Glačalo

Glačalo je električni uređaj ili jednostavna naprava s glatkim zagrijanim potplatom kojom se uklanjaju nabori na tkaninama, najčešće odjeći. Glačanjem se prirodna ili umjetna polimerna vlakna od kojih su građene tkanine uz pomoć topline i vlage rastežu i usmjeravaju, zadržavajući oblik kada se ohlade. Temperature glačanja kreću se od približno 100 °C do 220 °C;^[1] one se prilagođavaju pojedinoj tkanini tako da pomognu popuštanju veza među polimernim lancima, a da ih pritom trajno ne izmijene ili potpuno unište.

Glačanje može pomoći u uklanjanju infekata s odjeće, raznih mikroorganizama te napasnika poput uši.^[2]

Prije otkrića i široke primjene električne energije glačala su zagrijavana nakupljanjem topline na pećima ili su se iznutra zagrijavala žarom i gorivima.^[3] Prvo električno glačalo patentirao je Amerikanac H. W. Seeley 1882. godine.^[4]

Metalne plitice napunjene žarom koristile su se za glačanje tkanina u Kini još u prvom stoljeću pr. n. e.^[5] ili ranije.^[3] U ranom šesnaestom stoljeću počinju se upotrebljavati trokutaste debele ploče od lijevanog željeza s drškom koje su se zagrijavale u vatri ili na peći; neka su glačala imala ugrijane metalne umetke.^[3] Godine 1871. Amerikanka Mary Florence Potts predlaže glačala u više oblika i veličina s jednom izmjenjivom drškom; dok se jednim glačalo, drugi su se teški potplati zagrijavali. Kasnije dolaze glačala koja su se mogla puniti žarom. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća glačala su se zagrijavala izgaranjem petroleja, etanola, acetilena (dobivenog od karbida) ili benzina. Kuće koje su bile opskrbljene prirodnim plinom za rasvjetu mogle su ga koristiti i za uređaje poput glačala.

Nakon elektrifikacije sve je ove izvedbe zamijenilo električno glačalo s otpornim grijačem. U modernim glačalima ploča potplata je od aluminija ili nehrđajućeg čelika, polirana kako bi bila što glađa, a ponekad i presvučena plastikom otpornom na visoke temperature kako bi se dodatno smanjilo trenje. Grijaćim elementom upravlja termostat koji uključuje i isključuje struju kako bi se održala odabrana temperatura.

Prvo električno glačalo patentirao je Amerikanac Henry W. Seeley 1882. godine.^[4] Ono je težilo gotovo sedam kilograma i dugo se zagrijavalo. Rana električna glačala nisu imala kontrolu temperature, a prvo se termostatom kontrolirano električno glačalo pojavilo tek 1920-ih. Za izum parnog glačala zaslužan je Thomas Sears. Prvo komercijalno električno glačalo s parom uvela je 1926. godine njujorška tvrtka Eldec, ali nije postigla komercijalni uspjeh. Patent za električno parno glačalo i ovlaživač dan je Maxu Skolniku iz Chicaga 1934. godine. Skolnik je 1938. godine tvrtki Steam-O-Matic iz New Yorka dodijelio ekskluzivno pravo na proizvodnju parnih električnih glačala. Ovo je bilo prvo komercijalno uspješno parno glačalo nakon kojeg je slijedio brz razvoj sve boljih i lakših električnih glačala 1940-ih i 1950-ih.^[3]

Moderna glačala za kućnu upotrebu odlikuju:

• Ergonomski dizajn koji među ostalim omogućuje i da se glačalo odloži, a da vruća ploča ne dodiruje ništa što bi moglo biti oštećeno.
• Termostat koji održava stalnu radnu temperaturu glačala, po izboru za određeni tip tkanine (svilu, vunu, pamuk, lan i sl.).
• Električni kabel s izolacijom od silikonske gume otporne na visoku temperaturu.
• Ubrizgavač pare koja se stvara od demineralizirane vode dolivene u poseban spremnik u glačalu ili se dovodi iz odvojene parne stanice.
• Kabel koji se uvlači za jednostavno skladištenje te poseban držač kabela kako on ne bi ometao glačanje.
• Neljepljivi premaz na potplatu za smanjivanje trenja.
• Kontrolu protiv izgaranja tkanine, ako se glačalo predugo ostavi na podlozi za glačanje.
• Kontrolu uštede energije koja ga isključuje ako glačalo dulje vrijeme ostane u miru.
• Samočišćenje potplata.
• Uređaj protiv kamenca.
• Ispuštanje pare ili vode ispred glačala za uklanjanje tvrdokornih nabora.

• Charcoal and other antique irons u White River Valley Museum
• Antique Irons u Virtual Museum of Textile Arts
• Die Geschichte des Bügelns