parlamentom i vojskom (1868–1918 samo Austrija, Ugarska i Hrvatska imaju vojsku). Mi nikada nećemo znati da li je to učinio zbog povjesnih obveza svoje dinastije ili zahvalnosti zbog pomoći u gušenju revolucije 1848. Na kraju krajeva možda je pravi razlog ipak bio pragmatični jer su se u slučaju neslaganja odluke u dvojnoj monarhiji donosili glasovanjem 60 predstavnika Austrijskog, 52 Ugarskog i 8 Hrvatskog parlamenta pa bi u slučaju sukoba dva parlamenta završnu prevagu na stranu Austrije donijela Hrvatska (pod uvjetom da to želi).

Bez obzira na to nakon krunisanja za kralja zemalja Svetog Stjepana čast Franje Josipa je zahtjevala da zastupa svom snagom interese Ugarske prema drugim teritorijama, državama i kraljevstvima s jedinim austrijskim izuzetkom. U skladu s tim on se povlači iz tamošnje unutrašnje politike ili kao na primjer tijekom pregovora između Hrvatske i Ugarske o stvaranju ustava zajedničke države on zastupa Ugarska stajališta.

S rješavanjem Ugarsko-Hrvatskog problema Franjo Josip je odlučio rješiti i češki problem radeći novi kompromis s bohemijskim parlamentom nakon čega bi on bio okrunjen za kralja Bohemije, a područje bi dobilo autonomiju veću od Hrvatske, ali manju od Ugarske. Bez obzira na oduševljenje Čeha tim prijedlogom taj projekt propada 1871. godine zbog žestokog protivljenja njemaca (austrijanaca) i mađara. Nakon toga neugodnog iskustva Franjo Josip odustaje od pokušaja sređivanja nacionalnih pitanja svoje države smatrajući ih jednostavno nerješivim.

Sljedećih gotovo pola stoljeća Franjo Josip vlada svojom državom kojom najčešće zajedno upravljanju predstavnici austrijskih i ugarskih liberalnih stranaka. Gospodarski napredak države je u sklada s ostalim europskih državama to jest korištenje željeza raste 400 % u 40 godina, a slična stvar se događa s poljoprivredom i kilometrima izgrađenih željezničkih pruga. Jedina stvar koja se neće rješiti je pitanje Slavena u monarhiji. Bez obzira na povremene nemire i nacionalne netrpeljivosti to pitanje je po mišljenju Franje Josipa nemoguće rješiti pa ga on niti ne pokušava.

Glavni članak: Sarajevski atentat

Sarajevski atentat od 28. lipnja 1914. dao je evidentan povod za Prvi svjetski rat, no to je bila tek treća ratna kriza između Srbije i Austro-Ugarske Monarhije u zadnjih 11 godina. Pošto je samo Franjo Josip mogao potpisati objavu rata, ovaj sada već stari i potpuno pasivni car igra svojom neodlučnošću i miroljubivošću odlučujuću ulogu u katastrofi koja slijedi. Nakon ubojstva srpskog kralja i kraljice 1903. godine sve velike sile daruju Austro-Ugarskoj slobodne ruke za vojnu akciju kako bi uspostavila stari politički sistem. Franjo Josip sa svojom duboko urođenom miroljubivom politikom protivi se vojnom napadu pa do njega ne dolazi ni tada ni sljedeće 3 godine tijekom kojih velike sile odbijaju priznati novi režim u Srbiji. Zbog svojih povodljivih osobina Franju Josipa moglo se nagovoriti tijekom ovog razdoblja za vojni napad, ali za to je kao i u ostalim sličnim situacijama njegove vladavine bio potreban pritisak i ministara i vojske. U ovom konkretnom slučaju vojska je zahtijevala rat, a vlada mir pa se car odlučio za mir.

Nova kriza između dvije države nastupa nakon aneksije Bosne i Hercegovine kojoj su se žestoko protivili Velika Britanija i Rusija (iako je ruski ministar svojevoljno dao blagoslov). Nakon aneksije, Austro-Ugarska pruža ruku prijateljstva Srbiji u obliku ekonomskih povlastica što će biti odbijeno u Beogradu. Kako se Rusija iz krize povukla zbog ranijeg poraza u ratu s Japanom, a Beč dobiva podršku Berlina, Austro-Ugarska je u ožujku 1909. godine uručila ultimatum Srbiji da zaustavi svoje propagandno-terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a ujedno je Franjo Josip 29. ožujka 1909. godine potpisao naređenje za ratnu mobilizaciju. Već 31. ožujka 1909. godine, Srbija je diplomatski kapitulirala i obećala kako će u budućnosti biti "dobar susjed". Nakon te diplomatske note, Franjo Josip, protivno željama i naređenjima pobješnjelog grofa Franza Conrada von Hötzendorfa, glavnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske koji problem želi riješiti ratom protiv diplomatski usamljene Srbije, naređuje demobilizaciju.

Na kraju ta politički popustljivost Franje Josipa dovodi do početka Prvog svjetskog rata, pošto glavni zapovjednik srpske vojne obavještajne službe, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, stoji u središtu svih triju kriza. On je organizirao ubojstvo srpskog kralja 1903. godine, propagandne i terorističke akcije 1903–09. godine i ubojstvo Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Nakon ubojstva prijestolonasljednika Franjo Josip se protivio objavi rata, ali ipak pod pritiskom naroda, ministara i vojske on ga potpisuje riječima:

Ja sam uradio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo.

– Franjo Josip I.

Franjo Josip nije doživio kraj ovog rata. Umro je u dvorcu Schönbrunn, 21. studenoga 1916. u 86. godini života te u 68. godini vladavine. Njegov nasljednik, Karlo I., bit će posljednji car Austro-Ugarske Monarhije.^[5]

• lista najdugovječnijih vladara

• Alan Palmer: Twilight of the Habsburgs
• István Deák: Beyond nationalism
• Joseph Redlich: Emperor Francis Joseph of Austria
• Hew Strachan: The First World War

Franjo Josip I od Austro-Ugarske na Wikimedijinoj ostavi