Mezopotamija

 

 

Mezopotamija obuhvata kopno između rijeka Eufrata i Tigrisa, čije izvorište ima u susjednom Armenskom visoravni. Obje rijeke se napajaju brojnim pritokama, a cijeli riječni sistem odvodi veliki planinski region. Kopneni putevi u Mezopotamiji obično prate Eufrat jer su obale Tigra često strme i teške. Klima ovog regiona je polusušna sa ogromnim pustinjskim prostranstvom na sjeveru koji ustupa mesto oblasti od 15.000 km² močvara, laguna, blatnih ravnica i obala trske na jugu. Na krajnjem jugu, Eufrat i Tigris se ujedinjuju i ulijevaju u Perzijski zaliv.

Sušno okruženje se kreće od sjevernih područja kišne poljoprivrede do juga gdje je navodnjavanje poljoprivrede neophodno.^[6] Ovo navodnjavanje je potpomognuto visokim nivoom vode i topljenjem snega sa visokih vrhova sjevernih planina Zagros i sa Armenskog gorja, izvora rijeka Tigris i Eufrat po kojima je regija dobila ime. Korisnost navodnjavanja zavisi od sposobnosti da se mobiliše dovoljno radne snage za izgradnju i održavanje kanala, a to je od najranijeg perioda pomagalo razvoj urbanih naselja i centralizovanih sistema političke vlasti.

Poljoprivreda u cijeloj regiji dopunjena je nomadskim stočarstvom, gdje su nomadi koji žive u šatorima čuvali ovce i koze (i kasnije deve) sa riječnih pašnjaka u sušnim ljetnim mjesecima, na sezonske ispaše na rubu pustinje u vlažnoj zimskoj sezoni. Području općenito nedostaje građevinski kamen, plemeniti metali i drvo, pa se historijski oslanjalo na trgovinu poljoprivrednim proizvodima na velike udaljenosti kako bi osigurala ove predmete iz rubnih područja.^[7] U močvarama južno od područja, kompleksna kultura ribolova na vodi postoji još od prapovijesti i upotpunila je kulturnu mješavinu.

Periodični lomovi u kulturnom sistemu dešavali su se iz više razloga. Potrebe za radnom snagom s vremena na vrijeme dovele su do povećanja stanovništva koje pomjera granice ekološkog kapaciteta, a ako nastupi period klimatske nestabilnosti, može doći do kolapsa centralne vlade i smanjenja populacije. Alternativno, vojna ranjivost na invaziju marginalnih brdskih plemena ili nomadskih stočara dovela je do perioda kolapsa trgovine i zanemarivanja sistema za navodnjavanje. Jednako tako, centripetalne tendencije među gradovima-državama značile su da je centralna vlast nad čitavim regionom, kada je nametnuta, imala tendenciju da bude efemerna, a lokalizam je fragmentirao moć na plemenske ili manje regionalne jedinice.^[8] Ovi trendovi su nastavljeni do danas u Iraku.

 

 

Prve civilizacije su nastale na plodnoj zemlji u blizini velikih rijeka u Aziji i Africi: Tigrisa i Eufrata u Mezopotamiji, Nila u Egiptu i Žute rijeke u Kini. Najstarija od njih je ona u Mezopotamiji (grč. međurječje). Nastala je između rijeka Eufrata i Tigrisa (rijeka se spominje kao simbol života i razvoja), te anadolijskih i iranskih planina na sjeveroistoku, arapske pustinje na zapadu i perzijskim zalivom na jugu. Mezopotamijsko područje je u razdoblju od 4000. p. n. e. do 1000. p. n. e. dalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumeri, Akadi, Asirci (na sjeveru) i Babilonci (na jugu). Nalazišta ovih kultura su u današnjoj Siriji i Iraku. Zajednička karakteristika naroda Mezopotamije je upotreba najstarijeg klinastog pisma kojeg su oni i izmislili. Sumeri su prvi tvorci ove visoko razvijene kulture, a Akadi oko 3000. p. n. e., a potom Babilonci i Asirci nastavljaju i razvijaju sumersku kulturu. Zapravo, bez obzira koji se narod mijenja u vladavini ovim prostorima, kultura ostaje skoro nepromijenjena – zato se govori o jedinstvenoj mesopotamskoj kulturi. U 6. st. p. n. e. Perzijanci osvajaju Babilon te se nakon toga na ovom području razvija tzv. perzijska umjetnost, koja utiče na umjetnost ovih prostora i nakon 330. p. n. e. u osvajanjima Aleksandra Makedonskog, pa sve do Islamske umjetnosti.

