Edikt iz Nantesa
Edikt iz Nantesa izdao je 30. travnja 1598. godine francuski kralj Henri IV, davši tako kalvinistima (koji su se u Francuskoj zvali hugenoti) znatna prava u zemlji koja se tada još uvijek smatrala esencijalno katoličkom. Henrijev cilj u ediktu bio je promovirati građansko jedinstvo. U tekstu samog edikta, Henri je razdvojio pojmove granskog i religijskog jedinstva, određenim protestantima po prvi puta dao status drugačiji od onoga shizmatika ili heretika te otvorio put prema sekularizmu i toleranciji. Dajući individui opću slobodu mišljenja, edikt je protestantima ponudio brojne beneficije, poput amnestije i povrata osnovnih građanskih prava, poput slobode da rade na bilo kojem državnom posjedu ili da probleme iznose direktno Kralju. Edikt je označio kraj vjerskih ratova koji su pogodili Francusku u drugoj polovici XVI. vijeka.
Edikt iz Saint-Germaina, kojega je 26 godina ranije donijela Catherine de' Medici, omogućio je ograničenu vjersku toleranciju prema hugenotima, ali je ostao nedjelotvoran zbog niza okolnosti, a ponajviše zbog činjenice da nije registriran do nakon Masakra u Wassyju od 1. ožujka 1562., koji je ujedno označio početak prvog od vjerskih ratova.
Ediktom iz Fontainebleaua iz listopada 1685. godine, Louis XIV, unuk Henrija IV, opozvao je Edikt iz Nantesa i tako prouzrokovao egzodus protestanata iz Francuske te povećano nasilje prema istima u zemljama koje graniče s Francuskom.
