Nauru

Republika Nauru Ripublik Naoero
Zastava Grb
Uzrečica: God's Will First
Himna: Nauru Bwiema
Položaj Naurua
Glavni grad		Nema (de jure) Yaren (de facto)
Službeni jezik		engleski, nauruanski
Državno uređenje		republika
• Predsjednik		Lionel Aingimea
Zakonodavstvo
Nezavisnost		od Australije i Novog Zelanda
• Priznato		31. januar 1968.
Površina
• Ukupno		21 km2 (227.)
• Vode (%)		0
Stanovništvo
• Ukupno		13.528 (214.)
• Gustoća		621/km2
BDP (PKM)		2006
• Ukupno		$36.9 miliona [1] (192.)
• po stanovniku		$2.500 [1]
Valuta		australijski dolar
Vremenska zona		UTC +12
Topografija
• Najviša tačka		- 61 m
Pozivni broj		+674
Internetska domena		.nr

Republika Nauru [næˈuː.ɹuː] je ostrvska država u Tihom okeanu nedaleko od ekvatora. Ova zemlja je najmanja izvanevropska država i najmanja svjetska republika, te jedina država na svijetu bez glavnog grada. Najbliže okolne države su Savezne Države Mikronezije na zapadu, Maršalova Ostrva na sjeveru, Kiribati na istoku i Solomonska ostrva na jugu.

Nakon hiljada godina vladavine naroda mikronezijskog i polinezijskog porijekla, ostrvo je kolonizirala Njemačka pred kraj 19. stoljeća, da bi poslije Prvog svjetskog rata potpao pod upravu Australije, Novog Zelanda i Ujedinjenog Kraljevstva. Nakon japanske okupacije tokom Drugog svjetskog rata, ponovno je uspostavljena uprava ovih triju zemalja. Nauru je nezavisnost stekao 1968. godine.

Kao ostrvo bogat fosfatima, glavna privredna aktivnost od 1907. godine bila je vađenje i izvoz ovog dobra^[2]. Iscrpljivanjem ovih rezervi, okoliš ostrva ostao je teško narušen, a bogatstvo države ubrzano se počelo smanjivati. Kako bi održala visoki standard života, vlada Naurua je kratko u 1990-ima od države stvorila porezni raj i središte za pranje novca. Od 2001. privreda se održava uz pomoć australijske vlade, koja od Naurua zauzvrat traži čuvanje tražitelja azila koji pokušavaju ući u Australiju.

Porijeklo riječi "Nauru" nije poznato. Nauruanci su prije, kao i danas, zvali svoje ostrvo "Naoero". Nijemac Paul Hambruch, koji je boravio na ostrvu u maju 1909. i od septembra do novembra 1910, smatrao je da je riječ "Naoero" nastala kao spoj riječi "a-nuau-a-a-ororo" (moderno: "A nuaw ea arourõ"), što bi značilo "Ja idem na plažu". Elzašanin Alois Kayser, koji je na Nauruu proveo 30 godina i koji je intenzivno učio nauruanski, odbio je Hambruchovo objašnjenje koje je smatrao manjkavim.

Ostrvo je kroz historiju imao mnoga imena: engleski kolonijalisti su ga prije 1888. zvali Pleasant Island ili Shank Island, dok su ga njemački kolonijalni vladari nazivali Nawodo ili Onawero.

Riječ "Nauru" nastala je kasnije od riječi "Naoero", kako bi govornici engleskog jezika ispravno izgovarali ime ostrva.

Prvi naseljenici Naurua bili su Mikronežani i Polinežani prije više od 3.000 godina^[3]. Tradicionalno je na ostrvu postojalo 12 klanova ili plemena, koja danas predstavlja dvanaestokraka zvijezda na zastavi države. To su plemena Deiboe, Eamwidamit, Eamwidara, Eamwit, Eamgum, Eano, Emeo, Eoraru, Irutsi (nestali), Iruwa, Iwi (nestali) i Ranibok. Nauruanci su svoje porijeklo pratili po ženskoj liniji.

