Nezavisna Država Hrvatska

Ovaj članak je dio serije Historija Hrvatske

Rana historija

Prije Hrvata

Srednjovjekovna historija

Panonska Hrvatska

Primorska Hrvatska

Hrvatsko Kraljevstvo

Unija s Ugarskom

Habsburška vladavina

Hrvatska u 20. vijeku

Kraljevina SHS/Jugoslavija

Banovina Hrvatska

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj

Nezavisna Država Hrvatska

ZAVNOH

SFRJ

Moderna Hrvatska

Rat u Hrvatskoj

Poratna Republika Hrvatska

Ova kutijica: pogledaj • razgovor • uredi

Glavni članci: Kraljevina Jugoslavija i Aprilski rat

Stvaranje Jugoslavije je bilo toplo pozdravljeno od većine Hrvata 1918. godine, ali taj idealizam će brzo umrijeti donošenjem protivno naputku^[3] običnom većinom glasova Vidovdanskog ustava i stvaranjem centralizirane Jugoslavije protivno dogovoru iz 1918. godine. Zahtjevi s jedne strane Hrvata i krvava represija koju vodi vlada kojom dominiraju Srbi s druge postaju poznati u cijelom svijetu^[4]. Stvaranje Banovine Hrvatske 1939 godine je bilo premalo, prekasno da bi se zaboravili događaji u zadnja dva desetljeća.

Od Velike Britanije organizirani vojni puč će 27.3. 1941. srušiti vladu Cvetković-Maček koja je samo nekoliko dana ranije potpisala ulazak u trojni pakt. Nova vlada na čelu s Dušanom Simovićem će dati garancije Hitleru da ostaje u trojnom paktu, ali puč će mu biti lična uvreda koja vodi do Aprilskog rata i uništenja Kraljevine Jugoslavije.

Ustaška organizacija do tada nije bila pravi masovni pokret, nije imala više od 12 000 clanova u cijeloj Hrvatskoj, a omasovila se tek kad nakon preuzimanja vlasti.^[5]

Glavni članak: Ustaše

Pošto bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik nakon ulaska Njemaca u Zagreb 10.4. 1941. proglašava NDH taj datum se će se uzeti kao dan stvaranja iako je iz istorijske perspektive potpuno nevažan pošto na sastanku 12.4. 1941. Adolf Hitler donosi odluku o tome. Desetak dana kasnije na sastanku talijanskih i njemačkih diplomata donosi se odluka o takozvanoj bečkoj liniji to jest podjeli NDH na područja kontrole. Sjeverni dio "države" postaje tako zona utjecaja Njemačke zbog važne željezničke pruge Austrija - Beograd - Grčka, dok Kraljevina Italija dobiva siromašniji južni dio. Pokušaj njemačkog nagovaranja Vlatka Mačeka predsjednika HSSa i de facto premijera kraljevina Jugoslavije 6./7. 4. 1941. će propasti kada on odbija da postane vođa NDH zbog svog uvjerenja da će Njemačka izgubiti rat i zbog uvjete koje su oni postavili. Nakon toga odbijanja Njemci će postaviti na vlast u "državi" Ustaše i Ante Pavelića koji su do tada živjeli u Italiji.

Raspoloženje Ustaša o Hitlerovoj ponudi je vjerovatno najbolje opisao Pavelićev zamjenik Mile Budak u razgovoru s kiparom Ivanom Meštrovićem rječima: "Prijedlog o stvaranju nezavisne Hrvatske ja ću potpisati odmah bez obzira da li će ona biti stvorena uz pomoć Njemaca, Britanaca ili samog lucifera. Ja ću potpisati odmah i da Hrvatska bude komunistička država pod uvjetom da je slobodna i nezavisna"^[6]

Proglašenje samostalnosti je neupitno dovelo do oduševljenja većeg dijela Hrvata, ali i do protivljenja drugog dijela (Hrvatsko primorje je zatražilo talijansku aneksiju), svih Srba i straha kod Jevreja tako da već 29. 4. 1941. talijanski diplomat i bivši konzul u Sarajevu Marcello Zuccolina govori kako nova država postoji samo uz pomoć njemačkih bajoneta što će biti potvrđeno i od njemačkog predstavnik generala će dodatno izjaviti kako bi HSS preuzeo vlast kada bi se Nijemci povukli^[7], a u julu 1941 će Edmund Glaise von Horstenau izjaviti kao je šteta što je upropašten aprilski entuzijazam za nezavisnom državom tako da sada Hrvati promatraju novi režim kao najveću moguću nesreću koja im se mogla dogoditi.^[8] Odgovorni političari iz meduratnog perioda, primjerice Vladko Maček, ostali su po strani dok su vlast preuzimali fanatici i pretvarali državu u instrument terora i genocida.^[5]

Tokom nirnberških suđenja^[9] jedan od razloga za donošenje odluke protiv NDH kao države biti popularnost Ustaša koje 10. 4. 1941. podržava samo 5 posto stanovništva.

Glavni članak: Ustanak u NDH 1941.

Dan poslije proglašenja NDH, 11. aprila, kad je talijanska vojska krenula prema Benkovcu, a ustaše u Drnišu preuzele pod vodstvom fra Berkovića komandu 12. dopunskog puka Jadranske divizije, jedna grupa vojnika Jadranske divizije je kod Očestova pružila grčevit otpor okupatorskoj vojsci. Zabeleženo je da su »poticaj za tu akciju dali komunisti, i to neki drug iz Bosne, narednik-đak (govorilo se da je bio učitelj) koji je u toj borbi poginuo, i Vlado Despot, đak iz Knina«.^[10]

Veliki župan velike župe Bribir-Sidraga Ante Nikolić je u više navrata optuživao kninske Hrvate za antiustaštvo; 16. augusta 1941. godine je obavijestio Artukovića: »Poznato mi je kao ustaškom političkom povjereniku za kninski kotar do uspostave Nezavisne Države Hrvatske, da su kninski Hrvati mrzili ustaše i Poglavnika. U Kninu, osim jedne jedine obitelji, ustaška misao nije mogla nikako prodrijeti. Ne samo to nego se je bilo pogibeljno i pojavljivati u Kninu baš od kninskih Hrvata ... Istina je, da se Kninski Hrvati osjećaju Hrvatima, ali to je njihovo hrvatstvo bilo daleko od misli Nezavisne Države Hrvatske, ustaša i Poglavnika; jer i oni nijesu nikada dozvoljavali u svojoj sredini napredak ustaške misli i nikad nijesu voljeli Poglavnika.«^[11]

Ubrzo nakon osnivanja je izbio masovni ustanak u NDH. 22.6. je u šumi Brezovica kraj Siska formiran Sisački partizanski odred. Odluku o formiranju Odreda je donio Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Sisak, nakon vijesti o početku njemačkog napada na SSSR. Komandant Odreda je bio Vlado Janić Capo.

