S veseljem smo se spravili...

Šetajući u adventu na ulici varošev ili naših malih sel gledam prelipo nakinčene obloke i driva sa zvijezdanimi lampicami pred stani, očevidno je kako poruka božićnoga vrimena želji se utjeloviti ne nek u človičje srce i u odnose med ljudi, nego se kani pokazati i u simboli. Gustokrat prodikujemo mi, dušobrižniki da najvažnije je ono duhovno pripravljanje na svetke, no kako ljeta idu najšet, sve jače mi se čini da ono vanjsko sve već izražava diboku želju i čežnju srca ljudi ki išću. Pitam se: je li sam pripravan da pomažem kod susreta išćenoga Boga i iskajućega človika? Moja domovina je Madjarska u kojoj živi hrvatskim srcem. Naše »hrvatsko pripravljanje« na Božić je svenek bilo jednostavno i katoličansko. Od malih nog okvir adventske svakidašnjice je bila jutarnja zornica i večernja molitva s mamom ili starijom majkom i braćom skupa. »S veseljem smo se spravili da bi te vridno dičili, o Marija« - su jačili žene, muži i dica skupa troglasno u rodnom Koljnofu (Kophaza) u maloj crikvi na početku svete maše, i nijedna zornica nije bila završena prez prelipe molitve »Andjel Gospodinov«. Čudami smo se pašćili u crikvu s onom težinom i radošću žitka ku smo na vlastiti ramena nosili da objamimo Božje evandjelje. Meni je bila uvijek važna i cesta ka je peljala do »crikvice«. Viditi kako ljudi iz različnih ulic koracaju prema istom cilju boreći se s vjetrom ili većkrat snigom, nadahnjivalo me je. Navečer smo pak svenek i po hrvatsku i po ugrsku zmolili pokajanje i molitve predanja dragomu Bogu. Gvišno se pita gdo od vas zač ponavljati dvakrat iste molitve? Moj odrašćeni odgovor je kako bi naučili da ljudi različnih jezikov su braća - suputniki i supatniki - i imaju za isti cilj kraljevstvo nebesko.

Med gradišćanskimi hrvati u Madjarskoj su oni dobro poznati običaji adventa uvijek bili nazočni. Hrvatska Kemlja je posebno poznata o danu svete Barbare. Ona u maškari ide od stana do stana i nosi sriću i zdravlje, ali ne govori: potribuje koga kina mjesto nje nazivsti radost. Svagdir je velik darovatelj sveti Mikula, a sveta Lucija je nositeljica Božjega svitla med žitom. No s vrimenom su se obogatile ove navade. Već od deset ljet na inicijativu mladih našega Koljnoga »nažganje adventske sviće« poziva u hodočasnu crikvu sela ne nek vjernike, nego i sve ljude dobre volje. Po modelu benediktinske adventske vešpere, ali u slobodnijem obliku se čita jedan odlomak iz Svetoga pisma, jedna meditacija, pa se nastavlja s koncertom i druženjem izvan crikve. Adventske subote su širom hrvatskih sel postale susret mjesnih Hrvatov s Hrvati i Hrvaticami iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ter Austrije. Duh se okripi i človik najde bližnjega - nije li i to cilj našega shodišća prema Božiću!? A da ne ostane nijedan dan adventa bez molitve i susreta, svaku večer kod jedne druge familije se otpira nakinčeni »adventski oblok« i se premišljava o evandjeoskom odlomku dana. Ljudi sela, ako je moguće, s farnikom skupa nosu od obitelji do obitelji radosnu vist ufanja. Ako bih tribao najti poruku ovih oblokov, mislim su oni molitvena mriža ka da do konca doba išćekivanja spaja cijelo selo.

Božić - ufanje i ljubav - se želji utjeloviti u naš žitak i danas kada se čini da se nemir širi, a mi idemo u susret adventskim duhom. Pobožnosti, običaji, navade jesu sredstva da nas dotakne Bog u cijelovitosti: naš duh, dušu i tijelo u harmoniji. Neka nama udili Bog da bar budemo njegova jaslica: »O, vi uboge jaslice, oštra slama i plenice i ti priprosta živina! Vi ste dvorniki i službeniki, ar ni j' drugoga, ki b' dvoril Boga va štalici ležečega«.