Travijata

Travijata La traviata
Objava praizvedbe opere
Autor	Giuseppe Verdi
Libreto	Francesco Maria Piave
Godina	1853.
Praizvedba	6. ožujka 1853., Gran Teatro La Fenice

Travijata (Posrnula žena; tal. La traviata) je opera u tri čina Giuseppea Verdija. Libreto je napisao Francesco Maria Piave na temelju drame Alexandre Dumasa mlađeg koju je ovaj sâm priredio prema svojem romanu Dama s kamelijama (1852.). Verdijeva je opera praizvedena 6. ožujka 1853. u opernoj kući La Fenice u Veneciji.

Travijata je intimističko Verdijevo djelo koje se bavi vječnim temama ljubavi, društvenog licemjerja, žrtvovanja i iskupljenja. Ona je i napad na malograđanski mentalitet, govori o licemjernosti društvenih razlika koje razdvajaju visoko društvo od polusvijeta, u konačnici: da je srce važno, da na koncu trijumfira ljubav.
Travijata je vrlo pogodna i za suvremene interpretacije, pa je dio standardnoga opernog repertoara i jedna od najpopularnijih opera uopće.
Uloga Violette je među najzahtjevnijima u sopranskom repertoaru i nema mnogo sopranistica najvišega ranga koje se u određenom razdoblju svoje karijere nisu uhvatile u koštac s glazbenim i glumačkim izazovima te uloge.

Verdi je 1852. tražio temu za svoju novu operu. U Parizu je pogledao popularnu dramu Dama s kamelijama Alexandre Dumasa mlađeg. U suradnji s libretistom Francescom Maria Piaveom, prionuo je na posao, s namjerom da sklada operu "za svoje doba", sa suvremenom temom, u suvremenim kostimima.

Teme društvene osude, predrasuda i licemjerja su Verdiju tada bile bliske, jer je u Bussetu živio nevjenčano s bivšom sopranisticom Giuseppinom Strepponi, majkom izvanbračne djece, i zbog te veze bio izložen zgražanju i protestima konzervativnih sugrađana. U to doba, Talijani su bili puno manje liberalni od Francuza i Verdi je skandaloznu Margueritu iz Dame s kamelijama (koja se temelji na slavnoj pariškoj kurtizani Marie Duplessis, bivšoj Dumasovoj ljubavnici) pretvorio u plemenitu Violettu.
Međutim, ubrzo je otkrio da uprava operne kuće La Fenice koja je naručila djelo, njegovu ideju suvremenog uprizorenja smatra neprihvatljivom. Radnja se morala cenzurirati premještanjem u prošlost, u vrijeme oko 1700-te. Verdi je također imao loše mišljenje o sopranistici odabranoj za premijeru, 38-godišnjoj Fanny Salvini-Donatelli. Sve ga je to uznemirilo i kada je 21. veljače došao na probe u Veneciju, glasno je dao do znanja da nije zadovoljan.

Verdijeve zle slutnje su se obistinile na praizvedbi 6. ožujka 1853. godine. Publika je negodovala i dobacivala pogrde tijekom predstave. Čini se da je glavni razlog bio neadekvatna pjevačka postava; Graziani nije pjevao dobro, a sopranistica Fanny Salvini-Donatelli je bila prekrupna za ulogu Violette.

Nakon premijere, Verdi je napisao pisamce prijatelju Emanueleu Muziu:

"Traviata" sinoć - fijasko. Jesam li kriv ja ili pjevači? Vrijeme će pokazati.^[1]

Nakon tog neuspjeha, Verdi je izvršio određene izmjene, ponajviše u II. i III. činu, i kada je opera sljedeći put prikazana, 6. svibnja 1854, s drugim pjevačima, doživjela je veliki uspjeh.

Pohod na svjetske pozornice Travijata počinje premijerom u Beču, 4. svibnja 1855.
Londonska premijera se održala 24. svibnja 1856, američka 3. prosinca 1856. u New Yorku, a francuska u Parizu 6. prosinca 1856. godine.

Popularnost Travijate ne jenjava. Prema statistici s Operabase,^[2] samo u 2014. godini Travijata je diljem svijeta izvedena u 146 gradova, 927 puta u 224 različite produkcije, čime je bila najprikazivanija opera 2014. godine.

