Richard Wright

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Richard William "Rick" Wright (28. juli 1943 – 15. septembar 2008) bio je samouki engleski pijanista, klavijaturista, pjevač, i tekstopisac, najpoznatiji po svojoj dugoj karijeri u muzičkoj grupi Pink Floyd. Wrightova slojevita klavijaturistička struktura bila je veoma značajna i prepoznatljiva karakteristika zvuka Pink Floyda. Wright je često pjevao prateći glas i povremeno vodeći glas na koncertima i u studiju sa ostalim članovima ove grupe (ponajprije u pjesmama "Time", "Echoes" i na kompoziciji Syd Barrett-a "Astronomy Domine" i na "Remember a Day").

Iako nije isprofiliran tekstopisac kao ostali članovi Pink Floyda Roger Waters i David Gilmour, napisao je bitne dijelove muzike za klasične albume Pink Floyda kao što su Meddle, The Dark Side of the Moon i Wish You Were Here kao i za posljednje albume The Division Bell i The Endless River.^[1]

Wright je pohađao Regent Street politehnički arhitektonski univerzitet, gdje je upoznao kolege i buduće članove grupe Rogera Watersa i Nick Mason. Bio je jedan od osnivača The Pink Floyd Sound (kako su se tada zvali) 1965. U ranim danima Pink Floyda, Wright je viđen kao jedna od vodećih muzičkih snaga u grupi (iako ne kao jedan Syd Barrett koji je bio glavni tekstopisac i frontman u to vrijeme). Napisao je i otpjevao nekoliko vlastitih pjesama tokom 1967-68. Dok mu se ne daje u zaslugu pjevanje na "The Piper Gates of Dawn", pjevao je vodeći glas na pjesmama koje je napisao Barrett poput "Astronomy Domine" i "Matilda Mother", kao i istaknutim harmonijskim pjevanjem na "Scarecrow" i "Chapter 24". Primjeri njegovih ranih pjesama uključuju "Remember a Day", "Paintbox" i "It Would Be So Nice".

Kako su se zvuk i ciljevi grupe razvijali, Wright je postao manje zainteresovan za pisanje pjesama i usmjerio se prvenstveno na doprinose svojim prepoznatljivim stilom u produženim instrumentalnim pjesmama poput "Interstellar Overdrive", "Saucerful of Secrets", "Careful With That Axe, Eugene ","One of These Days" i filmskih muzičkih tema (Zabriskie Point i Obscured by Clouds). On je također napravio važne doprinose u dugim epskim pjesmama Pink Floyda poput "Atom Heart Mother", "Echoes" i "Shine On You Crazy Diamond". Njegove komercijalno najpopularnije pjesme su "Great Gig in the Sky" i "Us and Them" sa albuma The Dark Side of the Moon iz 1973. On je također značajno pridonio sa drugim Floyd klasicima poput "Breathe" i "Time".

Wright je snimio svoj prvi solo projekt, Wet Dream koji je objavljen u septembru 1978. sa malo fanfare. Međutim, album je prošao uz pohvale među ljubiteljima Pink Floyda. Boreći se istovremeno sa ličnim problemima i sve gorim odnosima sa Rogerom Watersom, bio je prisiljen dati ostavku u Pink Floydu tokom snimanja albuma The Wall. Roger Waters je prijetio da će zaustaviti snimanje albuma ako Wright ne napusti grupu. Međutim, on je zadržao platu "session" muzičara tokom narednih nastupa uživo prilikom promovisanja tog albuma 1980. i 1981. Ironično, Wright je bio jedini član Pink Floyda koji je dobro zaradio od tih izuzetno spektakularnih predstava, dok su neto finansijski gubitak morali snositi tri preostala člana grupe. On je bio jedini član ove grupe koji 1982. nije prisustvovao premijeri filma "The Wall." Godine 1983. Pink Floyd je objavio The Final Cut, jedini album u kojem se Wright ne pojavljuje.^[1]