 

Ustaške vlasti zbog ustanka naglo prelaze na »politiku smirivanja«. Na sastanku predstavnika rimske i zagrebačke vlade 15. i 16. novembra 1941. u Opatiji dogovoreno je »da se garancija hrvatske vlade najšire primeni na sve stanovništvo koje se vratilo u svoja prebivališta i koje ispoljava miroljubivost«, te »da se s pravednošću ispita mogućnost ponovnog vraćanja u službu činovnika lokalne uprave i isplatu penzija koje im pripadaju« i »da otvori škole koje će moći da koristi i pravoslavno stanovništvo«.^[12]

Izraz nove politike vidi se i u Pavelićevoj odluci od 27. novembra, kad je u Kninu smijenio inicijatora i nosioca politike klanja, a za velikog župana imenovao Davida Sinčića, koji tvrdi kako »viši državni interesi« nalažu politiku »smirivanja ustanka«, odnosno politiku »ispravljanja nekih nepravdi prema življu grko-istočne vjere«. On uporno uvjerava Pavelića da moraju ustanku »svojim postupkom oduzeti karakter borbe za ljudska prava«: »Moramo grkoistočnjacima oduzeti iz ruke adut i razlog kojeg osobito pred Talijanima imaju i imali su, tj. da su oni prisiljeni boriti se jer smo im tobože oduzeli sredstva i prava na život.«^[12]

Sukladno politici pacifikacije, Monticelli je uvjerio Sinčića da kod »obćinskog poglavarstva« ponovo zaposli 33 Srbina i da provede reviziju školskog programa »tako da se u njemu odrazi poštovanje povijesti, običaja i narodne samobitnosti Srba«.^[13] Nakon toga Talijani su organizovali sastanak četničkih vođa sa ustašama. Momčilo Đujić, Pajo Popović i Brane Bogunović će biti prvi od četničkih vođa koji će se decembra 1941. godine naći u salonu župana NDH Davida Sinčića u Kninu.^[14] Veliki župan Sinčić je popu Đujiću i dvojici njegovih pratilaca obećao materijalnu i novčanu pomoć za četničke trupe, zapošljavanje Srba, ravnopravnu diobu 9,5 vagona kukuruza među srpskim i hrvatskim stanovništvom... Nakon sastanka, izmijenjene su općinske uprave i u Kninu, Drnišu, i Bosanskom Grahovu. U Grahovu je doveden na čelo općine prijeratni općinsk i predsjednik Srbin Marko Kesić, »koji je položio prisegu Poglavniku i Državi Hrvatskoj«. U Kninu je za donačelnika postavljen Josip Laća, prijatelj Đujića i Bogunovića.^[12]

Nezavisna Država Hrvatska imala je po popisu stanovništva iz 1931. ukupno 6.020.000 stanovnika, a po proračunu Vladimira Žerjavića za 1941. 6,869.000 (nesigurnost proračuna je oko jedan posto).

Za vrijeme NDH objavljivani su razni podaci o površini i stanovništvu. Hrvoje Matković navodi da je prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km, a imala je 6.966.729 stanovnika.^[15]. Na žalost u pravljenju ovog popisa NDH je odlučila "ignorirati" rimske ugovore tako da on ne pokazuje stvarno situaciju jer je u njega uračunato i stanovništvo koje je Pavelić dao Italiji.

Prema tom izvješću, od navedenog broja stanovnika bilo je:

• 4,817.000 Hrvata (računati Muslimani),
• 1,848.000 Srba,
• 145.000 Nijemaca,
• 70.000 Mađara,
• 37.000 Slovenaca,
• 44.267 Čeha i Slovaka.

Prema podacima Njemačkog ministarstva vanjskih poslova u državi je živjelo oko:

• 3 069 000 (50,78%) Hrvata
• 1 847 000 (30,56%) Srba
• 717 000 (11,86%) Muslimana
• 410 000 (6,8%) pripadnika drugih naroda među kojima je i oko 100 000 Nijemaca^[16]

 

Područje NDH je obuhvatilo središnju Hrvatsku, Slavoniju i dio Dalmacije, te Bosnu i Hercegovinu. No,tako ustrojena NDH je činila jednu krnju geopolitičku cjelinu, bez pet najvažnijih luka i gradova na Jadranu (Pula, Rijeka, Split, Zadar i Šibenik). Nova se "država" vratila podjeli na županije to jest velike župe. U NDH su postojale 22 velike župe s 148 kotara i oko tisuću malih općina, dok je Zagreb bio zasebna upravna jedinica. Ta nova podjela je stvorena tako da se ujedine bivše bosanske i hrvatske općine kako bi na takav način bila pobrisan stara politička granica. Primjer te nove upravne podjele su velike župe Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Posavlje (Brod), Dubrava (Dubrovnik) koje su osim hrvatskih imale i bosanske, odnosno hercegovačke kotare. Prvobitna namjera Ustaša je bila prebaciti glavni grad iz Zagreba u Banja Luku, ali se zbog ratne situacije nikada nije izvršila

Iako su nakon nastanka Njemci pripojili Istočni Srem sa Zemunom NDH on je ostao pod njemačkom upravom zbog svoje velike geostrateške prometne važnosti.

Shvaćajući odmah na početku logističke probleme u kontroli države s minimalnom podrškom u stanovništvu Ustaše već u aprilu počinju s pokušajim regrutiranja članova HSSa koji 1941. godine ima plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda. Početnu pomoć u regrutiranju Ustaše dobivaju s proglasom Mačeka koji poziva stanovništvo da surađuje s novim vladarima, a nakon javnog poziva Pavelića od 21.5. 1941. koji obećava da će nova država biti "hrvatska, seljačka i ustaška"^[17] stvara se konačna politička slika po kojoj se tokom ljeta vode sastanci u velikom broju mjesta kako bi članovi HSS prešli u Ustaše. Vrhunac propagande u korist regrutiranja se događa 10.8. 1941. kada u zgradi Hrvatskog sabora bivši članovi HSS polažu ustašku prisegu^[18].

Rezultat ove akcije za povećanje broja osoba koje podržavaju Ustaše postaje dvojak. S jedne strane Ustaše prihvaćaju većina činovnika bivše banovine Hrvatske koja počinje služiti novu "državu" i dio nižerangiranih članova HSSa, ali s druge strane visoko rangirani HSSovci odbijaju suradnju i prihvaćaju Mačekovu neutralnost pa tako stranka koja će uskoro biti zabranjena odlazi u historiju.

Propast anektiranja HSSa rezultira odlukom Ante Pavelića da obnovi Hrvatski sabor koji će svoju prvu sjednicu imati 23.2. 1942. Članovi tog novog takozvanog Ustaškog sabora neće biti izabrani nego ih na njihova mjesta postavljaju Ustaše kako bi postali savjetnici novoj državi. Tokom 1942 godine "parlamentarci" imaju 12 sjednica, a do njegovog ukidanja dolazi 28.12. 1942. nakon što predsjednik "Sabora", a ujedno i stari ustaša Marko Došen zajedno s drugim važnim saborskim kolegama (predsjednici saborskih komiteta za školstvo, zakon, ekonomiju...) šalje protestno pismo Paveliću u kojemu zahtjeva prestanak ubijanja u logorima, ukidanje ustaške vojske i slično. Kao odgovor na protest Ante Pavelić izjavljuje da on s zadovoljstvom preuzima odgovornost za vojsku, hranu, politiku i živote pa zbog toga on ne želi dijeliti odgovornost. Nakon te izjave Ustaški sabor je ukinut^[19] to jest više nikada nije sazvan.

Nakon ukidanja Ustaškog sabora dolazi 1943. godine do novog Pavelićevog pokušaja dogovora s rukovodstvom HSSom koji će biti odbijen rječima da zabranjena stranka (HSS) nije u stanju pregovarati s jedinom dopuštenom strankom (Ustašama) što sljedeće godine dovodi do posljednjeg političkog pokušaja Ustaša da se spase od zaslužene kazne kada Mladen Lorković dotadašnji njemački agent i NDH ministar organizira propali takozvani puč Puč Vokić-Lorković.

