Halid ibn Velid

Halid ibn Velid je bio pripadnik Benu Mahzuma, jednog od najuglednijih ogranaka arapskog plemena Kurejš koje je naseljavalo grad Meku i područje oko tog grada u današnjoj Saudijskoj Arabiji. U samom početku objave islama ovo pleme je bilo protiv Muhammeda i njegovih istomišljenika (ashaba).

Halid ibn Velid je rođen u Meki 585. godine od oca Velid ibn Mugira, poznatog po nadimku Jedinstveni, starješine Benu Mahzuma, ogranka plemena Kurejš. Imao je još četiri brata: Velida, Hišama, Amara i Ebu Šemsa kao i dvije sestre Fahtu i Fatimu.^[5] Otac mu je bio bogat i poznat u Mekki.^[6]. Imao je veliki broj uposlenika a i sam je radaio i bio kovač i mesar a bavio se i trgovinom, zanimanjem popularnim za to vrijeme kod Kurejšija. Tri vodeća ogranka plemena Kurejša, koje je u to doba vladalo Mekkom su bili Benu Hašim, Benu Abd-al-dar i Benu Mahzum i svima je dodijeljena neka nadležnost. Benu Mahzum, kojem je pripadao i Halid ibn Velid, bio je odgovoran za rat. Pripadnici tog ogranka su uzgajali i trenirali konje koje su Kurejšije jahale tokom ratnih pohoda te je i Halid odrastao u takvom okruženju. Ta vještina jahanja konja će doći do izražaja tokom mnogih bitaka kada će Halid upravo zbog vještine vođenja konjice preokrenuti tok bitke u svoju korist. Jedan od takvih primjera je i preokret tokom bitke na Uhudu. Ubrzo nakon rođenja, a u skladu s običajima koji su tada vladali kod Kurejšija, Halid je poslan u beduinsko pleme u pustinji, gdje je dobio pomajku koja se brinula o njemu. Čist pustinjski zrak će mu podariti snagu i zdravlje te se može reći da mu je pustinja od ranog perioda života bila suđena, da će ga pratiti cijeloga života i da će u njoj steći slavu. U dobi od pet ili šest godina vraća se svojim roditeljima u Mekku. Halid je tokom svog djetinjstva imao blagi napad velikih boginja koje je preživio, te su mu usljed te bolesti ostali neki ožiljci na lijevom obrazu.^[7] Halid i Omer, koji će poslije postati drugi halifa, bili su rođaci i imali su vrlo slične crte lica. Obojica su bili vrlo visoki. Halid je bio dobro građenog tijela, širokih ramena. Imao je gustu bradu koja mu je prekrivala lice.^[8] Bio je jedan od prvaka u hrvanju svog vremena. S obzirom da je pripadao klanu Benu Mahzuma, koji je bio specijaliziran za ratovanje, i čiji pripadnici su bili među najboljim konjanicim u Arabiji, Halid je kao dijete, naučio jahati i koristiti oružje poput koplja, luka i mača. U mladosti je bio vrlo cijenjen kao poznati ratnik i hrvač među Kurejšijama.^[9]

Osim s Omerom, Halid se tokom djetinjstva družio najviše s s Amr ibn Asom i Ebu Hakemom, starijim amidžićom.

S obzirom da mu se otac bavio i trgovinom, Halid se tokom djetinjstva znao priključiti karavanama koje su išle do Sirije tako da se već u mladosti upoznao i drugim narodima kao što su Gasanidski kršćani, Prezijanci, Kopti iz Egipta i općenito Bizantijjcima koji su u to doba kontrolisali Siriju.

