Istočnohercegovačko-krajiški dijalekt

Istočnohercegovačko-krajiški^[1][2], također poznat kao (i)jekavski krajiški^[3] i istočnohercegovački^[4] dijalekt znatnim svojim dijelom jedan je od četiri zapadnoštokavska dijalekta štokavskoga narječja hrvatskoga jezika kojim se služe Hrvati uz čakavsko i kajkavsko narječje. U prošlosti je ovaj dijalekt neopravdano nazivan i kao tkzv. istočnohercegovački iako se sastoji od više novoštokavskih (i)jekavskih poddijalekata od kojih je istočnohercegovački samo jedan poddijalekt iz te skupine, i to onaj koji ne pripada hrvatskoj zapadnoj štokavštini. Naime novoštokavske poddijalekte možemo podijeliti u dva ostovna tipa, i to tip;

• A) Zapadnojekavski koji predstavlja novoštokavske jekavske poddijalekte zapadnoštokavskoga podrijetla koje predstavlja dubrovački poddijalekt, uz druge novoštokavske zapadnojekavske govore, poput Neretvanskog, dok se s druge strane nalazi drugi tip novoštokavskih jekavskih govora a to jest tip;
• B) koji predstavlja novoštokavske istočnojekavske poddijalekte, to jest one istočnoštokavskog podrijetla koje predstavlja istočnohercegovački poddijalekt uz druge podrijetlom istočnojekavske govore.

Ovaj članak ili odlomak mogao bi sadržavati originalne ideje ili plodove originalnog istraživačkog rada, što bitno umanjuje njegovu nepristranost. (Rasprava)Vidi: Wikipedija:Bez vlastitog istraživanja

Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima.Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica.

Novoštokavski jekavski dijalekt karakterizira (i)jekavski refleks jata i novoštokavska akcentuacija, no njegovi poddijalekti su različitoga podrijetla. Različitim poddijalektima ovoga dijalekta uz Hrvate koji govore zapadnoštokavski jekavski tip slično kao i Bošnjaci, dok Srbi i Crnogorci koriste istočnoštokavski jekavski tip govora.

Hrvatski novoštokavski jekavski poddijalekt sastoji se od više (i)jekavskih govora kao što su žumberački, bjelovarsko-srednjoslavonski, glinsko-slunjski, pounjski, istočnoslavonski, stolačko-neretvanski a predstavlja ga dubrovački poddijalekt. Općenito u podjeli novoštokavskog jekavskog se spominju 3 poddijalekta (prema Liscu);

• Dubrovački poddijalekt obuhvaća staro primorsko zapadnoštokavsko područje koje sadrži dosta isoglosa dijeljenih s čakavicom i šćakavicom. To je područje starog Dubrovačko(-mljetskog) dijalekta.
• sjeverozapadni poddijalekt obuhvaća buhvaća staro zapadnoštokavsko područje uz Neretvu, koji kao i Dubrovački sadrži dosta čakavsko-šćakavskih isoglosa, koji je prije bio poluikavski, ikavsko-jekavski i u kojega je refleks dugog jata jednosložan (dugo je). Iz njega se razvio i središnji poddijalekt. Riječ je o starom Istočnohumskom dijalektu.

Kao i govore zapadno od Brčkog koji se sastoje od novoštokavizirano jekaviziranih starijih govora ili govora koji su tuda došli migracijom, a s obzirom na okolicu približili se okolnim narječjimač Riječ je o starom neretvansko-pelješkom dijalektu i njegovim "kolonizacijskim područjima".

• jugoistočni poddijalekt obuhvaća govore istočno od Brčkog i poneretlja, odnosno obuhvaća govore koji su većinom nastali iz istočne štokavice i kojih su govornici većinom po nacionalnosti Srbi (prije rata je tim govorima pričala i znatna zajednica Bošnjaka/Muslimana u Podrinju). Za razliku od ostalih poddijalekata ova poddijalekt ne dijeli šćakavsko-čakavske isoglose, a refleks dugog jata mu je dvosložan (i-je) kao i u crnogorskoj staroštakavskoj jekavici (zetskom dijalektu). On vuče porijeklo iz Stare Hercegovine, te rubnih krajeva današnje istočne Hercegovine.

Južni dijalekt je rubni dijalekt zapadnoštokavskog narječja. Na početku razvoja je bio podosta srodan čakavskom dijalektima, pogotovo južnočakavskom dijalektu te ostalim rubnim zapadnoštokavskim narječjima poput ščakavskog jekavskog (istočnobosanskog). U Boki kotorskoj je vjerojatno bilo i rubnih istočnoštokavskih isoglosa.
Za vrijeme postojanja je Dubrovački dijalekt sigurno utjecao i na razvitak jekavske južnočakavske lastovske oaze na otoku lastovu. Migracijama za vrijeme Turaka, takvo se stanje mijenja. Srodni štakavski jekavski i polujekavski dijalekti;

• dubrovačko-mljetski (jekavski) i
• neretvanski (ikavsko-jekavski)

se objedinjuju, te se s neretvanskog područja događaju seobe na područje tadašnje hrvatsko-turske granice, odnosno zapadne BiH i pogranične Hrvatske, mješajući se i utječući na lokalne dijalekte.

Ovaj dijalekt karakterizira refleks (i)jekavski refleks jata (uvijek jekavski u neretvanskom i krajiškom koji je izašao iz njega, a ijekavski u dugom jatu u ostalim poddijalektima), prijelaz poluglasa u a, a samoglasnog -l i stražnjeg nazala u -u.

Dijalekt se danas obično dijeli na; Dubrovački, sjeverozapadni (Iva Lukežić ga naziva Krajiškim) dijalekt i jugoistočni (iako se radi malog broja/nedostatka govornika Hrvata, zadnji poddijalekt kod nekih jezikoslovaca ni ne broji u hrvatske). Sjeverozapadni poddijalekt je proizašao iz Neretvanskog i općenito ga karakterizira velika srodnost novoštokavskoj ikavica (izvan izgovora jata je malena razlika po karakteristikama), dok Dubrovački karakteriziraju još i dodanta srodnost čakavici i istočnobosanskoj jekavskoj šćakavici.