 

Ubrzo po preuzimanju vlasti Ustaše donose zakone kako bi se povećala proizvodnja hrane i kako bi seljaci bili zakonski prisiljeni da barem dio plodova prodaju državi. Također u pokušaju borbe s inflacijom donose se zakoni o maksimalnim cijenama i minimalnoj količini hrane koju mora dobiti svaki stanovnik, ali samoubilačka krvava politika sve te ekonomske planove ubrzo uništava što dovodi do prehrambene krize. Partizanske akcije zajedno s odbijanjem seljaka i logističkim problemima rezultiraju tako da NDH uspijeva uzeti tek 30 % uroda iz 1943. godine. Gladovanja koju te, a i ostale godine traju praktički bez prestanka Pavelić pokušava rješiti ograničenim uvozom hrane bez značajnih uspjeha. Rezultat toga postaje izdavanje hrane na točkice po kojim svaki stanovnik ima pravo na 150 grama kruha, što je bila najniža količina hrane bilo gdje u Evropi^[20]. Takva situacija dovodi do stvaranja crnog tržišta za bogatije slojeve s jedne strane i praktičkog umiranja od gladi siromašnijih slojeva društva^[21].

Osim gladi drugi važni ekonomski problem koji vlada neće uspjeti nikada rješiti je bila inflacija. Kratko vreme nakon proglašenja NDH izdano je kuna u vrijednosti od 6 milijardi, a ta novčana masa će porasti na 240 milijardi kuna četri godine kasnije. Kada se te promjene novčane mase primjene na podatke o inflaciji dolazi se do toga da je indeks cijena kontroliranih od države porastao s 100 iz 1939. (osnivanje banovine Hrvatska) na 473 u decembru 1942. i na 8350 u decembru 1944., dok će nekontrolirane cijene porasti s indeksa 100 1939 godine na indeks 21857 u decembru 1944. kada su izdani posljednji statistički podaci.^[22]

Veliki broj predratnih hrvatskih umjetnika se našao u problemima nakon nastanka NDH. Miroslav Krleža je pod zaštitom Mile Budaka živio u Vranešićevom sanatoriju u Zagrebu, Jozo Kljaković i Ivan Meštrović su završili u zatvoru, dok su Josip Badalić, Antun Barac, Grga Novak i Mirko Deanović završili u sabirnom logoru. August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani i Ognjen Prica su bili streljani, a Krsto Hegedušić je živio pod zaštitom Stepinca.

U partizane su otišli i tamo nastavili s svojim umjetničkim ili političkim radom Vladimir Nazor, Ivan Goran Kovačić, Jure Kaštelan, Joža Horvat, Slavko Kolar, Slobodan Novak, Edo Murtić i Vjekoslav Afrić^[23].

Glavni članak: Katolička crkva i NDH

Bez obzira na međusobnu netrpeljivost nadbiskupa Stepinca i poglavnika Pavelića katolička crkva pozitivno promatra na masovne konverzije pravoslavnih Srba na katoličku vjeru koje su započele Ustaše držeći se Budakovih rječi: trećinu Srba prevesti na katoličku vjeru, trećinu protjerati i trećinu pobiti. Jedini zahtjevi Paveliću koje će govoriti diplomatski predstavnik Vatikana i nadbiskup Stepinac će biti da se konverzije vrše sporije, pažljivije, organiziranije tako da ih Srbi lakše prihvate^[24]. Djelomični uspjeh tog umjerenijeg crkvenog gledišta će ubrzo dovesti u opasnost Ustaše o čemu obavještava biskup Mostara Alojzije Mišić u svom pismu Stepincu od 18.8. 1941. kada govori kako početne akcije konverzije idu dobro pošto lokalni katolici i pravoslavci znaju jedni druge, ali tada su došli ekstremisti (Ustaše) bez mozga i iskustva pa su nakon svete mise zarobili nove katolike i potom ih ubili. Slične izvještaje bez ikakvog značajnijeg odgovora će Mišić slati Stepincu i kasnije.^[25]

U pokušaju da katolička crkva promjeni svoju politiku jugoslavenska vlada u izbjeglištvu nekoliko puta proziva nadbiskupa Stepinca da osudi ustašku politiku i po rječima Ilije Jukića zamjenika ministra vanjskih poslova on će odgovoriti u ljeto 1942 rječima da ako osudi Ustaše Vatikan će ga zatvoriti u samostan i on više neće moći štiti 7000 pravoslavne siročadi.^[26] tako da će na kraju i javni poziv putem Radio Londona od 16.11. 1942 kojeg šalje član HSSa i zamjenik premijera Kraljevine Jugoslavije Juraj Krnjević:"Ovo nije poziv nadbiskupu Sarajeva Šariću koji se ponaša kao da je izgubio dušu i savjest, nego drugim vođama katoličke crkve u Hrvatskoj da pronađu svoju savjest i da ispune svoju dužnost. Nije dovoljno tiho se distancirati od Ustaša, potrebno ih je osuditi, a mi tako nešto još nismo čuli"^[27]

S časnim izuzecima katolička crkva će ignorirati te pozive, zahtjeve i stati uz ustaški režim tako da će tokom postojanja NDH samo 70 od 2.500 svećenika podržavati partizane^[28]. Zadnji "spomenik" katoličkoj crkvi je dala biskupska konferencija 24.3. 1945. koja organizirana od ustaša poziva na lojalnost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a osuđuje komunizam i jugoslavenske partizane.^[29]. Pokušaj sazivanja slične konferencije za Hrvatsku pravoslavnu crkvu i neće uspeti zbog propasti NDH i otpora toj ideji. Taj otpor je bio prisutan i unutar katoličke crkve tako da su na primer predstavnici katoličke crkve na Kvarneru otvoreno odbili doći, ali to ipak nije sprečilo da do biskupske konferencije dođe s onim biskupima koji su se prihvatili pojaviti.

Tokom britanskog ispitivanja nakon zarobljavanja vatikanski predstavnik u NDH će izjaviti povodom kritika da se katolička crkva prejako vezala za ustaških režim: "Veliki broj hrvatskih svećenika je vatreno vjerovao u potrebu stvaranja nezavisne države....Također veliki broj svećenika se povezao s ustaškim ličnostima kada su vidjeli njihov katolički fundamentalizam..."

Na žalost po njega i Stepinca francuski zamjenik konzula u Zagrebu je njih oboje uključio u tu veliku grupu svećenika^[30]

Glavni članci: Srpska pravoslavna crkva u Drugom svjetskom ratu i Hrvatska pravoslavna crkva

Gotovo odmah po stvaranju Nezavisne Države Hrvatske ustaške vlasti donose odluku o uništenju Srpske pravoslavne crkve na teritoriju pod svojom kontrolom. Tokom prva četiri mjeseca oko 50 % pravoslanih svećenika će biti protjerano u Srbiju, dok će njih približno četvrtina biti ubijena. Do 1942. godine i promjene državne politike koja sada dovodi do stvaranja Hrvatske pravoslavne crkve na teritoriju NDH ostati će živo samo 80 pravoslavnih svećenika. O tom po ustašama polovičnom rješenju do konačnog prelaza na katoličanstvo obavješten je i Vatikan, ali na to će kardinal Tisserant samo odgovoriti 20.12. 1942. "Pavelić je stvorio Hrvatsku pravoslavnu crkvu pa ju može i ukinuti". Ustaše koje su praktički eliminirale pravoslavne svećenike kreću 1942. i 1943. godine po one koji bi zamjenili protjerane ili ubijene. Iz "očaja" Andrija Artuković koji je pored ostalog bio i ministar za vjerska pitanja je 1943 pokrenuo plan za uvođenje bugarskih svećenika kako bi zamjenili protjerane srpske.^[31]

Prestankom postojanja NDH prestaje postojati i Hrvatska pravoslavna crkva koja nikada nije imala podršku među narodom, a većina od 250.000 - 300.000 Srba koji su prešli na katoličku vjeru da se zaštite obnovnom Jugoslavije se vraćaju na vjeru svojih predaka.

