Historija sistematike biljaka

Sistematika biljaka uspostavlja biološku klasifikaciju cjelokupnog biljnog carstva, prema Međunarodnom kodeksu nomenklature algi, gljiva i biljaka, a u okviru odgovarajučih taksonomskih rangova.

Ranije su u veliku skupinu biljaka svrstavane i gljive i nži organizmi sa hlorofilom, a odnedavno se i alge izdvojene u posebnu grupu biljaka.

U Bosni i Hercegovini je, na većini univerziteta, za ovu nauku o sistematizaciju u upotrebi naziv biosistematika, sa ciljem da se jasno odvoji od sistematika u širem smislu, posebno u geologiji mineralogiji i srodnim prirodnim naukama. Ova sistematika obuhvata klasifikaciju svih biljaka do razine razreda i infraspecijskih kategorija, sve do sorte i kultivara.

Peripatetski filozof Teofrast (372–287. P.n.e.), kao i njegov student Aristotel u drevnoj Grčkoj, napisao je Historia Plantarum , najraniji preživjeli traktat o biljkama, u kojem je naveden naziv preko 500 biljnih vrsta. Nije artikulirao formalnu shemu razvrstavanja, već se oslanjao na zajedničke grupe narodne taksonomije u kombinaciji s oblikom habitusa: drvo, grm, niže grmlje ili biljka.^[1]

"De Materia Medica" od Dioskorida bio je važan rani skup biljnih opisa (preko 500), koji je biljke klasificirao uglavnom prema ljekovitim učincima; bio je u upotrebi od svog objavljivanja u 1. vijeku do 16. stoljeća, što ga je činilo glavnom knjigom o biljkama u čitavom srednjem vijeku.^[2][3]

Značajni doprinosi klasifikaciji biljaka stigli su iz de Jussieu-aq (inspiriran radom Adansona) 1789. i početkom devetnaestog stoljeća započeo je rad de Candolle, a vrhunac je bio tzv. Prodromus.

Veliki utjecaj na sistematiku biljaka imala je teorija evolucije (Charles Darwin) objavljena u Porijeklu vrsta 1859.), rezultirajući tme da se biljke grupiraju po filogenetskim] odnosima. Tome je dodato i zanimanje za biljnu anatomiju uz pomoć svjetlosnog mikroskopa i razvoj hemije, što omogućava analizu sekundarnih metabolita.

Sada se stroga upotreba epiteta u botanici, iako je regulirana međunarodnim kodeksima, smatra nepraktičnom i zastarjelom. Sam pojam vrsta, temeljne klasifikacijske jedinice, često je pitanje subjektivne intuicije i stoga se ne može dobro definirati. Kao rezultat, procjena ukupnog broja postojećih "vrsta" (u rasponu od 2 do 100 miliona) postaje stvar preferencije.

Iako su se naučnici već neko vrijeme složili da funkcionalni i objektivni klasifikacijski sistem mora odražavati stvarne evolucijske procese i genetičke veze, tehnološka sredstva za stvaranje takvog sistema nisu postojala donedavno. U 1990-ima tehnologija DNK postigla je ogroman napredak, što je rezultiralo neviđenim nakupljanjem podataka o DNK sekvencama iz različitih gena prisutnih u biljnih ćelijama. U 1998. revolucionarnu klasifikaciju angiospermi (APG sistem) konsolidirala je molekularna filogenetika (i posebno kladistika ili filogenetska sistematika) kao najbolja dostupna metoda. Po prvi put povezanost se može mjeriti realno, odnosno sličnost molekula koje sadrže genetički kod.

Zelene alge (Chlorophyta)

• Chlorophyceae
• Trebouxiophyceae
• Ulvophyceae
• različite polifiletičke linije ljuskastih flagelata (ranije Prasinophyceae)

Zelene alge u širem smislu i kopnene biljke (Streptophyta)

• Zygnematophyceae
• Charophyceae
• Mesostigma viride (jedini flagelat unutar Streptophyta)
• Chlorokybus sp.
• Klebsormidium sp.
• Chaetosphaeridium sp.
• Coleochaete sp.
• Kopnene biljke (Embryophyta)
  • Mahovine (Bryophyta)
    • Marchantiopsida
    • Manniopsida
    • Bryopsida
    • Anthocerotopsida
  • Tracheobionta
    • Pteridophyta
      • Psilophyta
      • Lycopsida
      • Equisetopsida
      • Filicopsida) vidi posebno Sistematika paprati
    • Spermatophyta
      • Coniferophyta
      • Cycadophyta
      • Ginkgophyta
      • Gnetophyta
      • Angiospermae vidi posebno Sistematika golosjemenjača

Cyanidiophyta

• Cyanidiophyceae

Rhodophyta

• Rhodellophytina
  • Rhodellophyceae
  • Compsopogonophyceae
• Eurhodophytina
  • Bangiophyceae
  • Florideophyceae
    • Hildenbrandiophycidae
    • Nemaliophycidae
    • Ahnfeltiophycidae
    • Rhodymeniophycidae

(Saunders i Hommersand, 2004.)

• Biljka
• Botanika

• [1] Arhivirano 2. 11. 2008. na Wayback Machine
• TOLWeb, Tree of Life Arhivirano 11. 7. 2017. na Wayback Machine
• floraweb

• Theophrastus. Historia Plantarum. Nepoznati parametar |titlelink= zanemaren (prijedlog zamjene: |title-link=) (pomoć); CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Dioscorides, Plinius. De Materia Medica. Nepoznati parametar |titlelink= zanemaren (prijedlog zamjene: |title-link=) (pomoć); CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Cesalpino, Andrea (1583). De plantis libri XVI. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Ray, John (1686). Historia Plantarum. Nepoznati parametar |titlelink= zanemaren (prijedlog zamjene: |title-link=) (pomoć); CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Linnaeus, Carl (1753). Species Plantarum. Nepoznati parametar |titlelink= zanemaren (prijedlog zamjene: |title-link=) (pomoć); CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Adanson, Michel (1763). Familles des plantes. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• de Jussieu; Antoine Laurent (1789). Genera Plantarum, secundum ordines naturales disposita juxta methodum in Horto Regio Parisiensi exaratam. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• de Candolle; A. P.; et al. (1824–1873). Prodromus systemati naturalis regni vegetabilis sive enumeratio contracta ordinum, generum specierumque plantarum huc usque cognitarum, juxta methodi naturalis normas digesta. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
• Lindley, John (1846). The Vegetable Kingdom. (In English, with list of systems since 1703 (John Ray) until 1845)

1. ^ Concise Encyclopedia Of Science And Technology, McGraw-Hill
2. ^ Mayr, Ernst (1982). The Growth of Biological Thought: Diversity, Evolution, and Inheritance. Cambridge, Massachusetts: The Belknap Press of Harvard University Press.
3. ^ Sutton, David; Robert Huxley (editor) (2007). "Pedanios Dioscorides: Recording the Medicinal Uses of Plants". The Great Naturalists. London: Thames & Hudson, with the Natural History Museum. str. 32–37. ISBN 978-0-500-25139-3.CS1 održavanje: više imena: authors list (link) CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)