Helios
| Helios | |
|---|---|
bog Sunca i svjetla | |
| [[Datoteka:|220px| ]] | |
| Roditelji | Hiperion i Teja, Titani. |
Helije ili Helios (grč. Ἥλιος, Hếlios) u grčkoj mitologiji je izvorni bog Sunca; Tejin i Hiperionov sin, Selenin i Ejin brat. Heliosov je pandan u rimskoj mitologiji Sol. Po Heliosu je ime dobio plin helij. Helios je prikazivan kao lijep mladić okrunjen sjajnom Sunčevom aureolom, a često je prikazivan i kako vozi svoju kočiju koju vuku krilati konji te krstari nebom. Heliosovo grčko ime znači "Sunce", a srodno je s ostalim riječima izvedenim iz ie. korijena *seh2wol- (lat. sol, solis, lit. saulė, stsl. sъlnьce). U Egiptu je poistovjećen s Raom. Zato je jedan grad nazvan Heliopolis.
Kod Homera Apolon nije povezan sa Suncem, ali navodi njegov epitet Feb (grčki: Φοιβος -- lat. Phoebus = "sjajan"). Taj epitet potječe od imena Feba, koja je Apolonova baka. Najstariji prikaz Apolona kao boga Sunca jest u fragmentima Euripidove tragedije Faetont, u govoru na kraju drame u kojem Klimena, Faetontova majka, jadikuje da je Helios, zvan Apolon, uništio njezino dijete (Apollon = "uništavač"). U helenistička vremena Apolon je sve više povezivan sa Suncem, njegov epitet Feb pridan je i bogu Sunca. U filozofskim tekstovima (Parmenid, Empedoklo, Plutarh, Kratil) te u orfičkim tekstovima spominje se Apolon kao bog Sunca. Grci nisu povezivali Apolona s vožnjom u sunčanoj kočiji - to je bila praksa rimskih pisaca.
Helios vozi svoju kočiju preko neba svakog dana - kreće u zoru na istoku, a završava s vožnjom navečer na zapadu. Homer[1] opisuje da mu kočiju vuku sunčani bikovi. Pindar[2] opisuje da ju vuku vatreni pastusi. Poslije su brzonogim krilatim konjima dana imena: Pirej, Ej, Eton i Flegon[3]. Kad Helios završi svoju dužnost, njegova mu sestra Selena (Mjesec), otpjeva uspavanku, a potom zaspi u svojoj krilatoj zlatnoj barci, Hefestovu daru. Svoju dužnost Helios besprijekorno obavlja sve dok nije ugledao božicu Atenu kako se rađa iz Zeusove glave. To ga je začudilo te se u svojoj kočiji na trenutak zaustavio, a vrijeme je stalo, no to nije imalo nikakvih posljedica. Erinije bi ga kaznile ako promijeni smjer Sunca. Helios ima svevideće oko. Dojavio je Hefestu o tome da ga Afrodita vara s Aresom. Također je vidio da Had otima Perzefonu. Heliosu prethodi njegova sestra Eja, Zora.
Ljubomorni Zeusov sin Epaf nije mogao podnijeti da je Faetont, Heliosov sin, blistav i sjajan poput oca te ga je u svađi nazvao potomkom ništavnog smrtnika. To je Faetonta jako uvrijedilo, ali i natjeralo da posumnja te je otišao Heliosu i ispitivao ga je li mu on sigurno otac. Helios ga je uvjeravao, ali se Faetont nije mogao smiriti, stoga se Helios zakleo presvetom rijekom Stiks da će mu kao dokaz ispuniti bilo koju želju. Faetont je poželio da jedan dan vozi očeva kola. Helios se uplašio i počeo razuvjeravati Faetonta da to nije za smrtnike te da je neiskusan u kroćenju vatrenih i blistavih, krilatih konja koji vuku kočiju. No, Faetont se nije dao razuvjeriti te je, zbog zakletve, Helios morao ispuniti obećanje. Skinuo je svoju zlatnu krunu i ukratko mu objasnio kako upravljati kočijom. Faetont je potjerao Heliosova kola, a krilati su konji osjetili da ih ne vodi poznata i čvrsta ruka te su skrenuli sa svoje svakodnevne putanje. Isprva su se podigli previsoko te se Zemlja smrznula, a potom su se spuštali su se i padali sve niže, a od plamena su uzavrele rijeke, Zemlja se sušila i pucala (nastajale su pustinje - Sahara), a šume su gorjele - čak su se i vrata Hada otvorila. Geja, Majka Zemlja, je zaprijetila Faetontu i pozvala Zeusa da spriječi uništenje Zemlje. Zeus je poslao munju na Faetonta koji se srušio u bezdan, u rijeku Eridan, i umro, ali je život na Zemlji bio spašen. Helios je bio neutješan te je toga dana Zemlja ostala bez Sunca. Faetontove sestre Helijade pretvorile su se u topole, a od njihovih je suza nastao jantar. Zeus je darovao Heliju labudove koji će mu vući kočiju umjesto uništenih konja.
Nakon Titanomahije, Zeus je sebi uzeo nebo i Zemlju, Posejdonu dao more, a Hadu podzemlje, a i ostalim je bogovima nešto podijelio, samo je Helios ostao zakinut. Da bi se ispričao na zaboravnosti, darovao mu je otok Rod koji se pojavio na moru. Također je dao napraviti velik kip Kolosa njemu posvećen, na ulazu u luku. Kip je prikazivao divovskog Heliosa s bakljom, ali je srušen u potresu. Helios se također jednom naljutio na Odisejeve drugove koji su ubili njegova snježnobijela goveda da bi utažili glad te im je tako uskratio jedan dan života. Bio je to dan kad su trebali zakoraknuti na Itaku, svoj dom - tako su osuđeni na vječno lutanje.
O tome govori i Homer u Odiseji[4]
O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom
Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju
Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna
I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem
Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugova
Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje
Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga grijeha
Jesti idući stado, luđaci, Hiperiona
Heliosa, koji je dan za povratak uzeo njima
I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu!
Heraklov deseti zadatak bilo je hvatanje čuvena Gerionova stada iz Eritije. Na putu do Eritije, Heraklo je prešao libijsku pustinju i bio ljut zbog vrućine te je ispalio strelicu na Heliosa. Helios ga je molio da prestane, a Heraklo je zahtijevao veliki zlatni pehar koji je potom rabio da bi plovio morem. Helios je popustio te je Heraklo otplovio do Eritije gdje je izvršio zadatak.
