Marko Samardžija

Ovaj članak ili odjeljak izgleda kao rad obožavatelja. (Rasprava)Molimo vašu pomoć kod poboljšavanja ovog članka, uklanjanjem osobnih pohvala i subjektivnih tumačenja, nebitnih popisa ili zbirki poveznica koje su od male ili nepostojeće važnosti. (pomoć)

U ovom članku treba naslovima dopuniti internetske adrese.Vanjske internetske stranice treba napisati tako da ne sadrže samo golu internetsku adresu (URL), nego neka sadrži i naslov glavne stranice i naslov podstranice. Poželjno je navesti autora stranice i nadnevak kad se pristupilo stranicama.

Marko Samardžija (Vođinci, 2. rujna 1947. – Zaprešić, 19. veljače 2019.) bio je hrvatski jezikoslovac, kroatist, sveučilišni profesor i akademik.

Marko Samardžija rođen 2. rujna 1947. godine u Vođincima kod Vinkovaca. Osnovnu školu polazio je i završio u rodnome mjestu, a srednju ekonomsku školu u Vinkovcima.^[1] Studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti i filozofije završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 5. rujna 1971. godine profesor je pripravnik na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. U akademskim godinama 1971./72. i 1972./73. odslušao je poslijediplomski studij (studij III. stupnja) lingvistike – smjer hrvatski jezik. Magistrirao je 1977. godine („magistar iz područja lingvistike s osobitim obzirom na hrvatski jezik“), a doktorirao je 1986. godine („Valentnost glagola u suvremenom hrvatskom književnom jeziku“), postavši „doktor društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije“. Od 1973. godine asistent je, od 1978. godine znanstveni asistent, od 1987. godine docent, od 1992. godine izvanredni profesor, a od 1998. godine redoviti profesor na Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik (Katedri za hrvatski standardni jezik). U trajno zvanje redovitog profesora izabran je 17. prosinca 2002. godine. Umirovljen je 2017. godine. Od 10. svibnja 2018. godine redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Predstojnik Katedre bio je od 1992. do 2006. godine, a pročelnik Odsjeka za kroatistiku od 1996. do 1998. godine. Bio je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (2001. – 2002.).^[2] Dne 17. prosinca 2002. godine izabran je u „trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora u humanističkom znanstveno-nastavnom području; znanstveno polje: jezikoslovlje“.

Član je Međunarodnog povjerenstva za slavenske književne/standardne jezike od 1995. godine. Predsjednik je Hrvatskoga slavističkog odbora od 2004. godine.

Gostujući je profesor na sveučilištima u Mostaru, Pečuhu, Sambotelu, Kölnu i Skoplju te gost predavač na sveučilištima u Sosnowiecu, Varšavi, Ljubljani, Poznanju, Budimpešti. Gost lektor na Sveučilištu u Kölnu akademske godine 1977./78. i 1978./79., gost docent na istom sveučilištu akademske godine 1986./87. i 1987./88. Gost profesor na Visokoj pedagoškoj školi D. Berzsenyija u Sambotelu (ljetni semestar 1996.), na Sveučilištu u Mostaru (od 1995. do 2003.) i na Sveučilištu u Pečuhu (ljetni semestar 2004.). Gost predavač na sveučilištima u Budimpešti, Katowicama, Ljubljani, Poznanju, Varšavi i Skopju.

Sudionik međunarodnih slavističkih kongresa u Bratislavi (1993.), Krakowu (1998.), Ljubljani (2003.) i u Ohridu (2008.). Sudionik hrvatskih slavističkih kongresa u Puli (1995.), Osijeku (1998.), Zadru (2002.) i Varaždinu (2006.).

Član Međunarodne komisije za slavenske književne / standardne jezike (od 1995.) i Međunarodnoga slavističkoga komiteta (od 2008.).

Bio je član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika od 2009. godine,^[3] stručnog tijela Republike Hrvatske za skrb o hrvatskom standardnom jeziku, do raspuštanja Vijeća kojega je obaviješću bez objašnjenja 8. svibnja 2012. godine raspustio tadašnji ministar Željko Jovanović.^[4]

Autor je Srpsko-hrvatskoga objasnidbenog rječnika izdanog 2015. godine u izdanju Matice hrvatske.^[5]

Imenovan je voditeljem Zavoda za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u mandatnom razdoblju od 4 godine počevši od 1. studenoga 2018. godine.