 

 

Početak historije se veže za pojavu pisma odnosno civilizacije, ali pisma i razmjene dobara ne bi bilo bez pojave prvih gradova. Sumeri prvi stvaraju sistem poznat kao grad-država. Ti gradovi bili su zatvoreni unutar zidina, s krivudavim ulicama i visokim hramom koji je građen kao citadela. Originalnost te arhitekture proizilazi iz nemogućnosti odabira kvalitetnog materijala; kamena nije bilo pa se koristila samo opeka od gline, modelirana i sušena na suncu. Opeke se slažu jedna na drugu tako da obrazuju masovne zidove bez otvora. Prostorije se osvjetljuju kroz otvore na tavanu, ulazna vrata su velikih dimenzija i predstavljaju jedini otvor koji remeti neprekidnost zidova.

Svaki od gradova-država ima svog boga zaštitnika, a svaki bog vladara koji ga zastupa na zemlji. Prvi zadatak vladara bio je izgraditi mjesto za održavanje kulta kako bi bog bio zadovoljan i za uzvrat osigurao ono što je najvažnije za život tog područja. Sumerski bogovi su bili kombinacija životinja i ljudi (lavlje tijelo = snaga, ljudska glava = mudrost). Drugu grupu mitoloških bića čine mitovi o junacima (najpoznatiji je kralj Uruka nadljudske snage – Gilgameš). Sumeri se nisu brinuli za zagrobni život i upravo iznenađuje toliki broj svetišta i bogato ukrašenih gronica u jednom od najstarijih gradova u Mezopotamiji – Ur-u.

 

Prvobitno se Mezopotamijski hram u osnovi sastoji od pravih uglova koji na užoj strani ima oltar i sto za zavjetne darove i ispred njega. Kasnije se toj jedinoj prostoriji dodaju druge koje služe za stanovanje svećenika, te dvorišta koja onda postaju centar cijelog kompleksa. Hram u obliku kule – zigurat (zikurat ili cikurat) je hram sastavljen od niza platformi ili terasa izgrađenih stepenasto tako da im se dimenzije idući naviše smanjuju, a na vrhu se nalazi svetište (cela). Čitav kompleks planiran je tako da je vjernik s dna stepeništa primoran obići što više uglova prije nego stigne do hrama. Tokom vremena ovaj plan je razrađivan te je pravljen sve viši i uži zigurat nalik na kulu koja se diže na više spratova. Najpoznatija je Babilonska kula koja nije očuvana.

Sumerske, akadske i babilonske gradove od opeke lako osvaja ratnički narod Asiraca i umjesto njih nastaju gradovi od kamena (krečnjaka) i reprezentativna (i agresivna) kraljevska umjetnost (Asurbanipalova palača u Ninivi). Konačno Perzijsko carstvo 539. godine p. n. e. uništava novi Babilon i time završava razdoblje samovoljne civilizacije u Mezopotamiji i nastaje centralizirana država kraljeva Kira, Darija i Kserksa. Najpoznatiji grad je bila prijestolnica – Perzopolis koji je bio kameni kompleks pravougaone osnove s brojnim sobama i stubištima, naprednim stubovima s kapitelima, te s pilastrima i portalima.

 

 

Umjetničko stvaralaštvo u Mezopotamiji razvija se da bi služilo onome ko tim društvom vlada, sam umjetnik ili zanatlija je anoniman. Hram, statua, pečat uvijek se razlikuju od svega što su stvorili drugi prostorno ili vremenski bliski narodi kao što su Egipćani ili Grci.

 

U Mezopotamijskoj skulpturi najbolje se očituju karakteristike ove umjetnosti. Tematika kiparstva su prvenstveno bogovi, vladari i visoki dostojanstvenici. Ljudski lik je uvijek prikazivan u dva položaja: osoba sjedi na prijestolju ruku sklopljenih na grudima u molitvi ili osoba stoji sa sklopljenim ili ispruženim rukama uz bokove. Svaki od kipova poštuje zakone simetrije, frontalnosti i geometrije. Apsolutna simetrija je takva da je ljudska figura idealno prepolovljena vertikalnom linijom od sredine čela do nogu tako da svaki dio tijela na jednoj strani linije u potpunosti odgovara drugom simetričnom dijelu. Po zakonu geometrije svaka ljudska figura se smješta unutar neke sheme osporavajući stvarne oblike. Ta shema podrazumijeva uvijek oblike valjka, kupe ili trapeza. To ujedno i objašnjava zašto ruke statua ostaju npr. čvrsto priljubljene uz tijelo jer su se jedino tako mogle smjestiti u idealnu shemu kojoj se pridavala važnost. Glava je uvijek izražajnija, više obrađena u odnosu na tijelo, na licu su naglašene oči, sumerske skulpture obično su ćelave, a od asirskih vremena kosa je redovno podijeljena razdjeljkom na sredini i često se spaja s velikom bogatom i gustom bradom.