Uloga	Glas	Uloge na praizvedbi, 6. ožujka 1853.[3] (Dirigent: Gaetano Mares)
Violetta Valéry, kurtizana	sopran	Fanny Salvini-Donatelli
Alfredo Germont, mladi plemić iz provincije	tenor	Lodovico Graziani
Giorgio Germont, Alfredov otac	bariton	Felice Varesi
Flora Bervoix, Violettina prijateljica	mezzosopran	Speranza Giuseppini
Annina, Violettina služavka	sopran	Carlotta Berini
Gastone, Alfredov prijatelj	tenor	Angelo Zuliani
Barun Douphol, Violettin ljubavnik, Alfredov suparnik	bariton	Francesco Dragone
Markiz d'Obigny	bas	Arnaldo Silvestri
Doktor Grenvil	bas	Andrea Bellini
Giuseppe, Violettin sluga	tenor	Giuseppe Borsato

Mjesto: Pariz i okolica.

Vrijeme: polovica 19. stoljeća.

Pariška kurtizana Violetta Valery prima goste na svojoj zabavi kada joj predstavljaju mladog seoskog plemića Alfreda Germonta koji je njezin obožavatelj. Violettin ljubavnik, barun Douphol odbija održati zdravicu, pa Violetta poziva Alfreda da to učini. Alfredo povede cijelu družinu u pjevanju napitnice (Brindisi: Libiamo ne' lieti calici – Popijmo iz vrča sreće). Uzvanici odlaze u prostoriju gdje je servirana večera, a Violetta zaostaje jer joj je pozlilo. Alfredo se vraća i kori je što ne pazi na svoje zdravlje. Izjavljuje joj ljubav, govoreći joj da je obožava već godinu dana, ali kako takva očitovanja za nju nisu ništa novo, ona ga shvaća olako i nudi mu samo prijateljstvo. Ona se poigrava, pozivajući ga da je posjeti kad kamelija koju mu je dala uvene.
Zabava završi i Violetta ostaje sama, razmišlja o svojem životu i shvaća kako nikad nije voljela niti bila zaista voljena (È strano... – Čudno...). Pita se nije li Alfredo onaj pravi (Ah, fors'è lui – Možda je on pravi). Ipak, odagna te misli zaključkom kako je to njena sudbina i pjeva ariju o slobodnom uživanju u životu koji prolazi (Sempre libera - Uvijek slobodna). Uto čuje Alfreda kako joj napolju pjeva serenadu i ponovno pomišlja na ljubav.

Tri mjeseca kasnije, Violetta i Alfredo žive zajedno na seoskom imanju izvan Pariza. Zaljubljeni su i sretni. Alfredo pjeva o svojoj sreći (De' miei bollenti spiriti / Il giovanile ardore – Mladenački zanos mojeg ustreptalog duha). Violetta je ostavila život kurtizane iza sebe. Alfredo doznaje od služavke da je Violetta morala prodati svoje kočije i konje jer joj je ponestalo novaca za njihov život na selu. Posramljen što živi na njezin račun, Alfredo smjesta odlazi za Pariz, kako bi riješio stvar. Violetta, zbunjena njegovim naglim odlaskom, čita pismo svoje pariške prijateljice Flore, koja ju poziva na svoju zabavu.
Uto dolazi Giorgio Germont, Alfredov otac. Optužuje Violettu da će uništiti njegovog sina i ugled njihove obitelji. Violetta mu pokazuje da ona izdržava Alfreda i sebe, ali je stari Germont cinično podsjeća kako je zaradila svoj novac. Germont apelira na njenu savjest, govori joj da ne može udati kćer zbog Violettine reputacije (Pura siccome un angelo – Bog nam dade kći, čednu kao anđeo). Violetta ga odbija, objašnjavajući mu da iskreno voli Alfreda, da je prvi puta sretna u životu. Germont shvaća da je Violetta puno bolja osoba nego što je očekivao, ali u ono vrijeme i u tadašnjim društvenim okolnostima, nema niti govora da bi klasno svjesna osoba poput njega mogla promijeniti svoje mišljenje. Naposljetku, iz ljubavi za Alfreda, Violetta se pristaje žrtvovati i moli ga da kćeri kaže za njenu žrtvu (Dite alla giovine sì bella e pura – Reci djevojci, tako lijepoj i čednoj).
U suzama piše oproštajno pismo, kad se Alfredo vraća. Ona ga moli da je ne prestane voljeti (Amami, Alfredo, amami quant'io t'amo – Voli me, Alfredo, voli me koliko ja tebe volim) i bježi za Pariz. Alfredo otkrije Florino pismo i, misleći da ga je Violetta ostavila jer se želi vratiti svom starom životu, priseže na osvetu i gnjevno kreće za Pariz.