 

Ne zna se mnogo o Halidu tokom ranog perioda objavljivanja Kur'ana. Njegov otac i općenito ogranak Kurejšija Benu Mahzum bili su protiv Muhammeda i njegove objave a vrhovni vođa ogranka Amr ibn Hišam (Ebu Džehl), Hlidov stariji amidžić organizirao je bojkot Muhamedovog ogranka Benu Hašima negdje oko 616. – 618. godine. Nakon Hidžre i preseljenja Muhammeda i prvih muslimana iz Meke u Medinu, učestale su bitke između muslimanske zajednice u Medini i mušrika Mekke. Halid nije učestvovao u prvoj bitci između ove dvije strane, u bitci na Bedru gdje je zarobljen njegov brat Velid ibn Velid i odveden kao zarobljenik muslimana. U toj bitci stradalo je oko 25 Halidovih rođaka. Halid i njegov stariji brat Hišam ibn Velid su sa otkupninom otišli u Medinu. Nakon što je otkupljen, u povratku za Meku braća su zanoćila u mjestu Zul Hulejfa a tokom noći Velid se iskrao od braće, vratio se u Medinu Muhammedu, gdje je prihvatio islam.^[10]

Halidovo komandovanje konjicom (glavnokomandujući kod mušrika u ovi bitci bio je Ebu-Sufjan) je donijelo preokret i pobjedu nad muslimanima u bitci na Uhudu koja se odigrala 23. marta 625. godine.^[11] Naime pored početnog uspjeha muslimana i njihove skore pobjede, vidjevši da su se mušrici razbježali a da je veliki plijen došao u ruke muslimanskih boraca, strijelci koje je Muhammed postavio na obližnjem brdu, su se povukli sa svojih položaja i napravili presudnu grešku. Iako im je Muhammed striktno naredio da se ne povlače sa položaja bez obzira na iskod, skoro svi se povukoše osim zapovjednika Abdullaha ibn Džubeira i još njih devetorice. Iskusni vojskovođa poput Halida ibn Velida je uočio propust u muslimanskom zaleđu, te sa svojom lahkom konjicom, pri tome svladavši Abdullaha ibn Džubejra i ostale strijelce, došao muslimanima iza leđa čime su ih doveli u potpuno okruženje. Muslimani su se ipak uspjeli probiti iz obruča i popeti se na brdo Uhud gdje su u nekoliko navrata uspješno odbili napade mušrika. U toj bitci je i sam Poslanik Muhammed bio ranjen. Prema historičaru Donaldu Routledgeu Hillu, kada su muslimani preuzeli inicijativu a Kurejšije se dale u bijeg, umjesto da pokrene frontalni napad na muslimanske linije na padinama planine Uhud, Halid je usvojio zvučnu taktiku obilaska planine i zaobilaska muslimanskog boka.^[12] Uspjeh Kurejšija i njihova jedina pobjeda nad Poslanikom se u velikoj mjeri pripisuje Halidu kao vojnom geniju.^[13]

627. godine bitka na Hendeku i neuspješna opsada Medine je bila posljednja Halidova bitka protiv muslimana.^[14]

628. Muhammed i njegovi sljedbenici krenuli su iz Medine u Meku sa ciljem da izvrše umru a nakon što su za to saznale Kurejšije poslale su 200 konjanika da ga presretnu.^[15] Halid je bio na čelu konjice, a Muhammed je da bi izbjegao sukob izabrao nekonvencionalnu i tešku alternativnu rutu, da bi na kraju stigao do Hudejbije na prilazu Meki. Shvativši Muhammedovu promjenu kursa, Halid se povukao u Meku.^[16] Tu, u Hudejbiji je sklopljen sporazum čime je postignuto primirje između muslimana i Kurejšija.^[15]