Britanski kapetan i lovac na kitove John Fearn bio je prvi Evropljanin koji je posjetio ostrvo 1798. godine, te ga je nazvao Pleasant Island. Od sredine 1830-ih Nauruanci su imali kontakte s evropskim kitolovcima i trgovcima koji su na ostrvu obnavljali svoje zalihe. Ostrvljani su trgovali hranom za palmino vino i oružje, koje je kasnije korišteno u desetogodišnjem ratu koji je počeo 1878, a kojim je stanovništvo ostrva smanjeno s 1.400 na 900 osoba. Ostrvo je anektirala Njemačka 1888. te ga priključila njemačkom protektoratu Maršalovih ostrva. Dolazak Nijemaca okončao je rat, a kraljevi su počeli vladati ostrvoom, od kojih je najpoznatiji Auweyida. Kršćanski misionari s otočja Gilbert došli su na ostrvo također 1888.^[4]

Fosfate je 1900. godine na ostrvu otkrio Albert Ellis, a, u dogovoru sa Njemačkom, Pacific Phosphate Company počela je koristiti nalazišta 1906. Prva izvezena pošiljka bila je 1907^[5]. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, ostrvo su zauzele australijske snage 1914. godine. Nakon rata je Liga naroda mandat nad teritorijem dala Ujedinjenom Kraljevstvu, koje je dogovorilo dijeljenje te dužnosti s Australijom i Novim Zelandom 1923. godine^[6]. Vlade ovih država potpisale su sporazum (Nauru Island Agreement) 1919, čime je osnovana Britanska komisija za fosfate (British Phosphate Commission), koja je preuzela prava za vađenje fosfata.

Japanske snage zauzele su ostrvo 26. 8. 1942.^[7]. Zračna pista koju su sagradili Japanci na ostrvu bombardirana je u martu 1943, kako bi se spriječila opskrba ostrva. Japanci su deportirali 1.200 Nauruanaca kako bi služili kao radna snaga na otocima Chuuk, gdje ih je 463 preminulo^[8]. Ostrvo je oslobođen 13. 9. 1945. godine, kada su se dolaskom australijskog ratnog broda HMAS Diamantina japanske snage predale. Deportirani Nauruanci vraćeni su s ostrva Chuuk u januaru 1946. brodom Trienza^[9]. Godine 1947. UN je upravljanje ostrvoom ponovno dodijelio Australiji, Ujedinjenom Kraljevstvu i Novom Zelandu. Nauru je počeo sa samostalnim upravljanjem u januaru 1966, a potpuno nezavisna država postao je 1968, pod vodstvom predsjednika Hammera DeRoburta. Godine 1967. Nauruanci su od BPC-a otkupili prava na korištenje te je u junu 1970. osnovano lokalno društvo za vađenje fosfata pod nazivom Nauru Phosphate Corporation. Ovo nacionalizirano društvo omogućilo je Nauruu jedan od najvećih standarda života u Pacifiku, pa je ova zemlja u to vrijeme bila druga najbogatija zemlja svijeta (per capita).

1989. država je podnijela tužbu protiv Australije na Međunarodnom sudu pravde zbog spornih poteza na Nauruu za vrijeme australijskog upravljanja. Ovo se posebno odnosilo na nespriječenu ekološku štetu koja je nastala zbog vađenja fosfata^[10]. Ovaj spor riješen je izvansudskom nagodbom koja je uključivala obnavljanje eksploatiranih područja na Nauruu. Smanjivanjem rezervi fosfata dogodio se i privredni pad, što je dovelo do političke nestabilnosti koja traje od sredine 1980-ih. Samo u razdoblju od 1989. do 2003. vlast se promijenila 17 puta^[11]. Posljednjih godina u vodstvu zemlje izmjenjivali su se René Harris i Bernard Dowiyogo, da bi nakon Dowiyogove smrti u martu 2003. Ludwig Scotty bio izabran kao predsjednik. Scotty je puni mandat dobio u oktobru 2004. Od 2007. predsjedničku dužnost obavlja Marcus Stephen.

Zadnjih godina važan dio državnih prihoda čini australijska pomoć. Za ovu pomoć Nauru upravlja centrom za azilante, u koji se upućuju većinom izbjeglice. Jedna od takvih skupina tražitelja azila, koju su činile 433 osobe iz raznih zemalja, spašena je u moru i upućena u Nauru Detention Centre 2001. godine. Australijska vlada i dalje šalje ovakve grupe na Nauru.