Alfredo je na Florinoj zabavi i dobiva na kartama, kad Violetta stiže s barunom Doupholom. Alfredo na kartama osvaja Doupholov novac što ovoga razbjesni. Violetta poziva Alfreda na stranu. On se nada da će se pomiriti, ali Violetta traži da se povuče. Ona strahuje da će ga barun izazvati na dvoboj, ali to ne može reći Alfredu koji eksplodira od ljubomore. On poziva sve goste, pred svima vrijeđa Violettu (Questa donna conoscete? – Poznajete li ovu ženu?) i baca svoj osvojeni novac na nju. Društveni bonton zabranjuje javno vrijeđanje žene, čak i kurtizane, i svi osuđuju Alfreda (Di donne ignobile insultatore, di qua allontanati, ne desti orror! – Gnjusni čovječe što vrijeđaš žene, odlazi, grozimo te se!). Alfredov otac je također stigao. I on se pridružuje prekoravanju svog sina. Cijela družba pjeva (Di sprezzo degno sè stesso rende chi pur nell'ira la donna offende. – Muškarac koji uvrijedi ženu, čak i u srdžbi, zaslužuje samo prijezir). Otac odvodi Alfreda.

Violetta leži u skromnoj sobici. Smrtno je bolesna. Dr. Grenvil govori Annini da se Violettina sušica pogoršala. Violetta u postelji čita pismo starog Germonta koji je informira da je Alfredo ranio baruna Douphola u dvoboju i napustio zemlju, ali da će se vratiti i posjetiti je. Violetta zna da će biti prekasno (Addio, del passato bei sogni ridenti – Zbogom, dragi, sretni snovi moje prošlosti). Napolju se održavaju poklade i do Violette kroz prozor dopiru veseli zvuci.
Ulazi Annina i objavljuje da je stigao Alfredo. Grle se, Alfredo joj govori da će je odvesti iz Pariza nekamo gdje će ozdraviti, pa će zajedno početi novi život (Parigi, o cara, noi lasceremo – Napustit ćemo Pariz, ljubavi moja). Uzbuđena, Violetta mu obećava da će se oporaviti, ali zna da je prekasno (Gran Dio!... morir sì giovine – Bože dragi!... umrijeti tako mlad) Dolazi i stari Germont i kaje se za ono što je učinio. Iznenada, Violetta se ozari, više ne osjeća bol i neugodu. Pjeva: Oh, gioia! (O, sreće!) – misli li ona da ozdravlja ili već vidi "drugi svijet" ostaje nepoznanica – i pada mrtva.

• Milano, La Scala, 28. svibnja 1955. Dirigent: Carlo Maria Giulini, uloge: Maria Callas, Giuseppe Di Stefano, Ettore Bastianini
• London, Royal Opera House Covent Garden, 1994. Dirigent: Georg Solti, uloge: Angela Gheorghiu, Frank Lopardo, Leo Nucci
• London, Royal Opera House, 14. siječnja 2008. Dirigent: Maurizio Benini, uloge: Anna Netrebko, Jonas Kaufmann, Dmitri Hvorostovsky

Diskografija Travijate je vrlo bogata. Ovo što slijedi je samo dio postojećih izdanja. Na internetu postoje i detaljni popisi.^[4][5]