Glavni članci: Rimski ugovori 1941. i Kapitulacija Italije

 

Tokom sastanka u Beču između njemačkih i talijanskih diplomata njemački memorandum govori: "U principu njemačka je politički nezainteresirana za hrvatsko pitanje pošto Hitler nema razloga da zauzme bilo kakvu poziciju. On ostavlja Mussoliniju da rješi problem s Hrvatima"

Uvodni pregovori između Ante Pavelića i talijanske delegacije se vode u Ljubljani tokom aprila 1941. godine, a konačni dogovor poznat pod imenom Rimski ugovor se potpisuje u Rimu. Po njemu Italija je anektirala veliki dio Dalmacije sa 380.000 stanovnika (takozvana zona I), dok veći dio Hercegovine postaje takozvana zona II u kojoj je NDH dopuštena samo civilna administracija. Također po klauzi ugovor NDH postaje kraljevina na čijem čelu će biti kralj iz dinastije Savoja, a u budućnosti kada se situacija normalizira NDH će ući u carinsku i monetarnu uniju s Kraljevinom Italijom. Jedini u Italiji koji se nemoćno protivi ovom sporazumu će biti tamošnji kralj koji o aneksiji teritorija govori:"Što manje Dalmacije uzmemo, imati ćemo manje problema"

Gubitak neupitno hrvatskih teritorija (s hrvatskom većinom) rezultira žestokim otporom stanovnika, tako da Pavelić odlazi u [[Berlin 6.6. 1941. kako bi promjenio nametnute uvjete samo da bi tamo bio odbijen od Hitler koji spominje vlastite dugove Mussoliniji zbog njegove pomoći kod aneksije Austrije i Čehoslovačke tako da je sada prisiljen postupati lojalno prema talijanskom prijatelju.

Po prvobitnom planu Njemačke snage su trebale napustiti područje NDH nakon osnivanja države, ali već u drugoj polovici aprila dolazi do promjene tako da Ante Pavelić potpisuje tajne sporazume s Njemcima 16.5. 1941. (takozvani Klaudijev sporazum) i 20.6. 1941. o ostanku njihovih vojnih snaga. Službeni razlog za ostanak u drugom navedenom sporazumu glasi:"Vojne snage ostaju u NDH u skladu s željama hrvatske vlade"^[32].

 

Tokom prve godine prioriteti Njemačke se svode na osiguravanje željezničkih transporta, rudnika boksita i željezne rudače kao i odbijanje talijanskih zahtjeva za proširenjem okupacione zone tako da će pokušaj stvaranja talijanskih garnizona u Sarajevu i Prijedoru biti sprečen. Loš razvoj situacije rezultira prvim većim njemačkim vojnim akcijama na Kozari i potom u Srijemu 1942. godine kako bi se smanjila opasnost po željezničku prugu Zagreb-Beograd. Djelomični uspjeh tih operacija zajedno s daljnjim pogoršanjem situacije u NDH rezultira s odlukom o pojačavanju kontrole. Jesen 1942 godine prolazi u njemačkom odlukom o preuzimanje kontrole nad vojskom NDH i protivljenju Pavelića koji odlazi protestira Hitleru 23.09. 1942. samo da bi bio odbijen. Po "dogovoru" njemački vojni predstavnik dobiva punu suradnju po svim vojnim pitanjima, a nakon Hitlerove naredbe iz 28.12. 1942. o promjenama u njemačkom zapovjedništvu na Balkanu NDH donosi naređenje po kojom zapovjednik operacione zone (njemački oficir) u vanrednoj situaciji ima absolutnu vlast^[33].

Slična situacija se događa i po pitanju policije gdje prvih 1000 njemačkih policija po naređenju Himlera dolazi 7.4. 1943. kako bi preuzelo zapovjedništvo nad 540 policijske stanice NDH^[34] Pavelić je ponovno protestirao to narušavanje državnosti NDH i ponovno je bio odbijen od Hitler i Himmlera koji naziva Ustaše bandom pljačkaša, a potom proglašava 21.6. 1943. cijelu NDH "zagađenu" gerilcima tako da njegove antigerilske policijske snage imaju potpune ovlasti.

 

Prilikom napada Njemačke na Sovjetski savez, NDH je poslala 369. pojačanu pješačku pukovniju na istočni front.

Pripadnici Hrvatske Zrakoplovne Legije su, u sklopu njemačkog Luftwaffe-a, boravili na Istočnom frontu od 1941 do 1943.^[35]

Nezavisnu Državu Hrvatsku su službeno priznale: Njemačka, Italija, Mađarska, Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Finska i Španjolska. Iako nije službeno priznala NDH Švicarska je sklopila trgovački dogovor, a kao i Višijevska Francuska održavala je još iz doba Kraljevine Jugoslavije svoj konzulat u Zagrebu.

Najkontroverzniju politiku po pitanju priznanja NDH je vodio Vatikan koji tu takozvanu državu nikada nije službeno priznao, ali je poslao svog neslužbenog diplomatskog predstavnika u nju kome je bilo zabranjeno posjetiti ministarstvo vanjskih poslova, ali su poglavnik i sva ostala ministarstva bila dopuštena. S druge strane Vatikan je također priznavao nedjeljivost Jugoslavije i njenu kraljevsku vladu.

 

U Hrvatskoj trenutno postoje četiri delokruga vlasti:

a) područje posednuto njemačkim trupama,
b) područje na kome je hrvatska državna vlast,
c) područje srpske autonomije,
d) područje sa vladavinom komunista, kojim rukovodi Tito.

(...) Izuzev u Zagrebu, gde su se pod zaštitom Poglavnikove tjelesne garde povukle hrvatske državne ustanove, ne postoji više nikakav "hrvatski državni autoritet", čak ni na onim delovima zemlje koje još drže hrvatske trupe. (...) Hrvatsku armiju ne uzimati u obzir, jer se sve više raspada.^[36]

– Procjena njemačkog komandanta Jugoistoka feldmaršala Vajksa od 1. 11. 1943.

Glavni članak: Hrvatsko domobranstvo

Domobrani su predstavljali regularnu vojsku Hrvatske. Osnovu NDH vojske to jest domobrana tokom njenog postojanja čine vojni kadrovi iz doba Austro-Ugarske, ali koji nisu vršili važne vojne dužnosti u doba Kraljevine Jugoslavije. Po prvom zakonu nakon proglašenje države nacionalnost nije bila važna, ali do promjene dolazi već 7. 5. 1941. godine kada ministarstvo armije šalje proglas kako je "biti hrvatski vojnik čast svakog čistokrvnog Hrvata" i dodaje kako će biti primljeni svi oficiri (Austro-Ugarska i Kraljevina Jugoslavija) koji su bili odani hrvatskoj naciji^[37]. Tim proglasom se pozvalo oficire na dobrovoljno javljanje za služenje u novoj vojsci, a komisija je potom donosila finalnu odluku. Između 8.5. i 31.12.1941 svoje molbe za vojnu službu će dati sveukupno 31 general i 2662 oficira. Osim po ustaškim pravilima čistokrvnih Hrvata u vojsku će biti primljen određen broj srpskih i slovenskih oficira, dok će Jevreji biti primljeni u sanitetske jedinice. Vojska će biti podijeljena osim u klasične vojne jedinice i u one specijalizirane za zaštitu pruga, garnizonske dužnosti, razne radove i specijalne jedinice.