Ostrvo se nalazi u zapadnom Tihom okeanu na 0° 32’ južne geografske širine i 166° 55’ istočne geografske dužine. Najbliži ostrvo je Banaba, koji se nalazi 290 km istočno i koji je, također, bogat fosfatima (treće značajno ostrvo u Tihom okeanu koje je bogato ovim resursom je Makatea u ostrvima Tuamotu u Francuskoj Polineziji). Nauru ima isključivi ekonomski pojas površine od 308.480 km² (zajedno s teritorijalnim vodama od 570 km²), koji graniči sa pojasom Kiribatija na istoku (290 km do ostrva Banaba) i s Maršalovim Ostrvima na sjeveru (600 km do atola Ebon). U relativnom susjedstvu nalaze se Savezne Države Mikronezije (Kosrae) na sjeverozapadu, Solomonski Otoci na jugozapadu, Papua Nova Gvineja (otočje Bismarck) na zapadu i Tuvalu na jugoistoku.

Nauru je atol koji se nalazi na vrhu podvodnog ugašenog vulkana. Korali sežu do 2.000 metara duboko u more, a nalaze se maksimalno 60 metara iznad mora. Ova najviša tačka ostrva nalazi se u istočnom Aiwu, a poznata je pod nazivom Command Ridge. U usporedbi s ostalim atolima Nauru ima vrlo malu lagunu. Već 1 km od obale dubina mora prelazi 1.000 metara. U unutrašnjosti ostrva nalaze se fosfati, koji su nastali od izmeta morskih ptica. Oko 2 km² ostrva je šumovito.

Zbog blizine ekvatora (42 km sjeverno), temperature su prilično ujednačene tokom cijele godine, s mjesečnim prosjekom od 27.5 °C. Tokom dana temperature su između 26 i 35 °C, te između 25 i 28 °C noću. Godišnje padavine poprilično variraju, te ovise o fenomenu El Niño. Godišnji prosjek padavina je 1.900 mm.

Globalno zagrijavanje direktno utiče na Nauru, jer drastični rast nivoa mora prijeti nestajanju ostrva. Zbog ovog problema vlada je više puta tražila akciju od UN-a i sastanke sa SAD-om i drugim industrijskim zemljama.

Na Nauruu ne postoje velike životinje; osim kukaca, ovdje prebivaju samo morske ptice, kao, npr., Fregata minor. Na ostrvu postoji samo jedna vrsta pjevica, a to je nauruanska crnoglavka (Acrocephalus rehsei), što je ovdje endemska vrsta. Na ostrvu je moguće često vidjeti i mačke, pse i svinje, koji su dovezeni iz inozemstva.

Od biljnog svijeta na ostrvu se mogu naći kokosove palme, pandanusi, smokve, hibiskusi i sl. Mnogo biljnog svijeta nestalo je zbog degradacije okoline koju je uzrokovalo rudarenje.

Što se tiče morske okolišne (pogotovo koralnog pojasa koji okružuje ostrvo), on je poprilično ugrožen, također zbog eksploatacije fosfata i urbanizacije. Ovdje su prije u velikom broju živjeli mekušci i rakovi.

Po političkom uređenju Nauru je parlamentarna demokratska republika.

Politički sistem sastoji se od sljedećih elemenata:

• Kabinet (Cabinet, predsjednik i ministri; najviši dužnosnici izvršne vlasti)
  • predsjednik države na dužnosti: Marcus Stephen
• Državni sekretar (Chief Secretary)
  • državni sekretar na dužnosti: Camilla Solomon
• Parlament (Parliament, the House; najviši dužnosnici zakonodavne vlasti)
• Predsjednik parlamenta i zamjenici (Speaker/Deputy Speaker)
  • predsjednik parlamenta na dužnosti: Valdon Dowiyogo
• Parlamentarni sekretar (Clerk)
  • Parlamentarni sekretar na dužnosti: Helen Bogdan (Australija)
• Predsjednik Vrhovnog suda (Chief Justice; najviši dužnosnik sudske vlasti)
  • predsjednik Vrhovnog suda na dužnosti: Barry Connell
• ostale sudije (Court Judges)
• Vrhovni sud (Supreme Court)

U nauruanskom parlamentu, poznatim pod imenom House, nalazi se 18 zastupnika, koji se obično biraju svake 3 godine. Zastupnici između sebe biraju predsjednika države, koji se obično imenuje nakon nacionalnih parlamentarnih izbora, te je to obično zastupnik iz zastupničke skupine koja ima relativnu većinu u parlamentu. Predsjednik tada imenuje članove kabineta, koji se sastoji od 5 ili 6 ministara. Predsjednik je ujedno i poglavar države i šef vlade.