Godina	Glavne uloge (Violetta, Alfredo, Germont)	Dirigent, kazalište i orkestar	Izdavač[6]
1953.	Maria Callas, Francesco Albanese, Ugo Savarese	Gabriele Santini, Radio Symphony Orchestra Turin, Coro Cetra	Warner Classics Cat: 698772; Andromeda Cat: ANR 2504/05
1955.	Licia Albanese, Giacinto Prandelli, Ettore Bastianini	Alberto Erede, orkestar i zbor opere Metropolitan (uživo u Metu, 1. siječnja 1955.)	Walhall Cat: WLCD0284
1955.	Maria Callas, Giuseppe Di Stefano, Ettore Bastianini	Carlo Maria Giulini, orkestar i zbor La Scale, Milano (uživo, La Scala, 28. svibnja 1955.)	EMI Classics Cat: 66450
1955.	Antonietta Stella, Giuseppe Di Stefano, Tito Gobbi	Tullio Serafin, orkestar i zbor La Scale, Milano	Naxos Historical Cat: 8.111272-3
1958.	Maria Callas, Alfredo Kraus, Mario Sereni	Franco Ghione, orkestar i zbor Teatra Nacional de São Carlos, Lisabon (uživo, 27. ožujka)	EMI Classics Cat: 56330
1960.	Anna Moffo, Richard Tucker, Robert Merrill	Fernando Previtali, orkestar i zbor rimskoga Teatro dell'Opera	RCA Victor Cat: 68885
1971.	Beverly Sills, Nicolai Gedda, Rolando Panerai	Aldo Ceccato, Royal Philharmonic Orchestra, John Alldis Choir	EMI Classics Cat: 69827
1973.	Mirella Freni, Franco Bonisolli, Sesto Bruscantini	Lamberto Gardelli, Staatskapelle Berlin, zbor Berlinske državne opere	ARTS Cat: 43031-2
1976.	Ileana Cotrubaş, Plácido Domingo, Sherrill Milnes	Carlos Kleiber, orkestar i zbor Bavarske državne opere	Deutsche Grammophon Cat: 415132
1979.	Joan Sutherland, Luciano Pavarotti, Matteo Manuguerra	Richard Bonynge, National Philharmonic Orchestra, London Opera Chorus	Decca Cat: 430491
1980.	Renata Scotto, Alfredo Kraus, Renato Bruson	Riccardo Muti, Philharmonia Orchestra, Ambrozijski operni zbor	EMI Classics Cat: 47538
1992.	Kiri Te Kanawa, Alfredo Kraus, Dmitri Hvorostovsky	Zubin Mehta, orkestar i zbor festivala Maggio Musicale Fiorentino	Philips Cat: 438238
1994.	Angela Gheorghiu, Frank Lopardo, Leo Nucci	Georg Solti, zbor i orkestar Royal Opera House, Covent Garden	Decca Cat: 448119
2004.	Renée Fleming, Ramón Vargas, Dmitri Hvorostovsky	Valerij Gergijev, zbor i orkestar opere Metropolitan	može se naći na Rhapsody
2005.	Anna Netrebko, Rolando Villazón, Thomas Hampson	Carlo Rizzi, Bečki filharmoničari i zbor Bečke državne opere (uživo)	Deutsche Grammophon Cat: 52902

Godina	Uloge (Violetta, Alfredo, Germont)	Dirigent, kazalište i orkestar	Izdavač[6]
1968.	Anna Moffo, Franco Bonisolli, Gino Bechi	Giuseppe Patanè, Teatro dell'Opera di Roma (Redatelj: Mario Lanfranchi)	DVD: Video Artists International, Cat: VAI 4223
1994.	Angela Gheorghiu, Frank Lopardo, Leo Nucci	Georg Solti, Royal Opera House (uživo)	DVD: Decca Cat: 071 431-9
2004.	Patrizia Ciofi, Roberto Saccà, Dmitri Hvorostovsky	Lorin Maazel, Gran Teatro La Fenice (uživo u La Fenice, 18. studenog)	DVD: TDK Cat: DV-OPLTLF
2005.	Anna Netrebko, Rolando Villazón, Thomas Hampson	Carlo Rizzi, Salzburg Festival, Bečki filharmoničari i zbor Bečke državne opere (uživo sa salzburškog festivala)	DVD: Deutsche Grammophon, Cat: 073 4189 Blu-ray: 073 4525
2007.	Angela Gheorghiu, Ramón Vargas, Roberto Frontali	Lorin Maazel, Teatro alla Scala (uživo u La Scala)	DVD:Arthaus Musik Cat:101343
2009.	Renée Fleming, Joseph Calleja, Thomas Hampson	Antonio Pappano, The Royal Opera (uživo u Covent Gardenu)	DVD:Arthaus Musik Cat:OABD7076D
2011.	Natalie Dessay, Charles Castronovo, Ludovic Tezier	Louis Langrée, Londonski simfonijski orkestar i komorni zbor Estonske filharmonije (uživo na festivalu Aix-en-Provence, srpanj)	DVD: Virgin Classics DVD: 5099973079897

