Nina Simone

Nina Simone, pravim imenom Eunice Kathleen Waymon, rođena je kao jedno od osmero djece u gradiću Tryon u Sjevernoj Karolini u Sjedinjenim Državama. Klavir je počela svirati u mjesnoj crkvi i u sviranju je pokazivala velik talent. Debitantski koncert, klasični recital, održala je kad joj je bilo deset godina. Tijekom izvedbe, njeni roditelji koji su zauzeli mjesta u prvim redovima bili su premješteni u stražnji dio dvorane kako bi oslobodili mjesta za bijelce. Simone je odbila nastaviti sa sviranjem dok im nije dopušteno da se vrate na svoja mjesta.^[4][5] Ovaj događaj doprinijeo je njenom kasnijem uključivanju u američki pokret za građanska prava.

Simonina majka Mary Kate Waymon bila je stroga svećenica Metodističke crkve, a otac John Divine Waymon majstor za sitne popravke i brijač koji je često patio od lošeg zdravlja. Gđa Waymon radila je i kao spremačica, a njezin poslodavac, kada je čuo za Ninin talent, dao im je sredstva za satove klavira.^[6] Nakon toga je ustanovljen i mjesni fond radi omogućavanja Eunicine daljnje edukacije. Sa sedamnaest godina, Simone se seli u Philadelphiju gdje podučava klavir i svira u pratnji drugih pjevača kako bi platila daljnje školovanje za sviranje klavira na njujorškom konzervatoriju Juilliard. Uz pomoć privatnog učitelja, pripremala se za intervju za daljnje učenje klavira i na Institutu Curtis, ali je bila odbijena. Vjerovala je da je to stoga što je crnkinja i žena,^[7] što je još više pojačalo njezinu mržnju prema raširenom rasizmu u to doba prisutnom u američkim institucijama.

Simone je svirala u baru zvanom Midtown Bar & Grill na Pacifičkoj aveniji u Atlantic Cityju u New Jerseyju kako bi zaradila za školovanjegdje je poslodavac i vlasnik od nje tražio da uz sviranje i pjeva. 1954. godine je uzela scensko ime "Nina Simone" jer nije htjela da njena majka zna kako svira "vražju glazbu". "Nina" (od španjolske riječi "mala", nadimak koji joj je dao prijatelj), a "Simone" prema francuskoj glumici Simone Signoret koju je vidjela u filmu "Casque d'or".^[8] Simone je svirala i pjevala mješavinu jazza, bluesa i klasične glazbe i time stvorila mali, ali vjeran broj obožavatelja.^[9]

Nakon razdoblja sviranja u malim klubovima, 1958. je snimila verziju arije "I Loves You Porgy" iz opere Georgea Gershwina koju je naučila s albuma Billie Holiday i izvela za prijatelja. Postala je jedina njezina pjesma zabilježena na Billboardovoj ljestvici 40 hitova SAD-a, a uskoro s izdavačkom kućom Bethlehem Records snima i debitantski album "Little Girl Blue"". Simone od toga nije ostvarila velike financijske koristi, budući da je autorska prava prodala za 3000 dolara, čime joj je promaklo preko milijun dolara od tantijema (uglavnom iz uspješnog reizdanja pjesme "My Baby Just Cares for Me" u 1980-ima).^[10]

Nakon uspjeha s pjesmom "Little Girl Blue", Simone potpisuje ugovor s većom izdavačkom kućom Colpix Records, nakon čega slijedi niz studijskih i živih albuma. Simone je imala kretivnu kontrolu nad glazbom koju će izvoditi, čime ju je ta tvrtka i pridobila. Simone, koja je u tom trenutku izvodila samo pop glazbu kako bi nastavila školovanje za klasičnu pijanisticu, hrabro je ušla u pregovore jer joj nije bilo važno posjedovati ugovor za snimanja. Takav stav prema glazbenoj industriji zadržat će tijekom većeg dijela svoje karijere.^[11]