U državi postoji manji višestranački sistem. Dvije službene stranke, suprotne političke orijentacije, jesu Naoero Amo i Democratic Party of Nauru. Također, postoji još jedna neslužbena politička stranka imena Centre Party. Obje stranke formirane su kako bi se ojačala uloga parlamenta. Danas je Naoero Amo najvažnija politička stranka, dok DPN i CP imaju malu političku moć.

• Naoero Amo (Nauru First Party); kršćansko-liberalna (službena)
• Demokratska stranka Naurua (Democratic Party; službena; bivša neslužbena Nauru Party)
• Stranka centra (Centre Party); kršćansko-konzervativna (neslužbena)

Nauruanski pravni sistem temelji se na engleskom sistemu (Common Law) i na odlukama nauruanskog parlamenta. Predsjednika Vrhovnog suda imenuje predsjednik države. Žalbe na odluke tog suda rješava prizivni sud (Appellate Court), koji se sastoji od dvojice sudija. Žalbe ove vrste u praksi su iznimno rijetke. Parlament nema pravo opozvati sudske odluke. Okružni sudija nalazi se na čelu okružnog suda, koji, između ostalog, bilježi rođenja, vjenčanja i smrti stanovništva.

Nauruanski izborni sistem funkcionira po principu prioriteta kojim glasači određenog izbornog okruga izabiru kandidate. Glasati može bilo koja osoba koja je starija od 20 godina i ima nauruansko državljanstvo. Izborni kandidat mora zadovoljavati navedene uvjete, te mora predati svoju kandidaturu uz potpise dvaju ili više glasača, najkasnije 14 dana prije izbora.

Izborni okruzi:

Aiwo Anabar Anetan Boe

Buada Meneng Ubenide Yaren

Nauru nema vojne odbrambene snage, već je za odbranu zemlje neslužbeno odgovorna Australija. Za unutrašnju sigurnost zemlje odgovorne su omanje policijske snage. Najveći prekršaji u državi svode se na krađe bicikala, provale u automobile i ometanje privatnih posjeda.

Republika Nauru održava bliske diplomatske odnose s Australijom, Fidžijem, Velikom Britanijom, Indijom, Japanom, Novim Zelandom, Filipinima, Južnom Korejom, Tajvanom, Tajlandom i SAD-om.(Kompletan popis)

U augustu 2003. Nauru je, zajedno s Kiribatijem, prekinuo diplomatske odnose s Francuskom, zbog francuskih nuklearnih pokusa u Pacifiku. Odnosi su ponovno uspostavljeni 2 godine kasnije, a ojačani su kratkim sastankom tadašnjeg predsjednika Ludwiga Scottyja s francuskim predsjednikom Jacquesom Chiracom u Francuskoj Polineziji 2005. godine.

21. 6. 2002. Nauru, koji je dotad službeno priznavao Tajvan, prekinuo je diplomatske odnose s Taipeiem, te uspostavio diplomatske odnose s Narodnom Republikom Kinom. Tadašnji nauruanski predsjednik René Harris potpisao je taj sporazum u Hong Kongu s kineskim zamjenikom ministra vanjskih poslova Zhouom Wenzhongom. Zbog toga je Nauru od Kine primio višemilionsku finansijsku pomoć. Ovim činom broj država koje priznaju Tajvan u to vrijeme pao je na 27.

4. 3. 2004. nauruanski ambasador pri UN-u Vinci Clodumar i islandski predstavnik Hjálmar Hannesson potpisali su sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa između Islanda i Naurua. Odnosi su uspostavljeni ponajviše radi pomoći u ribolovnoj industriji.

U martu 2005. kineski zamjenik ministra vanjskih poslova Yang Jiechi nakon sastanka s predsjednikom Scottyjem izrazio je želju za jačim diplomatskim odnosima tih dviju zemalja. Scotty je tad izjavio da podržava ujedinjenje Kine s Tajvanom. 9. 5. 2005. Scotty i tajvanski predsjednik Chen Shui-bian kratko su se sastali u Majuru, te su pet dana nakon toga nastavljeni diplomatski odnosi između Naurua i Tajvana. Scotty je opravdavao ovaj potez izjavom da je prekid odnosa s Tajvanom koji je napravio René Harris bio pogreška, te da je on uvijek bio protiv toga. Za pomoć koju Tajvan pruža Nauruu u razvoju obrazovanja, poljoprivrede, ribarstva i turizma, Nauru podupire ulazak Tajvana u neke međunarodne organizacije.

