Cres (otok)

Cres
Lokacija Cresa
Podaci
Lokacija	Jadransko more
Arhipelag	Cresko-lošinjski
Koordinate	44°51′54″N, 14°26′41″E
Država	Hrvatska
Glavno naselje	Cres
Površina	405,705293[1] km²
Obalna linija	268,205[1] km
Broj stanovnika	3184
Grad Cres

Cres (tal. Cherso, njemački: Kersch, latinski: Crepsa, grčki: Chèrsos, Χερσος) otok je u Hrvatskoj, smješten u Kvarnerskom zaljevu u sjevernom Jadranskom moru. Cijeli otok administrativno pripada Primorsko-goranskoj županiji.

Cres je najveći otok Jadranskog mora, s površinom od 405,705293 km², uz susjedni otok Krk, koji je iste površine. Prema poslednjem popisu iz 2001. godine, na otoku je živjelo 3.184 stanovnika.

Prema jednoj teoriji, ime otoka potječe iz vremena prije klasične antike i izvedeno je iz proto-indoeuropske riječi *(s)quer- ("hrid").^[2] Pema drugoj teoriji, temeljenoj na klasičnoj antici, grad su na otoku osnovali i naselili stari Grci i nazvali ga Hersos (Χέρσος); "chersos" na grčkom znači "neplodna zemlja", "neobrađena zemlja" i "suha pustinja". Kasnije je "Chersos" dalo "Cresta", odakle je na kraju izvedeno moderno ime "Cherso-Cres".

Otok Cres bio je naseljen još od vremena paleolitika. Na nekoliko lokaliteta cresko-otočne skupine pronađene su koštane breče kvartarne starosti, kao i ostaci materijalne kulture iz doba paleolitika. Međutim, sjeverni je Jadran u to doba bio kopno, a današnji otoci njegov sastavni dio. Nalazišta fosilnih kosti na Cresu spominju se u blizini Plata (Gelboka) i na otočiću Ćutinu, a tragovi ognjišta s ostacima životinjskih kosti, keramike, koštanog oruđa i kremena u spilji Jami na Sredi na creskom poluotoku Punti Križa.^[3] Značajna su nalazišta iz gornjeg paleolitika na sjeveru otoka: Banićeva pečina istočno od zaselka Petrićevi, gdje su nađeni kosturi fosilnog mrkog medvjeda, od kojih je jedan bio pokriven sigom (tvorevinom nastala taloženjem vode cijednice u spiljama) za koju je ustanovljena starost od 12.150 godina.^[4] Najznačajniji je pretpovijesni nalaz iz najstarijeg stratuma Vele spilje na Osoršćici, koji pripada srednjem paleolitiku: tu su nađeni kremeni i koštani artefakti, kao i fragmenti impresso-cardium keramike (ukrašavanje utiskivanjem školjke cardium).^[4]

Napuštanje spilja kao stalnog boravišta i početak gradnje utvrđenja poklapa se s pojavom bronce; to razdoblje gradinske naseljenosti traje tijekom željeznog doba. Većina pretpovijesnih gradina na otoku Cresu potječe iz 2. milenija pne.^[4] Iliri su prvi povijesno identificiran narod na Cresu; prema Novaku, došli su na istočnu obalu Jadranskog mora već početkom 2. milenija pne. i donijeli metalnu kulturu: otok Cres i susjedne otoke zaposjeli su tada Liburni, pa su i pretpovijesne gradine najvjerojatnije njihovo djelo.^[5] Veće gradine bile su naselja, dok su manje služile kao zbjegovi u slučaju opasnosti, a neke su imale i kultne svrhe.^[6] S vremenom se za mjesta gradinskih naselja biraju lokacije koje su omgogućavale nadzor nad važnim morskim ili kopnenim putovima i prolazima.^[6] Među gradinama na Cresu spominju se: Beli, Sis, Bartulomej, Ćule, Helm, Skulka, Graćišće, Pešćeni, Vela Straža, Ilovica, Pukonjina, Karstipul, Stivan, a, osim toga, i sadašnja naselja Beli, Lubenice i Osor leže na mjestu pretpovijesnih gradina.^[7] U prilog pretpostavci da se na mjestu današnjeg Osora nalazilo pretpovijesno naselje govore kako neki izvori, u kojima se izričito spominje među liburnijskim naseljima, zajedno sa Zadrom i Ninom,^[8] tako i pretpovijesni grobovi pronađeni neposredno uza zidine Osora, za zapadne i istočne strane.^[9] Neke su creske gradine očito mogle biti stalna naselja (Maslovnik, Vela Straža, Konopičje, Gradišće, Gravišće, Jelovica), a neke su gradine manjih dimenzija, kao i one na uzvišenjima bez zaravnjenog prostora na vrhu, vjerojatno služile samo za zbjeg u slučaju opasnosti, kao npr. Hrib i Petričina.^[9] Razmještaj gradina i drugih tragova pretpovijesne naseljenosti na Cresu ukazuje na izrazitu orijentaciju tadašnjeg stanovništva na stočarstvo, ali i na povezanost s morem, što je u skladu s činjenicom da su Liburni bili stočari, ali i vrsni pomorci i gusari.^[10]