Tokom 1984 Wright je osnovao novi muzički duo koji se zvao Zee sa Dave Harrisom iz grupe Fashion. Oni su potpisali sa izdavačkom kućom EMI Records i objavili samo jedan album Identity, koji je bio komercijalni i kritički neuspjeh. Radio je kao plaćeni muzičar uz Pink Floyd, nakon odlaska Rogera Watersa. Zbog zakonskih i ugovornih pitanja kao unajmljeni muzičar tokom The Wall svjetske turneje, nije bilo njegove slike na albumu Momentary Lapse of Reason iz 1987. a njegovo ime je navedeno sa manjim slovima od Masona i Gilmoura. Do 1994. njegovo vraćanje u grupu je postala službena, a sarađivao je u pisanju pet pjesama i pjevao vodeći glas na jednoj pjesmi "Wearing the Inside Out" na sljedećem Pink Floyd albumu Division Bell. Ovo snimanje je obezbijedilo materijal za dvostruki album uživo i video izdanje Pulse iz 1995. Wright kao i Nick Mason je svirao na svakoj Pink Floyd turneji. Godine 1996. nadahnut njegovim uspješnim doprinosom na albumu Division Bell, Wright je izdao svoj drugi solo album Broken China, uključujući i pjevački doprinos Sinead O'Connor, Pino Palladino na basu, Manu Katche na bubnjevima, Dominik Miller (poznat po njegovom gitarskom radu sa Stingom) i Tim Renwick, drugi Pink Floyd suradnik, na električnoj gitari. Za Broken China se smatra da je više usredsređen na umjetnički uspješan rad nego Wet Dream i označio je novu fazu u njegovom muzičkom djelovanju uz veliko korištenje kompjuterski-zasnovanog snimanja i proizvodne tehnike, uz pomoć Anthony Moorea s kojim je zajedno pisao stihove za album.

Drugog jula 2005. Wright, Gilmour, Mason zajedno sa Watersom na pozornici po prvi put nakon The Wall koncerata na kratko nastupaju skupa na "Live 8" koncertu u Londonu. Wright je podvrgnut operaciji očne mrene u novembru 2005, što ga je spriječilo da prisustvuje Pink Floydovom primanju nagrade (Music Hall of Fame) u Velikoj Britaniji . Roger Waters, koji je također bio u mogućnosti da prisustvuju ovom događaju zbog probe radi otvaranje njegove opere u Rimu, pojavio se putem video-linka, te naveo bez uvijanja:

Rick zapravo nije imao operaciju očiju, on i ja pobjegli smo u Rim, gdje sretno živimo u malom stanu na "Via Venuti."

Wright je pridonio sa klavijaturom i pratećim glasom na najnovijem solo albumu Davida Gilmoura On an Island, a 2006. u okviru grupe na turneji izvodi s Gilmourom više od dvadesetak koncerata po Evropi i Sjevernoj Americi. Na pozornici s Gilmourom svirao je klavir, električni klavir i synth sa svojom Kurzweil K2600radnom stanicom, Hammond orgulje, pa čak i njegove davno neaktivne Farfisa orgulje, koje se posebno pojavljuju kod izvođenja "Echoes" i nekoliko Pink Floyd i Syd Barrettovih starijih pjesama koje je Gilmour odlučio ponovo da izvodi na njegovim nedavnim koncertima. On je također pjevao prateći i vodeći glas (posebno na "Echoes", "Time", "Comfortably Numb", "Wearing the Inside Out" "Astronomy Domine" i "Arnold Layne" - drugi objavljen kao singl uživo). On je odbio ponudu da se pridruži Rogeru Watersu i Nick Masonu na Watersovom "Dark Side of the Moon" uživo turneji, kako bi proveo više vremena radeći na novom instrumentalnom albumu objavljenom 2008. Wright je bio poznat kao najpovučeniji od bilo kojeg člana grupe Pink Floyd. Za razliku od ostala tri preživjela člana Pink Floyd koji su se pojavljivali kao javne ličnosti, Wright je rijetko govorio u javnosti.^[1]

