Hrvati u Bosni i Hercegovini

Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o jezičkim i stilskim standardima Wikipedije. Ako niste sigurni kako bi članak trebao izgledati, pogledajte neke od dobrih članaka.

Tačnost podataka u ovom članku je osporena. Provjerite i ispravite netačnosti u članku.

Hrvati u Bosni i Hercegovini
Ukupna populacija
1991: 760.852 - 17,38% 2013: 544.780 - 15,40%[1]
Jezik
hrvatski
Vjera
katoličanstvo
Vezane etničke grupe
Bošnjaci, Srbi

Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini.^[2] Prema popisu stanovništva iz 2013. godine sa brojem od 544.780 stanovnika čine 15,4% od ukupnog broja stanovnika. Historijski dijelovi BiH sa velikim brojem hrvatskog stanovništva su Srednja Bosna, Bosanska Posavina, Zapadna Hercegovina, Tropolje, Tuzla kao i većim bosanskohercegovačkim centrima Sarajevu i Banjoj Luci. Poslije rata u BiH većina bosanskohercegovačkog hrvatskog stanovništva se nalazi u Sarajevu, zapadnoj Hercegovini,Bosanskoj Posavini i srednjoj Bosni.

Hrvati u Bosni i Hercegovini potiču od Slavena koji su doselili u Bosnu i Hercegovinu u slavenskim seobama u 7. vijeku. Ključnu ulogu u etničkoj kristalizaciji bosanskih Hrvata imala je vezanost za Katoličku crkvu i jezik koji je upotrebljavan u liturgiji i vjerskoj službi.

U sredini 16. vijeka, Osmanlije su započeli svoju invaziju na Bosnu. Godine 1451. zauzeli su provinciju Vrhbosnu i osvojili cijelu srednju Bosnu 1463. godine. Hercegovina će kasnije biti osvojena 1481. godine, dok je sjeveroistočna Bosna i dalje bila pod vlašću Hrvatske i Mađarske do 1527. godine, kada je konačno pala u ruke Osmanlijama. Od 15. do 19. vijeka odvija se islamizacija stanovništva na teritorije Bosne i Hercegovine.

Nakon dolaska Osmanlija u Bosnu i Hercegovinu, bilo je oko 35 franjevačkih samostana u Bosni i četiri u Hercegovini. Neki od ovih manastira bili bi uništeni, a neki bi se pretvorili u džamije. U deset godina od 1680. i jedini je preživio 10 franjevačkih samostana u Bosni. Katolička crkva Bosne podijelila je svoju upravu između dvije biskupije, jedna bi bila hrvatska biskupija Bosna, čiji dio Osmanlije ne bi osvojili, a drugi biskupija Bosna Srebrena .

Ambicija hrvatskih političara bila je ugraditi bosanskohercegovački kondominij u Kraljevinu Hrvatsku. Guverner Bosne i Hercegovine Benjámin Kállay svoju je podršku utemeljio na vjerskim institucijama kako bi lako upravljale. Ubrzo je austrijski car dobio podršku u ime pravoslavnih mitropolita i katoličkih klerika za izbor muslimanske hijerarhije. Prvi katolički nadbiskup bio je Josip Stadler. Oba apostolska vikarijata, bosanski i hercegovački ukinute su i na njenom mjestu osnovane su tri biskupije: Vrhbosanska biskupija sa sjedištem u Sarajevu, Banjalučka biskupija sa sjedištem u Banjoj Luci i Mostarsko-duvanjska biskupija sa sjedištem u Mostaru.

U vrijeme gore opisanih događaja, Bosna i Hercegovina se suočila s nizom velikih procesa modernizacije. Između 180.000 i 200.000 ljudi živjelo je u Bosni i Hercegovini, uglavnom su to bili Hrvati, Srbi, Muslimani, a u manjem postotku Slovenci, Česi, Madžari i drugi. Najznačajnija činjenica u ovom razdoblju bilo bi profiliranje autohtone hrvatske zajednice unutar Bosne i Hercegovine i njezin ulazak u evropski politički život moderne nacije. Krajem 19. vijeka bosanski su Hrvati osnovali nekoliko novina, muzičkih događaja i kulturnih društava, a početkom 20. vijeka nova elita Bosniocroata (inteligencija) igrala je veću ulogu u političkom životu samih Hrvata. Društvo za podršku srednjoškolskim i sveučilišnim studentima u Bosni i Hercegovini bilo je osnovano 1902. Godine, a 1907. Pripojilo se Hrvatskom društvu za obrazovanje djece i mladih za odgoj i obrazovanje, također osnovanom 1902. hrvatsko kulturno društvo Progreso ( "Napredak" ). Studenti koje je Napredak podržao nisu bili isključivo Hrvati iz BiH, već su pod njihovom potporom bili i Hrvati iz drugih regija.