Surovost rasističkih predrasuda u Americi Simone je upoznala i uspomoć prijatelja Langston Hughes, James Baldwin i Lorraine Hansberry (autor Raisin in the Sun). 1964. godine sa Colpix Recordsa prelazi na nizozemsku kuću Philips Records, što također označava promjenu u sadržaju njenih snimaka. U svom repertoaru uvijek je uključivala sadržaj koji upućuje na afroameričke korijene (npr. "Brown Baby", "Zungo"), ali na prvom albumu za Philips, "Nina Simone in Concert" (uživo), prvi put se otvoreno bavi rasnom nejednakošću dominantnom u SAD-u, pjesmom "Mississippi Goddam". što je bio njen odgovor na umorstvo Medgara Eversa i bombaški napad na baptističku crkvu u 16. ulici u gradiću Birmingham u Alabami gdje je poginulo četvero crnačke djece. Pjesma je izdana kao singl i bojkotirana u nekim američkim južnjačkim državama.^[3][12] Pjesmom "Old Jim Crow" na istom albumu reagira na zakone Jima Crowa.

Od tada nadalje, poruka borbe za građanska prava postala je standard u njenom snimljenom repertoaru. Pjevala je i govorila na mnogim okupljanjima i prosvjedima, uključujući i pohode od Selme do Montgomeryja.^[13] Snimila je obradu pjesme "Strange Fruit" Billie Holiday o linčovanju crnaca na Jugu, a pjevala je i pjesmu W. Cuneyja "Images" o nedostatku ponosa u afroameričkih žena. Napisala je i pjesmu "Four Women (album "Wild is the Wind") o četiri različita stereotipa afroameričkih žena.^[3]

1967. godine Simone prelazi sa Philipsa na izdavačku kuću RCA Victor. Na albumu "Silk & Soul" iz 1967. izvodi pjesme "I Wish I Knew How It Would Feel to Be Free" i "Turning Point" koja ilustrira kako bjelačku djecu indoktriniraju rasizmom od najranije dobi. Album "Nuff Said" iz 1968. sadrži žive snimke sa festivala Westbury Music Fair 7. travnja 1968., tri dana nakon ubojstva Martina Luthera Kinga. Posvetila mu je cijeli performans i otpjevala pjesmu "Why? (The King Of Love Is Dead)", koju je za nju napisao njen basist odmah nakon što su čuli vijesti o Kingovoj smrti.^[14]

Zajedno s Weldonom Irvineom, Simone pretvara nedovršeno djelo Lorraine Hansberry "To Be Young, Gifted and Black" u pjesmu borbe za građanska prava, a izvodi ga uživo na albumu Black Gold 1970.. Studijska izvedba objavljena je kao singl, a pjesma je postala i službenom "nacionalnom himnom crne Amerike", te ju je 1972. obradila i Aretha Franklin.^[3][15]

Simone 1970. godine napušta Sjedinjene Države. Neprestan rad i pad popularnosti Američkog pokreta za građanska prava iscrpio ju je, te odlazi u Barbados, očekujući da će ju suprug i menadžer Andrew Stroud kontaktirati kada opet bude trebala pjevati. No Stroud je njezin nagli nestanak (i činjenicu da je ostavila vjenčani prsten) shvatio kao aluziju na razvod. Kao menadžer, imao je kontrolu nad njenim prihodima, zbog čega Simone nije znala koliko zapravo zarađuje. Po povratku u SAD, saznaje da postoje ozbiljni problemi s poreznim službama, te opet odlazi u Barbados^[16] gdje ostaje dulje vrijeme i održava dugu vezu s tamošnjim premijerom Errolom Barrowom.^[17][18] Bliski prijatelj Miriam Makeba nagovorava ju da dođe u Liberiju. Nakon toga odlazi živjeti u Švicarsku i Nizozemsku, te se naposljetku trajno smješta u Francuskoj 1992. godine. Razvod od supruga i menadžera može se sagledati kao kraj njenog najuspješnijeg razdoblja u američkom glazbenom biznisu i početak njenog, dijelom samonametnutog progonstva i otuđenja od ostatka svijeta u iduća dva desetljeća.