O tome kada su stari Grci prvi put došli do kvarnerskih otoka, pa i Cresa, nema pouzdanih podataka, budući da indicije, kao što su nalaz jednog kipa u Belom i spominjanje naziva tih otoka u grčkim izvorima, još uvijek nisu dovoljni temelji da izvođenje definitivnih zaključaka.^[11] U plovidbi uz istočnu obalu Jadranskog mora veliku su važnost svakako morali imati prolazi i kanali, kakav je i kanal kod Osora, tzv. Kavuada: nastanjen već u neolitiku, Osor je bio poznat kao postaja na "jantarskom putu" i kao pomorsko uporište na putu između Grčke i Nezakcija u Istri, pa se može pretpostaviti da je u Osoru vjerojatno postojao i grčki trgovački emporij, dok su na okolnim uzvišenjima bile liburnijske gradine.^[11] Međutim, danas u Osoru nema tragova koji bi dokazivali grčku prisutnost, osim možda dijelova gradskih bedema.^[12] S druge strane, iz izvještaja mletačkog sindika G. B. Giustiniana vladi u Veneciji 1553. godine, koji je podnio nakon posjeta Osoru, saznajemo da je tada u Osoru bilo grčkih spomenika i natpisa, pa se zaključuje da je materijal kasnije raznesen.^[13] U prilog tome govori vijest Alberta Fortisa da je u Osoru u 14. stoljeću nađen grčki kip Medeje, koji je kasnije prenesen u Veneciju.^[12] Kako do sada nije bilo sustavnih arheoloških istraživanja, nađeni primjerci grčkog novca i keramike mogu biti rezultat tadašnjih trgovačkih veza Osora s grčkim svijetom, ali i dokaz grčke prisutnosti na otoku.^[14]

Cres je u sastav rimske države uključen između kraja 2. stoljeća pne. i kraja 1. stoljeća pne. i od tada pa sve do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine ostaje u njezinom sastavu. Rimska se naselja na Cresu mogu podijeliti u tri osnovne kategorije: velik i utvrđen grad Apsorus (Osor), čija je važnost prelazila lokalne okvire; ostala naselja koja se spominju u izvorima i od kojih su sačuvani arhitektonski ostaci: Beli (Caput Insulae), Lubenice (Hibernicia), Ustrine (Ustrina) i Cres (Crepsa); te izolirani lokaliteti vezani uglavnom za obradiva zemljišta na kojima su vjerojatno bile villae rusticae,^[15] npr. kod Porozine, Lovreškog, Miholašćice, Pogane na Punti Križa.^[16] Ostaci snažnih zidina, veličina utvrđenog gradskog prostora i brojni arhitektonski fragmenti iz rimskog razdoblja svjedoče o razvijenom životu i velikoj važnosti Osora kao trgovačkog i strateškog središta na plovidbenim putovima na sjevernom Jadranu.^[17] Premda su neki autori spekulirali o tome da je rimski Apsorus mogao imati i do 25.000 stanovnika,^[12] ipak su mnogo realnije pretpostavke o "nekoliko tisuća stanovnika"^[18] ili o 7.000 stanovnika.^[19] Plinije Stariji spominje Osor kao oppidum koji je kasnije postao municipium, a u doba razvijenog Rimskog Carstva Osor je res publica.^[20] Građani su uživali ius Italicum, a grad je imao sve tipične rimske urbane značajke: forum, hram, kazalište i druge javne zgrade.^[20] U izvorima nema podataka o tome tko je i kada prokopao osorsku prevlaku, no s obzitom na važnost Osora kao postaje na "jantarskom putu", čini se vjerojatnim da su kanal iskopali još Liburni, da je kasnije bio zapušten te da je dolaskom Rimljana ponovno očišćen i osposobljen za plovidbu, a možda i proširen i produbljen.^[21]