Od svog osnivanja bez obzira na brojno stanje vojska NDH je imala probleme s nelojalnim kadrom tako da njemački vojni predstavnik general Edmund Glaise von Horstenau u svom izvještaju od 13.9. 1941 piše kako "hrvatski vojnici misle da se ovdje radi o građanskom ratu i da nemaju povjerenja u svoje zapovjednike"^[38], a kasnije se stanje pogoršava tako da na primjer 19. 5. 1942. malo više 50 % vojnika se odazvalo na mobilizaciju njih 20.000, a u proljeće 1943. kada su mobilizirani rezervni oficiri od njih 149 pozvanih javilo ih se 65 to jest 84 se odbilo pojaviti na prozivki^[39].

Već 7.8. 1941. dolazi do prve vojne zavjere kako bi se oborile ustaše s vlasti u memorandumu koji su njemcima poslali domobranski pukovnik Ladislav Medved (ubijen od Ustaša 1945) i poručnik glavnog štaba Ivan Babić (pobjegao Britancima u zimi 1943/44) tvrdi se kako su u Ustaše ušli mnogi kriminalci koji vrše kriminalne djelatnosti i zbog toga se došlo do nekoliko neizbježnih zaključaka:

• 1) Situacija u NDH je neizdrživa
• 2) Kraljevina Jugoslavija je propala jer je bila država bezakonja. NDH je još gora
• 3) Pravoslavno stanovništvo se masovno ubija. To se ne ubijaju Četnici ili Partizani nego obično mirno stanovništvo, žene i djeca u selima
• 4) Partizani nisu komunisti nego sirotinja koja je prisiljena pobjeći u šume da spase svoje živote
• 5) Tvorci ovog sistema su Ustaše
• 6) Vreme je da se pokrenu odlučne mjere protiv Ustaša, jer nastavak ove situacija će značiti kraj NDH
• 7) Likvidacija Ustaša se ne može pokrenuti polumjerama, nego razoružavanjem i pucanjem.^[40].

Ovu zavjeru Njemci nisu niti podržali, niti otkrili Paveliću do minimalno 1944. godine kada je Medved uhapšen, ali je kasnije kao primjer za nelojalne oficire uzet potpukovnik Stjepanu Neuberger koji je uhapšen, osuđen i javno streljan 23.12. 1941. zbog suradnje s četnicima i partizanima kao javna opomena svim drugim oficirima^[41]. Godinu dana nakon zastrašivanja s Neubergergerom priča se ponovila samo je sada bilo uhapšeno i osuđeno između 40 i 68 oficira^[42], a potom sve do spajanja domobrana u ustašku vojnicu hapšenja i suđenja domobranskih oficira su postala normalni događaji.

Osim ove regularne vojske Pavelić praktički odmah po osnivanju NDH stvara specijalne ustaške jedinice koje su trebale biti lokalna verzija SS vojske. Po njemačkom izvještaju iz 26.5. 1943. godine NDH će imati 30 ustaških jedinica različitog brojčanog stanja od kojih će najzloglasnija već 1941. godine postati Crna Legija pod zapovjedništvom Jure Francetića i Rafaela Bobana koja se sastoje od 1.000 - 1.500 ustaša. Ova jedinica stvorena od hrvatskih izbjeglica tokom rata postaje poznata prije svega po pokoljima Srba. Sličnu "popularnost" će postići i ustaška obrambena brigada pod zapovjedništvom zapovjednika Jasenovca Vjekoslava Maksa Luburića. Ona će biti zadužena za logore, ali će i sudjelovati u borbama i pokoljima. Prva od njenih većih operacija pod zapovjedništvom Luburića će se dogoditi na Kozari.

Prvobitni njemački zahtjevi za ukinuće tih zločinačkih jedinica se vremenom počinju mjenjati zbog opće demoralizacije regularne vojske tako da se 1944. godine vojska NDH utapa u ustašku vojsku u potpunoj suprotnosti s ranijim prijedlozima (utapanje ustaše vojske u regularnu). Vojska će nakon ove promjene ostati lojalna NDH režimu do njegovog kraja.

Glavni članci: Četnici i Suradnja četnika sa NDH

 

Bez obzira na rimski ugovor tokom septembra i oktobra 1941 Italija će okupirati takozvane Zone II i III (Bihać, Drvar, Konjic) što će zajedno s njenom podrškom Srbima i Četnicima dodatno pogoršati odnose s NDH. Zbog gubitaka koje će pretrpjeti od strane partizana, ta okupacija 1942 postaje nepoželjna tako da se sklapa novi dogovor koji će 19.6. 1942. godine potpisati zapovjednik talijanskih snaga general Roatta i ustaški ministara Lorković (vanjski poslovi) i Andrija Artuković (unutrašnji poslovi). Po njemu Italija je vratila zone II i III, a NDH je morala priznati četnike kao legitimnu, prijateljsku antikomunističku vojsku. S treće strane Četnici koje su talijani podržavali postaju dužni priznati NDH^[43][44].

Pošto se obje strane vidjele kao svog glavnog neprijatelja krvožedni ustaški režim prvi dogovori četnika i Italije sežu u ljeto 1941. godine, a u sljedećih 6 mjeseci dogovor o potpunoj suradnji će postići Mihajlovićev četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin^[45], Stevo Rađenović iz Like i Dobroslav Jevđević^[46]. Tokom februara 1943 četničke snage pod kontrolom Italije će imati 20.514 boraca^[47].

Pokušaji dogovora NDH s Jevđević kao prestavnikom četnika na liniji onog od 19.6. 1942. o potrebi priznanja države će uspjeti tako da dio četnika izražuje odanost poglavniku i NDH (područje Ozrena i Trebave)^[48], dok će njihov drugi dio "samo" prihvatiti već raniji dogovori o zajedničkoj borbi protiv partizana pa u jesen 1942. godine ministarstvo unutrašnjih poslova NDH osniva Odsjek X za suradnju s četnicima.^[49]

Glavni članci: Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije i Napadi na garnizone NDH

Zbog nemogućnosti borbe na otvorenom bojnom polju protiv njemačke, talijanske i NDH vojske partizani vode gerilski rat, a njihova prva velika pobjeda se događa u zimi 1941/42 nakon koje zbog gubitaka talijani povlaće dio svojih garnizona s područja današnje Bosne i Hercegovine. To povlačenje zajedno s nemogućnosti NDH da brzo zamjeni "prijateljske" vojnike svojima rezultira stvaranjem vojnog vakuma kojeg u proljeće 1942. godine iskorištavaju partizani stvaranjem velike slobodne teritorije koja se prostire na području današnjih općina Bosansko Grahovo, Drvar, Glamoč i Prijedor. Zbog prijetnje bosanskim rudnicima željeza i željezničkoj pruzi Zagreb-Beograd za ovaj strateških uspjeh partizana se čulo i u Berlinu što dovodi do njemačko-ustaške ofenzive koja će biti poznata kao Bitka na Kozari u kojoj sile osovine postižu kratkotrajnu pobjedu na ljeto 1942. godine.

