Edomiti

Za druga značenja pogledajte Edom.

Edomiti, Edomićani, Edomci, Idumejci (hebr. Edom, אֱדוֹם, suvremeno Edom, tiberijski ʼĔḏôm; doslovno: "crveno"; asirski: Udumi; sirjački: ܐܕܘܡ) bili su antički semitski nomadski narod. Živio je na Edomskoj visoravni od 14. ili 13. st. pr. Kr.^[1] Govorili su edomitskim jezikom.

Prema Bibliji blisko su srodni narod Izraelcima. Potječu od Izraelova (Jakovljeva) brata Edoma (Ezava).^[1] Proročka knjiga iz Biblije Obadija navješta uništenje ovog naroda i njegove države. U Ponovljenom zakonu 23,7 zapovijed je "Ne mrzi Edomca, jer ti je po krvi rod! Ne mrzi ni Egipćanina, jer si bio u zemlji njegovoj gost!". Druge knjige sve slikovitije najavljuju posrnuće, pad, demoraliziranje edomskih junaka, poniženje i nestanak Edoma, uništenje edomskih mudraca, gdje sam Bog najavljuje da će Edom osjetiti njegovu osvetu "zbog opačine učinjene sinovima Judinim, jer su prolili krv nedužnu u zemlji njihovoj." (Joel 4,19) i da će "Oni će se zvati "zemlja zločina" i "narod, na koji se gnjevi Gospod dovijeka", a navještenje Božje kazne je i Gazi i Tiru za četiri opačine, "jer su do posljednjega čovjeka sve odveli" da ih prodaju Edomu odnosno izručili Edomu. Moabu najavljuje da mu neće oprostiti opačinu što je u "spalio kosti kralja iz Edoma.", Bog je Edomu tri opačine oprostio, a za četiri mu ne će oprostiti "Jer je progonio brata svojega mačem, ugušio sažaljenje, jarost svoju jednako čvrsto držao, gnjev svoj uvijek čuvao." (Amos 1,11)^[2]

Ime nose po crvenoj boji hrane koju je Ezav zatražio od Jakova (Postanak 25,30). Ezav, rodonačelnik Edomaca, naselio se na gori Seiru.^[2]

Edomiti su državu stvorili prije bratskog naroda Izraelaca. S njima su ratovali. Porazio ih je David i podvrgnuo svojoj vlasti (2. Samuelova 8,14).^[2] Judejske se vlasti oslobađaju u 9. st. pr. Kr. Nakon toga stalno su bili saveznici svakom neprijatelju judejske države.^[1] Prijestolnica edomske države zvala se Dinhaba.^[2]

Kad su Izraelci izlazili iz egipatskog ropstva, Edomci nisu pustili Izraelce proći kroz njihovu zemlju, kad su otišli iz Egipta (Brojevi 20,14-21, Suci 11,17).^[2]

701. pr. Kr. asirski kralj Senaherib se u povratku iz Babilona zaputio na zapadni kraj države, gdje je Ezekija Judejski na poticaj Edipta i Marduk-apla-iddini, opozvao poslušnost Asiriji. U pobunu su se uključile još neke male državice te regije: Sidon i Aškelon koje je zauzeo silom te niz gradova i država, među kojima Biblos, Ašdod, Amon, Moab i Edom koji su platili zatim danak ne opirući se. Zatim je neuspješno opsjeo Jeruzalem, davši okolne gradove vazalnim vladarima Ekrona, Gaze i Ašdoda. Pohod je u različitim opisima opisan u asirskim spisima i biblijskim Knjigama o kraljevima (Prva i Druga). Ezekija je ostao na prijestolju kao vazalni vladar.^[3][4]

Kulminacija neprijateljstva je sudioništvo u babilonskom razaranju jeruzalemskoga hrama u 586. pr. Kr. i klicali rušenju (Psalam 137,7) .^[2] Kad su protjerani Judejci, svoju su vlast proširili na južnu Judeju i Hebron.^[1] Nakon povratka iz babilonskog sužanjstva, grad Kanaanka Maresu nisu ponovno naselili Židovi nego Edomci, koji su ga načinili svojim glavnim gradom.

U doba makabejaca nosi grčko ime Idumeja. U godinama između 126. pr. Kr. do 109. pr. Kr. Ivan Hirkan osvojio je Idumeju. Edomiti (Idumejci) su potom prisilno judaizirani. Spomen Edomićana je do 70. g. i od tad nestaju iz povijesti.^[1] Ne zna se mnogo o edomskoj religiji prije nego što su nakon hasmonejske vlasti judaizirani. Vjerojatno su bili kanaanske religije, a da im je nacionalni Bog bio Kaus (hebr. קוס/קוש‎), Qaus, Qōs, Qaus, Koze). Pretpostavka je jer ga se zaziva u formuli blagoslova u pismima i osobnim imenima u drevnom Edomu.^[5]

Edomićanskog su roda Antipater i zloglasni Herod.