Među drugim rimskim naseljima na Cresu najranije se u povijesnim izvorima spominje naselje Cres (Crepsa, Crexa, Crexi), i to prvo kod Plinija Starijeg u 1. stoljeću, koji navodi da se radi o utvrđenom gradu; Klaudije Ptolemej u 2. stoljeću navodi da se na otoku nalaze dva grada – Apsorus i Crepsa. Međutim, budući da na mjestu današnjeg Cresa gotovo da i nema rimskih tragova, neki autori iznose pretpostavke da se antičko naselje Crepsa nalazilo na nekom drugom mjestu, npr. na brdu Bartulomeju, iznad današnjeg naselja, gdje je ranije postojalo pretpovijesno gradinsko naselje i gdje se danas nalaze tragovi gradine i crkvice sv. Bartulomeja iz ranog srednjeg vijeka, a gdje su nađeni i tragovi rimske prisutnosti.^[21] Drugi ističu kako je malo vjerojatno da Rimljani nisu uvidjeli i iskoristili prednosti dobro zaštićene creske luke te objašnjavaju da tragova rimske prisutnosti u današnjem Cresu nema možda zbog toga što tragovi antičkog grada leže ispod sadašnjeg naselja, a u Cresu nikakvih istraživanja u tom pogledu nije bilo.^[21]

Na mjestu današnjeg naselja Beli razvilo se rimsko naselje Caput Insulae, na temeljima pretpovijesne gradine, vjerojatno kao kolonija veterana, a prema jednom pronađenom natpisu moglo bi se zaključiti da je to bilo u vreme cara Tiberija.^[22] Pored epigrafa, o rimskoj prisutnosti na lokalitetu Beloga svjedoče ostaci bedema ukomponirani u srednjovjekovne utvrde, otkriveni tragovi hrama i foruma,^[15] te brojni grobovi iz rimskog doba otkriveni u blizini naselja.^[22] Ispod naselja sa zapadne strane, iznad duboke jaruge, i danas stoji rimski most, preko kojega prelazi stara cesta od nekadašnjih gradskih vrata ka jugu; most je, zajedno s cestom, rekonstruiran 1878. godine.^[22]

Rimsko naselje Hibernicia nalazilo se na mjestu današnjih Lubenica. Naziv možda potječe od latinskog pridjeva hibernus ("zimski"), što bi moglo biti u vezi s istaknutim položajem naselja na strmoj litici, na visini od oko 400 metara, koja je izložena jakim vjetrovima.^[23] Kao i u slučaju Belog, naselje se razvilo na temeljima pretpovijesne gradine i imalo je strateški položaj, budući da se iz njega nadzirao cijeli Kvarner. Možda je u početku rimske vladavine tu bilo tek utvrđenje, koje se kasnije razvilo u agrarno naselje.^[22] Budući da se sve do danas naselje održalo na istom mjestu, malo je tragova rimske prisutnosti – jedino epigrafski nalazi, nakit, novac i arhitektonski ulomci.^[22] Navodno su na obali ispod naselja bili pronađeni tragovi rimskog mozaika, koji je vjerojatno pripadao nekoj rimskoj vili.^[24]

Ostaci rimske cisterne i temelji zidova te nakit i rimski novac, a osobito nekropola s bogatim grobnim prilozima dokazuju postojanje rimskog naselja na mjestu današnjih Ustrina.^[18] Međutim, neki smatraju da je otkrivena nekropola prevelika za tako skromne tragove naselja, pa iznose pretpostavku se tu nalazila nekropola antičkog Osora i da se tu vršilo kremiranje pokojnika.^[25] Na to upućuje i naziv naselja, koji se može izvesti iz latinskog glagola ustrinare ("spaljivati"), pa bi naziv Ustrina mogao značiti "paljevina".^[23] No, budući da su Ustrine više od 5 km udaljene od Osora, pretpostavku o "osorskom groblju" treba uzeti s rezervom.^[26]