Povlačenjem tih osovinskih snaga od približno 40.000 vojnika partizani ponovno oslobađaju velike dijelove teritorija tako da su tokom novembra 1942 povezani razni krajevi u jedan slobodni teritorij veličine 250 puta 50 kilometara u samom geografskom središtu NDH na području talijanske okupacione zone. Ovaj veliki slobodni teritorij postaje početna žrtva prve faze Bitke na rijeci Neretvi kada Wehrmacht zajedno s kvislinzima koristi 150.000 vojnika kako bi izbacili partizane iz središnje Hrvatske i zapadne Bosne i Hercegovine, a potom ih uništili na rijeci Neretvi. Ova osovinska ofanziva kao i ona na Sutjesci postižu samo djelomični uspjeh pošto nakon povlačenja njemačko-ustaških snaga ponovno se oslobađaju okupirana područja, a kapitulacija Italije u septembru 1943 konačno dovršava mitove o mogućem porazu partizana.

Događaji iz 1942/43 godine u koje spadaju prije svega vojnopolitički neuspjesi NDH zajedno njemačkom potpunom kontrolom nad "državom" dovode do demografske promjene u sastavu partizanskih snaga. Tokom 1941 i 1942 godine neupitna partizanska većina na području Hrvatske su Srbi, ali 1943 to postaju Hrvati što ostaje tako do kraja rata. Po kasnijim podacima SUBNORa iz 1950. godine tokom rata je bilo 137.000 vojno aktivnih partizana s područja kasnije SR Hrvatske.^[50], dok se procjenjuje da je u drugom dijelu rata više od 60 posto njih bilo hrvatske nacionalnosti^[8][51]

 

Glavni članak: Holokaust

Iako je veći broj Ustaša na vlasti bio ili rodbinski ili na neki drugi način povezan s Jevrejima do prva organizirana hapšenja i pogubljenja počinju u maju 1941. godine i ona će potrajati do augusta 1942. godine. Bez obzira što veliki broj Jevreja preživljava prve masakre ministar policije Andrija Artuković izjavljuje 25.2. 1942 kako je NDH rješila jevrejsko pitanje, samo da bi kasnije da izjava bila dovedena pod znak pitanja. Zahtjevi ustaške vlasti Berlinu da presele Hrvatske Jevreje u Istočnu Evropu će biti prihvaćeni u Maju 1942. godine tako da Nijemci tri mjeseca kasnije odvoze u svoje logore 5000 Jevreja, a po proceni pomoćnika Adolfa Eichmanna u logorima NDH će se tokom decembra 1942. nalaziti još 2000 njih^[52]. Posljednja veća organizirana kampanja protiv Jevreja se vodi na proleće 1943. kada se dodatnih 2000 vodi u njemačke logore smrti.

Od oko 40.000 Jevreja na području NDH rat će po procjeni Goldsteina preživjeti njih samo 9000^[53], ali zbog korumpiranog režima (specijalne dozvole ministarstva unutrašnjih poslova^[54]) ili rodbinskih veza Zagrebačka jevrejska zajednica će jedina u Jugoslaviji dočekati oslobođenje. Sudbina Jevreja će zadesiti i Rome tako da će ih biti ubijeno između 22.000 i 28.000^[55] to jest praktički sve koje su Ustaše uspjele uhvatiti.

Glavni članak: Zločini nad Srbima u Drugom svjetskom ratu

Zločin je vrlo brzo uspostavljen kao sistem. Zakoni protiv Srba počinju da se ređaju poslije 25. aprila, kad je Ante Pavelić potpisao »Zakonsku odredbu o zabrani ćirilice«. Uslijedila je »Zakonska odredba o prelazu s jedne vjere na drugu«, pa o ukidanju svih »srpsko-konfesionalnih pučkih škola i zabavišta«. Zabranjena je srpska pravoslavna vjera, jer »nije u skladu s novim državnim uređenjem«. Kretanja Srba su ograničena. Na rukavu moraju nositi plavu traku sa slovom P.^[12]

Glavni je cilj ustaša bio "rješavanje" problema velike srpske manjine (l 900 000 ljudi od ukupnog broja od 6 300 000 stanovnika) na teritoriju NDH.^[56] Osnovna ustaška politička ideologija je bila kako će NDH biti država hrvatskog naroda katoličke i islamske vjere. Srbi s druge strane su bili proglašeni za državne neprijatelje koji su po ustaškoj mitologiji odgovorni za na desetke hiljada ubojstava (stvarni broj je bio oko stotinjak) tokom represije kraljevine Jugoslavije i koji nisu živjeli u ovim krajevima do turskih osvajanja. Ipak bez obzira na politički program kao što je Hitleru bio potreban casus belli za napad na Poljsku 1939 tako je i Ustašama on bio potreban za pogrom Srba kako bi "objasnili" svoje akcije pred stanovništvom. Službeno objašnjenje za početak krvoprolića će biti navodna srpska ubijanje Hrvata u Čapljini 14 - 17.4. 1941.^[57]. U stvarnosti ta ubijanja će biti bitka između vojske lojalne kraljevini Jugoslaviji i vojnika lojalnih NDH u kojoj gine 28 osoba koje podržavaju Ustaše. Bez obzira na tu činjenicu u ustaškoj mitologiji ova bitka će biti prikazana kao srpska pobuna na koju se mora odgovoriti svom snagom. Ustaška politika prema Srbima će na kraju dobiti svoj finalni oblik nakon sastanka Hitler-Pavelić 6.6. 1941. kada Hitler daruje slobodne ruke Paveliću da rješi "srpsko pitanje" rječima:"Ako NDH želi biti stabilna, netolerantna nacionalistička politika se mora voditi 50 godina pošto previše tolerancije može stvoriti samo probleme"^[58]

Ustaška politika prema Srbima će se provoditi u dva oblika. Prvi od njih je bilo protjerivanje stanovništva koje je bilo rješeno "međudržavnim" dogovorom, na njemačku inicijativu. Prema nalazima Nürnberškog suda, u njemačkom poslanstvu je održana koferencija, kojom je predsjedavao njemački veleposlanik u Zagrebu Siegfried Kasche, "na kojoj je odlučeno da se prisilno evakuiraju Slovenci u Hrvatsku i Srbiju i Srbi iz Hrvatske u Srbiju. Ova odluka je rezultat telegrama Ministarstva spoljnih poslova, broj 389, datiranog 31. maja 1941."^[59] Joachim von Ribbentrop, ministar vanjskih poslova Trećeg Reicha, je pred sudom u Nimbergu priznao da su ove naredbe nastale u njegovom uredu.^[60]

Po njihovim nalozima, Nacistička Njemačka će s anektiranog dijela Slovenije protjerati 220.000 - 260.000 Slovenaca u NDH, a s druge strane ona će protjerati isti broj Srba u Nedićevu Srbiju. Na kraju taj broj je smanjen na 170.000, a ustaše će odmah početi s masivnim protjerivanjima. Ovaj sporazum o protjerivanjima će ubrzo postati mrtvo slovo na papiru pošto će na teritoriju NDH doći samo 9.343 Slovenaca,a s druge strane po njemačkim rječima u ilegalnim transportima će biti protjerano 118.100 Srba (jun - oktobar 1941).

