Brundtlandin izvještaj

Našu zajedničku budućnost, poznatu i kao Brundtlandin izvještaj, objavile su u oktobru 1987. Ujedinjene nacije posredstvom Štamparije Univerziteta u Oxfordu. Ova publikacija predstavlja priznanje Gro Harlem Brundtland, bivše norveške premijerke, kao predsjedavajuće Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj (WCED).

Njeni ciljevi bili su multilateralizam i međuzavisnost nacija u potrazi za putem održivog razvoja. Izvještaj je nastojao povratiti duh Stokholmske konferencije, koja je uvela brigu o životnoj sredini u formalnu sferu političkog razvoja. Naša zajednička budućnost postavila je pitanja životne sredine čvrsto na politički dnevni red; imala je za cilj raspravljati o životnoj sredini i razvoju kao jednom pitanju.

Dokument je bio kulminacija međunarodne vježbe "900 dana", koja je katalogizirala, analizirala i sintetizirala pismene podneske i svjedočenja stručnjaka "viših predstavnika vlade, naučnika i stručnjaka, istraživačkih instituta, industrijalaca, predstavnika nevladinih organizacija i opće javnosti" održanim na javnim raspravama širom svijeta.

Izvještaj je definirao održivi razvoj kao "razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe". ^[1]

Mandat Brundtlandine komisije primarno je baziran na sljedećem: ^[2]

1. "Preispitati kritična pitanja životne sredine i razvoja i formulisati inovativne, konkretne i realne prijedloge akcija za njihovo rješavanje;
2. Ojačati međunarodnu saradnju u oblasti životne sredine i razvoja i procjeniti i predložiti nove oblike saradnje koji mogu izbiti iz postojećih obrazaca i uticati na politike i događaje u pravcu potrebnih promjena; i
3. podići nivo razumijevanja i posvećenosti djelovanju od strane pojedinaca, dobrovoljnih organizacija, preduzeća, instituta i vlada" (1987: 347). "Komisija je svoju pažnju usmjerila na područja stanovništva, sigurnosti hrane, gubitka vrsta i genetskih resursa, energije, industrije i ljudskih naselja - shvatajući da su sve to međusobno povezane i da se ne mogu tretirati izolovano jedno od drugog."

Izvještaj Brundtlandine komisije prepoznao je da je razvoj ljudskih resursa u obliku smanjenja siromaštva, rodne ravnopravnosti, i preraspodjele bogatstva bio ključan za formuliranje strategija za očuvanje okoliša, a također je prepoznao da postoje ekološke granice ekonomskog rasta u industrijaliziranim i industrijaliziranim društvima. Brundtlandin izvještaj tvrdi da siromaštvo smanjuje održivost i ubrzava pritiske na okoliš – stvarajući potrebu za balansiranjem između ekonomije i ekologije.

Objavljivanje naše zajedničke budućnosti i rad Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj postavili su temelje za sazivanje Samita o Zemlji 1992. godine i usvajanje Agende 21, Deklaracije iz Rija i osnivanje Komisije za održivi razvoj.

Često citirana definicija održivog razvoja definirana je u izvještaju kao: „razvoj koji zadovoljava potrebe sadašnjosti bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da zadovolje svoje potrebe“.

Osim toga, ključni doprinosi Naše zajedničke budućnosti konceptu održivog razvoja uključuju prepoznavanje da su mnoge krize s kojima se planeta suočava, međusobno povezane krize koje su elementi jedne krize cjeline ^[3] i vitalne potrebe za aktivnim sudjelovanjem svih sektora društva u konsultacijama i odlukama koje se odnose na održivi razvoj.

• Nacionalni okrugli sto o životnoj sredini i ekonomiji

• Naša zajednička budućnost: Izvještaj Svjetske komisije za životnu sredinu i razvoj