21. 1. 2006. otvoren je nauruanski konzulat u Bangkoku u Tajlandu, godinu dana nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa između ovih dviju zemalja.

Nauru je član sljedećih međunarodnih organizacija: AKP, Azijska banka za razvoj, Commonwealth, ESCAP, Organizacija međunarodne civilne avijacije, ICC, Intelsat, Interpol, Međunarodni olimpijski odbor, Međunarodna telekomunikacijska unija, IWC, Organizacija za zabranu hemijskog oružja, Forum pacifičkih ostrva, Komisija za Južni Pacifik, Sparteca, Ujedinjeni narodi, UNESCO, UPU, Svjetska zdravstvena organizacija.

Od 13.048 stanovnika ostrva, 58% su Nauruanci, 26% su s drugih pacifičkih ostrva (Kiribati, Tuvalu, Filipini), 8% su Kinezi, a 8% Evropljani^[12]. Prosječna očekivana životna dob od 62 godine (muškarci 58.8, žene 66.1) relativno je niska. Razlog za ovo je veliki broj oboljelih od dijabetesa. Godine 2003. 30.2% odraslog stanovništva bolovalo je od ove bolesti. Tako je Nauru zemlja s najvećim postotnim brojem dijabetičara. Također, stanovništvo Naurua jedno je od najpretilijih društava na svijetu i smatra se da preko 90% stanovništva ima prekomjernu tjelesnu težinu^[13].

Godišnja stopa rasta stanovništva iznosi 1.87%; 38.2% stanovništva mlađe je od 14 godina, 60% staro je između 15 i 64 godine, a 1.9% stanovnika starije je od 64 godine. Postotak mrtvorođenih iznosi 1.014%. Stopa fertiliteta je 3.61 dijete po ženi. Stopa nataliteta iznosi 2.73%, dok je stopa mortaliteta 0.72% godišnje. Postotak pismenog stanovništva je preko 99%, što je najveći postotak od svih država u Okeaniji, te jedan od najvećih na svijetu, a zasluga je velikih državnih ulaganja u obrazovanje. Na jednog liječnika u zemlji dolazi 700 stanovnika.

Na Nauruu se govore 3 jezika, od kojih je nauruanski službeni (6.000 govornika) (Bender i Rehg 1991), engleski nacionalni (710) (2000. godine), a treći je kineski pidžin engleski, za koji nije poznat broj govornika.

Danas na Nauruu većinu stanovništva čine kršćani. Najveći broj Nauruanaca su protestanti (ukupno 57%). Oko 44% stanovništva pripada nezavisnoj protestantskoj crkvi Nauru Congregational Church. Glavna crkva nalazi se u Aiwu, a postoje i kapelice u okruzima Meneng, Buada, Anabar i Nibok. Ostalih 13% protestanata su evangelisti.

Oko 24% stanovništva su katolici. U Yarenu postoji katolička crkva i jedna škola, a u Ewi postoji Kayser College, koji je nazvan po njemačkom katoličkom misionaru Aloisu Kaysersu. Oko5 % stanovništva su budisti i taoisti, a 2% su bahaisti.

Oko 7% stanovništva ostrva sljedbenici su izvorne nauruanske religije, što je svojevrsna reakcija na veliki utjecaj zapadne kulture i dominaciju kršćanstva na ostrvu. Izvorna nauruanska religija je monoteistička vjera koja uključuje vjerovanje u boginju Eijebong i u ostrvo duhova Buitani. Sljedbenici vjeruju da je nebo i more stvorio pauk imena Areop-Enap.

Nauru se sastoji od 14 okruga. Granice okruga odgovaraju prijašnjim granicama područja u kojima su do 1968. postojala sela.

Aiwo Anabar Anetan Anibare Baiti Boe Buada

Denigomodu Ewa Ijuw Meneng Nibok Uaboe Yaren

Privreda ostrva još uvijek se najvećim dijelom osniva na eksploatiranju fosfata. Nauru je imao vrlo bogata nalazišta ovog dobra. Fosfati su nastali hemijskim procesom, koji se odvijao milionima godina od guana morskih ptica, koje i danas u velikom broju posjećuju ostrvo. Oko 75% BNP-a činio je izvoz ovog dobra. Najveći dio ovih velikih prihoda dat je na raspolaganje stanovništvu Naurua. Do 2001. sve zdravstvene usluge bile su besplatne, a za javne usluge nisu se tražila nikakva davanja. Time je bila osigurana sasvim ugodna egzistencija stanovništvu ostrva. U ovom je razdoblju u prosjeku svaki Nauruanac imao dva do tri automobila i jedan motorni brod, a također su bili prilično uobičajeni izleti avionom u Australiju, većinom radi kupovine. Ovaj raskošni životni stil, koji je bio popraćen brojnim proslavama, rezultirao je činjenicom da danas više od polovine stanovništva ima problema s pretilošću i/ili dijabetesom, što je većinom uzrokovano nezdravom prehranom.