Osim ovog ustaškog programa protjerivanja Srba postojao je i drugi koji se sastojao u protjerivanju srpskih naseljenika koje je na područje Hrvatske i Bosne naselila jugoslavenska vlada tokom kolonizacija nakon 1918 godine, ali taj program je bio identičan slični politički programima u Bačkoj i na Kosovu gdje su Mađarska to jest Italija također protjerivali Srbe koje je tamo naselila jugoslavenska vlada.

Glavni članak: Logor Jasenovac

 

U prva dva mjeseca od stvaranja NDH Srbi su bili izloženi maltretiranjima i protjerivanjima, ali je ustaška vlast izbjegavala da počne s masovnim masakrima sve do službenog Hitlerovog dopuštenja 6. 6. 1941. Veličina pokolja na području gdje NDH ima potpunu vlast se vrlo dobro može vidjeti u Mostaru gdje broj Srba s 5.000 pada na 852 u periodu april - oktobar 1941. Dio njih je bio ubijen, dio protjeran, a dio je pobjegao. Kako bi izbjegli zlu kob računa se da je 250.000 Srba prešlo na katoličku vjeru kako bi "postali" Hrvati, ali to ih nije bilo spasilo. Konačni broj ubijenih Srba tokom postojanja NDH neće nikada biti točno utvrđen, ali ga svi relevantni stručnjaci računaju u stotinama hiljada.

Po rječima Ante Cilige bivšeg komuniste, zatvorenika u Jasenovcu i potom ustaškog pisca: "politika Ante Pavelića je jednim potezom podjelila Hrvate, ujedinila Srbe, ojačala komuniste i slijepo vezala sudbinu NDH za one koji će sigurno izgubiti rat. Teško je zamisliti veću samoubilačku politiku"^[61]

Rezultat takve politike ubrzo postaje opći ustanak i nemogućnost kontrole teritorija koja je još dodatno otežana talijanskom okupacijom pa povlačenjem vojske što je ostavilo velike dijelove teritorij bez ustaške "zaštite". Nemogućnost takve situacije 1942 godine postaje jasna Anti Paveliću i drugima u "državnom" vrhu tako da se na nagovor Italije vrši prvi dogovor s četnicima po principu ustaše štite hrvatska sela, a četnici srpska u NDH. Bez obzira na taj dogovor iz maja tokom godine još dolazi do "incidenata" u kojima ustaše vrše pokolj srpskih sela, a četnici hrvatskih, ali 1943. godine jačanjem partizana i pod pritiskom njemaca NDH odustaje seoskih pokolja.

Kao i ostale članice Osovine NDH će na svom području osnovati sabirne logore. Prvi od njih 19 je Jadovno kod Gospića^[62] koji se osniva 18.6. 1941., a najzloglasniji će postati sabirni logor Jasenovac.

Glavni članak: Demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu

Broj žrtava u NDH ili još šire broj žrtava na području Jugoslavije je još 65 godina po završetku Drugog svjetskog rata predmet velikih nacionalističkih kontroverzi.

Prvi službeni broj o broju žrtava u Jugoslaviji je dao Tito odmah po završetku rata kada je u Beloj Crkvi 22.5. 1945. rekao da je ubijeno 1,700.000 osoba^[63]. Nekoliko mjeseci kasnije Mladi Vladeta Vučković će dobiti zadatak da za Parišku konferenciju 1947 godine izračuna broj poginulih u svrhu dobivanja ratne odštete te će uz minimalne promjene potvrditi Titov broj i napisati da je bilo 1,706.000 demografskih gubitaka^[64] i taj broj tada postaje služben uz minimalnu promjenu da je on prezentiran kao broj ubijenih, a ne kao broj demografskih gubitaka u koje spadaju ubijeni, ali i oni koji su umrli od prirodne smrti zbog ratni uvjeta.

U kasnijim godinama SAD (1954)^[65], SFRJ (1964) i SR Njemačka (1964)^[66] će se složiti da je bilo ubijeno oko milijun osoba. Tokom pregovora o ratnoj odšteti između SR Njemačke i SFRJ biti će stvorena lista ubijenih i područja gdje su oni živjeli. Po toj listi na području Nezavisne Države Hrvatske (SR Bosna i Hercegovina + SR Hrvatska) od strane okupatora i domaćih izdajnika ubijeno je 62 % od svih ubijenih s poznatim imenom i prezimenom u Jugoslaviji to jest 371.794 osoba^[66], ali se s nepoznatim žrtvama broj podiže na 483.000 osoba. U slučaju ako se ovom broju dodaju i nevine žrtve koje nisu ubijene, ali su umrle zbog ratnih uvjeta dolazi se do oko 821.000 mrtvih na području NDH.

Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić je tokom 80-tih i 90-tih napravio detaljna istraživanja žrtvi, koja citiraju mnogi zapadni povijesničari. Prema Žerjavićevim istraživanjima, Jugoslavija je izgubila 1.027.000 ljudi u 2. svjetskom ratu i poraću, od toga vecina, 623.000 ljudi, ili 62%, s podrucja NDH - to jest 295.000 u Hrvatskoj i 328.000 u Bosni i Hercegovini, te 36.000 u inozemstvu.

Prema nacionalnosti, Žerjavić procijenjuje sljedeći broj stradalih s teritorija NDH tijekom rata i poraća^[67]:

• 322.000 Srba, što je 17% ukupnog srpskog stanovništva u NDH
• 192.000 Hrvata, to jest 5% hrvatskog stanovništva, za koje Žerjavić navodi da je 50,000 umrlo na ustaško-domobranskoj strani, dočim je velika večina Hrvata stradala od strane nacista, fasišta i njihovih ustaških suradnika
• 77.000 Muslimana
• 26.000 Židova, većina istrijebljeni u ustaškim logorima
• 16.000 Roma, gotovo svi istrijebljeni u ustaškim logorima

Osim ovih podataka koji se prije svega bave žrtvama na cijelom teritoriju Jugoslavije Glavni odbor Saveza udruženja boraca Narodnog oslobodilačkog rata (SUBNOR) je istraživanjem došao do broja od 156.000 (46.000 partizana + 110.000 civila) na teritoriju današnje Republike Hrvatska (tadašnje SR Hrvatske). Po nacionalnosti među poginulima tokom borbi ili masakriranima od okupatora i kvislinga s područja SR Hrvatske je bilo 84.000 Srba, 55.000 Hrvata, 6000 Jevreja, 5000 Roma i 5000 pripadnika ostalih narodnosti^[50]

Glavni članci: Srijemski front i Blajburški masakr

Poglavnik posetio Hitlera u njegovom glavnom štabu. Pavelić mu je tada saopćio da namjerava da se potpuno vrati na ustaški kurs svoje vladavine i da ponovo krene u pohod protiv pravoslavnog stanovništva. Firer je odobrio taj plan. Posledica toga je bila sledeća: da se progonjeno pravoslavno stanovništvo u Hrvatskoj, koje je do tada u svojoj ogromnoj većini nije bilo komunističko, da su se masovno, zajedno sa delovima četničkih jedinica, priključili Titovoj "narodnoj oslobodilačkoj armiji".^[68]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 18. septembra 1944.

