Pitaja
Pitaja ili pitahaja (španjolski: pitaya, pitahaya) voće je nekoliko vrsta kaktusa autohtonih u regiji južnog Meksika i duž pacifičke obale Gvatemale, Kostarike i El Salvadora.[1][2] Pitaja se također uzgaja u istočnoj, južnoj i jugoistočnoj Aziji, SAD-u, Karibima, Australiji, Brazilu i diljem tropskih i suptropskih regija svijeta.[1][2]
Naziv »pitaja« obično se odnosi na voće iz roda Stenocereus, dok se naziv »pitahaja« ili »zmajevo voće« odnosi na voće iz roda Selenicereus (prethodno zvan Hylocereus), oba u obitelji kaktusa (Cactaceae). Najuobičajeniji naziv, »zmajevo voće«, nadahnuto je kožastom korom i ljuskavim šiljcima na vanjštini ploda. Ovisno o vrsti, plodovi pitaje mogu biti slatkog ili kiselog okusa, a iznutra može biti crvene, bijele ili žute boje.
Ovo je voće u svijetu na engleskom poznato kao »zmajevo voće« (dragon fruit), a taj se naziv, nastao prema vanjštini ploda, koristi od 1963. godine. Voće se često naziva i »Vijetnamsko zmajevo voće« jer je Vijetnam najveći izvoznik. Neki ga izvori nazivaju i »jagoda-kruška« (engleski: strawberry pear).[2]
Nazivi pitahaya i pitaya potječu iz Meksika, a naziv pitaya roja iz Srednje Amerike te sjevera Južne Amerike.[2][3]
Voće Stenocereusa (kisele pitaje) obično se jede u sušnim dijelovima Amerika. Voće je kiselije i osvježavajuće, ima sočnije meso i jači okus.
Kisela pitaja ili pitaya agria (S. gummosus) bila je važan izvor hrane za autohtone narode Amerike u pustinji Sonora. Narod Seri iz sjeverozapadnog Meksika do dan danas bere voće, a biljku nazivaju ziix is ccapxl (»stvar čiji je plod kiseo«).
Plod srodnih vrsta, kao što su S. queretaroensis i pitaya de mayo (S. griseus)[4]:223–225 također su važne lokalne namirnice. Plod kaktusa S. thurberi, kojeg narod Seri naziva ool, naziva se pitaya dulce (»slatka pitaja«).
Slatke pitaje dolaze u tri vrste, sve s kožastom, blago lisnatom korom:[4]:215–216
- Selenicereus undatus (Pitaya blanca ili pitaja s bijelim mesom, također poznata kao Hylocereus undatus) ima plod ružičaste kore s bijelim mesom. Ovo je najčešće viđeno »zmajevo voće«.
- Selenicereus costaricensis (Pitaya roja ili pitaja s crvenim mesom, također poznata kao Hylocereus costaricensis, a ponegdje netočno identificirana kao Hylocereus polyrhizus) ima plod crvene kore s crvenim mesom.
- Selenicereus megalanthus (Pitaya amarilla ili žuta pitaja, također poznata kao Hylocereus megalanthus) ima plod žute kore s bijelim mesom.
Plod inače teži od 150 do 600 grama, a neki mogu doseći 1 kg.[5] U početcima uvoza iz Kolumbije u Australiju, plodovi su se označavali kao Hylocereus ocampensis (ili Cereus repandus, crveni plod) i Cereus triangularis (prema trostranom presjeku stabljike, navodno žuti plod).
Nakon temeljitog čišćenja sjemenki iz mesa ploda, osušene sjemenke mogu se sačuvati. Idealno voće je čisto i prezrelo.
Komercijalne sadnje mogu se obaviti u velikoj gustoći, između 1100 i 1350 biljaka po hektaru. Biljkama treba do 60 mjeseci (260 tjedana) da budu optimalne za komercijalnu proizvodnju, kada se mogu očekivati prinosi od 20 do 30 metričkih tona.[6]
Pitaja cvjeta preko noći i obično uvene do večeri.[7] Za oplodnju se oslanjaju na noćne oprašivače kao što su šišmiši ili moljci. Samooplodnja neće proizvesti plod kod nekih vrsta. Iako je križanjem stvoreno nekoliko »samooplodnih« sorti, unakrsno oprašivanje s drugom, genetski različitom biljkom iste vrste obično povećava broj i kvalitetu plodova. To ograničava mogućnost domaćih uzgajivača da proizvode voće. Međutim, biljke mogu cvjetati između tri i šest puta godišnje, ovisno o uvjetima uzgoja. Poput drugih kaktusa, ako se odlomi zdravi komad stabljike, može se ukorijeniti u tlu i postati samostalna biljka.
