Englesko pravo

Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti izbrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Sistem Engleskog prava sastoji se od tri podsistema:

• Common law - opće pravo
• Equity law - pravo pravičnosti
• Statute law – zakonodavstvo

Pravni sistem Velike Britanije i djelatnost sprovođenja zakona u njegovim okvirima zasniva se na ustavnoj strukturi zemlje. Svaki pravni sistem funkcioniše samo u onim granicama u kojima  su obezbjeđene ustavne garancije za poštovanje prava i legitimnih interesa pojedinca, društva i države. Engleski pravni sistem nije izuzetak. Njegova političko-pravna osnova je zasnovana na ustavnim temeljima zemlje i Evropske unije.

Posebnost ustavnog ustrojstva Velike Britanije je nepostojanje ustava kao zasebnog akta, usvojenog na poseban način –  izražavanjem volje naroda, slično kao što su ustavi Sjedinjenih Država ili Ruske Federacije usvojeni, ili ustavni normativni pravni akt koji je narodu dodjelio monarh, koji ima najvišu pravnu snagu u zemlji. Ustav je suštinski element pravnog sistema. Izvori ustavnih normi u engleskom pravnom sistemu su pravni običaji zemlje, kao i istorijski akti zakonodavne vlasti. To uključuje, posebno: Magna Carta Libertatum, koju je potpisao kralj Jovan Bezemljaš 1215. godine, Zakon o ličnoj nepovredivosti - Habeas Corpus Act iz 1679. godine, Bill of Rights ) 1689., Zakon o poravnanju iz 1701. godine, zakone o parlamentu ( 1911. i 1949.), kao i osnovne ustavnopravne odredbe sadržane u običajnom pravu i ustavnim običajima.

običajnog prava odigrale su odlučujuću ulogu u tome što englesko pravo ne poznaje podjelu na javno i privatno, isključivale su prijem pojmova, kategorija rimskog prava. Engleska nacionalna jurisprudencija razvila je mnoge kategorije običajnog prava koje nisu poznate zemljama kontinentalne Evrope. Na razvoj pravnog sistema u Engleskoj u velikoj mjeri je uticalo formiranje i djelovanje prava pravde, u kome su veliku ulogu igrale (preko lorda kancelara) žalbe podanika koji su tražili pravičnu sudsku odluku kralja  koji je predstavljao izvor pravde i milosti. Principi koje je primjenio lord kancelar bili su pozajmljeni iz kanonskog  i rimskog prava, što je pomoglo da se prevaziđu mnoga zastarela običajna prava i da se donosu pravedne odluke.

Početkom 17. vijeka postignut je kompromis između sudova običajnog prava i suda lorda kancelara. Englesko pravo kombinuje pravila običajnog prava i pravila pravičnosti, čineći dopune ili amandmane na pravila običajnog prava. U tom smislu možemo govoriti o dualističkoj strukturi engleskog prava. Trenutno engleski sudovi tumače pravo pravde kao sastavni dio engleskog prava. U 20. vijeku se povećala uloga zakona i propisa u engleskom pravu; potrebe ekonomskog razvoja kao i trgovine utiču na približavanje engleskog i kontinentalnog prava.

Izvor engleskog prava je jurisprudencija. Sudovi ne samo da primenjuju, već i stvaraju pravne norme. To se, prije svega, odnosi na djelatnosti Viših sudova, trenutno Vrhovnog suda, koji obuhvata Viši sud, Krunski sud i Apelacioni sud. Viši sudovi u Engleskoj imaju veliki autoritet. Sudski presjedan se, po pravilu, stvara samo odlukama viših sudova. Odluke drugih sudova mogu poslužiti kao primjerer, ali ne služe kao obavezujući presjedan. Važan izvor engleskog prava je i akt parlamenta i razni podzakonski akti. U Engleskoj dolazi do razvoja zakonodavstva, raste uloga zakona u regulisanju ekonomske i socijalne sfere društva. Pravosuđe kontroliše primjenu zakona. U naše vrijeme zakon nije „sekundarni“ oblik prava za sudsku praksu. Sudska praksa i pravo su primarni izvori engleskog prava.

Običaj, doktrina i razum igraju ulogu u pravnom životu Engleske. Ovi pomoćni izvori prava se koriste za popunjavanje praznina u važećem zakonu. Samo englesko  pravo se u Engleskoj karakteriše kao izraz razuma. Englesko  pravo se proširilo po cijelom svijetu i postalo jedan od najvećih pravnih sistema. U svakoj konkretnoj zemlji, u koju je došlo englesko pravo, ono se etabliralo kao nacionalno pravo, prolazeći kroz niz faktora koji su uticali na njega. U tom smislu, englesko pravo deluje kao model koji je postao nacionalni pravni sistem sa svim svojim novim karakteristikama.

Common law – Engleska je jedina zemlja u Evropi u kojoj nije došlo do recepcije Rimskog prava. Engleska je zadržala svoj poseban pravni sistem čiju okosnicu čini common law. Normani koji su 1066. godine osvojili Englesku zatekli su lokalno običajno pravo domaćeg anglosaksonskog stanovništva. Oni su svoje pravo izjednačili sa ovim lokalnim običajima u sistemu prava zajedničkog svim ljudima i otuda se ono naziva common law. Ono pripada porodici zapadnih pravnih sistema.

Temelji ovog prava udareni su još u 11. i 12. vijeku kada su pravnici počeli sa transformacijom primitivnog germanskog i franačkog prava. Moglo bi se reći da je engleski pravni sistem osnovao kralj Henrik II, koji je vladao Engleskom i Normandijom u 12. vijeku. On je pored postojećeg crkvenog pravnog sistema, prvi u Engleskoj uspostavio centralni sud sa profesionalnim sudijama i racionalnim sistemom procedure. Važna grana Engleskog prava je The law of torts. Ova grana prava govori o pravnim lijekovima koji se daju određenom licu protiv lica koje je nanijelo nepravdu njegovoj ličnosti.

Equity law – u 14. i 15. vijeku javio se skup materijalnim i procesualnin pravila poznat kao equity ili pravo pravičnosti. Tada su kraljevski opći sudovi postali suviše strogi i formalistični. Zato je kancelar uz kraljevsku dozvolu uspostavio Kancelarov sud koji je primjenjivao pravila i postupke prava pravičnosti,s obzirom da je procedura prava pravičnosti bila mnogo elastičnija u odnosu na proceduru općeg prava. Slučajevi rješavani pred equty sudom nisu iznošeni pred porotom.

Kancelarov sud je mogao narediti stranakama da učine ili ne učine neki akt dok su opći sudovi uglavnom izricali imovinske kazne (naknada štete novcem). Pravo pravičnosti je osnažilo neke sporazume koje opće pravo nije priznavalo. Najvažniji takav slučaj je trust, tj. kada neko drugome prenosi svoju imovinu na povjerenje u korist trećeg lica, ali je equty djelovao samo u onim slučajevima gdje se pravni lijekovi općeg prava neadekvatni.

Statute law – treći glavni historijski, a od 15. vijeka i glavni literalni izvor Engleskog prava je zakonodavstvo, tj. statute law. U srednjem vijeku nije postojao nikakav koncept zakonodavstva. Vladari su izdavali razne akte, ali nisu uživali autoritet općepriznatih zakona.

• Теория государства и права, Марченко М.Н., 2011.

Правовая система Англии, Романов А.К., 2002.

• Общая теория права и государства, Лазарев В.В., 2001.