Sporazumom na Hudejbiji iz 628. godine, zaključen je mirovni sporazum na period od deset godina između muslimana i Kurejšija. U toku tog primirja zabilježeno je da je Muhammed rekao Halidovom bratu, Velid bin Velidu da: "Čovjek kao Halid, ne može se dugo držati podalje od islama".^[17] Nakon toga Velid je pisao pismo bratu Halidu uvjeravajući ga da prihvati islam. Halid, koji nije bio pretjerano privržen božanstvima Kabe, odlučio je prijeći na islam te je to saopštio svom prijatelju iz djetinjstva Ikrimu ebu Džehlu. U maju 629. godine, Halid je krenuo za Medinu. Na putu je susreo i Amr ibn el-Asa i Osmana ibn Talha, koji su također krenuli u Medinu da prihvate islam. Svi su do tada bili zagorljivi neprijatelji islama. Stigli su u Medinu 31. maja 629. godine i otišli do kuće poslanika Muhammeda.^[18] Halid je prvi ušao u kuću i prihvatio islam a zatim su isto učinili i Amr i Osman. Kada je prihvatio islam i postao musliman Halid je bio u 43. godini života.

Tri mjeseca nakon prihvatanja islama Halid je dobio priliku da se okuša kao vojnik i vojskovođa. Naima, nakon što je poglavica ogranka Gassan, Šurahbil b. Amr, ubio muslimanskog izaslanika, muslimani su spremili vojnu ekspediciju. U ekspediciji koja je brojala oko 3.000 vojnika učestvovao je i Halid ibn Velid, kao obični vojnik. Kada su došli do mjesta Me'an dobili su informaciju da je bizantijski car Heraklije ušao u Jordan sa vojskom od 100.000 vojnika kao i da će mu se u narednom periodu pridružiti još oko 100.000 kršćanskih Arapa, uglavnom iz plemena Gassan.

Nakon smrti Muhammeda, na čelo mlade muslimanske države dolazi Ebu Bekr, prvi halifa. U tom periodu mnoga moćna arapska plemena vratila su se u nevjerništvo i otvoreni sukob sa muslimanima, pri tome ne priznavajući vlast halife. Samim time, odbili su da ispunjavaju svoje obaveze prema islamskom društvu što se posebno ogledalo u neizvršavanju četvrtog islamskog šarta tj. davanja zekata. U takvoj situaciji, iako su mu neki predlagali da napravi kompromis sa odmetnutim plemenima, Ebu Bekr šalje vojsku kako bi ih primorio na izvršavanje svojih obaveza.^[19] Halid ibn Velid je bio jedan od Ebu Bakrovih glavnih savjetnika i vođa strateškog planiranja ovih ratova. Dodijeljeno mu je komandovanje nad najjačom muslimanskom vojskom te je poslan prema centralnoj Arabiji, strateški najosjetljivijem dijelu Arapskog poluostrva gdje su se nalazila najmoćnija pobunjenička plemena. Ta regija je bila najbliža muslimanskom uporištu koje se nalazilo u Medini i bila je najveća prijetnja gradu. Prvi Halidov pohod protiv pobunjenih plemena bio je protiv plemana Taj i Jalida, gdje su Ad ibn Hatim, ugledni Muhammedov ashab i poglavica plemena Taj postigli dogovor pri čemu su se plemena vratila pod vlast halife. Polovinom septembra 632. godine Halid ibn Velid je poveo vojsku protiv odmetnutog plemena Benu Esed i njegovog vođe Tulejh ibn Huvejlide ^[20] koji se proglasio poslanikom u Nedždu. U bitci kog Gamre,^[19] Halid ibn Velid je porazio Tulejhu i njegove saveznike (jedno jevrejsko i nekoliko arapskih plemena). Slijedeći Halidov potez je bio marš ka Nakri gdje je porazio pleme Benu Salim. Pobunjeno područje je doveo u sigurnosno stanje u oktobru 632. godine nakon što je porazio plemensku preljubnicu, Selmu.^[21] Kada je područje oko grada Medine, tadašnjeg centra islama, dovedeno u red, Halid ibn Velid je ušao u područje Nedž, koje je bilo uporište plemena Benu Temim. Mnogi od starješina ogranaka plemena požurili su u susret Halidu kako bi se predali i pokazali lojalnost halifi. Jedino Malik b. Nuvejra starješina plemena Benu Jerba je izbjegao direktni susret sa Halid ibn Velidom, pri čemu je svojim sljedbenicima naredio da se raziđu kućama i sklope mir sa Halidom. Poslije toga je uzeo torbu s novcem od zekata i poslao je Halidu po svom izaslaniku pa se povukao u mir svoje kuće. Ovaj gest Malika Halid nije smatrao dovoljnim (jer je zekat svakako obavezan u islamu) te ga optuži za pobunu protiv muslimana kao i za ulazak u antimuslimanski savez s Sedžah (koja je bila samoproglašena žena-Poslanik).^[22] Uhapšen je i na Halidovo pitanje o svom zločinu odgovorio je: "vaš vođa je rekao ovo, vaš vođa je rekao ono" misleći na Allahovog Poslanika, što je naljutilo Halida nepokajnickim, i uobrazenim drzanjem optuzenog Malika, pa rece: Zar ti ne nazva Allahova Poslanika „nasim vođom"?^[23] Ubijeden u Malikovu krivicu i činjenicu da je i dalje nevjernik Halid ga okarakterisa kao otpadnika od vjere i naredi njegovo smaknuće.^[24] Nakon ovog događaja, Ebu Katade, koji se nalazio u Halidovoj pratnji iz Medine, je bio toliko šokiran Malikovim ubistvom da se odmah vratio u Medinu, te je rekao Ebu Bekru da je odbio služiti pod komandom onoga koji je dao ubiti muslimana.^[25] Smrt Malika i Halidova ženidba Malikovom suprugom Lejlom stvorile su velike kontroverze oko ovog vojskovođe. Neki oficiri Halidove vojske su posumnjali da je ženidba bila glavni razlog što je Halid odlučio da se Malik ubije. Nakon pritiska koji su izvršili Omer ibn Hattab, Halidov rođak, i glavni savjetnici Ebu Bekra, Halid je opozvan u Medinu da bi objasnio svoj postupak.^[26] Iako je Halid proglasio Malika odmetnikom, Omer mu je rekao:. "Ti si neprijatelj Allaha! Ubio si muslimana i onda prigrabio njegovu ženu. Tako mi Allaha, trebalo bi te kamenovati do smrti".^[27] Neki su tvrdili da je Omer poslije, kada je postao halifa, Halida smijenio sa dužosti kondandanta muslimanske vojske upravo iz ovog razloga.^[28][29]