Wrightov stil spaja jazz i neoklasične utjecaje koji nadopunjuje sa jednostavnim harmonijama u više blues i pjesama zasnovanim na narodnim motivima koje su napisali Roger Waters i David Gilmour. Kao klavijaturista, on je više zainteresiran da nadopunjuje svaku pjesmu s orguljaškim ili sintisajzer slojevima i prijatnim prelazima na klaviru ili električnom klaviru . Za razliku od svojih suvremenika Rick Wakemana, Tony Banksa ili Keith Emersona, samo povremeno se odlučivao na solo izlete, naročito u "Atom Heart Mother", "Echoes", "Any Colour You Like", "Shine On You Crazy Diamond" Dijelovi 1 - 5 i 6-9, "Welcome to the Machine", "Dogs", "Run Like Hell" i "Keep Talking". Još jedan značajan solo je prvi solo u pjesmi Syd Barretta "Love Song".

Wright je poznat po svojim sablasnim atmosferskim sadržajima poput Leslie klavirskih arpeggia na početku "Echoes", eho odjeka Farfisa orgulja u živim verzijama "Careful With That Axe, Eugene" i "Set the Controls for the Heart of the Sun", prepoznatljivog Minimoog sola u" Any Colour You Like ", a slavnijeg " Shine On You Crazy Diamond "i jazzy prelaza na električnom klaviru u" Money "," Time "i" Sheeps ". U "Saucerful of Secrets" i "Sysyphus" je eksperimentisao sa 'prerađenim klavirom'. "Sysyphus" je također napravio uz veliko korištenje Mellotron zvukova, što je rijetkost kod Pink Floyda. Wright također koristi indijske muzičke skale u "Set the Controls for the Heart of the Sun" i "Matilda Mother". Iako se često ne spominje među 'sintisajzer velikanima', široko je priznat zbog inventivne upotrebe klavijature i sintisajzera s Pink Floydom.^[1]

U ranim danima grupe, Wright se bavio duhačkim instrumentima prije nego se ustalio na Farfisa orguljama kao njegovom glavnom instrumentu na pozornici (osim klavira i Hammond orgulja u studiju). Za kratko razdoblje tokom 1969. Wright je svirao vibrafon na nekoliko pjesama te na nekim nastupima, a on je čak svirao trombon na "Biding My Time" (također datira iz ovog eksperimentalnog razdoblja). Tokom razvojnih godina Pink Floyda sa Syd Barrettom, Wright se uvelike oslanjao na svoje Farfisa orgulje, napajan kroz eho uređaj koji se zove Binson Echorec za postizanje različitih zvukova koji su pomogli grupi da dobije svoju "psihodeličnu rock" prednost. On je počeo redovno koristiti Hammond orgulje na pozornici nakon toga, a koncertni klavir je kasnije postao dio njegove uobičajene koncertne opreme kada je "Echoes" dodan u Pink Floydovu izvođačku listu.

Za vrijeme koncertnih putovanja tokom '70-ih usredotočujući se oko The Dark Side of the Moon, Wish You Were Here, Animals i The Wall, Farfisa je privremeno ostavljen (iako ga je donio nazad kad je Wright bio na turneji sa David Gilmourom na njegovoj "On Island" turneji). Niz drugih instrumenata je dodao, kao što su: Fender Rhodes, Wurlitzer i Hohner električni klaviri, VCS 3, Minimoog, "ARP String Ensemble" i "Prophet 5 sintisajzer." Od 1987. Wright je najviše volio Kurzweil digitalne sintisajzere za pravljenje njegovih analognih sintisajzer zvukova, iako je on i dalje koristio svoje omiljene Hammond C-3 orgulje. Iako onaj koji je korišten kod Pink Floyda na Live 8 i sa David Gilmourom je "skraćena" verzija (što je olakšan nepotrebne težine i stavljen u kompaktnijem kućištu).^[1]

• Richard Wright na Wikimedia Commonsu