Od 2000. godine eksploatiranje fosfata je minimalizirano zbog iscrpljenosti nalazišta. U ovoj industriji ipak je zaposlena polovina radno aktivnog stanovništva ostrva. Osoblje zaposleno u ovoj industriji najvećim dijelom sačinjeno je od imigranata s Kiribatija, Tuvalua, Filipina, te iz Hong Konga, Australije i Novog Zelanda. Ovi radnici i njihove porodice čine oko 40% stanovništva ostrva.

Vlada države također je pokušala osigurati visoki životni standard i bez fosfatske industrije. Zbog toga je osnovan fond za stjecanje nekretnina i dionica u susjednim pacifičkim zemljama, kao i u SAD-u i Australiji, te je izgrađen neboder Nauru House u Melbourneu. Također, pokušano je da se od ostrva stvori tzv. porezni raj za međunarodnu trgovinu. Ipak, zbog niza loših investicija i korupcije u vladi, država je izgubila većinu svog bogatstva. Došlo je i do smanjenja plaća, jer je država u enormnim dugovima.

Trenutno vlada ostrva pokušava svoje obaveze podmiriti uz pomoć Australije, koja je do nezavisnosti Naurua bez naknade eksploatirala nalazišta fosfata. Australija Nauruu plaća i za smještaj izbjeglica, što trenutno čini gotovo kompletne prihode ove države. Nauru od svojih kreditora pokušava dobiti i reprogramiranje dugova, te od UN-a traži subvencije. Prodajom Nauru Housea u septmebru 2004. otplaćeni su dugovi General Electricu.

S bogatstvom su nestale i besplatne usluge. Zdravstvena njega više nije besplatna, a porezi su podignuti. Za budućnost se nade polažu u ribarstvo, koje danas ne igra važnu ulogu u privredi. Poljoprivreda je ograničena zbog poroznog tla i nepravilnih padavina. Kulture koje se mogu naći u obalnom području jesu kokosove palme, banane, ananas i ponešto povrća. Poljoprivredne površine sad se pokušavaju dobiti zatrpavanjem bivših nalazišta fosfata. Oko 20% stanovništva u svojim vrtovima bavi se manjom poljoprivredom.

Istraživanja tla provedena u septembru 2004. pokazala su da nalazišta fosfata još nisu u potpunosti iscrpljena, te su provedena daljnja istraživanja. U decembru 2004, nakon mnogih mjeseci prekida, opet je izvezena veća količina fosfata; brodom je u Južnu Koreju izvezeno oko 10.000 tona.

Sva električna energija na ostrvu proizvodi se u elektrani Power House u Aiwu. Ipak, strujni prekidi vrlo su česti. Pitka voda, kao i gotovo sve namirnice, uvozi se iz Australije brodovima. Budući da je pitka voda veliki problem, izgrađeno je postrojenje za desalinizaciju morske vode.

Industrijski sektor ne igra veliku ulogu u privredi. Jedini veći poslodavac je nacionalna rafinerija za fosfate. Nedavnim ukidanjem radnih mjesta nezaposlenost je porasla za 10%. Važan stub privrede čini tercijarni sektor, u kojem je zaposleno oko 35% stanovništva. Najveći poslodavci su društvo za vađenje fosfata (Nauru Phosphate Royalties Trust), nacionalni pomorski prevoznik (Nauru Pacific Line) i nacionalni zračni prevoznik (Air Nauru), koji povremeno prestaje s radom ako nije u mogućnosti finansirati gorivo ili popravke. Oba ova prevoznika velikim dijelom potpomaže država.

Cestovna mreža sastoji se od 41 kilometra cesta, od čega je 29 kilometra asfaltirano. Ova cestovna mreža većinom se nalazi oko obale ostrva. Ostatak cesta koje su neasfaltirane vode do Nauruanskog društva za fosfate, koje se nalazi u središnjem dijelu ostrva.

