Sportsko novinarstvo

Na ovoj stranici konstatovane su greške u izvornom kodu koje možda dovode do nepoželjnih rezultata. Ispravite ih i zatim uklonite ovaj šablon. Ako ne znate kako, obratite na Čaršiji za pomoć.

Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden. Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovaj članak sadrži dijelove koji liče na reklamu. Pomozite ga popraviti uklanjanjem promocionalnog sadržaja i neprikladnih vanjskih linkova, te dodajte sadržaj napisan s neutralnog gledišta.

Sportsko novinarstvo je oblik novinarstva koji izvješćuje o sportskim temama i događajima. Iako su sportski odjeli unutar pojedinih novina podrugljivo nazvani odjelom igračaka, jer se sportski novinari ne bave ˝ozbiljnim˝ temama, sportska pokrivenost je narasla u veoma važan dio novina i naše svakodnevnice. Sportsko novinarstvo je bitan dio svake organizacije medija. Sportsko novinarstvo uključuju organizacije koje su posvećene isključivo sportskom izvještavanju, pa tako postoje danas vrlo poznate i cijenjene novine kao što su u Španiji Marca, u Francuskoj L'Equipe, a tu također spadaju i Sportske Novosti. U Sjedinjenim Američkim Državama su popularniji sportski časopisi kao što su Sports Illustrated i Sporting News.

Tradicija sportskog izvještavanja privlači neke od najboljih novinara u sportsko novinarstvo u Engleskoj gdje se nekoliko modernih sportova, kao što su nogomet, kriket, ragbi ili atletika, prvo organiziralo u nešto slično što bi se danas moglo lako prepoznati. Kriket, vjerovatno zbog svog uvaženog mjesta u društvu, redovno je privlačio najviše elegantnih novinara. U Manchester Guardianu, u prvoj polovini 20. vijeka, zaposlen je bio poznati pisac i kritičar kao dopisnik za kriket i glazbeni kritičar. Cardus je kasnije imenovan i vitezom za svoje zasluge novinarstvu. Jedan od njegovih nasljednika, , koji je također radio kao dopisnik za kriket i koji je postao svjetski omiljen zbog svojih radijskih komentara na BBC-u, također je bio poznat po svojoj poeziji. Olimpijske igre u Londonu koje su održane 1908. privukle su takav interes publike da su mnoge novine taj događaj dodijelile svojim najboljim novinarima. Tako je imao Arthura Conana Doylea na White City Stadiumu da prati završetak maratona. Taj maraton na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. godine je jedan od najslavnijih i najpoznatijih maratona u povijesti Olimpijskih igara. Početak maratona je bio ispred kraljevske rezidencije i bila je pod pokroviteljstvom britanskih sportskih novina Sporting Life. Do samog kraja je vodio Talijan Dorando Pietri, ali je vidno iscrpljen na kraju utrke više puta pogrešno skrenuo. Na kraju su ga preko ciljne linije doslovno prenijela dva gledaoca, te je nesretnom Pietriju zbog te pomoći oduzeta zlatna olimpijska medalja i dodijeljena drugoplasiranom Johnyu Hayesu. Pietri je kasnije ipak za svoj hrabar nastup nagrađen zlatnim pokalom od strane kraljevske obitelji. U Francuskoj, L`Auto, prethodnik L`Equipa, bio je jednako utjecajan u sportskom društvu, kada je 1903. godine objavljeno da je rođen Tour de France. Uloga sportskog novinarstva u tom događaju je velika i danas se očituje u vodećem vozaču koji nosi žuti dres, zbog boje papira na kojem L`Auto objavio novost o Tour de Franceu. U Italiji je i Giro d`Italia osnovana na sličan način, gdje vodeći biciklist nosi ružičastu majicu kao simbol za ružičasti list u La Gazzetti dello Sport.

