Štokavsko narječje

 

Štokavskim narječjem govori se u Hrvatskoj u Slavoniji i Baranji, na većem dijelu Banije, Kordunu, Lici i dalmatinskom kopnu; na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, u Srbiji.^[4][5] Ovisno o autoru, torlački govori na jugoistočnom prostoru Srbije smatraju se zasebnim torlačkim narječjem (Josip Lisac^[5], Iva Lukežić^[6]) ili dijelom štokavskog narječja (Aleksandar Belić^[7], Pavle Ivić^[4], Miloš Okuka^[8]).

• Na sjeverozapadu štokavsko narječje graniči s mađarskim jezikom i kajkavskim narječjem. Granica je na Dravi kod Virovitice, prema okolici Bjelovara i južno do Jasenovca.^[5]
• Zapadno granica ide prema Petrinji, okolici Karlovca i okolici Ogulina do Gorskog kotara gdje su štokavski govori Liča, Sungera, Mrkoplja, Moravica i Gomirja.^[5] Zapadno zaleđe Samobora i Ozlja, odnosno žumberačka oaza prostor je štokavskih govora.^[9][5] Štokavske oaze postoje u kajkavskom području između Križevaca i Koprivnice i u blizini Čazme. Najzapadnija oaza štokavskih govora je u okolici Peroja u Istri.^[5]
• Južno na obali štokavski se govori jugoistočno nakon Novog Vinodolskog, uz izuzetak čakavskog Senja.^[5] Govori okolice Zadra, u Novigradu, Privlaci, Bibinju i Sukošanu su još djelomično čakavski. Na obali do Omiša je čakavski prostor sa štokavskim govorima Nina, Zatona, Svetog Petra na moru, Pirovca, Šibenika s okolicom i Segeta.^[5] Štokavski je zapadni Pelješac, Mljet i otoci u blizini Dubrovnika, dio govora na Korčuli, Hvaru, Braču i Šolti.^[5]
• Jugoistočna granica ide od Dečana, do ušća Laba u Sitnicu, do planine Pasjače, zapadno od Prokuplja do Stalaća, do granice s Bugarskom istočno od Zaječara.^[5] Van ovog prostora granica štokavskog narječja se uglavnom poklapa s državnim granicama Hrvatske, Srbije i Crne Gore.^[5]

Izvan granica štokavskog jezičnog područja, štokavskim se narječjem služe govornici u Italiji (Molise, moliškohrvatski govori)^[5], u Austriji (vlahijska oaza u Gradišću^[5], sela Štoji, Bandol, Vlahi)^[10], Mađarskoj^[5] (u mađarskoj Podravini, Baranjskoj županiji, u okolici Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekolicini sela oko Kaloče i Budimpešte)^[10], Rumunjskoj (Rekaš, govori rekaških Hrvata)^[5], u Sloveniji (Bojanci, Marindol u Beloj Krajini)^[5], u Makedoniji^[5], u SAD-u (Watsonville (Little Konavle), konavoski govori; New Orleans, govori iseljenika s područja nekadašnje Dubrovačke Republike).^[10]

 

Prije velikih seoba u 16. i 17. st. štokavsko narječje graničilo je s kajkavskim i čakavskim narječjem na zapadu, mađarskim jezikom na sjeveru, torlačkim narječjem, rumunjskim, bugarskim, makedonskim i albanskim jezikom na istoku i jugoistoku.^[5]

Od 11. st. do velikih seoba pretpostavlja se istočna granica kajkavskog narječja sa štokavskim na jugu Slavonije, u Posavini i središnjoj Slavoniji do Požeškog gorja.^[12] U slavonskoj Podravini kajkavština je istočno sezala do Podravske Slatine. Pretpostavljeni prijelazni kajkavsko-zapadnoštokavski govori istočnije od ovih područja mogli su sezati najdalje do Donjeg Miholjca.^[12][13][6]

Granica s čakavskim narječjem pretpostavlja se istočno od Une, južno prema Dinari, uz izbijanje na more istočno od Cetine.^[5] Zapadni Pelješac, Korčula i Lastovo su čakavski, a istočni Pelješac, Mljet i otoci kod Dubrovnika štokavski.^[5]

Istočna i jugoistočna granica proteže se od Albanije, preko Kosova i današnjeg Stalaća do današnjeg Donjeg Milanovca na Dunavu.^[5]