Jedina željeznička pruga dugačka je oko 5 km, a služila je za prijevoz rude iz zapadnog Anibarea u središnjem dijelu ostrva do prerađivačkog postrojenja u Aiwu.

Javni prijevoz odvija se autobusima koji staju kraj hotela u Aiwu i Menengu, aerodroma u Yarenu, bolnice u Denigomoduu i Nauru Collegea u Ewi. Iznajmljivanje automobila moguće je u hotelu Menen.

Međunarodni promet ostvaruje se preko međunarodne pomorske luke (Aiwo Harbour) i međunarodnog aerodroma (Nauru International Airport). Let iz Evrope (Frankfurta) do Yarena, uz stajanja, traje oko 30 sati. U decembru 2005. jedini avion Air Naurua (današnjeg imena Our Airline) zaplijenjen je u Melbourneu zbog neplaćanja dugova. Zbog toga je ova ostrvska država praktički bila izolirana sve do septembra 2006, kada je uz finansijsku pomoć Tajvana uspjela kupiti polovni Boeing 737. Ova finansijska pomoć pružena je Nauruu zbog diplomatskog priznavanja Tajvana, umjesto NR Kine^[14].

Ostrvo je moguće obići pješke u jednom danu. Turistički su popularni vojni ostaci iz rata na Pacifiku, kao bunkeri japanske vojske uz obalu. Mnogo predmeta nalaze se izloženi u Nauruanskom muzeju (Nauru Museum). U unutrašnjosti ostrva nalaze se rudnici fosfata, čime je nakon eksploatiranja uništena priroda.

Najljepšom plažom države smatra se Anibare Bay, na kojoj se nalazi hotel Menen, koji je jedan od dva hotela na ostrvu. Drugi, manji hotel jeste OD-N-Aiwo hotel. Kupanje na obali pomalo je riskantno zbog jakih morskih struja i visokih valova, te opasnih morskih životinja.

Na Nauruu nema rijeka, nego postoje umjetno izgrađeni kanali. Kanali su:

Gabab, kod Yarena (ovdje se nalazi Moqua Cave) Gadu, kod Denigomodua Gago (ili Gato) Gagori, kod Waboe Ganaba Ganabereber Ganama, kod okruga Ewa Ganara

Ganeno Ganiamwe Ganibawo, kod Boe Ganiwuro Ganokwang Gatoe Gonge, kod okruga Ewa (ili Onge) Gonokwoy

Ranija kultura Naurua temeljila se na 12 plemena ili klanova. Nije postojao zajednički vođa ovih plemena. Svako pleme imalo je svoju vlastitu historiju nastajanja. Plemena su se još dijelila i na porodice, od kojih je svaka imala vlastite znakove. Članovi plemena dijelili su se na četiri klase: Temonibe, Emo, Amenengame i Engame; neposjedničke klase bile su Itsio i Itiora. Pripadnost klasi uvijek se gledala po majci.

Već u to vrijeme naselja su se većinom nalazila uz obalu; samo manji broj naselja nalazio se uz lagunu Buada. Otočani su živjeli u skupinama od 2-3 kuće koje su činile gospodarstva; ta gospodarstva zajedno su činila sela. Sveukupno je na ostrvu postojalo 168 sela. Skup ovih sela činilo je jedno područje, a takvih je područja bilo ukupno 14; danas oni čine okruge Naurua.

Zamjena tradicionalne kulture modernom kulturom pod zapadnjačkim utjecajem vrlo je primjetna na ostrvu. Jako malo je ostalo sačuvano od starih običaja i tradicije. Tradicionalne pjesme danas praktički niko više ne zna, a zamijenila ih je većinom pop-muzika koja se čuje na radiju i televiziji. Radio Nauru pušta u eter i lokalnu narodnu muziku, ali često čak i starije stanovništvo ne može raspoznati sadržaj ovih pjesama.

I tradicionalna umjetnička i obrtnička zanimanja skoro su u potpunosti nestala. U svakodnevnom životu praktički ništa od tradicionalnog nije sačuvano. Za razliku od prijašnjih vremena, stanovništvo danas nosi uobičajenu tropsku odjeću. Od svih zanimanja, najvjerovatnije je očuvan samo tradicionalni način ribolova. Još uvijek se riba često lovi uz pomoć treniranih ptica. Ove su ptice na Nauruu pod posebnom zaštitom.

