Milan Tepić

Milan Tepić (Komlenac, 26. siječnja 1957. – šuma Bedenik kraj Bjelovara, 29. rujna 1991.) bio je kapetan I. klase Jugoslavenske narodne armije u Domovinskom ratu.^[1]

Za vrijeme bitke za vojarne u Bjelovaru bio je zapovjednik skladišta oružja Barutana, koje je uz vojarnu Božidar Adžija stajalo pod blokadom. Ne želeći se predati Zboru narodne garde (ZNG) i ne želeći da Hrvatska raspolaže streljivom,^{[nedostaje izvor]} svojim je vojnicima naredio evakuaciju,^{[nedostaje izvor]} a potom detonirao eksploziv u skladištu, usmrtivši sebe i osmoricu vojnika ZNG-a koji su skladište držali u blokadi. Eksplozijom je oštećeno ili uništeno nekoliko stotina zgrada, stanova i gospodarskih objekata.^[2][3]

O Tepiću i njegovu činu službene politike Hrvatske te Srbije i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini imaju suprostavljena mišljenja, što utječe i na međudržavne odnose.

Tepić je rođen u Komlencu u Bosni. Nakon završene osnovne škole u Bosanskoj Dubici upisao je gimnaziju gdje je nakon 3. razreda postao vojni stipendist. Na Vojnoj akademiji u Zagrebu upisuje prometni smjer, ali biva prebačen na smjer tehničke službe. U aktivnu vojnu službu stupa 1980. godine, u Slavonskoj Požegi.^[4] Sredinom 1980-ih godina službuje u Varaždinu, a 1990. bio je poslan u Bjelovar, te u srpnju 1991. godine u skladište streljiva u šumi Bedenik.^[5][6] Bio je vjenčan s Dragicom s kojom ima kćer Tanju i sina Aleksandra.^[5][4]

Podrobniji članci o temama: Bitka za vojarnu u Bjelovaru i Spomen-područje Barutana

Mnogobrojni objekti JNA u Bjelovaru i okolici početkom Domovinskog rata predstavljali su veliku opasnost za to područje jer bi u slučaju spajanja banjalučkog i varaždinskog korpusa JNA s postrojbama u Bjelovaru Slavonija bila presječena na dva dijela, čime bi srpska okupacija hrvatskog teritorija bila znatno uspješnija. Zbog toga je po zapovjedi predsjednika Franje Tuđmana u rujnu 1991. počela blokada vojarni JNA, koja je nakon niza pregovora i odbijanja predaje u Bjelovaru završena 29. rujna kada se nakon cjelodnevnih borbi predala glavnina vojarni, uključujući i vojarnu "Božidar Adžija" na Vojnoviću, u gotovo samome središtu grada Bjelovara. Oslobađanjem te vojarne hrvatske su snage zaplijenile značajnu vojnu tehniku te je to predstavljalo jednu od važnijih strateških prekretnica tijekom Domovinskog rata.^[1][7][8] Iznimka je bila Barutana u šumi Bedenik, pod zapovjedništvom Milana Tepića.

Ne želeći se mirno predati Hrvatskoj vojsci, Tepić se odlučio na čin dizanja u zrak skladištā sa 1700 tona streljiva,^[9] no veze među njima bile su već presječene pa je eksplodiralo jedno.^[3] U Barutani je poginulo jedanaest hrvatskih branitelja: Vladimir Makar, Siniša Paunović, Dražen Pervan, Ivan Cvrtila, Eduard Kukal, Stjepan Legčević, Nikola Petrić, Mario Šimić, Ivan Trogrlić, Marko Tukerić i Milan Vuković. Osmorici su tijela nestala u eksploziji.^[10][11] O jakosti eksplozije svjedočio je crni dim koji se podigao visoko iznad grada, a bio je vidljiv i u mjestima udaljenima dvadesetak kilometara. Podrhtavanje tla i pucanje prozora osjetilo se i 30 kilometara od mjesta eksplozije.^{[nedostaje izvor]} Udarni val odnio je krovove kuća u Hrgovljanima i u nekoliko drugih okolnih sela.

Hrvatske snage zarobile su i razoružale osmero vojnika i zapovjednika JNA. Prema svjedočenjima preživjelih, starijeg vodnika Ranka Stevanovića ubio je jedan hrvatski vojnik.^[1]

Postrojbe ZNG-a taj su dan osim poginulih imale još 17 ranjenih, dok je u bjelovarsku bolnicu primljeno 100 ranjenika, od kojih su 30 bili vojnici JNA.^[2][12] Postoje nagađanja i o regrutima JNA poginulima u eksploziji, ali im broj nikada nije utvrđen.^{[10][2][9][13]}

Tepićevi posmrtni ostatci službeno nisu potvrđeni, ali postoje sumnje da su pokopani u neobilježenom grobu na zagrebačkome groblju Miroševcu.^{[4][14][potreban bolji izvor]}

U Hrvatskoj se Tepića smatra zločincem^[15][16][17] »koji je skoro razorio Bjelovar«.^[18] Njegov čin hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova smatra terorističkim.^[19] Predsjednik Milanović čin smatra suludim, od osobe koja je izgubila moralni kompas.^[20]

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću ocjenjuje: »…destruktivnim činom Milan Tepić je pored ubojstva hrvatskih vojnika i jednog JNA vojnika u opasnost doveo brojne stanovnike Bjelovara te samim time nikako ne zaslužuje slavljenje.«^[21]

Podizanje spomenika Tepiću 29. rujna 2017. u Beogradu u Hrvatskoj je izazvalo ogorčenje, a na političkom planu pogoršanje hrvatsko-srbijanskih odnosa.^{[13][11][22][23][24][25]} I kada je 9. siječnja 2022. spomenik otkriven u Banjoj Luci^[26] to je ponovno kritizirano iz Hrvatske.^[19]

Tepić je posmrtno unaprijeđen u majora.^[2] Odlukom krnjeg Predsjedništva SFRJ od 19. studenoga 1991. odlikovan je Ordenom narodnog heroja Jugoslavije i proglašen narodnim herojem Jugoslavije »za izvanredan podvig u borbi protiv neprijatelja prilikom njihovog napada na kasarnu JNA u Bjelovaru«. To ga čini posljednjim narodnim herojem Jugoslavije.

U Srbiji i Republici Srpskoj Tepića slave kao heroja.^[16][18][17] Njegovo ime nose ulice u Beogradu, Nišu,^[27] Bačkoj Palanci, Beški, Inđiji, Kuli, Leskovcu, Novom Sadu (tri ulice), Odžacima, Pirotu, Smederevu, Somboru, Srijemskoj Mitrovici, Temerinu, Velikoj Plani, Vršcu i Zrenjaninu te u Banjoj Luci, Istočnom Sarajevu, Tesliću i Bosanskoj Gradišci.

Tepićevo ime nosi i vojarna u Jakovu kod Beograda,^[4] a Republika Srpska po njemu je nazvala orden »za posebne zasluge u ratu«.

• Bitka za vojarne

• Ručnov, Marko. 1992. Narodni heroj Milan S. Tepić. Vojnoizdavački i novinski centar. Beograd. CS1 održavanje: ref=harv (link)