Donji Kraji

Donji Kraji ili Dolnji kraji (lat. Partes inferiores^[1], mađ. Olföld) bili su srednjovjekovna mala regija na sjeverozapadu današnje Bosne i Hercegovine. Pod tim imenom se prvi put spominju u Buli (uredbi) Bele IV, od 20. jula 1244. u kojoj su dodijeljena neka vlasništva za "biskupa Bosne", imenujući teritorije:

quod episeopus (Bosniensis) et capitulum decimas in Vozora, in Sou, in Olfeld et in aliis supis ... habeant et percipiant
(Vozora = Usora, Sou = Soli, Olfeld = Donji Kraji).

Također su spomenuti i 1332 u povelji bana Stjepana II Kotromanića, a zatim u ispravama svih bosanskih vladara do 1463. god. ^[2][3]

Historičar Vjekoslav Klaić je zaključio da se Olfeld = Donji Kraji nalaze negdje u sjevernoj Bosni, zapadno od oblasti Usore. To je potvrdio i Jireček koji je naveo da područje Donji Kraji leže na sjeverozapadu naspram Hrvatske i izvorno su obuhvatali područje od Vrbasa kod Banjaluke i Vrbanje do Sane. Ovaj historijski prostor se u najvećoj mjeri poklapa sa današnjom Bosanaskom Krajinom.

U historijski izvorima, Donji Kraji prvi put se pominju 20. jula 1244., u navedenoj uredbi (buli) ugarskog kralja Bele IV, kojom je odredio da bosanski biskup (vjerovatno dominikanac Ponsa) ima pravo prikupljati "desetinu" u Usori, Solima i Donjim Krajima.^[3] To se dešavalo za vladavine bosanskog bana Bana Mateja Ninoslava (1232. - 1250. Ostala je zabilježena njegova povelja Dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu različitih interpretacija značenja nekih dijelova njenog teksta odredi narodonosna struktura Bosne u 13. vijeku.^[4]

Poslije sloma Bribirskih (Šubića), Bosna ponovno jača i vremenom izrasta u najmoćniju državu na Balkanu. Ban Stjepan II Kotromanić (vladao od 1320. do 1353.) pripaja Bosni područje Huma, teritorije od Neretve do Cetine koja postaje dio Bosne. Također u Bosnu uključuje i Donje krajeve, Usoru i Soli. U Donje Kraje uključuje i župe Banica (oko Ključa), Zemljanik (Zemunik), Vrbanja (u slivu istoimene rijeke), a nešto kasnije i Glaž (na razmeđu župa Usora i Soli).

U Donjim Krajima, od grada Kotora, preko Jajca do Glamoča, vladala je moćna velikaška porodica Stipanića, koja se kasnije naziva Hrvatinićima, sa najmoćnijim izdankom u liku Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Hrvoje je postao "veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski".^[5][6][7]

Bosansko-hrvatske granice u Donjim Krajima ostale su iste kao u vrijeme bana Kulina na početku 13. Stoljeća, tj. iste kao i 1406. Protezala se od Grmeča jugoistočno do Skoplja na Vrbasu (današnji Donji i Gornji Vakuf), od srednjeg toka Vrbasa (istok) do Une (zapad). Taj prostor je obuhvatao nekoliko župa: Plivska, Zemljička, Vrbanjska i Mrenska, kojima su vladali Trpimirovići, uz čije vrijeme neki autori vežu i sam naziv Donji kraji.

Na osnovu kontekstualnih izvora, moguće je pretpostaviti da je prije toga Donjim Krajima vladao Ban Kulin, kao jednom od zabilježene četiri zemlje bosanske.

Ninoslava je naslijedio ban Prijezda I koji priznaje vrhovnu vlast Bele IV. Bela je tada, poveljom iz 1287., u Bosni formirao banovine Soli i Usora. Prijezda predaje cijelu župu Zemunik svom zetu, sinu slavonskog bana Stjepana Babonića pa krajem 13. stoljeća dijelovi Donjih Kraja ulaze u posjede Babonića.

Donjim Krajima, bez obzira na promjene administrativnog statusa, dugo je vladala porodica Hrvatinići. Rodonačelnik te velikaške porodice, knez Hrvatin Stjepanić je priznavao hrvatskog Bana Pavlа I Šubića, čime je ovaj učvrstio svoju vladavinu u Bosni i proširio uticaj porodice na područje Donjih Kraja, uz titulu "Kneza Donjih Kraja bosanske zemlje". Zatim su njegovi sinovi Vukoslav, Pavle i Vukac za svog vladara, i bana Bosne, priznali Stjepana II Kоtromanića, što im omogućava da svoju upravu prošire na župe Zemljanik i Vrbanja.