Do svoje smrti bio je članom Upravnoga vijeća Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu kao predstavnik Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Preminuo je u Zaprešiću, 19. veljače 2019. godine, u 72. godini života. Njegovi posmrtni ostatci pokopani su na groblju kraj Zaprešića.

• Ljudevit Jonke, (monografija), Zagreb, 1990.
• Filološki portreti, Zaprešić, 1993.
• Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 1993.
• Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 1997.
• Jezikoslovni razgovori (Desetljeće ugodnih i uglavnom uzaludnih prigovaranja o hrvatskome jeziku i u vezi s njim), Vinkovci, 2000.
• Leksikon hrvatskoga jezika i književnosti, (s Antom Selakom), Zagreb, 2001.
• Nekoć i nedavno (Odabrane teme iz leksikologije i novije povijesti hrvatskoga standardnog jezika), Rijeka, 2002.
• Piščev izbor, Zagreb, 2003.
• Iz triju stoljeća hrvatskoga standardnog jezika (II. proš. izd., Hrvatska sveučilišna naklada), Zagreb, 2004.
• Hrvatski kao povijesni jezik, Zaprešić, 2006.
• Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zagreb, 2008.
• Devet iločkih priopćenja i jedno warszawsko, Ilok, 2010.
• Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.), Zagreb, 2012.
• Hrvatski jezik u stoljeću velikih promjena (Od Joakima Stullija do pobjede vukovaca), Zaprešić, 2014.
• Srpsko - hrvatski objasnidbeni rječnik, Zagreb, 2015. (dotisak I. izdanja: Zagreb, 2016.)
• Kroatistički portreti i za(o)kreti, Zagreb, 2019.
• Hrvatska leksikografija (Od početaka do kraja XX. stoljeća), Zagreb, 2019.
• Jezik i stil pripovjedne proze Ive Kozarčanina (prir. Ivan Marković), Zagreb, 2020.

• Leksikologija s poviješću hrvatskoga jezika, (udžbenik za 4. razred gimnazije), Zagreb, 1995.
• Hrvatski jezik 4, (udžbenik za 4. razred gimnazije), Zagreb, 1998., 2000., 2002., 2003., 2004., 2008.

• Autor je najmanje 118 prikaza, osvrta i recenzija recentnih publikacija (uglavnom iz područja kroatistike i lingvistike).[1] Objavljivao je tekstove u brojnim tiskovinama (Vjesnik, Glas koncila, Hrvatsko slovo, Telegram, Vijenac, Školske novine itd.). Njegova je bibliografija radova do 2007. objavljena u knjizi Godine i plodine.

• Dobitnik je godišnje nagrade Filozofskoga fakulteta u Zagrebu za autorsku knjigu Hrvatski jezik, pravopis i jezična politika u NDH (2009.)

• Dobitnik je dviju nagrada za životno djelo. Prvu je dobio 2014. godine u Vinkovcima, a drugu 2018. godine u Zaprešiću.
• Dobitnik je nagrade "Judita" 2020. godine (postumno) za najuspješniju znanstvenu knjigu za knjigu Hrvatska leksikografija: od početaka do kraja XX. stoljeća, Matica hrvatska, Zagreb, 2019. Nagradu je dodijelilo Društvo hrvatskih književnika.
• Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba (2021. godine - postumno) kao član radne skupine i projektnog tima znanstveno-istraživačkog i izdavačkog projekta "Povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do 21. stoljeća" na kojemu je radio kao urednik.

• Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Odsjek za kroatistiku: Prof. dr. sc. Marko Samardžija. Životopis
• http://info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/marko_samardzija akademik Marko Samardžija], hazu.hr
• Spomenice preminulim članovima HAZU: DiZbi.HAZU | Digitalna zbirka i katalog Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
• https://www.nsk.hr/in-memoriam-marko-samardzija/  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. travnja 2023. (Wayback Machine)