 

 

Jedan od načina izražavanja koji se posebno razvio u Mezopotamiji je monumentalni reljef. Radi se o reljefu u kamenu na kojem se uvijek prikazuju grupne scene koje služi kao svojevrsno prisjećanje na političke, vojne ili vjerske događaje. To su plošni reljefi ikonografske (vertikalne) perspektive, dakle, svako tijelo zadržava svoju veličinu bez obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti (hijerarhija). Tako je božanstvo veće od kralja, kralj od podanika, a ovi veći od neprijatelja. Namjera umjetnika je svaki dio tijela prikazati što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način svaki dio tijela dobija najveću moguću jasnoću. Sve ove karakteristike primjenjuje i egipatska umjetnost. Postoji 5 vrsta Mezopotamijskog reljefa koje dijelimo po mjestu gdje su se nalazili i temama koje prikazuju:

 

 

1. Stela je ploča vertikalno postavljena u funkciji nadgrobnog spomenika, uvijek ukrašena reljefom koji opisuje neki događaj, ali najčešće samo kroz jednu ključnu glavnu scenu, tako se cijelo zbivanje svodi samo na jedan događaj. Jedan od najboljih primjera je Naram-Sinova stela iz 2300. god. p. n. e. na kojoj Naram-Sin slavi pobjedu nad neprijateljem. To je obična kamena ploča, relativno laka, koja predstavlja kralja kao najveći lik kako se penje na planinu gazeći neprijatelje dok ga podanici slijede (Neuki Rimljani su je smatrali običnom nadgrobnom pločom). Najpoznatija je Hamurabijeva stela koja na vrhu prikazuje babilonskog kralja Hamurabija na tronu i podanika koji mu je ispod nogu, a niz cijelu stelu je klinastim pismom upisan prvi poznati skup zakona na svijetu (Hamurabijev zakonik).

2. Reljef u ploči obavezno ima otvor na ploči da bi se lakše postavljali na plohu zida. Ploče s otvorom imaju religijsku namjenu jer one nađene uglavnom prikazuju vršenje vjerskih obreda.

3. Reljef u stijeni obično slave historijske događaje.

4. Zidni reljefi su vrhunci reljefa koji su se razvili kada je carska (asirska) vlast bila najjača. Na zidovima palača s unutarnje strane slijede jedna za drugom kamene ploče na kojima su u plitkom reljefu prikazani poduhvati vladara, posebno ratovi i lov. Svi ti reljefi imaju dokumentarni značaj jer književni izvori potvrđuju da su se prikazani događaji desili. Na samim reljefima raspoređeni su i natpisi koji ih komentiraju. Najljepši prizori nalaze se na zidovima Asurbanipalovog dvorca u Nivi iz 7 st. p. n. e. Događaji na reljefima nižu se postepeno i ilustriraju dijelove napisane historije. Karakterizacija likova postiže se određenim tipom frizure, posebnom odjećom ili određenim stavom, pa je tako uvijek vladar na prijestolju ili u ratnim kolima.

5. Reljefi na emajliranim opekama su dekorativni reljefi koji se razvijaju u novom Babilonu i njima su ukrašavane kapije i glavne ulice. Pokrivanje građevina emajliranom opekom trebalo je garantovati vječnost babilonskih građevina. Najljepši primjer je na Trijumfalnoj kapiji boginje Ištar. Zidovi kapije su od opeke, a emajlirani reljef sa likovima životinja (lavovi, bikovi, zmajevi) je ravnomjerno raspoređen.