Još prije 1386. moguće je pratiti uticaje Osmanlija na srednjovjekovnu Bosnu, po brojnim upadima koji su bili različitog intenziteta i značaja, ali su tek su zbivanja sredinom druge decenije 15. vijeka označila početak njihovog aktivnijeg angažmana. Radi svojih interesa Osmanlijsko carstvo pruža podršku bosanskom plemstvu, koje predvodi Tvrtko II. Nakon Lašvanske bitke (1415)., Osmanlije, uz Ugarsku postaju najsnažniji faktor u daljoj historiji bosanske države. Na životnim prostorima između ove dvije sile, bosanski vladari su dugo odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu u pomenutoj bici, Tvrtka II. i njegove pristaše ipak nisu uspjeli osujetiti događaj iz 1415. Glavninu tereta u tom sukobu je podnio knez Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II. Pavle je ubijen, a Tvrtko II je svoju priliku odložio na neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje, Bosnom vlada njegov sin Stjepan Ostojić.

Tvrtko II. je konačno 1420. godine ponovo preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo potom i sam kralj Tvrtko II. postaje ugarski saveznik, jer mu je bila potrebna pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje. Tvrtko II i Radivoje, uz osmanlijsku pomoć, ovladavaju većim dijelom Bosne, od 1433. do 1435. Tvrtko ostaje na vlasti sve do smrti 1443., a njegovu vladavinu je obilježio dalji razvoj privrede i gradova te jačanje utjecaja bosanskih franjevaca.

Kotromanići, bosanska vladarska dinastija koja je vladala približno od 1250. do 1463., povremeno ili stalno, u cjelini ili djelimično su također bili dokazani vladari i Donjih Kraja.

Sredinom 14. stoljeća, slabi moć Hrvatinića, pa Donji Kraji gube status administrativne jedinice Banovine Bosne. Titula kneza i status zemlje Donji Kraji obnovljeni su nakon krunidbe kralja Tvrtka I Коtromanića, kada je Vukca Hrvatinića naslijedio sin Hrvoje Vukčić Hrvatinić.

Hrvoje Hrvatinić je bio jedan od najmoćnijih bosanskih vlastelina svoga vremena. Kada je umro ugarski kralj Lajoš I Anžujski, pridružio se dinastijskim sukobima, pomogavši Ladislavu Napuljskom da se promovira u kralja. Kao nagradu je dobio upravu u prostranim teritorijama i titulu Hercega Splita vicekralja Dalmacije i Hrvatske, Velikog Bana Vrbaske Banovine i kneza Donjih Kraja. Drugi pretendent na ugarski prijesto, Žigmund Luksemburški je potisnuo Ladislava Napuljskog i zavladao čitavom Ugarskom, što je značajno oslabilo Hrvojev uticaj. Kako je već došao u sukob sa Sandaljem Hranićem Kosačom, kojeg je Žigmund podržavao, stupio je u vezu sa Osmanlijama i pozvao ih u pomoć, 1415.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić je umro 1416., nakon čega se njegovi posjedi brzo raspadaju, pri čemu je glavnina Donjih Kraja pripala njegovom bratiću Juraju Vojsaliću.

Poslije pada Kaljevine Bosne pod upravu Osmanlija, ugarski kralj Matija Korvin je (krajem 1464.) zauzeo Sjevernu Bosnu, uključujući i Donje Kraje, gdje je formirao Jajačku Banovinu kоја sе оdržalа sve do 1527., a po nekim izvorima do 1528. U tom periodau Banovina je pokrivala cijelo područje Donjih Kraja, izuzev župe Uskoplje, koja je i tada bila pod osmanlijskom vlašću. Nakon pada i Jajačke Banovine, Donji Kraji su postli dio Bosanskog Sandžaka.

U kasnijim sistemima vlasti, za šire područje Donjih Kraja, postepeno se ustalio naziv Bosanska krajina, što se održalo do danas, s tim da se njen dodatni dio kolokvijalno označava kao "Ljuta Krajina". Taj naziv, sam po sebi, diferencira teritorju nekadašnjih Donjih Kraja i bihaćko-cazinskio-kladuškog područje "Ljute Krajine".

Važno je uočiti činjenicu da mnogi hrvatski izvori, eksplicitno ili kontekstualno, vladanje područjem Donjih Kraja, koje su dobili od moćnije Ugarske u vidu miraza ili nagrada zaslužnoj vlasteli za učinjene osvajačke usluge u međusobnom razračunavanju tadašnih okupatora, poistovjećuju sa hrvastvom lokalnog življa. Međutim, teško je i teorijski pretpostaviti da je autohtono stanovništvo bilo evakuiranao, a ispražnjeni prostor naseljen Hrvatima, preciznije - stanovništvom sa hrvatskih teritorija. Naprotiv, argumentirano se može pretpostaviti da se početno autohtono demogrfsko jezgro Donjih Kraja očuvalo i do današnjice, unatoč smjenama upravljača i vlasnika pojedinih prostora. Uostalom, dobropoznata je činjenica da se sve do 1910. godine cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine službeno uvažavalo i izjašnjavalo, najprije kao Dobri Bošnjani i krstjani vjere starobosanske, a zatim Bošnjaci (Muhamedanci, Katolici i Ortodoksi).