Među izolirane lokalitete s tragovima rimske naseljenosti, vezane redovno uz komplekse obradivih zemljišta, spadaju nalazi u Lovreškom (na blagoj padini nad istočnom obalom otoka), Dolu (sjeverno od Beloga), Jadrišćici (na mjestu današnje Pogane) i Miholašćici.^[26] Između glavnih uporišta na otoku Rimljani su vjerojatno uspostavili i prometne veze. S rimskom vladavinom započinje i intenzivniji razvoj poljoprivrede, uključujući uzgoj loze i maslina. Brodolom kod rta Pernata, gdje je izvađeno 80 amfora, dogodio se u 2. stoljeću pne., a osim amfora pronađeni su i rimski crijep te razni keramički i stakleni proizvodi porijeklom sa zapadne jadranske obale.^[27] Rimsko razdoblje na Cresu je donijelo razvoj urbanih naselja i luka, uspostavljanje prvih unutarnjih komunikacija i prvih stabilnijih veza s okolnim prostorom te razvijanje poljodjelstva – uz tradicionalno stočarstvo.^[28]

Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva i kratkotrajne vladavine Ostrogota, otok Cres našao se u prvoj polovini 6. stoljeća u okviru bizantske teme Dalmacije. Na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće doseljavaju se Slaveni na istočnu jadransku obalu. Oni su u početku zauzeli unutarnje dijelove otoka Cresa, gdje su im poljodjelstvo i stočarstvo bile temeljne djelatnosti: svoja su naselja osnivali u blizini obradivih zemljišta, koja su već u rimsko doba dobrim dijelom bila privedena agrikulturi.^[15] S vremenom slavensko stanovništvo postaje dominantno na cijelom otoku, dok se potomci romanskih starosjedilaca zadržavaju samo u nekoliko utvrđenih naselja, a najduže u Osoru, koji je tijekom nekoliko stoljeća ostao važno uporište bizantske vlasti na Jadranu.^[28] Već u 6. stoljeću Osor je postao sjedište biskupije, no u 9. stoljeću teško je stradao od napada Saracena (841. godine), a poharana su i druga otočka naselja; tada se prvi put spominje Beli pod nazivom Chafisule.^[28]

U doba kneza Branimira Hrvati već gospodare cijelim otokom, uključujući naselja Beli, Cres i Lubenice, a jedino je Osor još u rukama Bizanta.^[28] U to je vrijeme bizantski car Bazilije odlučio da će dalmatinski gradovi, a s njima i Osor, plaćati hrvatskom vladaru godišnji danak za nesmetan posjed onih zemljišta koja su koristili izvan gradskih zidina na hrvatskom teritoriju: po toj je odluci Osor plaćao 100 zlatnika.^[29] Konstantin Porfirogenet tvrdi da je Osor (Apsara) "utvrđeno naselje i da su Osorani oko 875. god. plaćali danak Slavenima, koji su inače gospodarili otokom".^[30] Iz razdbolja ranog srednjeg vijeka (8–10. stoljeće) sačuvan je veći broj sakralnih objekata na Cresu, npr. u Suplatunskom (južno od Osora), Sremu i Lovreškom, a velik broj ostataka pučke arhitekture iz tog razdoblja susreće se i po ostalim dijelovima otoka.^[31]