Nakon posljednjeg albuma za RCA Records "It Is Finished" 1974. godine, tek ju 1978. godine vlasnik diskografske kuće CTI Records Creed Taylor uspijeva nagovoriti na snimanje novog albuma imena "Baltimore". Iako nije bio komercijalno uspješan, primio je dobre kritike i označio je tihi umjetnički preporod u njenom radu. Njezin glas nije tijekom godina bio izgubio snagu, a razvio je karakterističnu toplinu i živahnu zrelost.^[19] Izbor materijala ostao je eklektičan, od duhovnih pjesama do pop obrada. Četiri godine kasnije, Simone snima album "Fodder On My Wings" za francusku diskografsku kuću. To je jedan od njenih najosobnijih albuma, budući da su gotovo sve pjesme na njemu njene vlastite i autobiografske. u 80-ima redovito nastupa u jazz klubu Ronnieja Scotta u Londonu gdje je i snimljen album "Live at Ronnie Scott's" 1984. Iako je njezin stil na sceni pomalo nadut i hladan, u kasnijim godinama uživala je pričajući publici svoje životne, ponekad humoristične anegdote i primala glazbene želje. Njena autobiografija "I Put a Spell on You" izdana je 1992., a iduće godine snima posljednji album "A Single Woman".

1993. se trajno smješta u mjesto blizu grada Aix-en-Provence u južnoj Francuskoj. Bolovala je od raka dojke nekoliko godina prije nego je umrla u snu u svom domu u mjestu Carry-le-Rouet, 21. travnja 2003. u dobi od 70 godina. Na njenom sprovodu bili su pjevači Miriam Makeba i Patti Labelle, pjesnikinja Sonia Sanchez, glumac Ossie Davis i stotine drugih. Elton John je poslao cvijeće s porukom "We were the greatest and I love you" ("Bili smo najveći i volim te").^[20] Simonin pepeo razasut je u nekoliko afričkih zemalja. Za sobom je ostavila kćer Lisu Celeste koja je danas glumica i pjevačica pseudonima Simone, a pojavila se u broadwayskoj izvedbi Aide.^[21]

Kroz karijeru je Simone skupila zbirku pjesama koji će uz pjesme za građanska prava postati standardima u njenom repertoaru i po kojima ju se pamti, iako se u svoje doba nisu pojavljivali na ljestvicama hitova. U popis tih pjesama spadaju njene autorske pjesme, obrade pjesama (obično uz njen aranžman), kao i pjesme napisane za nju. Otprilike u isto vrijeme kad snima svoj prvi singl, objavljuje i singl "My Baby Just Cares For Me" koji će postati njen najveći hit kasnije, tek 1987. godine kada se pojavljuje u reklami za parfem Chanel no. 5. Za tu pjesmu je tada je snimljen i video spot.^[22]

Puznate pjesme sa njenih Philipsovih albuma uključuju "Don't Let Me Be Misunderstood" na albumu "Broadway-Blues-Ballads" (1964.), "I Put a Spell on You", "Ne Me Quitte Pas" (obrada pjesme Jacquesa Brela) i "Feeling Good" na albumu "I Put A Spell On You" (1965.), "Lilac Wine" i "Wild Is the Wind" na albumu "Wild is the Wind" (1966.).^[23] Pogotovo su pjesme "Don't Let Me Be Misunderstood", "Feeling Good" i "Sinnerman" (album "Pastel Blues" iz 1965.) do danas postigle veliku popularnost u obradama, korištenju samplova, kao i u raznim filmovima, serijalima i računalnim igrama.

Simonine godine suradnje s kućom RCA-Victor urodila je s nekoliko singlova i albuma koji su postigli znatnu popularnost, osobito u Europi. 1968. godine to je bio singl "Ain't Got No, I Got Life", miks nekoliko songova iz mjuzikla Kosa (mjuzikl) na albumu "Nuff Said" (1968.) koji je postao iznenadni hit dosegnuvši drugo mjesto na njestvici britanskih singlova i otkrivajući je mlađoj publici.^[24] 2006. godine se vraća među prvih 30 u Ujedinjenom Kraljevstvu u obradi Groovefindera. Sljedeći singl, obrada Bee Geesa "To Love Somebody" ušao je među prvih deset na istoj ljestvici. Singl "House of the Rising Sun" uspješno se pojavio na albumu iz 1967. "Nina Simone Sings The Blues" iako je bio snimljen i objavljen još 1961. na albumu "Nina At The Village Gate prije verzija Dave Van Ronka i Boba Dylana.^[25][26] Kasnije su je obradio sastav The Animals, te je postao njihovim glavnim hitom.