Halid ibn Velid je poslije toga morao slomiti najmoćniji prijetnju usponu islamske države u Medini, Musajlimaha, lažnog poslanika, koji je do tada već porazio dvije muslimanske vojske. Polovinom decembra 632. godine, Halid je ostvario odlučujuću pobjedu protiv Musajlimaha u bitci kod Jemame. Lažni poslanik je poginuo u bitci, a gotovo svi otpori plemenske pobune su propali.^[19]

U istočnom Mediteranu i zemljama izvan ovog područja dvije decenije rata između Vizantije i Sasanidske Perzije ostavio je obje strane iscrpljene i osiromašene. Periodično izbijanje kuge i, posebno u Vizantiji razdora i kriza oko preuzimanja prijestolja dodatno slabi stara carstva. Trenutak nije mogao biti bolji za pojavu nove osvajačke sile koja nenajavljeno dolazi iz pustinja Arabije u kojima nije bilo gradova, a ni kuge.^[30] Nakon uspješne invazije na južnu u provinciju Sasanidskog Perzijskog Carstva (današnji Irak), halifa Ebu Bekr je poslao vojnu ekspediciju sa ciljem zauzimanja Levanta. Invazija se odvijala sa 4 vojske, pri čemu je svakoj dodijeljen vlastiti cilj. Vojska kojom je komandovao Ebu Ubejde bin el-Džerraha krenula je prema Himsu, Jezid bin Ebu Sufjan je zapovijedao vojkom čiji je cilj bio zauzeti Damask, Šerahbil bin Hasene je sa svojom vojskom krenuo prema Jordanu dok je četvrta vojska kojom je komandovao Amr bin el-Asa trebala osvojiti Palestinu. Bizantinci su na prijetnje odgovorili koncentriranjem svojih jedinica iz različitih garnizona u mjestu Ajnadin (današnja Palestina).^[31] Ovaj potez protivnika zadržao je muslimansku vojsku na graničnim područjima a obzirom na velike snage koje su se nalazile nasuprot njih, spriječeni su u maršu prema srednjoj ili sjevernoj Siriji.^[32] Muslimanske snage su očito bile premale kako bi se suprotstavile bizantskim, te je Ebu Ubejd, glavni muslimanski komandant, zatražio pojačanja od Ebu Bekra koji mu je u ispomoć poslao Halida ibn Velida.^[32]

