Aneksijska kriza
Aneksijska ili aneksiona kriza, poznata i kao bosanska kriza, politička je kriza koja je trajala tokom 1908. i 1909. zbog aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, izvršene proglasom cara Franca Jozefa 7. oktobra 1908. godine.
Kao neposredan povod poslužila joj Mladoturska revolucija, izvedena u ljeto 1908. Neko se vrijeme činilo da će u Istanbulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlašću.
Austrija i Bugarska su djelovale koordinirano. 5. oktobra 1908. je Bugarska proglasila nezavisnost, a već sljedećeg dana, 6. oktobra Austrougarska objavljuje da aneksira Bosnu i Hercegovinu.[1]
Aktom aneksije, izvedenim bez prethodnog sporazuma sa velikim silama, koje su joj na Berlinskom kongresu dale mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je izvršila povredu međunarodnih ugovora i izazvala žive proteste u Evropi, utoliko više što se u isto vrijeme, i u sporazumu sa njom, Bugarska proglasila za nezavisnu.
Predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali su u Budimpešti 11. oktobra izjavu da je aneksija izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stavi do znanja velikim silama.
Aneksija je u Srbiji odjeknula kao bomba. U Srbiji je aneksija izazvala veliko uzbuđenje, jer se osjećalo da se Austrija time učvršćuje na Balkanu. Za većinu naroda u Srbiji, ideja da srodni bosansko-hercegovački narod bude opet pod tuđom vlašću bila je neprihvatljiva. Osim toga, među izvesnim političarima nacionalističke orijentacije postojao je i osećaj da Austrija želi da presiječe sve nade u budućnost velike srpske države, u kojoj bi živeli svi narodi slovenskog porekla, ma koje vere bili.
U Srbiji su držali masovne zborove i stvorili dva tajna društva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" sa ciljem da prikupi dobrovoljce za eventualne borbe, i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je već nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.[1] Srbiju je od nauma da navijesti rat Austro-Ugarskoj odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije ničim izazvati Austriju kako joj ne bi pružila priliku da je satre."[1] 24. februara 1909. je u Srbiji obrazovana koncentraciona vlada pod predsedništvom Stojana Novakovića.
Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u Evropi, Austro-Ugarska i Turska 26. februara 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stječe puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obvezuje da će se povući iz Novo-pazarskog sandžaka, da će zajamčiti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istanbulu odštetu od 2,5 miliona turskih funti.[1]
Austrija je počela pripreme da silom uguši srpske proteste, prije no što dođe do konferencije velikih sila, koju je predlagala Rusija. Rusko posredovanje je spriječila Njemačka prijetnjom u Petrogradu, zbog čega je Srbija morala da se pokori, ali posredovanjem Engleske oslobođena isuviše ponižavajuće izjave koju je tražila bečka vlada. Umjesto nje (31. marta 1909) dala drugu izjavu da: nova situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u prava Srbije. Austro-Ugarska tom izjavom dobila zadovoljenje i smatrala se pobjednicom.
Berlinskim sporazumom iz aprila 1909. ova kriza se završava.
Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da je glavni učinak aneksije na život u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti Austro-Ugarske smatrale su da sad drže Bosnu čvršće u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politički život.[1] 1909. godine je muslimanima odobren sistem upravljanja vakufima za koji su se oni uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina da je Sabor bio zasnovan na ograničenom izbornom pravu i da nije imao izravne zakonodavne vlasti, ali je ipak omogućio raznim organizacijama koje su posljednjih nekoliko osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da počnu djelovati kao prave političke stranke.[2]
Kad je Habsburška Monarhija zaposjeli Bosnu i Hercegovinu muslimani koji nisu željeli prihvatiti novu vlast selili su u Tursku. Udio u stanovništvu stoga im se smanjio s 38.7% godine 1879. na 32.3% godine 1910. Udio pravoslavaca ostao je gotovo nepromijenjen (43.5%), a katolika se malo povećao zbog useljavanja državnih službenika s 18.1% na 22.9%.
Između 1879. i 1913. oko 40% od oko 89 000 kmetovskih kućanstava otkupilo je zemlju na kojoj je živjelo. Međutim, situacija oko posjedovanja zemlje neznatno se promijenila. Godine 1910. 91% zemljoposjednika koji su posjedovali i kmetove bili su muslimani. 68% srpskoga, 57% hrvatskoga i samo 7% muslimanskog poljoprivrednog stanovništva bili su kmetovi ili djelomično kmetovi. Bilo je još oko 50 000 seljaka zakupnika, pretežno pravoslavaca, čiji je gospodarski položaj bio osjetno teži od položaja kmetova.
U Srbiji je ova kriza izazvala jačanje nacionalizma i nacionalne solidarnosti. Ova kriza je na neko vrijeme poremetila odnose između Austrougarske i Rusije. Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom proširilo se na dijelove bosanskohercegovackog pučanstva. Pa i u Hrvatskoj je jačalo raspoloženje protiv Austro-Ugarske, a sve je više zadobivalo oblik suradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka južnoslavenska država. Nevjerojatno nezgrapan izraz toga novog stava bijaše ime studentske organizacije koja je djelovala na sveučilištima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi srpski pisac Ivo Andrić: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".[3]
Također, ova kriza se smatra uvodom u Prvi svjetski rat.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Povijest Bosne - Noel Malcolm[mrtav link]
- ↑ Donia, Islam under the Eagle, str. 169-175.
- ↑ Čuprić-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 392.
- Opšti enciklopediski leksikon Sveznanje, Beograd, 1937, str. 80.
