Pavle Karađorđević
| Pavle Karađorđević | |
|---|---|
| Knez namesnik od Jugoslavije | |
| |
| Knez Pavle Karađorđević | |
| Period vladavine | 9. oktobar 1934 — 27. mart 1941. |
| Puno ime | Pavle Karađorđević |
| Rođen | 27. april 1893. |
 Petrograd, Ruska Imperija
| |
| Preminuo | 14. septembar 1976. |
 Pariz, Francuska
| |
| Kraljica | Olga od Grčke i Danske |
| Kraljevska kuća | Karađorđevići |
| Otac | Arsen Karađorđević |
| Majka | Aurora Pavlovna Demidov |
| Potomci | Aleksandar Karađorđević Nikola Karađorđević Jelisaveta Karađorđević |
Pavle Karađorđević (St. Petersburg, 15. travnja 1893. – Pariz, 14. rujna 1976.), srpski princ i jedini sin kneza Arsena Karađorđevića (1859-1938), rođenog brata kralja Petra I. (1844-1921). Vrstan poznavatelj slikarstva i umjetnosti uopće.
Do atentata na kralja Aleksandra godine 1934. uopće se nije bavio politikom već je živio povučeno sa svojom obitelji. Iz braka s grčkom princezom Olgom imao je sinove Aleksandra (1924-2016), Nikolu (1926-1954) i kćer Jelisavetu (1936). Poslije atentata u Marseilleu prema oporuci kralja Aleksandra postaje jedan od trojice članova namjesništva u ime maloljetnog kralja Petra II. Ubrzo se nametnuo kao jedina stvarna vlast u Kraljevini Jugoslaviji, dok su ostali namjesnici ( Ivo Perović i Radenko Stanković ) samo figurirali na toj dužnosti. U vanjskoj politici provodio je politiku otklona od Francuske, pokušavajući održati neutralnost u sve složenijim europskim okolnostima. Svjestan unutarnjih slabosti države i njezine ranjivosti u slučaju rata, pokušao je riješiti nacionalne probleme u Jugoslaviji. Rezultat njegovih dogovora s Vladkom Mačekom bilo je stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine, kao prvi korak u budućem preustroju centralizirane države. U svom djelovanju kao realni političar suočavao se s velikim otporom srpskih političara, posebno radikala.
Uvidjevši da Velika Britanija nema namjeru štititi Jugoslaviju, zagovarao je pristupanje Trojnom paktu, što se i dogodilo 25. ožujka 1941. Samo dva dana kasnije, oboren je s vlasti vojnim pučem, koji je narod masovno podržao. Knez Pavle je nakon državnog udara uhićen i protjeran u Grčku. Uslijedio je njemački napad na Jugoslaviju 6. travnja 1941. i kapitulacija nakon samo 12 dana.
Pavla su iz Grčke britanske snage odvele u Keniju i držale u zatočeništvu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nakon puštanja živio je u Francuskoj, gdje je i umro 1976. godine.
Vladu generala Simovića narod je masovno pozdravio, a mladi kralj Petar II Karađorđević je držao situaciju u svojim rukama. Narod je bio na ulicama. Vlada i kralj su naredili da se knez Pavle, koji je bio krenuo dvorskim vozom u Sloveniju, odmah uhapsi i privede u Generalštab. Voz je zaustavljen kod Zaprešića na Savi i na otvorenoj pruzi knez Namesnik je bio uhapšen i pod stražom sproveden u Beograd. Uveden je u zgradu Generalštaba i niko nije hteo od oficira ni ruku da mu pruži – ađutant mu je rekao da s njim neće ni u lift. Knez je išao peške. Zaverenici su – priseća se patrijarh Gavrilo – „tražili od generala Simovića da se knez Pavle odmah strelja ako ne bude dao ostavku“. Patrijarh je bio uporan i knez nije streljan već je sa lisicama na rukama proteran iz zemlje bez prava na povratak. Patrijarh ga je smatrao izdajnikom koji se „tajno sastajao sa Hitlerom“ ali da to nije za streljanje. Od streljanja se tako odustalo, neki su oficiri već držali ruku na futroli revolvera, patrijarh je tako knezu Pavlu spasao život i on je proteran iz zemlje i umro je u inostranstvu.[1]