Ono malo izvorne kulture što je ostalo slično je ostalim otocima Mikronezije. Najupečatljiviji su muzika i ples, pogotovo ritmičko pjevanje i tradicionalno kolo, koji se prakticiraju na svim proslavama i praznicima na Aiue Boulevardu. Poneki obrtnici izrađuju odjeću od lišća, te predmete od kokosovog stabla.

Ceremonija pripremanja i ispijanja kahve (Piper methysticum) prije je bila tradicionalni običaj koji su mogli prakticirati samo muškarci, a danas je to dopušteno i ženama. Noćni život ostrva odvija se većinom u restoranima i kafićima. Jedino kino u državi nalazi se u Aiwu.

Nauruanski jezik može se okarakterizirati kao mješavina jezika susjednih ostrva. Nauruanski je i nacionalni jezik, a engleski se široko koristi i razumije; francuski, također, razumije veliki broj stanovništva. Školovanje je omogućeno od šeste do šesnaeste godine. Škole su Kayser College i Nauru College. Za daljnje univerzitetsko obrazovanje Nauruanci idu u inozemstvo, obično u Australiju.

Nacionalni sport je australijski nogomet, a slijede ga dizanje tegova, softbol, košarka i tenis. Ostali sportovi koji se prakticiraju u manjoj mjeri su kriket, golf, jedrenje, plivanje i nogomet. Od svih navedenih sportova vlada najviše potiče dizanje tegova, jer je to disciplina u kojoj su postignuti najveći međunarodni uspjesi. U manjoj mjeri potiče se i australijski nogomet, te golf. U East End Clubu u Menengu nalaze se bilijarski stolovi za engleski bilijar i snuker.

Među stanovništvom ostrva najvažnijim sportom smatra se australijski nogomet, kojim se, ponajviše zbog nedostatka alternative, bavi veliki broj mlađeg stanovništva. Postoji i nauruanska nogometna reprezentacija, ali ona nije primljena u članstvo u OFC-u ni FIFA-i zbog nedostatka profesionalizma i stadiona.

U Nauruu postoji nekoliko sportskih terena. Jedini stadion, Linkbelt Oval, koji se nalazi u Aiwu, ne zadovoljava međunarodne standarde. Veći i moderniji sportski stadion planirao se u Menengu, ali su radovi stali zbog nedostatka sredstava.

Najuspješniji sport je dizanje tegova. Osvajanjem zlatne medalje na Igrama Commonwealtha 1990, koju je osvojio Marcus Stephen, današnji predsjednik Naurua, pokrenuto je osnivanje Nauruanskog olimpijskog odbora. Dizačica tegova Reanna Solomon također je osvajačica više nagrada u ovoj sportskoj disciplini.

1992. Marcus Stephen bio je prvi Nauruanac na Olimpijskim igrama u Barceloni. Od 1996. Nauru je službeno predstavljan na Olimpijskim igrama. Prvi sportisti na ovim igrama, uz Stephena, također su dizači tegova: Gerard Garabwan i Quincy Detenamo.

Službeni nacionalni praznik je Dan nezavisnosti koji je 31. januara. Angam Day također se smatra nacionalnim praznikom.

Datum	Lokalni naziv	Bosanski naziv	Objašnjenje
1. januar	New Year's Day	Nova godina
31. januar	Independence Day	Dan nezavisnosti	Spomendan na nezavisnost iz 1968.
mart/april	Easter	Uskrs
17. maj	Constitution Day	Dan Ustava	Spomendan na Ustav iz 1968.
26. oktobar	Angam Day	Dan proslave	Spomendan na dostizanje 1.500 stanovnika ostrva
25. decembar/ 26. decembar	Christmas	Božić

• Our Airline

• Nauru, stalna misija pri UN-u
• Nauru na CIA World Factbooku Arhivirano 1. 5. 2020. na Wayback Machine
• Nauruanski ustav
• "Nauru", Arhivirano 25. 7. 2010. na Wayback Machine (22-minutni video), arte, Francuska, 2006.
• Deutsch-Nauruischen Gesellschaft
• CenpacNet Inc., nauruanski internet-provajder
• Air Nauru (AN)/Our Airline Arhivirano 10. 5. 2007. na Wayback Machine
• Vremenska prognoza za Yaren Arhivirano 13. 6. 2007. na Wayback Machine