[go: up one dir, main page]
More Web Proxy on the site http://driver.im/
Wikipedija

Valerije Maksim

Valerije Maksim (latinski: Valerius Maximus) bio je rimski pisac iz 1. stoljeća prije n.e., od koga je sačuvana zbirka povijesnih anegdota pod naslovom Factorum ac dictorum memorabilium libri IX (Devet knjiga nezaboravnih djela i izreka, poznatih i kao De factis dictisque memorabilibus ili Facta et dicta memorabilia). Djelovao je za vrijeme rimskog cara Tiberija (vladao od 14. do 37. godine nove ere).

Stranica iz inkunabule Valerija Maksima, Facta et dicta memorabilia, koju je u crno-crvenom tisku tiskao Peter Schöffer (Mainz, 1471)

Tijekom srednjeg vijeka, Valerije Maksim bio je jedan od najčešće prepisivanih autora latinske proze, odmah nakon Priscijana. Kao rezultat toga, sačuvano je više od 600 srednjovjekovnih rukopisa njegovog djela.[1]

Život

uredi

O njegovom se životu ne zna ništa, osim to da mu je obitelj bila siromašna i ni po čemu se nije isticala, te da je svoj uspjeh dugovao Sekstu Pompeju (konzul 14. godine),[2] prokonzulu Azije, kojeg je slijedio na Istok 27. g. n.e. Pompej je bio pokrovitelj jednog književnog kruga, kojem je prippadao i pjesnik Ovidije; bio je i blizak prijatelj Germanika, člana carske obitelji koji se i sam bavio književnošću.[3] Iako je dijelio isto ime kao i prestižna obitelj iz doba Republike, John Briscoe kaže da je "vrlo malo vjerojatno" da je Valerije Maksim pripadao patricijskom rodu Valerii Maximi. Umjesto toga, sugerira da je ili bio potomak plebejskog roda Valerii Tappones ili Triarii ili, pak, da je njegov predak stekao rimsko državljanstvo zahvaljujući pokroviteljstvu nekog Valerija iz doba Republike.

Njegov je odnos prema carskom domaćinstvu kontroverzan: Valerija su neki predstavljali kao zlobnog Tiberijevog laskavca,[4] istog tipa kakav je navodno bio Marcijal. Međutim, Chisholm je 1911. tvrdio da ako se pažljivo pregledaju spomeni carske uprave, primijetit će se da oni nisu uopće ekstravagantni niti po svojoj naravi niti po svojem broju: malo tko će sada, kad se uzme u obzir cjelokupno njegovo vladarsko djelovanje, zamjeriti Tiberiju takav naslov kao što je salutaris princeps, koji se nekadašnjoj generaciji činio primjerom besramnog hvalisanja. Međutim, četvrt stoljeća kasnije, H. J. Rose je tvrdio da Valeriju "nije stalo do povijesne istine ako se zanemarivanjem može dodvoriti Tiberiju, što on besramno i čini".[5]

Chisholm je također tvrdio da se malobrojne aluzije na Cezarove ubojice i na Augusta jedva razlikuju od uobičajenog stila pisaca toga doba, te da retorička tirada protiv Sejana predstavlja jedini odlomak koji se otvoreno može nazvati besramnim.[3]

Djelo

uredi

Čini se da stil Valerijevih djela ukazuje na to da je bio profesionalni retor, a njegovo pisanje sadrži mnogo od najgorih retorskih tendencija koje karakteriziraju srebrno doba rimske književnosti. Valerije izbjegava izravne i jednostavne izjave i umjesto toga traga po svaku cijenu za nekim novim izričajem, što proizvodi nespretnu nejasnost. Dikcija mu je poput poezije; uporaba riječi je napeta; izmišljaju su metafore; koriste se zapanjujući kontrasti, nagovještaji i epiteti; prave se varijacije gramatičkih i retorskih stilskih figura.[3]

U predgovoru Valerije nagoviještava da je njegovo djelo zamišljeno kao uobičajena knjiga povijesnih anegdota za upotrebu u retorskim školama, gdje su se učenici osposobljavali za umijeće uljepšavanja govora referenciranjem na povijesne događaje. Prema rukopisima, naslov djela bio je Factorum ac dictorum memorabilium libri IX (kraći naslov Facta et dicta memorabilia), odnosno "Devet knjiga nezaboravnih djela i izreka". Priče su labavo i nepravilno poredane, svaka je knjiga podijeljena u odjeljke, a svaki odjeljak kao svoj naslov nosi temu, najčešće neku vrlinu ili porok ili neku zaslugu ili manu, koju priče u tom odijeljku nastoje ilustrirati.[3]

