Zemljanik (župa)

Zemljanik, ili Zemunik je naziv za srednjovjekovnu župu u oblasti Donji Kraji, kao dijelu banovine i kraljevine Bosne.

Župa se nalazila na području današnje opštine Banja Luka i zahvatala je njen najveći dio. To je područje gdje se ukrštaju južni dio Panonske nizije na sjeveru i planinski prostor na jugu, sa Manjačom (1214 m) i njenim obroncima. Planinski prostor je ispresijecan brojnim kotlinama riječnih tokova, a najveća rijeka u ovom kraju je Vrbas, koja protiče sa istočne strane, od juga ka sjeveru. Ostali riječni tokovi su manji, ali se izdvajaju Gomjenica i Vučaj.^[1]

Sa južne strane, ova župa se graničila sa dijelovima župa Luke i Banica, sa istoka župom Vrbanja, sa zapada župom Sana, sjeveroistočno sa župom Glaž.

Glavni članak: Povelja bana Prijezde I

Župa Zemljanik se prvi put spominje 1287. godine u povelji bosanskog bana Prijezde I (1211 - Slavonija 8. maj 1287) kojom je sa sinovima Stjepanom I, Prijezda II|Prijezdom II i Vukom darovao u miraz svojoj kćeri i njenom mužu Stjepanu Baboniću, cijelu župu Zemljanik sa svim selima i zaseocima i svim kmetovima. Na osnovu povelje utvrđene su i granice župe.

Krajem XIII vijeka hrvatski ban Pavle Šubić (Bribirski), pokušao je prodor u Bosnu. Našao je vlastelina Hrvatina Stipanića, koji se oteo vlasti bosanskog bana Stjepana I Kotromanića i izuzeo župu Banicu. Kasnije, kad je bilo jasno da Bribirci nisu uspjeli u svojim namjerama, Hrvatinići su se 1323. god. vratili u okrilje bosanske banovine koju je tada predvodio Stjepan II Kotromanić. Te godine se pominje knez Pavle Hrvatinić kao gospodar župe Zemljanik, gdje je imao svog kaznaca Toloslava i svog pisara - dijaka Ivaniša Ivanovića.^[2]

Uporedo sa ušvršćivanjem svoje vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji ugarski kralj Ladislav I. Veliki uspio je da pod svoju vlast stavi i jedan dio Donjih Kraja. Sinovi kneza Pavla Hrvatinića - Grgur i Vladislav prihvatili su ponudu ugarskog kralja o stavljanju u njegovu "vjernu službu". U pismu od 14.marta 1357. god. kralj im je da garancije za sve baštinske posjede i prava, i istovremeno ih izuzeo od vlasti bosanskog bana Tvrtka I i stavio u svoju neposrednu vlast. Na ovaj način je ugarski kralj došao do neposredne vlasti nad dijelovima bosanske banovine - župe Glamoč i dijelove župe Zemljanik sa tvrđavom Greben. Za uzvrat Hrvatinići su dobili dijelove župe u Križevačkoj županiji sa tvrđavom Vesela Straža.

Moć Hrvatinića porasla je zahvaljujući trećem sinu Hrvatina Stjepanićaa koji je postao veliki vojvoda bosanski. Njegov sin Hrvoje Vukčić Hrvatinić postao je najmoćniji feudalac u Bosni i do 1391. god. povratio je od Ugara sve dijelove Donjih Kraja, pa i Zemljanik, a jedno vrijeme je držao i susjedne ugarske teritorije do Save.

Nakon smrti bosanskog kralja Stjepana Ostoje 1418. godine dolazi do borbi oko prijestola, koje su završene 1443. godine, kada je kraljevsku vlast osvojio Stefan Tomaš, uz pomoć vlastele. Do smirenja unutrašnjih sukoba došlo je tek 1446. godine kada je kralj Tomaš oženio Katarinu, kćerku Stjepana Vukčića i kad je došlo do izmirenja kralja i njegovog vojvode. U ovom periodu župa Zemljanik je opet u posjedu Hrvatinića, što se vidi u povelji iz 1434. godine, pisanoj Jurju, vojvodi "Donjih kraja", sinovcu Hercega Hrvoja. To je i posljednji put da se spominje župa Zemljanik.

Na nekoliko nekropola stećaka na području župe kao što su one u Pervanu, Golešima, Pavićima, Lusićima, Han Kolima i Dujakovcima zabilježen je broj od 70 do 180 stećaka.^[3] To su velike nekropole seoskih opština ili rodova. U mnogim selima bile su razasute male porodične nekropole do 10 spomenika. Na teritoriji župe bili su gradovi-utvrđenja u Vilusima, Bočcu i Krupi na Vrbasu. ^[4]

Poslije smrti kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine, nestala je srednjovjekovna bosanska država. Potom je Ugarska monarhija formirala administrativnu i vojnu jedinicu pod nazivom Jajačka Banovina sa ciljem da zaustavi daljnja nadiranja Osmanlija. Ubrzo poslije bitke na Mohaču slijedio je pad Jajačke banovine pa se i teritorija župe Zemljanik 1527. god. našla u sastavu osmanske nahije Zmijanje.

• Milan Karanović, Granice srednjovjekovne župe Zemljanik, GZM XLVIII, Sarajevo 1936;
• Vladialav Skarić, Župa Zemljanik i stara nahija Zmijanje, GZM XLIX, Sarajevo 1937.