  Podrobniji članak o temi: zapadnoštokavsko narječje

  Podrobniji članak o temi: istočnoštokavsko narječje

Granica između zapadne štokavštine i istočne štokavštine najvjerojatnije je išla Dunavom, do područja nešto zapadno od Drine i dalje nedaleko od današnje Foče. Odatle je granica išla prema Neretvi, ali tako da je Neretva s okolicom bila u zapadnoj štokavštini; zatim je odijelila zapadnoštokavsko Dubrovačko primorje od zaleđa i izlazi na more u Boki kotorskoj.^[5]

Neke od jezičnih značajki kojima se dijele zapadno i istočno štokavsko narječje su: šćakavizam, štakavizam, akcentuacija (neoakut).^[5][6]

Ove su povijesne granice izmjenjene raseljavanjem stanovništva za turskog prodiranja polovicom 16. st.^[5][6] Govornici štokavskog narječja povlače se pred Turcima prema sjeverozapadu pri čemu dolazi do novih jezičnih inovacija u kontaktu govornika različitih dijalekata.^[6]

Pri ovim migracijama štokavskih govornika nastaju:

• jugozapadni istarski dijalekt čakavskog narječja, čakaviziran štokavski dijalekt iseljenika s makarskog primorja, sa štakavskim supstratom^[6]
• istočnohercegovačko-krajiški dijalekt, prostorno najrašireniji štokavski dijalekt kojim se govori u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori^[6][5]
• govor Peroja u Istri, štokavski govor zetsko-južnosandžačkog dijalekta^[5]

  Ovaj popis nije potpun. Možete pomoći proširujući ga.

U doba doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne (6-7. st.), ondje se govorio još razmjerno jedinstven praslavenski jezik.^[14][12]

Pretpostavlja se kako su se protojedinice budućih narječja već u razdoblju 7. i 8. st. razlikovala po razvoju praslavenskih jotiranih dentala, *t' i *d' i po razvoju suglasničkih skupina *št' i *žd'.^[6]

Govori južnih Slavena idućih se stoljeća razvijaju u zapadnojužnoslavenske (pretci slovenskog, hrvatskog, srpskog, bošnjačkog i crgonorskog jezika) i istočnojužnoslavenske govore (pretci bugarskog i makedonskog jezika).^[13]

Pretpostavlja se kako je slovenski jezik razvio jezične inovacije u 9.st. i 10.st^[13]. kojima se odvojio od ostalih zapadnojužnoslavenskih govora, nakon čega je slijedilo raslojavanje ostalih govora u kajkavsko narječje, čakavsko narječje, zapadnoštokavsko narječje i istočnoštokavsko narječje.^[13][14]

Prema mišljenju Ivića^[4] i Lukežić^[6], štakavski refleks suglasničkih skupina *št’ > št i *žd’ > žd nastao je na prostoru istočnih južnoslavenskih jezika (bugarski i makedonski), a s vremenom se širio prema zapadu na istočnu štokavštinu i s vremenom zapadnu štokavštinu.

  Ovaj popis nije potpun. Možete pomoći proširujući ga.

U razdoblju do 15. st. štokavsko narječje razvija fonem ǯ (dž).^[6]

• Primjer: *srčba > srǯba (srdžba)

Zajednička inovacija kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja u ovom razdoblju je neoakut pri povlačenju naglaska s naglašenih slabih poluglasa. U prošlosti se ova inovacija smatrala ograničenom na zapadnoštokavske govore^[6], ali novija dijalektološka istraživanja potvrđuju inovaciju i na istočnoštokavskom području.^[15]

U ovom razdoblju se s područja Huma kreću širiti dvije jezične inovacije, povlačenje naglasaka pri čemu nastaju dva nova naglaska (dugouzlazni i kratkouzlazni) i sinkretizam, odnosno ujednačavanje oblika dativa, lokativa i instrumentala množine.^[6] Širenjem ovih inovacija štokavsko će se narječje u narednom razdoblju rascjepiti na novoštokavske i nenovoštokavske govore.^[6]

Ovo razdoblje prethodi velikim migracijama pred Turcima, a prema Ivi Lukežić na kraju 15. st. možemo govoriti o narednim povijesnim dijalektima na zapadnoštokavskom području:^[6]

