Ezoterija

Izraz ezoterija nastao je od grčke riječi ἐσωτερικός (esôterikos), a označava izvanjski put u unutrašnjost ili općenito unutrašnjost.^[1] Pojam se, kao imenica, prvi put pojavio vjerojatno 1828. godine u djelu Historie critique du gnosticisme et de son influence francuskog autora Jacquesa Mattera.^[2]

U najširem smislu, ezoterija obuhvaća čitav niz duhovnih teorija i praksi, od astrologije, kabale, tarota i drugih oblika proricanja, magije, alkemije do New Agea, parapsihologije, masonstva, spiritizma, ufologije i joge. U užem smislu, ezoterija se može označiti kao učenje ili činjenice koje su skrivene od neupućenih ili kao pokušaj otkrivanja univerzalnih tajni i nevidljivih odnosa između zvijezda, kovina i biljaka.^[3]

Počeci klasične ezoterijske misli vezuju se uz aleksandrijski hermetizam, odnosno na djelomice uništena djela pisana grčkim jezikom početkom kršćanske ere. Sadržaj tih spisa je uglavnom astrološkog, kozmologijskog, alkemijskog i teurgijskog karaktera, a izdvaja se Corpus Hermeticum, napisan u 2. – 3. stoljeću. Osim, aleksandrijskog hermetizma, na razvitak ezoterije utjecali su i novopitagorizam, stoicizam te novoplatonizam preko svojih glavnih predstavnika Plotina (205. – 27.), Porfirija (273. – 305.), Jambliha i Prokla (412. – 485.), a u kasnijim stoljećima i kabala.

Kršćanska misao je također bila pod utjecajem ezoterije što se ogleda u djelima Klementa iz Aleksandrije (160. – 215.) i Origena (185. – 254.), a osobito razna gnostička vjerovanja čije su glavne teme apokalipsa i uzdizanje duše u nebeske sfere.

Tijekom srednjega vijeka glavni impulsi ezoterijske misli stizali su u Europu podsredstvom islamske znanosti i filozofije, osobito kroz djela, prijevode i tumačenja klasika antičke filozofije kod Avicene (980. – 1037.) i Averroesa (1126. – 1198.). U tom razdoblju pojavljuju se brojna magijska djela, poput Picatrixa, koji je bio preveden s arapskog jezika. U 12. stoljeću pojavljuje se alkemija, dotad nepoznata na europskom tlu. Veliki utjecaj na njen razvoj imala su dva djela, prevedena s arapskog na latinski, Turba Philosophorum i Summa pripisana Geberu (721. – 815.).

U razdoblju srednjeg vijeka procvjetala je i astrologija, a podsredstvom Židova, od vremena renesanse širi se i kabala. Još u 12. stoljeće sastavljen je u Provansi Sefer Jecira, a iza 1275. pojavljuje se u Španjolskoj temeljna knjiga kabale Sefer ha Zohar, čiju je kompilaciju najvjerojatnije sastavio Mojsije de Leon.^[4]

Za razdoblje renesanse karakteristično je naglo širenje ezoterijske misli i djela potaknuto osnivanjem platonske akademije u Firenci kojom je predsjedao talijanski filozof Marsilio Ficino (1433. – 1499.), koji je preveo Corpus Hermeticum. Istodobno, razvija se kršćanska kabala čije je temelje izgradio filozof Giovanni Pico della Mirandola (1463. – 1494.). U tom vremenu djeluju Jacques Lefevre d'Etaples (o. 1455. – 1536.) koji piše o magiji i kabali (De magia naturali), Johannes Reuchlin (1455. – 1522.) (De Verbo mirifico i De arte cabbalistica), Agrippa (1486. – 1535.) (De occulta philosophia) i Paracelsus (1493. – 1541.) (Volumen paramirum, Philosophia Sagax). Istaknuti predstavnik kršćanske kabale tog razdoblja bio je i Guillaume Postel (1510. – 1581.), koji je objavio komentirani prijevod Zohara i prvi latinski prijevod Sefera Jecire.^[5]

Početkom 17. stoljeća osnivaju se prva tajna društva, poput rozenkrojcera, a u 18. stoljeću utemeljeni su masoni u Engleskoj. Od 18. stoljeća razvija se teozofija čiji je najznačajniji predstavnik Emanuel Swedenborg (1688. – 1772.). Sredinom 19. stoljeća pojavljuje se suvremeni spiritizam, a novi zamah dobiva i okultizam kroz djelovanje francuskog okultista Eliphasa Lévija (1810. – 1875.).

Budući da su oba pojma po definiciji i sadržajno bliska, teško ih je razlikovati. U širem smislu, svaki ezoterizam uključuje i okultizam, odnosno pojam ezoterija je sadržajno obuhvatniji. Mircea Eliade (1907. – 1986.) je vjerovao da su ezoterija i okultizam dvije grane istog stabla, dok drugi pobliže razlikuju ezoteriju kao teoriju, a okultizam kao praksu, iz čega izvode da je ezoterija više sustav i ideologija, a okultizam zbroj činjenica, umijeća i djelovanja.^[1]

Premda ezoterija obuhvaća širok raspon različitosti, moguće je definirati i oblikovati tri kategorije^[6]:

• Religijska ezoterija – obuhvaća tradicionalne forme ezoterije poput budizma, kabale i sufizma;
• Okultna ezoterija – sadrži šamanizam, gnosticizam, hermetizam, tantru te magijski i alkemijski taoizam;
• Filozofska ezoterija – odnosi se na novoplatonizam, teozofije i New Age.

• Faivre, Antoine, Ezoterija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2010. ISBN 978-953-222-376-7
• Guénon, René, Kriza modernog svijeta, Fabula nostra, Zagreb, 2004.
• Hanegraaff, Wouter J. (ur.), Dictionary of Gnosis and Western Esotericism, vol. 2, Leiden / Boston: Brill, 2005.
• Riffard, Pierre, Rječnik ezoterizma, V.B.Z., Zagreb, 2007.
• Versluis, Arthur, Magic and Mysticism: An Introduction to Western Esotericism, Rowman and Littlefield, Plymouth, 2007. [1]

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ezoterija

• Kepher.net - Esotericism (engl.)
• Esoterica (engl.)
• molitve.info - Ezoterija i okultizam

 

Nedovršeni članak Ezoterija koji govori o ezoteriji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.