Esterházy
| Esterházy Eszterházy | |
|---|---|
 | |
Esterházy ponekad i Eszterházy bila je mađarska plemenitaška porodica iz čijih su redova izašli brojni mađarski diplomati, oficiri i mecene umjetnosti.[1]
Krajem 18. vijeka Esterházy su postali najkrupniji mađarski feudalci, računa se da su u rukama imali bogatstvo veće i od habsburgških careva čiji su simpatizeri bili. Brojni članovi porodice zauzimali su važne državne, crkvene, diplomatske i vojne položaje u Mađarskoj sve do 20. vijeka.[1]
Osnivač te porodične dinastije Ferenc Zerházy (1563.-1594), župan tadašnje Županije Pozsony (današnja Bratislava), bio je prvi član porodice od historrijskog značaja. On je uzeo prezime Esterházy, nakon što je dobio titulu Baruna od Galante, po feudu kojeg se porodica dokopala 1421.[1]
Kako je imao tri sina dinastija se razdijelila na tri grane; Fraknó, Csesznek i Zólyom.[1]
Među njima se - Miklós (1582. - 1645) osnivač grane Fraknó, najviše istakao, kao oštar protivnik protestantskih lidera Gábora Bethlena i György Rákóczija, oslanjajući se na ideju da će se Mađarska uspjeti osloboditi od osmanske okupacije jedino jačanjem i konsolidacjom habsburgške dinastije. Zbog tog su ga habsburgško - rimski carevi Matthias i Ferdinand II, cijenili i poštovali pa je na Dijeti u Sopronu 1625. proglašen ugarskim palatinom (carskim namjesnikom).[1]
Miklósev treći sin - Pál (1635.-1713) osnivač prinčevske grane Fraknó, istakao se u ratovima protiv Osmanlija, - 1667. postao je komandant obrane južne Ugarske a sudjelovao je u razbijanju Opsade Beča 1683., dvije godine nakon što je izabran za palatina. Kako je i on bezgranično favorizirao Habsburgovce, 1687. proglašen je carskim princem. Pál je bio ljubitelj umjetnosti i nauke, a sam je napisao nekoliko djela religioznog karaktera.[1]
Princ - Pál Antal (1711.-1762.) unuk prvog princa, uspeo se na položaj feldmaršala. Princ Miklós József (umro 1790.), brat Pál Antala, bio je izvanredan vojnik i mecena umjetnosti. On je obnovio porodični dvorac Esterháza, kao veličanstvenu neorenesansnu građevinu, koja je postala poznata kao mađarski Versailles, i angažirao Josepha Haydna kao dirigenta dvorskog orkestra na period od 30 godina.[1]
Princ Miklós (1765.-1833.), unuk Miklósa Józsefa, ostao je upamćen po velikoj kolekciji slika i gravura u Beču i po angažmanu protiv Francuza u vrijeme Napoleonskih ratova. On je o svom trošku opremio i podigao čitav puk koji se borio protiv Francuza po Austriji. Odbio je Napoleonovu ponudu i manevar - 1809. da postane ugarski kralj, i nastavio braniti habsburgške interese.[1]
Njegov sin princ Pál Antal (1786.-1866.) radio je kao diplomat po Londonu i Parizu. U vrijeme Napoleonskih ratova Pál Antal, bio je sekretar austrijske ambasade u Londonu, a kasnije od 1807. u Parizu pod dirigentskom palicom Klemensa von Metternicha. Nakon Bečkog kongresa (1815), poslan je za ambasadora u Ujedinjeno Kraljevstvo. Pál Antal je predstavljao Austriju na krunidbi francuskog kralja Charlesa X, i na Londonskim konferencijama od 1830-38.[1]
Pál Antal je 1848. postao prvi ugarski ministar vanjskih poslova, ali je dao ostavku na tu dužnost nakon što je shvatio da nemože na zadovoljavajući način pomiriti dvor i mađarski narod. Svoje posljednje godine proveo je potpuno odbačen i zaboravljen.[1]
Mlađa grana Fraknó Esterházy - Ferenca Esterházyja (1641.-1683.) brata prvog princa u porodici Pála, izdjelila se na tri grane njegovim sinovima.[1]
Ferencov najstariji sin Vojvoda Antal (1676.-1722.) istaknuo se borbama sa Ferencom Rákóczijem vođom protuhabsburgške pobune i to ispočetka kao njegov protivnik, a onda kao saveznik.[1]
On je otpratio Rákóczija 1710 u egzil u Poljsku, a kasnije u Francusku i Tursku, gdje je i umro.
Vojvoda Miklós Balint (1740.-1806.), čiji je otac József Balint bio sin Vojvode Antala, priklonio se Francuzima i postao miljenik Marie Antoinette i vatreni poklonik Vojvode od Anjoua, kasnijeg kralja Charlesa X.[1]
Za vrijeme Francuske revolucije Miklós Bálint pomogao je brojnim rojalistima da emigriraju.[1]
- Esterházy Family (en)