• slavonski dijalekt, šćakavski, s govorima različitog ostvaraja jata i onima u kojima je jat još nezamijenjen
• sjeverozapadnobosanski, šćakavski, ikavski
• livanjsko-vrbaski, šćakavski, ikavski
• makarskoprimorski, šćakavski, ikavski
• zapadnohumski, štakavski, ikavski
• biokovsko-cetinski, štakavski, ikavski
• istočnobosanski, šćakavski, ijekavski
• poneretvanski/istočnopelješki, štakavski ijekavsko-ikavski
• dubrovačko-mljetski, štakavski, (i)jekavski

Prema dostupnim podjelama štokavskog narječja, najčešće korišteni kriteriji za podjelu štokavskog narječja na dijalekte su refleksi jata, akcentuacija i šćakavizam/štakavizam. Određeni autori koriste nejezične kriterije kao što su etnicitet kao jedan od kriterija podjele štokavskog narječja na dijalekte^[8] ili isključivanja pojedinih dijalekata iz svojih podjela.^[6] Pitanje pripadnosti čakavskih dijalekata i status čakavskog narječja nije bilo riješeno do 1977. godine.^[16] Do tad se čakavsko narječje smatralo dijelom štokavskoga narječja.

Proučavanje štokavskih govora započelo je u osamdesetim godinama 19. stoljeća. Dosada je objavljen niz rasprava i studija o raznim aspektima štokavštine i o pojedinim štokavskim govorima koje su napisali:

• Pero Budmani, Milan Rešetar (Der štokavische Dialekt, Beč, 1907.)
• Aleksandar Belić (Zum heutigen Stande der serbokroatischen Dialektologie (Mit einer Karte), 1909.)
• Stjepan Ivšić (Današnji posavski govor, 1913.)
• Josip Hamm (Štokavština donje Podravine, 1949.)
• Dalibor Brozović (Govor u dolini rijeke Fojnice, 1957.)
• Mate Šimundić (Govor Imotske krajine i Bekije, 1971.)
• Božidar Finka i Antun Šojat (Hrvatski ekavski govori jugozapadno od Vinkovaca, 1975.)
• Pavle Ivić, Dalibor Brozović (Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, 1988.)
• Josip Lisac (Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja, 2003.)
• Miloš Okuka (Srpski dijalekti, 2008.)
• Iva Lukežić (Zajednička povijest hrvatskih narječja 1. Fonologija, 2012.).

Ovisno o kriterijima podjele, štokavsko narječje je moguće podijeliti u šire skupine govora, odnosno dijalekata.

Koristeći akcentuaciju kao kriterij podjele, štokavsko narječje može se podijeliti na novoštokavske i staroštokavske dijalekte.^[15] Novoštokavski dijalekti image četiri novoštokavska naglaska i dosljedno provedeno povlačenje naglaska prema početku riječi u primjerima poput lopȁta > lòpata.^[15] Govori bez novoštokavske retrakcije naglasaka nazivaju se staroštokavskima. Unutar staroštokavskih govora postoje naglasni sustavi različitih stupnjeva starosti te se zbog toga staroštokavski govori nekad nazivaju i nenovoštokavskima.^[15][5]

  Podrobniji članak o temi: Refleksi jata

Koristeći reflekse jata kao kriterij podjele, štokavsko narječje može se podijeliti na (i)jekavske, ekavske i ikavske dijalekte.^[5] Slavonski dijalekt se izdvaja iz ove podjele jer su unutar njega mogući različiti refleksi jata (ikavski, ikavsko-jekavski i ekavski) i govori s neizmijenjenim jatom.^[5]

Govori Hrvata štokavaca koriste sva tri refleksa jata.

