Sporazum Cvetković-Maček

Kraljevina Jugoslavija se gotovo od svog nastanka našla u nacionalističkim problemima gdje su glavnu ulogu s jedne strane imale političke stranke iz Srbije koje su zahtevale centraliziranu državu i one iz Hrvatske koje su zahtevale hrvatsku autonomiju koja bi u najgorem slučaju bila slična onoj iz doba Austro-Ugarske. To početne Hrvatske želje su rezultirale državnom represijom i potom ubojstvom Stjepana Radića vođe Hrvatske seljačke stranke, na što je kao odgovor koju godinu potom usljedilo ubojstvo jugoslavenskog kralja Aleksandra. Na jugoslavenskim izborima prvo 1935, a potom i 1938. godine kao pobednik će izaći u vanjskoj politici profašistički nastrojeni Milan Stojadinović, dok će politička koalicija stvorena pre svega od glasova Hrvata i Srba s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine biti poražena što dovodi do nastavljanja stare politike i daljnje radikalizacije situacije. U takvim političkim okolnostima regent Pavle Karađorđević smjenjuje Stojadinovića kako bi se otvorio put za hrvatsko-srpski dogovor o mirnoj budućnosti Jugoslavije.

Pošto je Hitler osvojio Čehoslovačku, a njegov poklonik Ante Pavelić u Italiji sve otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se više ne može odgadati rješavanje nacionalnog pitanja na federalni način koji bi zadovoljio Hrvate. U travnju su zapoceli pregovori izmedu Cvetkovića i Mačeka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dade u stanovitoj mjeri politička vlast.^[1]

Prvi politički kontakti o mogućem sporazumu su se počeli voditi još u decembru 1938. godine, ali glavni dio pregovora u kojem su dogovorene sve pojedinosti se vodio na Mačekovu imanju u Kupincu između 16.–20.8. 1939.

Prvo u čemu su se ova dvojica složila bijaše da se ujedine dvije glavne hrvatske banovine, Savska i Primorska (u koje su bili uključeni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine), zajedno s dubrovačkom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom žele li se pridružiti Hrvatskoj ili Srbiji". Konačni je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne države Srbije, Hrvatske i Slovenije.^[2] Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu državnu tvorevinu, pa je održana nova runda pregovora. Ovaj put su još neki dijelovi bosanskoherccgovackog teritorija jednostavno na zemljovidu odsječeni i pridodani Hrvatskoj.^[1]

Nakon što je finalni dogovor između Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka postignut još ga je trebao potvrditi regent Pavle nakon čega je stvorena zajednička vlada čiji prvi zakonodavni akt postaje formiranje Banovine Hrvatske koja će se sastojati od dotadašnje Savske i Primorske banovine kao i kotara s hrvatskom većinom u banovinama na području današnje Bosne i Hercegovine. Umjesto tripartitne države, u novoj tvorevini samo će Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom.