Futurologija

Futurologija u društvenim naukama, je studija sadašnjih trendova radi predviđanja budućeg razvoja. Spekulativni i opisni aspekti futurologije se nalaze u utopističkoj književnosti i naučnoj fantastici, metodologiji oblasti sa korijenom u tehnološkim prognozama, koje su razvijene pred kraj Drugog svjetskog rata, od kojih je djelo američkog inženjera mađarskog porijekla Teodora fon Karmana pod naslovom Prema novim horizontima (1947), istaknut primjer.^[1]

Futurologija ili studija budućnosti se definiše kao predviđanje budućih događaja na osnovu postojećih uslova. Na taj način futurologija nam govori kako današnje promjene (ili njihov izostanak) postaju sutrašnja realnost. Teme i metode uključuju moguće, vjerovatne ili poželjne varijacije ili alternativne transofrmacije socijalnih ili „prirodnih“ fenomena (nezavisnih od ljudskog uticaja). Često je futurologija povezana sa scenarijima budućnosti. Cilj je da se predstavi kako sadašnji uslovi podliježu promjeni u okvirima disciplina kao što su ekonomija, sociologija, historija, inženjerstvo, matematika, psihologija, fizika, biologija, teologija. Futurologija se često povezuje sa strateškim projekcijama budućeg razvoja, kakve daje recimo CIA. Osim toga, mnogi poznati mislioci su se angažovali u ovoj oblasti – Samuel Huntigton, Francis Fukuyama, Zbignjev Bžežinski. Njihove predikcije su bile različite – od „kraja historije“, do „rata civilizacija“. Dvije stvari razlikuju studije budućnosti od istraživanja kakva se inače sprovode u navedenim disciplinama:

1. istražuju se ne samo vjerovatne, već i moguće ili preferirane budućnosti

2. obično se daje kompletan, „holistički“, pogled na stvarnost baziran na navedenim disciplinama.

Važni osnovni radovi iz futurologije uključuju Future Shock (1970) Alvin Toffler-a, The Coming of Post-Industrial Society (1973) Daniel Bell-a, The Fate of the Earth (1982) Jonathan Schell-a, i The Green Machines (1986) Nigel Calder-a.

• Predviđanje Stivena Latulipa