U svojoj zapaženoj knjizi "Bosnia: A Short History" (1996.), koja je doživjela više izdanja, na više jezika, Noel Malcolm, o tome, veli:

...Jedna je od tema koje se provlače kroz ovu knjigu i to da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet - da je zapravo jedna od povijesnih zemalja u Europi, s gotovo neprekinutom poviješću kao izrazita geopolitička cjelina od srednjega vijeka do dana današnjega. U većem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji označava najveću teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. "krunska zemlja" u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na zemljovidima entitet zvan "Bosna". (Ovo je u prilično velikoj opreci s poviješcu Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljeću i oslobađanja od otomanske vladavine u 19. stoljeću nije uopće postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Muslimani, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne baštine koja se ne može olako odbaciti. Ali nastojeći istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija nece biti pogrešno shvaćena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe "Hrvatima" i "Srbima", i da se umjesto toga imaju smatrati samo "Bosancima". Premda držim da je do uvođenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini došlo u povijesnom smislu prilično kasno, dakako da se slažem da je do toga ipak došlo i da se kotač povijesti ne može okrenuti unatrag. Ja samo želim reći da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati činjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zašto oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktični.

^[5]

U vezi s istim pitanjem, Nada Klaić, u Poglavlju I. (stanica 5) svoje releventne knjige "Srednjovjekovna Bosna...", konstatuje:

Što se tiče Bosne, problem njezina političkog razvitka rijetko je postavljen kao isključivo znanstveni problem. Točno je da je nedavno napisana »Istorija srednjovekovne bosanske države«, ali je u njoj riječ stvarno o vladarima i njihovu vladanju, a ne o državi. Država kao poseban, prije svega pravni problem, nije postavljen. Čini mi se da bosanske zemlje još nisu dobile svoju ustavnu povijest, i to u prvom redu zato što historičari i pravnici problem nastajanja države općenito i u južnoslavenskih naroda posebno još nisu ozbiljno ni postavili. A ipak treba priznati da bi upravo rađanje srednjovjekovne bosanske države moralo pobuđivati posebnu pažnju i to ne samo zato što je ona, izgleda, među svojim susjedama najstarija, nego i zato što se hrvatska ili srpska »formula« nikako nisu dale primijeniti na Bosnu.}}^[8]

Glavni članak: Srednjovjekovne župe u Donjim Krajima

Teritorija Donjih Kraja u 12. i 13. vijeku, otkada se pominju u dostupnim izvorima, obuhvatala je župe:

• Uskoplje,
• Pliva
• Luka, a zatim se širila i na župe
• Vrbas,
• Zemljanik (Zemunik)
• Vrbanja^[9]
• Tribava (Trijebovo)
• Mel
• Lušci
• Banjica^[3]
• Sana
• Glaž,
• Vrbas (koja je u međuvremenu bila izgubljena), a nakratko i
• Dubica.^[10]

• ? ← 550. p.ne.
• Ilirsko pleme Mezeji: 550. p.n.e − 33. p.n.e.
• Rimsko Carstvo: 33. p.n.e. − 395.
• Zapadno Rimsko Carstvo: 395. − 476.
• Ostrogotsko kraljevstvo: 476. - 555.
• Bizantsko Carstvo: 555. - 1137
• Bosanska banovina: 1137. − 1377.
• Kraljevina Bosna: 1377. − 1463.
• Ugarska - (Jajačka Banovina): 1464. − 1529.
• Osmansko Carstvo: 1529. - 1878. (Bosanski sandžak): 1529. − 1580; (Bosanski vilajet): 1580. – 1908.
• Austro-Ugarska: 1878. − 1918.
• Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS): 1918. − 1928.
• Kraljevina Jugoslavija: 1928. − 1941.
• Nezavisna Država Hrvatska: 1941. − 1943.
• Demokratska Federativna Jugoslavija (DFJ): 1943. − 1946.
• Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ): 1946. − 1963.
• Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ): 1963. − 1992.
• Republika Bosna i Hercegovina (RBiH): 1992. − 1995.
• Bosna i Hercegovina: 1995 − →

• Iliri
• Mezeji
• Historija srednjovjekovne Bosne
• Kotromanići