Većina priča je iz rimske povijesti, ali svaki odjeljak ima dodatak koji se sastoji od izvoda iz anala drugih naroda, uglavnom Grka. Izlaganje na snažan način prikazuje dvije struje osjećaja koje su isprepletene kod gotovo svakog rimskog pisca iz doba Carstva: osjećaj da su suvremeni Rimljani degenerirana u odnosu na svoje sunarodnjake iz doba Republike i osjećaj da, koliko god bili degenerirani, suvremeni se Rimljani još uvijek nadvisuju iznad ostalih naroda svijeta, a posebno su moralno superiorniji od Grka.[3]

Glavni su autorovi izvori Ciceron, Livije, Salustije i Pompej Trog, a posebno prva dva.[6] Valerije s materijalom koji mu je na raspolaganju postupa krajnje neoprezno i netočno.[7] Ali, usprkos svim nejasnoćama, proturječjima i anakronizmima, njegovi odjeljci s retoričkog gledišta predstavljaju sasvim prikladne ilustracije okolnosti ili kvaliteta koja nastoje osvijetliti.[8] Čak i historiografija duguje nešto Valeriju. Često se služio izvorima koji su sada izgubljeni, a gdje se dotakne vlastitog vremena, pruža nam uvid u Tiberijevu vladavinu, o kojoj se mnogo raspravljalo, a koja je u sačuvanim izvorima nedovoljno obrađena.[3] Valerije donosi i neke fragmentarne podatke o helenističkoj umjetnosti,[9] a pruža i značajan uvid u konsenzus iz doba ranog Carstva o potrebi da se u politički nesređenom svijetu drevna rimska religija postavi na uređene, logične i stabilne temelje.[10]

Utjecaj

uredi
 
Simon de Hesdin predstavlja francuskom kralju Charlesu V. svoj prijevod Valerijevog djela Facta et dicta memorabilia

Valerijeva je zbirka bila mnogo korištena u školske svrhe, a o njezinoj popularnosti u srednjem vijeku svjedoči velik broj rukopisa u kojima je sačuvana: doista, B. G. Niebuhr je otišao toliko daleko da je tvrdio da to bila "najvažnija knjiga uz Bibliju".[11] Poput ostalih školskih udžbenika, i iz ove su zbirke pravljeni izvodi ili epitome: do nas je došao jedan cjelovit izvod, vjerojatno iz 4. ili 5. stoljeća, koji je sačuvan pod imenom Julija Parisa; sačuvan je i dio drugog izvoda, pod imenoma Januarija Nepotijana.[12] Međutim, Valerije je u svom izvornom, neskraćenom obliku tek u renesansi ušao nastavni program latinskog i tada je njegov utjecaj bio nedvojbeno na vrhuncu.[13] Dante je, na primjer, Valerija koristio za detalje u svom prikazu velikodušnosti i skromnosti Pizistrata.[14]<

Iako je u Valerijevim rukopisima sačuvana i deseta knjiga, koju čini tzv. Knjiga o osobnim imenima (Liber de praenominibus), to je djelo nekog gramatičara mnogo kasnijeg datuma.[15]

Reference

uredi
  1. ↑ Briscoe, Valerius Maximus, p. 15.
  2. ↑ H J Rose, A Handbook of Latin Literature (London 1966) p. 356
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Chisholm 1911
  4. ↑ H Nettleship, A Dictionary of Classical Antiquities (London 1891) p. 664.
  5. ↑ H J Rose, A Handbook of Latin Literature (London 1966) p. 356.
  6. ↑ H Nettleship, A Dictionary of Classical Antiquities (London 1891) p. 664.
  7. ↑ H J Rose, A Handbook of Latin Literature (London 1966) p. 356.
  8. ↑ Reading for the moral in Valerius Maximus.
  9. ↑ J Boardman ed, The Oxford History of the Classical World (1986) p. 495
  10. ↑ H-F Mueller, Roman Religion in Valerius Maximus (2002) p. 2 i p. 118.
  11. ↑ Citiran u: M Crab, Exemplary Reading (2015) p. 1.
  12. ↑ H J Rose, A Handbook of Latin Literature (London 1966) p. 356.
  13. ↑ M Crab, Exemplary Reading (2015) p. 2-3.
  14. ↑ Dante, Purgatory (Penguin 1971) p. 187.
  15. ↑ H J Rose, A Handbook of Latin Literature (London 1966) p. 357

Vanjske veze

uredi
Wikiteka 
Wikiteka
Wikiteka ima originalan tekst povezan sa ovim člankom:
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Valerije_Maksim&oldid=41030877