U 10. stoljeću na Cresu postoje četiri općine: Osor, Cres, Lubenice i Beli, iako je grad Osor i dalje pod Bizantom. U pismu pape Ivana X iz 925. godine govori se o upotrebi slavenskog jezika u bogoslužju na "Osorskim otocima", što pokazuje da je u to vrijeme na Cresu bilo dosta hrvatskog stanovništva.^[31] Kroničar također bilježi da su prilikom posjete mletačkog dužda Petra II Orseola Osoru 1000. godine "došli i stanovnici iz susjednih hrvatskih kaštela".^[32] Osorani su tada priznali duždevu vlast i to je prvo podložništvo otoka Cresa Veneciji. Ona će tijekom četiri stoljeća uporno nastojati i povremeni uspijevati uspostaviti svoju kontrolu nad otokom Cresom, koji se u međuvremenu nalazio u okviru hrvatske države.^[31] Prisegu vjernosti mletačkom duždu obnovili su 1018. godine Osor i Beli, svaki uz tribut u određenoj količini kunskih kožica, no 1069. godine, za vrijeme Petra Krešimira IV, Osor je priključen hrvatskoj državi, zajedno s ostalom bizantskom Dalmacijom.^[31] Nakon kratkotrajne obnove bizantske vlasti nad Dalmacijom krajem 11. stoljeća, dalmatinski su gradovi, uključujući Osor, 1105. godine priznali vlast ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana, koji im je tom prigodom potvrdio privilegije.^[5]

Godine 1116. otok Cres je, zajedno sa susjednim otocima, postao mletački posjed, pa su 1154. biskupi Osora, Krka i Raba postali sufragani novoosnovane zadarske nadbiskupije, "jer su sada oni u drugoj državi od splitskog nadbiskupa".^[31] Venecija je 1130. dala Osorsku kneževinu (Contea di Ossero) , koja je obuhvaćala cijelu cresko-osorsku otočnu skupinu, u leno Guidu Polaniju, a nekoliko decenija kasnije (1166) Leonardu Micheliju; od 1180. Cresom upravlja obitelj Morossini, s nasljednim pravom, sve do izumrća 1302. godine, od kada Venecija svake dvije godine imenuje jednog plemića s naslovom "kneza i kapetana" (conte e capitano), koji je iz Osora upravljao svim otocima.^[33]

U međuvremenu se na Cres u susjedne otoke naseljava novo hrvatsko stanovništvo, koje bježi od čestih nemira u kontinentalnom zaleđu te od pojave kuge i provale Mongola, pa 1271. mletačka vlada dopušta osorskom knezu da sa sobom povede osobu koja govori hrvatski jezik, a 1312. zapovijeda da osorski knez među svojim službenicima obavezno mora imati osobu koja poznaje hrvatski.^[34] Premda je feudalizacija otoka Cresa dovršena uspostavljanjem mletačke vladavine, tu se nikada nisu razvili pravi kmetski odnosi: postojao je najamni rad, a rjeđe zemljišni zakup; od posebnog su značaja u to doba bili stočarstvo, šumarstvo i ribarstvo.^[34]

Zadarskim mirom 1358. godine Cres je ponovno u sastavu Hrvatske. Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik daje cresko-lošinjske otoke 1380. u leno obitelji Saračen, 1389. obitelji Gorjanski.^[34] Na otok Lošinj, koji je do tada bio nenaseljen i bio vlasništvo Osora pa se i nazivao "Osorski otok", 1240. godine naseljava se skupina hrvatskog stanovništva pod vodstvom Obrada Harnovića.^[35] Godine 1384. sklopljen je ugovor između Osora i Cresa, po kojemu je otok Lošinj ostao Osoranima, i tada se prvi put u dokumentima taj otok spominje pod imenom Lošinj.^[36] Tijekom 13, 14. i 15. stoljeća Cresani se često žale Veneciji na krađu stoke od strane stanovnika susjednih otoka, ali je bilo i slučajeva krađe između pojedinih otočkih naselja.^[37]

Uz Osor, najvažnija su naselja u to vrijeme kašteli Cres, Beli i Lubenice, koji su imali i svoje suce: jedan dokument iz 1276. godine odnosi se na sastanak u Cresu, kome su, uz kneza i njegovog notara, prisustvovali i suci iz Cresa, Osora, Belog i Lubenica.^[38] Na čelu kaštela bili su podžupi ("pozupi"), koji su odgovarali knezu, a upravljali su i crkvenom imovinom.^[37] U svim su većim naseljima potojale bratovštine, koje su imale svoje crkve, različite od općinskih, imale su i vlastite posjede, a cilj im je bio pomagati svoje članove.^[37] Nema sačuvanih podataka o nastarijem razvoju grada Cresa na sadašnjoj lokaciji: neki autori navode da su najstariji spomenici u Cresu predromanički kapiteli iz 7. i 8. stoljeća, a drugi ističu da u gradu Cresu postoji malo objekata koji bi se mogli datirati u 13. ili 14. stoljeće, pa zaključuju da grad Cres prije 15. stoljeća nija imao pravi urbani izgled.^[37] Ne dovodi se u sumnju, pak, da je tu i prije toga postojalo zbijeno naselje mediteranskog tipa, a nastariji je dio onaj oko romaničke crkve Sv. Izidora ("Sv. Sidar" na creskom dijalektu).^[37]