 

Na vrhuncu svoje blistave vojne karijere, za vrijeme drugog halife Omera biva razriješen dužnosti. Iako se vjeruje da su odnosi između Omera i Halida, koji su još bili i rođaci, uvijek bili nešto manje srdačni, očito je da nisu gajili loše namjere jedan prema drugom. Nakon svoje smrti, svu svoju imovinu ostavio je Omeru, a po njegovoj želji Omer je bio i izvršioc njegove volje.^[33] U manje od četiri godine od razrješenja sa dužnosti glavnog komandanta muslimanske vojske, Halid je umro i pokopan 642. godine u sirijskomu gradu Homsu, gdje je živio nakon razrješenja. Njegov grob je sada dio džamije koja se i zove po njemu. Na nadgrobnoj ploči unutar kompleksa džamije Halid ibn Velid prikazan je spisak više od 50 bitaka u kojima je zapovjedao i gdje nije doživio poraz (ne uključujući male bitke).^[34] Poznata je njegova želja, kao i uostalom i želje mnogih njegovih boraca, da umre kao šehid, te je očito bio žalostan kada je predosjetio da će se to desiti u krevetu.^[35] Halid je ovu bol izrazio kroz jednu od svojih posljednjih rečenica: Borio sam se u mnogim bitkama i želio da postanem šehid te ne postoji tačka na mom tijelu da je bez ožiljka ili rana od koplja ili mača. Pa ipak, ovdje sam, umirući na ovom krevetu kao stara deva. Neka oči kukavice nikad ne miruju.^[36] Halidova supruga, nakon te muževe izjave ga je ohrabrila rekavši: Dobio si titulu 'Saif-Ullah' (na bos. Alahhova sablja) a Allahova sablja nije da se razbije, te time i nije tvoja sudbina umrijeti tako, već umrijeti kao pobjednik."

• Bitka kod Uhuda
• Bitka na Hendeku
• Bitka na Jermuku
• Bitka kod Veledže
• Ashabi

• Akram, Agha Ibrahim (2004). The Sword of Allah: Khalid bin al-Waleed – His Life and Campaigns. Oxford: Oxford University Press. ISBN 0195977149.
• Haykal, Muḥammad Ḥusayn (1990). Al-Faruq, 'Umar. Abu Dhabi, UAE: Dār al-Maʻārif Publishers. ISBN 9770230928.
• Kaegi, Walter Emil (1995). Byzantium and the Early Islamic Conquests. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 0521484553.
• Malik, S. K. (1968). Khalid bin Walid: the general of Islam: a study in Khalid's generalship. India: Ferozsons Publishers.
• Morony, Michael G. (2005). Iraq After the Muslim Conquest. Piscataway, New Jersey: Gorgias Press LLC. ISBN 1593333153.
• Nicolle, David (2009). The Great Islamic Conquests AD 632–750. Oxford: Osprey Publishing. ISBN 1846032733.
• Nicolle, David (1994). Yarmuk 636 A.D.: The Muslim Conquest of Syria. Oxford: Osprey Publishing. ISBN 1855324148.