• Mezopotamska mitologija

• Beaulieu, P. A. (2005). "World Hegemony, 900–300 BCE". u Snell, D. C. (ured.). A Companion to the Ancient Near East. Oxford University Press. ISBN 978-1405160018.
• Black, Jeremy; Green, Anthony (1992). Gods, Demons and Symbols of Ancient Mesopotamia: An Illustrated Dictionary. The British Museum Press. ISBN 978-0-7141-1705-8.
• Boyer, Carl B. (1991). A History of Mathematics (2nd izd.). John Wiley & Sons. ISBN 978-0-471-54397-8.
• Emberling, Geoff (2015). "Mesopotamian cities and urban process, 3500–1600 BCE". u Yoffee, Norman (ured.). Early Cities in Comparative Perspective, 4000 BCE–1200 CE. The Cambridge World History. 3. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-19008-4.
• Frankfort, Henri (1970). The Art and Architecture of the Ancient Orient. Pelican History of Art (4th izd.). Penguin (now Yale History of Art). ISBN 0-14-056107-2.
• Liungman, Carl G. (2004). Symbols: Encyclopedia of Western Signs and Ideograms. Lidingö, Sweden: HME Publishing. ISBN 978-91-972705-0-2.
• Pingree, David (1998). "Legacies in Astronomy and Celestial Omens". u Dalley, Stephanie (ured.). The Legacy of Mesopotamia. Oxford University Press. str. 125–137. ISBN 978-0-19-814946-0.
• Stager, L. E. (1996). "The fury of Babylon: Ashkelon and the archaeology of destruction". Biblical Archaeology Review. 22 (1).
• Stol, Marten (1993). Epilepsy in Babylonia. Brill Publishers. ISBN 90-72371-63-1.

• Gina Pischel, Opća povijest umjetnosti 1, Mladost, Zagreb, 1975.
• Više autora, Opća povijest umjetnosti, Mozaik Knjiga, Zagreb, 2003.
• Radovan Ivančević, Stilovi razdoblja život II, Profil, Zagreb, 2001.
• Antun Karaman, Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004.
• H. W. Janson, Art History, Thames & Hudson, London, 1997.
• Laurie Schneider Adams, A History of Western Art, McGraw Hill, New York, 2001.
• Algaze, Guillermo, 2008 Ancient Mesopotamia at the Dawn of Civilization: the Evolution of an Urban Landscape. University of Chicago Press. ISBN 9780226013770.
• Atlas de la Mésopotamie et du Proche-Orient ancien, Brepols, 1996 ISBN 2-503-50046-3.
• Bottéro, Jean; 1987. (in francuski) Mésopotamie. L'écriture, la raison et les dieux, Gallimard, coll. « Folio Histoire », ISBN 2-07-040308-4.
• Bottéro, Jean (15. 6. 1995). Mesopotamia: Writing, Reasoning, and the Gods. Prevod: Bahrani, Zainab; Van de Mieroop, Marc. University of Chicago Press. ISBN 978-0226067278.
• Edzard, Dietz Otto; 2004. Geschichte Mesopotamiens. Von den Sumerern bis zu Alexander dem Großen, München, Germany, ISBN 3-406-51664-5.
• Hrouda, Barthel and Rene Pfeilschifter; 2005. Mesopotamien. Die antiken Kulturen zwischen Euphrat und Tigris. München, Germany 2005 (4. Aufl.), ISBN 3-406-46530-7.
• Joannès, Francis (2001). Dictionnaire de la civilisation mésopotamienne, Robert Laffont.
• Korn, Wolfgang; 2004. Mesopotamien – Wiege der Zivilisation. 6000 Jahre Hochkulturen an Euphrat und Tigris, Stuttgart, Germany, ISBN 3-8062-1851-X.
• Matthews, Roger; 2005. The early prehistory of Mesopotamia – 500,000 to 4,500 BC, Turnhout 2005, ISBN 2-503-50729-8.
• Oppenheim, A. Leo; 1964. Ancient Mesopotamia: Portrait of a dead civilization. The University of Chicago Press: Chicago, Illinois and London, England. Revised edition completed by Erica Reiner, 1977.
• Pollock, Susan; 1999. Ancient Mesopotamia: the Eden that never was. Cambridge University Press: Cambridge.
• Postgate, J. Nicholas; 1992. Early Mesopotamia: Society and Economy at the dawn of history. Routledge: London, England and New York.
• Roux, Georges; 1964. Ancient Iraq, Penguin Books.
• Silver, Morris; 2007. Redistribution and Markets in the Economy of Ancient Mesopotamia: Updating Polanyi, Antiguo Oriente 5: 89–112.
• Williams, Henry Smith (Ed.) 1904, The historians' history of the world in twenty-five volumes, volume 01: Prolegomena; Egypt, Mesopotamia, Press of J. J. Little & Company. New York, U.S.A.

 

Commons ima datoteke na temu: Mezopotamija

Mesopotamia — uvod u Mezopotamiju iz Britanskog muzeja.

• Mesopotamian Archaeology Arhivirano 15. 2. 2005. na Wayback Machine, lako pretraživ faksimil autora Percy S. P. Handcock, 1912. iz biblioteke Univerziteta u Georgiji; layered PDF Arhivirano 7. 10. 2005. na Wayback Machine
• Assyrian Forum - Asirski forum