• ikavci: u unutrašnjosti sjeverne i srednje Dalmacije, na potezu zapadno od rijeka Fojnice, Bosne i Neretve u Bosni i Hercegovini, u jugozapadnom dijelu Like i Podvelebitskog primorja, u južnoj Slavoniji.^{[nedostaje izvor]}
• jekavci: u jugoistočnoj Hercegovini (Popovo polje, Ravno, Stolac, Neum), na istočnoj polovici poluotoka Pelješca, na otoku Mljet, u dubrovačkom primorju i Dubrovnik u, Konavlima, Hrvati u Boki kotorskoj, te na širokom području od srednje Bosne do Posavine (istočnobosanski dijalekt), sa središtima u kojima žive Hrvati kao što su Fojnica, Kiseljak, Kreševo, Vareš, Kakanj, Žepče, Brčko, Usora, okolica Tuzle te oazama u Hrvatskoj Kostajnici, Virovitici i Pečuhu.^{[nedostaje izvor]} Zatim na Žumberku, na Kordunu potez od Plitvica, Rakovice, Slunja, Vojnića do Topuskog. U istočnoj Lici od Korenice, Udbine i Donjeg Lapca do Gračaca. U sjevernoj Dalmaciji oko Knina, Skradina i Kistanja do Benkova^{[nedostaje izvor]} gdje u novije vrijeme ikavica pitiskuje jekavicu.^{[nedostaje izvor]} Na Banovini od Gline, Petrinje, Sunje do Dvora u hrvatskom Pounju.^{[nedostaje izvor]} U Bjelovarsko-bilogorskom kraju, te zapadnoj Slavoniji na potezu od Jasenovca, preko Lipika, Pakraca, Daruvara, Grubišnog Polja do Voćina i Slatine.^{[nedostaje izvor]} U istočnoj Slavoniji na potezu od Baranje preko Osijeka i Čepina do Vinkovaca.^{[nedostaje izvor]}
• ekavci: ekavski govor slavonskog dijalekta rasprostire se slavonskoj Podravini oko Našica, Valpova i Orahovice^{[nedostaje izvor]} te ekavska oaza oko Iloka, u zapadnom Srijemu, te dijelom i u hrvatskim govorima po istočnom Srijemu.^{[nedostaje izvor]}

  Podrobniji članci o temama: šćakavizam i štakavizam

Koristeći šćakavizam i štakavizam kao kriterije podjele, štokavsko narječje može se podijeliti na šćakavske i štakavske govore.^[5] Zapadni dijalekt se izdvaja iz ove podjele jer je jednim dijelom šćakavski i štakavski.^[5] Kriterij šćakavizma i štakavizma koristi se i pri podjeli štokavskih govora na zapadnoštokavske govore i istočnoštokavske govore.^[5][6]

Zajednička osobina svih štokavskih govora je korištenje zamjeničke riječi što ili šta^[5] , uz ostale osobine koje se mogu pronaći u većem ili manjem broju štokavskih govora.^[5]

Naglasni sustav iz kojeg je potekao štokavski naglasni sustav je sustav s tri stara naglaska (̏, ̑, ͂) i sa starim mjestom naglaska, bez fonetskih retrakcija.^[15] Primjeri: nogȁ, trāvȁ, junãk, a ne nòga, tráva, jùnāk, s prednaglasnim duljinama primjer vīlȁ, sa zanaglasnim duljinama primjer gȍlūb.^[15] Ovaj naglasni sustav ne nalazimo u suvremenim štokavskim govorima^[15], ali možemo ga pronaći u mnogim čakavskim govorima i nekim kajkavskim govorima.^[15]

U suvremenim štokavskim govorima možemo pronaći sljedeće naglasne sustave:

• stariji tronaglasni sustav (̏, ̑, ͂) ‒ u nekim govorima na sjeveru slavonskoga staroštokavskoga dijalekta u Podravini^[15]
• četveronaglasni sustav ne-novoštokavskog tipa (̏, ̑, ͂, ´) ‒ u nekim govorima slavonskoga staroštokavskoga dijalekta u Posavini i u Podravini^[15]
• peteronaglasni sustav (̏, ̑, ͂, ` , ´) ‒ u velikom broju govora slavonskog dijalekta u Posavini i u staroštokavskom istočnobosanskom dijalektu<sup>[15]</sup>
• šesteronaglasni sustav (̏, ̓ , ̑, ͂, ` , ´) ‒ u kladanjskom kraju istočnobosanskog dijalekta^[15]
• dvonaglasni sustav (̏, ̑) ‒ u nekim staroštoavskim govorima u Crnoj Gori^[15]
• mlađi tronaglasni sustav (̏, ̑, ´) ‒ u nekim govorima u Crnoj Gori i većem dijelu istočne i južne Srbije i Kosova^[15]
• četveronaglasni sustav novoštokavskog tipa (̏, ̑, ` , ´) ‒ Dalmatinska zagora, Lika, Kordun, Banija, središnja Slavonija, južna Baranja i Vojvodina, cijela BiH osim istočnobosanskog dijalekta u srednjoistočnoj Bosni i dijela bosanske Posavine, sjeverna Crna Gora i dio zapadne središnje Srbije, jugoistok Crne Gore^[15]