• Filmska verzija opere iz 1967, s Annom Moffo u ulozi Violette, Francom Bonisollijem kao Alfredom, Ginom Bechijem kao Giorgijem Germontom. Zbor i orkestar Teatro dell'Opera di Roma, dirigent Giuseppe Patanè. Režirao Mario Lanfranchi. Dostupan na DVD-u.^[7]
• La Traviata, 1983, Teresa Stratas kao Violetta, Plácido Domingo kao Alfredo, Cornell MacNeil kao Giorgio Germont. Režirao Franco Zeffirelli.^[8]
• Becoming Traviata, dokumentarni film iz 2012. o dugim probama za produkciju u režiji Jean-François Sivadiera na festivalu Aix-en-Provence. Natalie Dessay i Charles Castronovo u glavim ulogama.^[9]

Ova teatrografija temeljena je na statistici vođenoj u Arhivu HNK, premda ima osnova dvojbi o karakteru premijera, osobito onih koje potpisuju ista imena (dirigenta i redatelja).^[10]

Datum premijere	Dirigent	Redatelj
22. veljače 1913.	Stjepan Paulsen	Dragutin Vuković
13. rujna 1913. (gostovanje u Varaždinu)	Andro Mitrović	Dragutin Vuković
22. rujna 1917.	Mirko Polić Lav Fritz	Dragutin Vuković
19. listopada 1920.	Makso Unger	Dragutin Vuković
26. prosinca 1921.	Makso Unger	Vasilij Sevastianov
16. rujna 1922.	Lav Mirski	Dragutin Vuković
27. rujna 1923.	Lav Mirski	A. V. Beck
5. rujna 1924.	Lav Mirski	Dušan Mitrović
25. studenoga 1939.	Lav Mirski	Đuka Trbuhović
8. siječnja 1944.	Rade Ivelio	Đuka Trbuhović
17. studenoga 1945.	Ino Perišić	Đuka Trbuhović
9. lipnja 1949.	Dragutin Savin Vladimir Kobler Lav Mirski	Ivan Marton
20. ožujka 1957.	Vladimir Kobler	Nada Murat
11. studenoga 1961.	Željko Miler	Nada Murat
7. svibnja 1967.	Željko Miler	Nada Murat
2. listopada 1975.	Antun Petrušić	Nada Murat
15. veljače 1979.	Antun Petrušić	Nada Murat
21. lipnja 1986.	Željko Miler	Nada Murat
13. lipnja 1996.	Peter Oschanitzky	Krunoslav Cigoj
9. studenoga 2007.	Loris Voltolini Peter Oschanitzky	Ivan Leo Lemo