Među brojnim epidemijama koje su u to vrijeme harale otokom naročito je teške posljedice ostavila epidemija kuge 1361. godine, kada je stanovništvo bilo decimirano, a osorski se biskup bio povukao u Zadar.^[38] Dolazi i do širenja malarije, pa 1308. mletačke vlasti dopuštaju knezu da se može povući iz Osora u neko zdravije mjesto na otoku, ali samo na određeno vrijeme u godini: to je isprva bilo tijekom tri ljetna mjeseca, dok najzad u 15. stoljeću otočna uprava nije sasvim napustila drevni Osor i preselila se u Cres.^[39]

Početkom druge polovine 14. stoljeća Cres je ponovno u sastavu hrvatske države, sve do 1409. godine, kada je ugarsko-hrvatski kralj Ladislav prodao Dalmaciju Mletačkoj Republici; time započinje gotovo četiri stoljeća duga venecijanska vladavina nad velikim dijelom hrvatskog primorja, uključujući i otok Cres.^[40] Cres i Lošinj pod mletačkom vlašću postaju posebna administrativna jedinica u okviru venecijanskog državnog teritorija, na čijem je čelu "knez i kapetan" (conte e capitano), koga bira Veliko vijeće u Veneciji na dvije godine, a ima upravnu, sudsku i vojnu vlast.^[41] Uz kneza su kancelir i suci, koje biraju svaka od četiri općine: Osor, Cres, Beli i Lubenice. Općina Osor obuhvaćala je južni dio otoka Cresa, otok Lošinj ("Osorski otok") i sve otočiće oko njega, općina Cres obuhvaćala je relativno malo područje oko grada Cresa, općina Beli cijeli prostor sjeverno od grada Cresa, a općina Lubenice središnji i najveći dio otoka – od rta Pernata do Ustrina i od Orleca do Beleja, uključujući Ustrine i sam Belej.^[40] Krajem 15. stoljeća ukinute su općine Lubenice (1484) i Beli (1494), a njihov teritorij priključen je creskoj općini, koja je tako postala najveća točna općina, a grad Cres do 1450. godine postao je i upravno središte otočja, budući da su se tamo već prije toga iz Osora definitivno preselili creski knez i biskup.^[40]

Tijekom 16. i 17. stoljeća otok Cres bio je izložen čestim napadima uskoka i gusara, što je rezultiralo pustošenjem pojedinih dijelova otoka; 1543. godine došlo je i do pomorske bitke između venecijanske flote i uskoka u Creskom zaljevu, u kojoj su poginuli i mnogi Cresani, a osobito je težak bio napad uskoka 1606. godine, od koga su stradala gotovo sva otočka naselja. Sve se to negativno odražava na otočnu privredu, pa mletačke vlasti usvajaju liberalniji stav prema doseljenicima sa susjednog kopna, koji u 16. i 17. stoljeću bježe na otok pred provalama Osmanlija.^[42]

Prema mletačkim izvještajima, otok Cres početkom druge polovine 16. stoljeća ima oko 4.000 stanovnika,^[43] i taj broj dosta sporo raste, da bi krajem 18. stojeća iznosio oko 4.600 stanovnika.^[44] Dok broj stanovnika Osora ubrzano opada, pa ih je već 1533. godine bilo tek oko 500,^[45] grad Cres se razvija, doduše isključivo unutar svojih gradskih zidina, pa polovinom 16. stoljeća ima 2.500 stanovnika, a krajem 17. stoljeća njih oko 3.000.^[46] I pored izrazito urbane kulture grada Cresa, glavne su djelatnosti njegovih stanovnika ostali stočarstvo, poljoprivreda (maslinarstvo i vinogradarstvo) i ribarstvo, a tek manjim dijelom pomorstvo i trgovina.^[46]