Komanda za Jugoistok dala je sledeću sliku, nakon što su ustaše ponovo počele da terorišu pravoslavno stanovništvo: konačan rezultat jeste negativan, jer Pavelić nije više imao snage za ozbiljnije akcije, a na kraju se čitava akcija okrenule protiv hrvatske države i još više ubrzala raspad hrvatske vojske.^[68]

– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta od 27. septembra 1944.

- Neubacher: „Novi tonovi“ kod Pavelića, koji smatra da je potrebna nagodba sa Srbima. U tom smislu je spreman i na teritorijalne ustupke (Istočna Bosna).

- Sukobe između ustaša i četnika treba sprječavati; vlastitu saradnju sa četnicima ne iznositi previše u javnost, da se ne bi izazivale bespotrebne polemike; NDH se ne treba nametati savezništvo sa četnicima, ali oni treba da shvate da vremenski i prostorno ograničena saradnja sa četnicima i njima koristi, imajući u vidu trenutni odnos snaga na terenu.^[69]

– Zabilješka sa razgovora glavnkomandujućeg Jugoistoka i izaslanika Neubachera od 26. novembra 1944 .

Kako se tok Drugog svjetskog rata okretao protiv sila osovine tako se i ona minimalna podrška Ustašama počela dodatno smanjivati u strahu od kasnijih posljedica. Ranije navedeni Babić tokom ispitivanja koje vode Britanci u januaru 1944. godine govori kako Ustaše podržava samo 1 % stanovništva. Ta izjava je bila pretjerana, ali jasno pokazuje defetističku klimu koja zahvata NDH 16 mjeseci prije kraja rata. Na kraju život NDH će biti produžen odlukom Tita da se zabrani ulazak stranih vojski (Crvene Armije) na teritorij Jugoslavije pošto je partizana bilo dovoljno za gerilski, a nedovoljno za frontovski rat. Jesen i zima 1944/45 prolaze u mobilizacijama na oslobođenom teritoriju Jugoslavije (Crna Gora, Srbija, Makedonija, Dalmacija i dio Bosne i Hercegovine) i stvaranjem novih armija. JNA uspješno vrši proboj Sremskog fronta koji su branili NDH i Njemci 12.4. 1945. uz manju pomoć Crvene Armije i Bugarske prve armije (koja 1944 oslobađa istočnu Srbiju i Makedoniju) i oslobađa Zagreb 8.5. 1945. godine.

Kada je početkom maja postala očita propast NDH Pavelić naređuje da njemu lojalne snage krenu na put prema Austriji i pokreće propagandu o partizanskoj osveti kako bi što veći broj civila krenuo s njim na predaju zapadnim saveznicima. Svi pozivi jugoslavenske vlade da se vojne snage (i ostali prebjezi) predaju bivaju odbijeni što će dovesti do daljnjih nepotrebnih bitki i žrtava. Nakon Britanske predaje ustaša i njihovih pristalica dolazi do partizanske osvete koja je u Hrvatskoj poznata pod imenom Blajburški masakr.

Pitanje da li je Nezavisna Država Hrvatska uopće bila država se postavilo u zapadnim demokracijama odmah nakon njenog proglašenja. Prvu odluku o tom pitanju donosi SAD 1941. godine kada Angelo Piero Sereni za ministarstvo vanjskih poslova donosi mišljenje kako po međunarodnom zakonu NDH nije država nego specijalna vrsta okupacijskog režima.^[70]

Ta prvobitna američka odluka će kasnije biti potvrđena tokom nirnberških suđenja nacistima ili preciznije na sedmom suđenju koje završava 19.2. 1948. Sud je u ovom slučaju razmatrao pitanje da li je NDH bila nezavisna država sposobna na nezavisno djelovanje u odnosu na nacističku njemačku ? Odluka suda na ovo pitanje glasi da takozvana Nezavisna Država Hrvatska nije bila država, a da je hrvatska vlada bila vazalska vlada koja je ispunjavala sve Njemačke želje tako da je okupacijska sila ujedno kriva za sve zločine.^[9]

• Otac NDH i otac Nedićeve Srbije je bio isti čovjek u ličnosti SS generala Edmunda Veesenmayere koji dobiva zadatak od Hitlera da na ruševinama kraljevine Jugoslavije stvori dvije nacističkoj Njemačkoj prijateljske države.
• Poznati i pragmatični kipar Antun Augustinčić je izgradio kipove jugoslavenskih kraljeva Petra i Aleksandra u Skoplju (uništen), potom ustaškog poglavnika Ante Pavelića (uništen) i na kraju onaj Josipa Broza Tita u Kumrovcu. Navodno Tito mu se požalio je bio bolje ispao kip Pavelića nego njegov.^[71]

 

Nezavisna Država Hrvatska na Wikimedijinoj ostavi

• Drugi svjetski rat u Hrvatskoj
• Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini
• Demografski gubici Jugoslavije u drugom svjetskom ratu

• Krizman, Bogdan (1978). ANTE PAVELIĆ I USTAŠE. Zagreb: Globus. 
• Krizman, Bogdan (1983). USTAŠE I TREĆI REICH - knjiga 1. Zagreb: Globus. 
• Krizman, Bogdan (1983). USTAŠE I TREĆI REICH - knjiga 2. Zagreb: Globus. 
• Jelić, Fikreta; -Butić (1977). USTAŠE I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 1941-1945.. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. 
• Tomasevich, Jozo (2010). RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI 1941-1945; OKUPACIJA I KOLABORACIJA. Zagreb: EPH, Liber. ISBN 978-0-300-08507-5. 
• Peršen, Mirko (1990). Ustaški logori (prošireno i dopunjeno izdanje). Zagreb: Globus. 

• Igor-Philip Matic: Edmund Veesenmayer. Agent und Diplomat der nationalsozialistischen Expansionspolitik, Oldenbourg 2002,

		Jugoslavija (1929 - 1941; 1945 - 2003)
Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Vojvodina i Boka Kotorska su bile dio Austro-Ugarske (do 1918) V. Država Slovenaca, Hrvata i Srba i Banat, Bačka i Baranja	Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929)	Kraljevina Jugoslavija (1929-1941)	Nacistička Njemačka anektirala dijelove Slovenije (1941-1945) Fašistička Italija anektirala dijelove Slovenije, Hrvatske i Crne Gore (1941-1943)	Demokratska Federativna Jugoslavija (1943-1946)	Federativna Narodna Republika Jugoslavija (1946-1963)	Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (1963-1992)	Slovenija (od 1991)
			Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945)				Hrvatska (od 1991) Također, Republika Srpska Krajina (1991-1995)
							Bosna i Hercegovina (od 1992) Tvore je Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska od 1995
			Mađarska anektirala Bačku, Baranju, Međimurje i Prekmurje (1941-1944/1945)				Savezna Republika Jugoslavija (1992-2003)	Srbija i Crna Gora (2003-2006)	Srbija (od 2006) Kosovo de facto protektorat UN od 1999
			Autonomni Banat (1941-1944)
Kraljevina Srbija (do 1918)			Nedićeva Srbija (1941-1944)
			Albanija anektirala veći dio Kosova, zapadnu Makedoniju i jugoistočne dijelove Crne Gore (1941-1944)
Kraljevina Crna Gora (do 1918)			Crna Gora (okupiana od Italije) (1941-1945)						Crna Gora (od 2006)
Suvremena Republika Makedonija bila je dio Kraljevine Srbije (do 1918)			Bugarska je anektirala veći dio suvremene Makedonije i jugoistočne dijelove Srbije (1941-1944)				Republika Makedonija (od 1991)