Nakon Drugog svjetskog rata, sportske sekcije pojedinih britanskih dnevnih novina i nedjeljnih novina nastavio se razvijati i širiti, do točke gdje su se mnogi sportski tekstovi u potpunosti odvojili u samostalne sportske dijelove. Ponekad bi nedjeljne novine uvodili i dodatne stranice posvećene isključivo jučerašnjim nogometnim rezultatima i izvještajima. Neke novine kao što je The Sunday Times, angažirale su Harolda Abrahamsa, olimpijskog pobjednika u utrci na 100 metara iz 1924. Godine, ili londonske Evening News koje su angažirale bivšeg kapetana engleske kriket reprezentacije Sir Leonarda Huttona. Tada je počelo usvajanje politike zapošljavanja bivših sportskih zvijezda za kolumniste. Sportsko novinarstvo u Velikoj Britaniji je privuklo neke od najboljih i najvećih sportskih talenata kao što su Peter Wilson na Daily Mirroru, zatim i Hugh McIlvanney koji je prvo bio na The Observeru, kasnije na Sunday Timesu. U ovom društvu još valja spomenuti i Iana Wooldridge koji je radio za Daily Mail i jednog od najpozatijih nogometnih novinara Briana Glanville koji je radio u Sunday Timesu. Vjerovatno najpoznatiji i najcjenjeniji sportski novinar je kolumnist Patrick Collins koji je radio na Mail of Sunday i koji je osvojio pet puta nagradu za najboljeg sportskog novinara godine. Najpoznatije naslovnice sportskih novina u drugoj polovini 20. stoljeća su: Masakr u Münchenu na Olimpijskim igrama 1972., zatim i borba karijere Muhammada Alija 1974. Godine za prvaka protiv George Foremana, tragedija na Heyselu u Bruxellesu uoči finala Lige Prvaka 1985. godine između Juventusa i Liverpoola. Novinarske naslovnice su se još bavile i usponima i padovima sportskih zvijezda kao što su Tiger Woods, David Beckham, George Best, Lester Piggott i mnoge druge zvijezde.

Sportske knjige

Sportski novinari su se okrenuli pisanjem u dužem obliku, pisanju popularnih sportskih knjiga o nizu sportskih tema, uključujući i biografije, povijest i istraživanje. Tako je u Londonu 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća trgovina na Charing Cross Roadu, inače području poznatom po svojim knjižarama, bila u potpunosti posvećena sportu, iako je na kraju rast online prodaje putem web stranica kao što je Amazon dovela do zatvaranja. Ali se ipak kroz sponzorstvo William Hill kladionica počela dodjeljivati nagrada za sportsku knjigu godine, tzv. William Hill Sports Book of the Year. Dodjela je prvi put održana 1989. godine kada je Dan Topolski, sa knjigom o jednoj od najkontroverznijih sveučilišnih veslačkih utrka, proglašen pobjednikom.

William Hill Sports Book of the Year William Hill Sports Book of the year je godišnja britanska književna nagrada pod pokroviteljstvom kladionice William Hill. Ovo je i najbogatija nagrada za sprtsku knjigu koja iznosi 22.000 funti. Nagrada je posvećena nagrađivanju izvrsnosti u sportu u pisanom obliku i prvi put je dodijeljena 1989. godine. Isti žiri je svake godine, pod predsjedanjem Johna Gaustada, osnivača Sports Pagea na Charing Cross Roadu, te Johna Inverdalea i hvaljenog sportskog pisca Hugha McIlvanneya. Prva dodjela je bila 1989. godine kada je pobijedio Dan Topolski. Nagrada nije bez kontroverzi, jer je 1990. godine nagradu dobio Paul Kimmage sa knjigom Rough Ride u kojoj je pisao o dopingu u biciklizmu, a 2000. godine nagrada je otišla Lanceu Armstrongu sa knjigom It is not about the bike. Neki su to smatrali ironičnim jer će Armstrong poslije postati pobjednik Tour de Francea. 2009. godine je Duncan Hamilton nagradu osvojio po drugi put, nakon što je 2007. godine osvojio prvu nagradu sa knjigom koja se bavila nogometnom temom.

• Marko Sapunar, Osnove znanosti o novinarstvu, Zagreb, 2004.

Commons ima datoteke na temu: Sportsko novinarstvo