Nakon ukidanja višestoljetne venecijanske vladavine 1797. godine – koje je u gradu Cresu obilježeno bacanjem kamenog venecijanskog lava s gradskog tornja u more^[47] – kratkotrajno razdoblje prve austrijske uprave (1797–1805) zamijenila je francuska uprava pod Napoleonom (1804–1814), koja uvodi značajne reforme u društvene tokove koji se stoljećima nisu mijenjali, a te se reforme nastavljaju i uspostavljanjem druge austrijske uprave 1814. godine: izrađuje se katastar, uvode se redovni popisi stanovništva i uspostavljaju prve stalne brodske veze sa susjednim kopnom.^[48] Dok je stogodišnje razdoblje austrijske uprave bilo obilježeno razvojem otočke infrastrukture i ekonomije, u vrijeme talijanske aneksije (1920–1945) dolazi do stagnacije i pokušaja talijanizacije stanovništva otoka Cresa.^[48]

Otok Cres oslobođen je 20. aprila 1945. godine desantom jugoslavenskih partizana, koji su se sa otoka Krka iskrcali u uvalu Koromačnu pod Belejem.^[49] Nakon toga Cres i Lošinj su, zajedno sa Istrom, ušli u sastav Jugoslavije i Hrvatske.^[48]

Tokom druge polovine 20. stoljeća mnogi stanovnici napustili su otok u potrazi za boljim životom na kopnu ili u inozemstvu. To je utjecalo da mnoga obradiva zemljišta na otoku budu zarasla lokalnom vegetacijom. U posljednje vrijeme ima ljudi koji se vraćaju životu na otoku. Zbog razvitka turizma naseljenost otoka podložna je velikim sezonskim promjenama.

Otok je dug 66 km, a u najširem dijelu širok 12 km. Pruža se u pravcu sjever-jug. Svojim severnim krajem zatvara Kvarnerski zaljev. Zapadno i severozapadno od njega se nalazi poluotok Istra, a na istoku i severoistoku ostrvo Krk.

Cres i južno od njega smešteno susedno ostrvo Lošinj su nekada bili kopneno spojeni tankom prevlakom ali je kasnije prokopan kanal koji ih je razdvojio. Danas su ova dva ostrva spojena mostom kod grada Osora. Upravno pripada Primorsko-goranskoj županiji.

Najviši vrh na ostrvu su Gorice, visoke 648 m.

Na ostrvu se nalazi slatkovodno Vransko jezero - kriptodepresija koje je glavni izvor pitke vode za celi arhipelag. Smešteno je u središtu ostrva i zbog svoje važnosti veoma je zaštićeno pa je u njemu zabranjeno kupanje i ribolov. Spada među najdublja slatkovodna jezera u istočnoj Evropi i na svojoj najdubljoj tačci duboko je 76m (50m ispod nivoa mora).

Na severnom delu ostrva Cresa prevladava submediteranska klima, a u središnjem i južnom delu zastupljenija je mediteranska klima. To je klima umereno toplog kišnog tipa s toplim i suvim letima i kišovitim jesenima. Zbog velikog toplinskog kapaciteta more utiče na klimu tako što ublažuje temperaturne razlike - snižava najviše i povisuje najniže. Leti more hladi, a zimi greje kopno.

Na severnom delu ostrva rastu hrast i pitomi kesten, dok na središnjem i južnom delu dominira makija. Po celom ostrvu rastu žalfija (kadulja) i druge lekovite biljke. Cres je prekriven maslinicima, a na njegovom tlu uspevaju i smokve.

Danas je Cres jedno od retkih staništa beloglavih supova, pogotovo njegov severni deo. Upravo tamo zbog njih i postoji eko-centar "Caput insulae" u Belom koji ih štiti od izumiranja. Zanimljivo je da na Cresu, kao i u ostatku arhipelaga, nema zmija otrovnica.

Na otoku se nalaze naselja (od severa prema jugu): Porozina (Faresina), Filozići, Dragozetići, Beli, Sveti Petar, Predošćica, Vodice, Merag, Cres, Loznati, Valun, Mali Podol, Pernat, Zbičina, Lubenice, Orlec, Vrana (Aurana) (kraj koje je Vransko jezero), Hrasta, Stivan, Miholašćica, Martinšćica, Vidovići, Belej, Ustrine, Osor (most prema Lošinju) i Punta Križa.