Benjámin Kállay je pokušao ujediniti sve Bosance muslimanske i kršćanske vjere u jedan narod, ali sve bi mu propalo kad bi započeli osnivanje vlastitih političkih stranaka i pokreta. Nakon pridruživanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskom Carstvu 1908. godine, Hrvatski narodni savez (HNZ) postao bi politička stranka, a njegova ideologija bila bi vrlo slična ideologiji pokreta srpsko-hrvatske koalicije . Godine 1909. Stadler se usprotivio toj ideologiji i osnovao vlastitu političku stranku, Hrvatski katolički pokret (HKU) , oblik protivljenja sekularnom HNZ-u. HKU je isticao isključivo klerikalne i vjerske ideale. Međutim, bosanski Hrvati uglavnom su podržavali nacionalističku i svjetovnu politiku HNZ-a. HNZ i muslimanska organizacija formirao koaliciju koja je vladala u zemlji između 1911. i raspuštanje bosanskom parlamentu u 1914.

Za vrijeme druge Jugoslavije, po popisima 1953-1991. Hrvati su od 23% stanovništva pali na 17,3% iako se njihov sveukupan broj povećao. Prema popisu stanovništva iz 1953. godine, Hrvati su činili većinu u većini kotareva koji su nalazili na teritorijama koji su 1939. godine ušli u Banovinu Hrvatsku. Tada je njihov broj iznosio 654.229, odnosno 23% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1961. godine, Hrvati su činili 21,7% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 711.660. Kotari su podijeljeni na manje općine. Prema popisu stanovništva iz 1971. godine, Hrvati su činili 20,6% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 772.491. Prema popisu stanovništva iz 1981. godine, Hrvati su činili 18,6% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 767.247. U odnosu na popis stanovništva iz 1971, procenat Hrvata se prvi put smanjio ispod 20%, a nakon 1981. godine se i dalje nastavio smanjivati.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Hrvati su činili 17,3% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine, a njihov broj je iznosio 755.895. Prema zadnjem popisu iz 2013. godine čine 15,4% od ukupnog stanovništva, a to je 544.780 stanovnika.

Federacija Bosne i Hercegovine

• Unsko-sanski kanton – 5.073 (2013)
• Posavski kanton – 33.600 (2013)
• Tuzlanski kanton – 23.592 (2013)
• Zeničko-dobojski kanton – 43.819 (2013)
• Bosansko-podrinjski kanton Goražde – 24 (2013)
• Srednjobosanski kanton – 97.629 (2013)
• Hercegovačko-neretvanski kanton – 118.297 (2013)
• Zapadnohercegovački kanton – 93.725 (2013)
• Kanton Sarajevo – 17.520 (2013)
• Kanton 10 – 64.604 (2013)

Republika Srpska

• Banjalučka regija – 5.654 (2009)
• Dobojska regija – 3.861 (2009)
• Prijedorska regija – 1.377 (2009)
• Trebinjska regija – 305 (2009)
• Bijeljinska regija – 241 (2009)
• Istočnosarajevska regija – 15 (2009)

Brčko Distrikt

• Brčko Distrikt – 17.252 (2013)

• Bosanska Posavina (Orašje, Domaljevac-Šamac, Odžak, Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Derventa, Modriča, Brčko, Pelagićevo, Vukosavlje, Donji Žabar) - 64.467
• Srednja Bosna (Bugojno, Busovača, Dobretići, Donji Vakuf, Fojnica, Gornji Vakuf-Uskoplje, Jajce, Kiseljak, Kreševo, Novi Travnik, Travnik, Vitez) - 97.629
• Hercegovina (Čapljina, Čitluk, Jablanica, Konjic, Mostar, Neum, Prozor-Rama, Ravno, Stolac, Grude, Ljubuški, Posušje, Široki Brijeg,Kupres, Livno, Tomislavgrad) - 274.775
• Bosanska krajina (Bihać, Cazin, Velika Kladuša, Bužim, Sanski Most, Prijedor, Bosanska Gradiška, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Bosanska Krupa, Ključ, Bosanski Petrovac, Kotor-Varoš, Šipovo, Mrkonjić Grad, Drvar, Bosansko Grahovo, Skender Vakuf, Laktaši i Čelinac, Banja Luka) - 16.066

Općine u BIH s većom hrvatskom populacijom: Mostar, Široki Brijeg, Ljubuški, Livno, Čitluk, Tomislavgrad, Čapljina, Orašje, Posušje, Žepče, Grude, Vitez, Kiseljak, Novi Travnik, Prozor-Rama, Jajce, Odžak, Stolac, Busovača, Neum, Domaljevac-Šamac, Usora, Kreševo, Kupres, Dobretići i Ravno.

Općine u kojima Hrvati čine trećinu stanovništva su: Travnik, Uskoplje, Vareš, Fojnica i Glamoč. Općine u kojima Hrvati čine oko 15 % stanovništva su: Tuzla, Brčko, Bugojno, Kakanj, Drvar i Grahovo.