Prema tipu naglasnog sustava štokavske dijalekte dijelimo na novoštokavske i staroštokavske, odnosno nenovoštokavske^[15][5]

Neke od osnovnih osobina štokavske akcentuacije su:

• naglasak "pomaknut" s posljednjega sloga^[5]
• razlikovanje dvaju dugih i dvaju kratkih naglasaka u većem dijelu govora^[5]
• sačuvane nenaglašene duljine u dijelu govora^[5]

Osnovni štokavski samoglasnički trokut sastoji se od 5 samoglasnika.^[5] Možemo pronaći štokavske govore sa 6 (Govori rekaških Hrvata).^[5] Svaki samoglasnik može stajati na svakom mjestu u riječi, nositi svaki naglasak i stajati uz svaki suglasnik.^[5]

Neke od osnovnih osobina štokavskog vokalizma su:

• prijelaz ǫ i slogotvornog l u u^[5], izuzev središnje Bosne gdje se javlja i diftong uo^[5], primjeri put, ruka; vuk, sunce.
• v + slabi poluglas na početku riječi daju u, npr. praslavenski *vъnukъ -> štokavski unuk^[5]
• zamjena poluglasa s a (pas, magla), izuzev zetsko-južnosandžačkog dijalekta^[5]
• zamjena l s o (u nekim dijalektima a) na kraju sloga (pisal > pisao, govoril > govorio, govorija), izuzev jugozapada slavonskog dijalekta^[5]

Glavnina dijalekata štokavskog ima sljedeći sustav suglasnika^[17]

Neke od osnovnih osobina štokavskog suglasničkog sustava su:

• premetanje praslavenskog *vьse u sve^[5]
• prijelaz čr- u cr izuzev slavonskog dijalekta, govora moliških Hrvata i vlahijske oaze^[5]
• promjena cr- u tr- u riječi trešnja (črešnja->crešnja->trešnja) uz iznimke u Slavoniji, Mađarskoj i Rumunjskoj^[5]
• promjena praslavenskog d’ u đ uz mnoge iznimke^[5]
• ć i đ od jt i jd (poći, pođem), uz odstupanja u slavonskom i istočnobosanskom dijalektu^[5]
• novo jotovanje dentalnih i labijalnih suglasnika uz odstupanja u Slavoniji i Bosni
• Gubljenje suglasnika h, primjeri oću, ajde, uz znatna odstupanja^[5]

Neke od osnovnih osobina štokavskog morfološkog sustava su:

• nastavak -a u genitivu množine imenica muškog i ženskog roda, uz odstupanja^[5]
• nastavak -u u lokativu jednine imenica muškog i ženskog roda, u gradu, u selu^[5]
• umetak -ov-/-ev- u množini većeg dijela imenica muškoga roda (krajevi/putovi), uz mnoga odstupanja, primjerice između Neretve i Dubrovnika^[5]
• sinkretizam dativa, lokativa i instrumentala u množini (na primjer dativ množina selima, lokativ (o) selima, instrumental selima), uz odstupanja^[5]
• čuvanje nastavka -og(a) u genitivu i akuzativu jednine muškoga roda i srednjeg roda zamjeničko-pridjevske deklinacije, primjer drugoga, uz odstupanja na livanjskom i dubrovačkom području^[5]
• oblik s nastavkom -a za srednji rod množine zamjeničko-pridjevske deklinacije, primjer ova sela umjesto *ove sela^[5]
• čuvanje aorista, izuzev Dubrovnika^[5]
• posebne konstrukcije uz brojeve 2 do 4^[5]

Ovom je odjeljku potrebna dopuna. Možete pomoći dodavanjem sadržaja.