Cres je povezan trajektnim vezama. Iz mjesta Porozina trajekt vozi za Brestovu na istočnoj obali Istre, a iz mjesta Merag trajekt plovi put Valbiske na Krku. Središtem ostrva pruža se longitudinalna cesta koji povezuje njegova naselja.

Stanovnici otoka se bave pretežno turizmom i poljoprivredom. Od poljoprivrede naročito je razvijeno pčelarstvo - ekstra kvalitetan med od kadulje (žalfije) među najboljima u svijetu, maslinarstvo i stočarstvo – čuvena je creska jagnjetina.

• Legenda o Argonautima govori o Izbjeglicama s otoka Minerve koje su Jason i Medea prihvatili i odveli na istarske otoke - Absyrtides.

• Prema teoriji meksičkog naučnika Julia Salinasa Pricea, na ovom otoku se nalazila čarobnica Kirka, koja je začarala i opčinila Odiseja.
• Legenda o Vranskom jezeru govori da postoji dvorac ispod jezera. Bogata sestra koja je živela u dvorcu nije htela da pomogne svojoj siromašnoj sestri i pruži joj hranu ili novac. Zbog toga je kažnjena tako što joj je dvorac potopljen za vreme jedne oluje tokom koje je nastalo Vransko jezero. Priča se da čak i danas, za vreme vetrovitog vremena, ako neko pažljivije oslušne, može čuti zvona sa tornja ovog dvorca.

• Batović, Š. (1973). „Pregled željeznog doba na istočnoj jadranskoj obali”. Vjesnik za arheologiju i historiju Dalmacije (Split) (68). 
• Despot, M. (1955). „Cres (Povijest)”. Pomorska enciklopedija (Zagreb) (2). 
• Imamović, Enver (1975). Antička naselja na otočnoj skupini Cres–Lošinj. Mali Lošinj: Otočki ljetopis Cres–Lošinj 2. 
• Imamović, Enver (1979). Povijesno-arheološki vodič po Osoru. Sarajevo. 
• Ljubić, Š. (1880). Commissiones et relationes Venetae, T. 3, vol. 11. Zagreb: MSHSM. 
• Kalpić, Anđelko (1984). Pomorski desanti snaga NOVJ i JA za oslobođenje Cresa i Lošinja – vojnopolitički značaj. Mali Lošinj: Otočki ljetopis Cres–Lošinj 5. 
• Konjhodžić, M. (1971). „Presudni trenuci otoka Cresa”. Dometi (Rijeka) (7). 
• Maštrović, V. (1973). „Upravni položaj Lošinja i Cresa iza pada Mletačke republike i stanje njihova brodarstva nakon toga”. Radovi instituta JAZU u Zadru (Zadar) (20). 
• Mitis, S. (1925). „Storia dell'isola di Cherso-Ossero dal 476 al 1409”. Atti e memorie (Pola) (V, 37). 
• Mohorovičić, A. (1954). „Prilog analizi razvoja historijske arhitekture na otocima Lošinju i Cresu”. Ljetopis JAZU (Zagreb) (59). 
• Mohorovičić, A. (1956). „Analiza razvoja urbanističke strukture naselja na otocima zapadnog Kvarnera”. Ljetopis JAZU (Zagreb) (59). 
• Novak, G. (1962). „Naše more”. Pomorski zbornik (Zagreb) (1). 
• Skok, P. (1950). Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima. Zagreb: Jadranski institut JAZU. 
• Squinabol, S; Furlani, V. (1928). „Venezia Giulia”. Monografie regionali illustrate (Torino) (5). 
• Stražičić, Nikola (1981). Otok Cres: prilog poznavanju geografije naših otoka. Mali Lošinj: Otočki ljetopis Cres – Lošinj 4. 
• Šimunović, Petar (2013). „Predantički toponimi u današnjoj (i povijesnoj) Hrvatskoj” [Pre-Roman placenames in present-day (and historical) Croatia] (PDF). Folia Onomastica Croatica (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) (22): 147–214. Pristupljeno 18 januar 2016. 
• Vlahović, J. (1968). La Communità di Cherso e Ossero. Rijeka. 

• Službene stranice Grada Cresa