Dunja Vejzović

Dunja Vejzović
Lični podaci
Ime po rođenju	Dunja Crnković
Datum rođenja	20. listopada 1943. Zagreb, Hrvatska  HRV
Zanimanje	operna pjevačica
Muzički rad
Period aktivnosti	1969—danas
Žanr	ozbiljna glazba, opera
Ostalo
Nagrade	nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) nagrada Milka Trnina nagrada Vladimir Nazor 4 diskografske nagrade Porin nagrada Josip Štolcer Slavenski odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića njemački Savezni križ za zasluge Nagrada hrvatskog glumišta

Dunja Vejzović (Zagreb, 20. listopada 1943. - ) hrvatska je operna pjevačica i glazbena pedagoginja velikoga međunarodnoga ugleda. Uspješno je pjevala mnoge sopranske i mezzosopranske uloge.

Dunja Vejzović počela je karijeru još kao studentica zagrebačke Muzičke akademije, nastupom u ulozi Vještice u operi Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u produkciji Akademije 20. svibnja 1968. Prva velika uloga u angažmanu u HNK bio joj je 1970. Ariel u Oluji Stjepana Šuleka.

Nakon jednogodišnjeg angažmana u Zagrebu i jednogodišnjeg usavršavanja u Stuttgartu došla je 1971. u Nürnberg, gdje se oblikovala u snažnu, sasvim posebnu umjetničku osobnost, i svojom Azucenom u Trubaduru u režiji Hansa Neuenfelsa 1974. na sebe skrenula pozornost glazbene javnosti.

Po odlasku iz Nürnberga 1978. dvije je godine provela u angažmanu u Frankfurtu i nastavila strelovit uspon u vrh svjetske operne reprodukcije. Od 1980. slobodna je umjetnica. Tri je godine, od 1978-1980. u hramu Wagnerove umjetnosti na Bayreuthskim svečanim igrama pjevala njegovu kultnu ulogu Kundry i postala njezina vodeća svjetska interpretkinja. Pod ravnanjem Herberta von Karajana s Berlinskim filharmoničarima snimila je za velike gramofonske tvrtke DGG i EMI tri cjelovite Wagnerove opere: Parsifala, koji je dobio Grand Prix du Disque, Lohengrina i Ukletog Holandeza. Ona sama dobila je nagradu Orphée d’or (Zlatnog Orfeja). Bila je protagonisticom premijera u Bečkoj državnoj operi, Scali, pariškoj Velikoj operi. U zenitu svoje vagnerijanske afirmacije poželjela je prijeći u sopranski fah i talijanski belkantistički repertoar nastavljajući njegovanje francuskoga, koji joj osobito dobro leži. U Zagreb se vratila kao gošća 1980. i oduševila svojom Adalgisom u Normi. Slijedile su izvrsne Abigaille u Nabuccu i Massenetova Thérese. Godine 1986. počela je surađivati s avangardnim redateljem Robertom Wilsonom, koji je znatno utjecao na njezina dalja promišljanja što je svrstavaju u red onih umjetnica operne scene koje se ne mogu ničemu pokoriti i uvijek iznova nečim iznenađuju. Zanimljiva osobnost, vrhunske muzikalnosti i iznimnih vokalnih mogućnosti, posljednja je u nizu velikih hrvatskih umjetnika koji su nastupali na najvećim svjetskim opernim scenama.

• R. Wagner: Lohengrin – Tomowa-Sintow, Kollo; Karajan, 1976.-81. / EMI
• R. Wagner: Parsifal – Hofmann; Karajan, 1979./80. / Deutsche Grammophon
• R. Wagner: Der fliegende Holländer – Hofmann, van Dam; Karajan, 1981.-83. / EMI
• S. Mercadante: La vestale – Cecchele; Šutej, 1987. / Bongiovanni
• H. Berlioz: La mort de Cléopâtre – Eschenbach, 1988. / Supraphon
• J. Brahms: Alto Rhapsody – Eschenbach, 1992. / Virgin Classics

• G. Puccini: Suor Angelica – Plowright; Gavazzeni, Bussotti, 1983. / Kultur
• J. Massenet: Hérodiade – Carreras, Pons, Caballé; Delacôte, Berraondo, 1985. / Televisió de Catalunya (TV3)
• R. Wagner: Lohengrin – Studer, Domingo; Abbado, Weber, 1990. / Image Entertainment

• 1981./82. – nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) zaklade Fanny Heldy za snimljenu izvedbu Kundry (R. Wagner: Parsifal)
• 1982. – nagrada Milka Trnina Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika
• 1983. – godišnja nagrada Vladimir Nazor
• 1984. – nagrada Orphée d’or (Zlatni Orfej) zaklade Fanny Heldy za snimljenu izvedbu Ortrud (R. Wagner: Lohengrin)
• nagrada Judita za najbolju umjetničku izvedbu na Splitskom ljetu (1987. ?)
• 1989. – nagrada Orlando za najbolju umjetničku izvedbu na Dubrovačkim ljetnim igrama
• 1993. – Vjesnikova nagrada Josip Štolcer Slavenski
• 1995. – diskografska nagrada Porin za najbolju vokalnu izvedbu
• 1996. – odličje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića
• 1999. – diskografska nagrada Porin za životno djelo i poseban doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi
• 2003. – diskografske nagrade Porin: za album godine i najbolju solističku ili komornu izvedbu
• 2010. – njemački Savezni križ za zasluge (njem. Bundesverdienstkreuz) za izuzetne zasluge u brojnim humanitarnim, socijalnim i kulturnim projektima^[1]
• 2013. – Nagrada hrvatskog glumišta za svekoliki doprinos opernoj umjetnosti^[2]

• Proleksis enciklopedija Online: Vejzović, Dunja (životopis)
• www.porin.info – Dunja Vejzović (životopis) Arhivirano 2013-11-23 na Wayback Machine-u
• matica.hr / Vijenac – Marija Barbieri: »Ruža za kavalira. Hrvatski umjetnici u Bečkoj državnoj operi (od 1945. do danas)«^{[mrtav link]}
• www.classicalm.com – Dunja Vejzović (životopis) (en)
• Bayreuther Festspiele: Dunja Vejzović (životopis) (en)
• Večernji list (Online) – Branimir Pofuk: »Otišla sam u svijet jer mi nisu davali ništa za pjevati«
• Discogs.com – Dunja Vejzović (diskografija)
• Slobodna Dalmacija (Online) – Zoran Paškov & Divna Zelić: »Njemački predsjednik odlikovao hrvatsku opernu divu«
• IMDb: Dunja Vejzović (en)