Biljke mogu podnijeti temperature do 40 °C i kratka razdoblja mraza, ali neće preživjeti dugo izlaganje niskim temperaturama. Kaktusi najviše uspijevaju u zonama otpornosti 10 – 11, ali mogu preživjeti na otvorenom u zonama 9a ili 9b.[2][8]
Selenicereus se prilagodio životu u suhoj tropskoj klimi s umjerenom količinom kiše. U brojnim se regijama proširio van uzgoja i postao korov, a u nekim je zemljama klasificiran i kao invazivni korov.[1]
Stabljike i plodovi su osjetljivi na nekoliko bolesti uzrokovanih gljivicama, bakterijama, oblićem i virusom.[9] Pretjerano zalijevanje ili pretjerana kiša mogu uzrokovati opadanje cvjetova i trulež plodova.[10] Bakterija Xanthomonas campestris uzrokuje trulež stabljika. Gljive Dothiorella mogu uzrokovati smeđe mrlje na plodu. Druge gljive koje zaražuju pitaju uključuju Botryosphaeria dothidea, Colletotrichum gloeosporioides i Bipolaris cactivora.[9]
-
»Drvo« pitaje
-
Plantaža na otoku Naozhou
-
Noćni cvat
-
Žuti S. megalanthus
-
Crveni S. costaricensis
-
Jus buah naga, sok od ljubičaste pitaje, Indonezija
-
Crveno, žuto i bijelo voće
-
Haljina za narodni ples naziva Flor de Pitahaya (»Cvijet pitahaje«) iz Baja Californije izložena u Museo de Arte Popular u Meksiku
- Popis voća
- Opuntia – kaktusi opuncije s jestivim plodovima "kaktus smokvi" ili tune
- ↑ a b c Hylocereus undatus (dragon fruit). Invasive Species Compendium. CABI (Centre for Agriculture and Bioscience International). 3. siječnja 2018. Pristupljeno 19. travnja 2018.
- ↑ a b c d e Morton, J.F. 1987. Fruits of warm climates. Center for New Crops & Plant Products, Department of Horticulture and Landscape Architecture, Purdue University. West Lafayette, Indiana, USA. str. 347–348. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. svibnja 2016. Pristupljeno 8. travnja 2016.
- ↑ Dragon fruit. National Library Board, Singapore Government. 2017. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. studenoga 2016. Pristupljeno 19. ožujka 2017.
- ↑ a b Janick, Jules; Paull, Robert E., ur. 2008. C. The Encyclopedia of Fruit and Nuts. CABI (Centre for Agriculture and Bioscience International). Cambridge, United Kingdom. str. 215–216, 222–226. ISBN 978-0-85199-638-7
- ↑ Hylocereus undatus (dragon fruit). Invasive Species Compendium (engleski). CABI (Centre for Agriculture and Bioscience International). Pristupljeno 12. listopada 2020.
- ↑ Dragon Fruit – Amorentia Sweet Dragon Fruit. Pristupljeno 5. lipnja 2018.
- ↑ Boning, Charles R. 2006. Florida's Best Fruiting Plants: Native and Exotic Trees, Shrubs, and Vines. Pineapple Press, Inc.. Sarasota, Florida. str. 185. ISBN 978-1-56164-372-1
- ↑ Setzer, Kenneth. 26. srpnja 2014. Dragon fruit surprisingly easy to grow. Miami Herald. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. ožujka 2017. Pristupljeno 19. ožujka 2017.
- ↑ a b Balendres, M; Bengoa, J. 2019. Diseases of dragon fruit (Hylocereus species): Etiology and current management options. Crop Protection. 126: 104920. doi:10.1016/j.cropro.2019.104920
- ↑ Masyahit, M.; Sijam, K.; Awang, Y.; Ghazali, M. Veljača 2013. The Occurrence of Anthracnose Disease Caused by Colletotrichum Gloeosporioides on Dragon Fruit (Hylocereus SPP.) in Peninsular Malaysia (PDF). Acta Horticulturae (975): 187–195. doi:10.17660/actahortic.2013.975.20. ISSN 0567-7572
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Pitaja |