Po popisu 2013.u BiH ima 544.780 Hrvata, koji čine 15,4% stanovništva

Hrvatska književnost u Bosni i Hercegovini je definicija dana skupu novela, kratkih priča, pjesama i ostalih raznih književnih djela koja su ispisana na hrvatskome jeziku i pripadaju u cijelosti hrvatskoj kulturi u Bosni i Hercegovini, bosanskohercegovačkim Hrvatima i hrvatskome jeziku. Najpoznatiji književnici iz Bosne i Hercegovine, koji su pisali na hrvatskom jeziku su: Ivo Andrić,^[3] Miljenko Jergović,^[4] Ivan Lovrenović,^[5] Toma Babić,^[6] Matija Divković,^[7] Lucijan Kordić,^[8] Veselko Koroman,^[9] Mirko Kovač,^[10] Ivo Kozarčanin,^[11] Jakša Kušan,^[12] Tomislav Ladan,^[13] Filip Lastrić,^[14] Vitomir Lukić, ^[15] Grgo Martić,^[16] Matija Mažuranić^[17], Zvonimir Remeta,^[18] Novak Simić,^[19] Antun Branko Šimić,^[20] Lovro Šitović,^[21] Nikola Šop,^[22] Anđelko Vuletić.^[23]

Tradicionalna narodna muzika Hrvata u Bosni i Hercegovini je uglavnom povezana sa sljedećim: gangom, klapskim pjevanjem, guslama, tamburicom i šargijom. Navedeni muzički oblici pjevanja i instrumenti su jedan od stožernih čimbenika hrvatske kulture i nacionalnog bića. Ganga, klapsko pjevanje i gusle su rasprostranjene u zapadnoj Hercegovini, ali se također u određenoj varijanti može naći i u zaleđu sjeverne Dalmacije, istočne Hercegovine i Bosne. Tambura je najrasprostranjenija u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Šargija je rasprostranjena u sjevernoj Bosni, prije svega u Bosanskoj Posavini te u žepačkom, šeherskom i komušanskom kraju pa sve do Olova i Vareša. Najznačajniji predstavnici zabavne glazbe kod Hrvata u Bosni i Hercegovini su: Đorđe Novković, Željko Bebek i Jura Stublić a među novim zvijezdama ističu se: Mate Bulić, Ivan Mikulić, Nikša Bratoš, Mija Martina Barbarić, Ivana Marić, grupa Feminem i drugi.^[24]

Ognjišta najranije pismenosti bili su katolički samostani, među kojima su se posebno isticali Kreševo, Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Tolisa, a kasnije i samostani u Hercegovini (Humac i Široki Brijeg). Za hrvatsko osnovno školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, najviše zasluge pripadaju Ivanu Franji Jukiću i Grgi Martiću, koji su škole osnivali, pomagali i u njima predavali.^[25]

U seoskoj tradiciji mnogi stari sportovi su već pomalo i zaboravljeni, ali danas ponovno ožive na pojedinim društvenim događanjima u područjima koja naseljavaju bosanskohercegovački Hrvati. Najpoznatiji hrvatski nogometaši iz BiH su: Ivica Osim, Josip Katalinski, Mario Stanić, Miroslav Blažević, Miroslav Brozović, Davor Jozić, Franjo Vladić, Blaž Slišković, Vedran Ćorluka, Mladen Petrić, Nikica Jelavić, Danijel Pranjić, Ivan Rakitić i Dejan Lovren.

Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini predstavljaju dio kulturne baštine hrvatskog naroda u toj zemlji, s neobično širokim rasponom različitih nošnji. Narodne nošnje i folklor su neodvojivo povezani s načinom života te reflektiraju društvene i kulturne posebnosti pojedinih zemljopisnih područja i podneblja gdje žive Hrvati.

Izraz su likovnog shvaćanja i odražavaju razne povijesne utjecaje. Hrvatske narodne nošnje vrlo su raznolike i bogato izrađene. Do polovice XIX. stoljeća nosilo ih je uglavnom stanovništvo u seoskim sredinama. Po načinu odijevanja prepoznavalo se odakle osoba dolazi. Hrvatske narodne nošnje u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na dinarske (koje uključuju i hercegovačke), srednjobosanske i posavske.

• 
  Hrvati na svetoj misi (1901)
• 
  Hrvat iz Srednje Bosne (1901)
• 
  Sicanje Hrvata u BIH
• 
  Antun branko Šimić, hrvatski pjesnik iz BIH
• 
  Ivan Franjo Jukić, kojeg Hrvati smatraju svojim preporodiocem, mada se izjašnjavao Bošnjakom
• 
  Vladimir Prelog, hrvatski naučnik porijeklom iz BiH
• 
  Crkva u Međugorju
• 
  Katedrala Srca Isusova, Sarajevo
• 
  Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci
• 
  Samostan u Tolisi
• 
  Samostan u Kreševu
• 
  Franjevački samostan Fojnica

Portal Bosna i Hercegovina