Datum premijere[11]	Dirigent	Redatelj	Izvođač	Uloga
22. studenoga 1947.	A. Petterin	R. Moresco	Štefanija Lenković Olga Kocijančić Vera Kosijer Gino Bonelli Enzo Serini Stjepan Brkljačić Franjo Godec Bruno Cioni Datne Sciaqui Giuseppe Capello Franjo Gržetić Giuseppe Gostizza	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
3. travnja 1952.	A. Petterin, S. Šimunić	R. Moresco, A. Koren	Štefanija Lenković Nevenka Tomašić Ljubica Hamar Josip Šutej Branko Medanić Josip Mateljan Franjo Godec Giuseppe Gostizza Datne Sciaqui Antun Šakić - Ivan Brdar	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
22. travnja 1969.	Davorin Hauptfeld	Dinko Svoboda	Zorka Wolf/Darinka Šegota Žiger Ana Reić Augusta Legradić Gino Bonelli/Viktor Bušljeta Marino Sviligoi Branko Žiger Drago Duić - Franjo Godec Mario Blažić Alija Puhovac Miroslav Kačić	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
27. listopada 1978.	Davorin Hauptfeld	Dinko Svoboda	Mirjana Bohanec Ana Karlović Mirjana Bušljeta Viktor Bušljeta Ferruccio Manzin Mario Blažić Franjo Godec Marino Sfiligoi Dino Lupi Ivan Kumbatović Alija Puhovac Darko Deković	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
23. listopada 1986.	Davorin Hauptfeld	Norman Dixon	Mirella Toić Kristina Beck Kukavčić Nives Štemberga Voljen Grbac Mirko Čagljević Antonio Mozina Alija Puhovac Erol Mlakar Ivan Lovrić Caparin Ivan Kumbatović Alija Puhovac Darko Deković	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
12. studenoga 1993.	Miroslav Homen	Lary Zappia	Mirella Toić/Olga Šober Anđelka Rušin Tomljanović/Branka Sekulić/Ana Karlović Vedrana Perčić/Loredana Raimund Ante Ivić/Cvetan Stojanovski/Voljen Grbac Feruccio Manzin/Mirko Čagljević Voljen Grbac/Ivan Kumbatović Alija Puhovac Erol Mlakar Dinko Prašelj Ivan Kumbatović Alija Puhovac Boris Vičević	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
26. listopada 1998.	Nada Matošević	Aldo Masella	Olga Šober/Eunok Kim Anđelka Rušin/Svetlana Novikova Vedrana Perčić/Mayumi Kamei Voljen Grbac/Sergey Kisselev Valentin Enčev/Paolo Rumetz/Mirko Čagljević/Robert Kolar Antonio Mozina Boris P. Stenzel Erol Mlakar Slavko Sekulić - - -	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
12. ožujka 2009.	Nikša Bareza	Janusz Kica	Margareta Klobučar/Olga Kaminska/Olga Šober Kristina Kolar/Anđelka Rušin Vanja Zelčić Davor Lešić/Sergej Kiselev Vitomir Marof/Robert Kolar Marko Fortunato Saša Matovina Dario Bercich Siniša Štork Martin Marić Darko Matijašević Siniša Oreščanin	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore
20. travnja 2015.	Tibor Boganyi	Janusz Kica	Urška Arlič Gololičič Ivanica Vunić Ana Majdak/Katarina Toplek Aljaž Farasin Robert Kolar Marko Fortunato Saša Matovina Dario Bercich Siniša Štork Davor Lešić Darko Matijašević Siniša Oreščanin	Violetta Flora Annina Alfredo Giorgio Germont Gastone Barun Douphol Markiz D'Obigny Dr. Grenvil Giuseppe Komisionar sluga kod Flore

• Barbieri, Marija. Hrvatski operni pjevači, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1996. ISBN 953-6014-51-3.
• Budden, Julian. The Operas of Verdi, Volume 2: From Il Trovatore to La Forza del Destino, Oxford University Press, New York, 1992. ISBN 0-19-816262-6. (engl.)
• Kobbé, Gustav (uredio: Earl of Harewood). Definitive Kobbe's Opera Book, G. P. Putnam's Sons, New York, 1987. ISBN 0-399-13180-9. (engl.)
• Krehbiel, Henry Edward. A Book of Operas: Their Histories, Their Plots and Their Music, The Macmillan Company, New York, 1909. View at Google Books. (engl.)
• Loewenberg, Alfred. Annals of Opera 1597–1940, 3. izdanje, Rowman and Littlefield, Totowa, New Jersey, 1978. ISBN 978-0-87471-851-5. (engl.)
• Osborne, Charles. The Opera Lover's Companion, Yale University Press, New Haven and London, 2004. ISBN 0-300-10440-5. (engl.)
• Staines, Joe (urednik). Rough Guide to Classical Music, 5. izdanje, Rough Guides Ltd, London, 2010. ISBN 978-1-84836-476-9. (engl.)
• Škunca, Mirjana: "VERDI, Giuseppe (Fortunino Francesco)", u: Kovačević, K. (gl. ur.): Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 652-655.
• Turkalj, Nenad. 100 opera, Stvarnost, Zagreb, 1964.
• Turkalj, Nenad. 125 opera, Školska knjiga, Zagreb, 1997. (str. 372-376) ISBN 953-0-60563-3
• Vouk, Valentin Dr.: Giuseppe Verdi. Život i stvaranje, Čakovec: RO »Zrinski« TIZ, 1988. ISBN 86-7003-023-3

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Travijata

• Operabase
• Klavirski izvadak na Indiana University School of Music, javno vlasništvo (skenirano iz izdanja iz 1899.)
• Partitura opere na Indiana University School of Music, javno vlasništvo (skenirano iz starog izdanja)
• Opera Folio: libreto na više jezika
• La traviata u bazi opernih arija
• La traviata diskografija
• La Traviata: Callas? Cotrubas? Netrebko?  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. listopada 2014. (Wayback Machine) (njem.)