Válka s mloky

Kapetan broda Kandong Bandoeng, Čeh J. van Toch, otkriva sa svojom posadom na otoku Tana Masa kraj Sumatre neobične morske Daždevnjake koji mogu hodati uspravno na dvije stražnje noge te su visoki oko 1,5 metara. Otkriva da isti mogu za njega pronaći bisere iz školjki, te ih odluči hraniti, podučavati ih poslu te im davati harpune da se brane od ajkula koje ih redovito tamane te tako drže u malom broju. Nekoliko godina kasnije, van Toch je novinarima ispričao o Daždevnjacima te probudio interes g. Povondre, vratara koji radi za bogatog poduzetnika G. H. Bondyja koji ima firmu u Pragu. Povondra savjetuje van Tochu da posjeti Bondyja i tamo se ubrzo sklapa posao budućeg Salamander Syndicate koje Daždevnjake prodaje i izvozi po svetskim lukama gdje će vaditi bisere. Pritom dolazi do raznih neobičnih prvih susreta sa ljudima, kao što je glumica Li i njen suprug Abe koji ih se prestraše na plaži, Daždevnjaka Andriasa Scheuchzerija koji je u zoološkom vrtu naučio govoriti te naučnika koji uporno krivo tumače sposobnosti te vrste i podcjenjuju inteligenciju Daždevnjaka. Isti ne mogu dugo izdržati na suhom te su stoga idealni za rad pod vodom. No kako je na kraju broj bisera toliko narastao da su izazvali inflaciju, a van Toch je umro, Bondy na skupštini Pacifičkog Eksportnog Društva odluči Daždevnjake prenameniti kako bi ubuduće radili produbljivanje pristaništa, izgradnju molova, čišćenja luka, proširivanje kanala i druge podvodne zadatke.

Ubrzo je svaka država sa izlazom na more htjela kupiti nekoliko miliona Daždevnjaka. Ipak, masovna distribucija izazvala je i nedoumice: vođa australskih sindikata najavio je štrajk svih lučkih radnika i zaposlenika u morskom prometu jer je htio da se uvoz radnih Daždevnjaka regulira imigrantskim zakonima, čemu su se pak protivili farmeri jer se na račun njihove prehrane značajno povećavala prodaja domaćeg kukuruza i životinjskih masti. Vlada je stoga odlučila da će Daždevnjaci biti zaposleni samo u vodi. Organizirane su i škole za Daždevnjake i razna povjerenstva za njihova prava. Ubrzo se raspon poslova proširio i na izgradnju novih umjetnih ostrva, da bi ih naposljetku vlade Britanije, Francuske pa zatim i drugih država iskoristile kao vojnike koji naoružani čuvaju dijelove morskog teritorija kako ih Daždevnjaci drugih država ne bi proširili ili napali. Broj Daždevnjaka raste sa nekoliko tisuća na nekoliko milijuna, i naposljetku na 20 milijardi pripadnika, čime ih ima više od ukupnog broja ljudi na kopnu, a kontrola im se gubi po nepreglednom moru. Njemačke su novine pisale da trebaju "prostora za svoje Daždevnjake" pa traže još više mora. Zabrinutost oko tolikog broja Daždevnjaka kulminirala je pamfletom "X upozorava" u kojem nepoznati stranac tvrdi da isporuka oružja i hrane Daždevnjacima mora odmah prestati jer bi oni mogli ugroziti ljudsku vladavinu nad planetom, kao što je bilo prilikom invazije barbara na Rimsko Carstvo.

Javili su se neki incidenti: gusare koji su htjeli oteti Daždevnjake kako bi ih jeftino prodavali i krijumčarili, ta su bića ubila. Normandija je zabilježila krađu jabuka pa su farmeri tjerali Daždevnjake sa zemlje, a kada je intervenirala francuska mornarica, njihov brod je tajnovito potopljen. Na kraju je izbio potres u Louisiani koji je napravio pukotinu dugačku nekoliko destaka kilometara te proširio dotok mora u unutrašnjost Amerika. I u Kini se dogodio potres i opet je kopno potonulo te se more proširilo na njen račun. Javio se i vladar Daždevnjaka i preko radija objavio ljudima da se njegova vrsta toliko proširila da mora praviti nove kolonije kako bi imala životnog prostora, te stoga Daždevnjaci ljudima nude zlato u zamjenu za zemlju. Britanija se najviše buni i objavi rat Daždevnjacima, ali ovi unište njihovu pomorsku flotu te blokiraju ostrvo koje je jedino dostupno preko zraka. Takođe, pošto su u moru, Daždevnjaci su teška meta i vojnici ih jedino mogu nasumično gađati sa kopna. Ipak, čak ni tada ljudi ne prekidaju suradnju s Daždevnjacima jer su i dalje unosan posao, pa se moraju seliti u unutrašnjost kopna i na brda. 12 godina kasnije, ostarjeli g. Povondra se ne brine toliko o tom problemu, te ga ne zanima to što su Daždevnjaci stigli do Dresdena, par km od Pariza te proširili Crno more kroz Rusiju sve do Arktika. Ne zanima ga niti to što je u međuvremenu jedna petina kopna poplavljena, jer smatra da je Češka sigurna kao kopnena država. Međutim, kada tijekom pecanja na Vltavi uoči glavu Daždevnjaka, shvati da je kraj blizu te zažali što je van Tocha uopće upoznao sa Bondyjem.

U zadnjem, metafizičkom poglavlju, autor razgovara sam sa sobom te razmišlja treba li priču ostaviti tako ili nekom intervencijom spasiti čovječanstvo, kao što je iznenadna bolest Daždevnjaka, ali mu se to čini neuvjerljivim te zaključuje da je razjedinjenost čovječanstva tolika da je osuđeno raditi za Daždevnjake u simbiozi.

Zar priroda mora uvijek popravljati ono što su ljudi pokvarili? Eto, ni ti više ne vjeruješ da će sami sebi pomoći. [...] Znaš li tko posuđuje Daždevnjacima novac, znaš li tko financira taj Kraj svijeta, cijeli taj Novi potop? - Znam. Sve tvornice. Sve banke. Sve države.

• Rat s daždevnjacima^{[mrtav link]} na Superknjižara.hr
• Cijela knjiga online na Gutenberg.net
• Recenzija romana