Jedna od osnovnih osobina štokavske leksikologije je povećan broj turcizama.^[5] Zapadni štokavski govori dijele dio leksika s čakavskim, kajkavskim i slovenskim govorima.^[5]

 

Najstarije zapise štokavštine možemo pronaći u staroslavenskim zapisima štokavske redakcije. U takvim tekstovima, riječ je tek o pojedinim štokavkim elementima koji ukazuju da su ti staroslavenski tekstovi nastali na štokavskom području. Primjerice, zamjena prijedloga u i vъ u Grškovićevom odlomku apostola.^[18] Velik volumen ovih zapisa potječe iz Dubrovnika, čiji arhiv čuva pravne tekstove podrijetlom iz Huma, grada Dubrovnika, Raške i Bosne.^[19][20] Najstariji tekstovi sa štokavskim elementima potječu iz područja današnjeg Dubrovnika i južne Dalmacije, Bosne i Hercegovine (Bosna, Hum, Završje, Donji Kraji), južne i zapadne Srbije, Kosova i Crne Gore.^{[nedostaje izvor]} Slavonija je jedno od štokavskih područja iz kojih nema tekstova iz razdoblja prije turske invazije.^{[nedostaje izvor]} Staroslavenski tekstovi štokavske redakcije u pravilu nisu nacionalno obilježeni te se klasificiraju kao zajednična hrvatska, srpska, crnogorska i bošnjačka jezično-kulturna baština.^{[nedostaje izvor]}

Ovom je odjeljku potrebna dopuna. Možete pomoći dodavanjem sadržaja.

 

 

Nakon razdoblja staroslavenskih tekstova u kojima možemo pronaći štokavske elemente, slijedi razdoblje štokavskih tekstova koji koriste elemente staroslavenske tradicije. Najstarijim štokavskim tekstom smatra se Vatikanski hrvatski molitvenik^[25], dok je najstariji hrvatski tiskani tekst na hrvatskoj ćirilici Oficij s molitvama Bogorodici iz 1512. godine, pisan štokavsko-jekavski s osobinama dubrovačkoga govora.^[26]

  Podrobniji članci o temama: hrvatski standardni jezik i hrvatski književni jezik

Prva književna djela pisana zapadnoštokavskom stilizacijom nastala su u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić, Marin Držić, Dominko Zlatarić). Njima se pridružuju drugi pisci s područja Dalmacije, te Bosne i Hercegovine (književna djelatnost franjevaca od Matije Divkovića nadalje), a u početku 18. stoljeća i pisci iz Slavonije.^{[nedostaje izvor]} Tradiciju pisanja na štokavskom nastavljaju Ivan Gundulić, Ivan Bunić Vučić i Junije Palmotić u Dubrovniku, Andrija Kačić Miošić u Dalmaciji i Matija Antun Relković u Slavoniji.

Gramatički opis hrvatske štokavštine s elementima čakavštine započeo je prvom hrvatskom gramatikom "otac hrvatskoga jezikoslovlja" katolićki svećenik i Isusovac Bartol Kašić (Institutionum linguae illyricae libri duo, Rim, 1604.), a nastavljen je do 1836. gramatičarskim (slovničarskim) radom niza hrvatskih autora iz svih hrvatskih štokavskih krajeva:

• iz Slavonije (Blaž Tadijanović, Matija Antun Relković, Marijan Lanosović)
• iz Dalmacije (Josip Jurin, Ardelio della Bella, Franjo Marija Appendini)
• iz Bosne i Hercegovine (Lovro Šitović Ljubušak).

Hrvatski štokavski leksik uz kajkavski i čakavski donose praktički svi dopreporodni hrvatski rječnici, (Kašić, Mikalja, Belostenec, Stulli).

Hrvatska dijalektna književnost na hrvatskim govorima štokavskog narječja, kao i u druga dva hrvatska narječja afirmira se u djelima Matije Divkovića i inih hrvatskih pisaca, koja je u jasnoj oprjeci prema hrvatskom standardnom jeziku.

• Kolo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. svibnja 2013. (Wayback Machine) Prilog poznavanju štokavskoga narječja i njegovih dijalekata
• Kolo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. veljače 2008. (Wayback Machine) Josip Lisac: Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke
• Croatia.ch  Arhivirana inačica izvorne stranice od 22. rujna 2008. (Wayback Machine) Sanja Vulić: Odnos dijalekta i standardnoga jezika s posebnim osvrtom na Hrvate u Bačkoj
• Kolo  Arhivirana inačica izvorne stranice od 23. kolovoza 2007. (Wayback Machine) Josip Lisac: Proučavanja hrvatskih štokavskih organskih idioma