Simonino kraljevsko držanje i nadmoćno držanje na pozornoci priskrbili su joj titulu "Visoke svećenice soula". Na njezinu živu izvedbu nije se gledalo samo kao na koncert, nego kao na "happening". U jednom koncertu bila bi pjevačica, pijanistica, plesačica, glumica, aktivistica, terapeutkinja i pacijentica istovremeno.^[27] Na pozornici je njezina svestranost zaista dolazila do izražaja kretajući se od gospela do bluesa, jazza i američkog folka, do izvedbi s utjecajem europske klasične glazbe, i kontrapunktalnih fuga. U programe je uključivala monologe i dijaloge s publikom, i često je koristila tišinu kao glazbeni element.^[28] Simone compared it to "mass hypnosis. I use it all the time"^[15] Postoje mnogi snimci njenih koncerata koji odaju fragment njezine snage na pozornici, dosjetljivosti, senzualnosti i ponekad naizgledne zloslutnosti prema publici. Kroz većinu svoje karijere pratili su ju udaraljkaš Leopoldo Flemming i gitarist i glazbeni redatelj Al Schackman.^[29]

Simone je u glazbenoj industriji pratio glas da je hirovita i teška karaktera, čemu se žestoko protivila. 1995. godine hicem iz zračnog pištolja ozlijedila je susjedovog sina jer joj je ovaj smijanjem omeo koncentraciju.^[30] Također je pucala na izvršnog direktora izdavačke kompanije kojega je optužila za krađu tantijema.^[31] Sada se zna da ova 'poteškoća' nije bio samo rezultat prekomjernog perfekcionizma, nego i psihijatrijskog stanja, najvjerojatnije bipolarnog poremećaja ili graničnog poremećaja osobnosti. Simone je zbog toga od 60-ih godina života nadaljte nerado uzimala lijekove za svoje zdravstveno stanje.^[2] Sve ovo bilo je poznatlo samo malom broju intimnih prijatelja i bilo skrivano od javnosti dugi niz godina, sve do biografije "Break Down And Let It All Out" autora Sylvije Hampton i Davida Nathana objavljene 2004.

Na Dan ljudske dobrote 1974. u Washingtonu je više od 10 tisuća ljudi odalo poštovanje Simone za njenu glazbu i angažiranosti za dobrobit čovječanstva.^[32][33] Od sveučilišta University of Massachussets i koledža Malcolm X primila je dva počasna doktorata u glazbi i društvenim znanostima,^[34] nakon čega je preferirala da ju se oslovljava sa "dr. Nina Simone".^[35] Samo dva dana prije smrti, počasnu diplomu dodijelio joj je Curtis Institute, škola koja ju je odbila na početku njene karijere.^[36]

Među Simoninim obožavateljima i osobnim prijateljima bio je znatan broj homoseksualnih ljudi. Njen stav prema homoseksualnosti može se opisati kao ambivalentan.^[37] S jedne strane, bio je određen njenim strogim vjerskim odgojem koji se protivi homoseksualnosti, a s druge je bila svjesna njene raširenosti među obožavateljima i u zabavljačkoj industriji.^[38] Mnogi njoj bliski ljudi bili su homoseksualnog identiteta, uključujući i mlađeg brata, spisatelji Lorraine Hansberry, Langston Hughes i James Baldwin, kao i osnivači europskog kluba obožavatelja, David Nathan i Sylvia Hampton koji u svojoj biografiji iznose kako Simone nije imala problem sa homoseksualcima dok god o toj temi nije morala slušati eksplicitne razgovore.^[37][39]

Ninu Simone glazbenici iz raznih glazbenih stilova često navode kao svoj uzor i izvor nadahnuća, među kojima su i Jeff Buckley, Lauryn Hill, Alicia Keys, i Mary J. Blige.^{[3] [40] [41] [42]} John Lennon je Simoninu inačicu pjesme "I Put a Spell on You" naveo kao izvor nadahnuća za pjesmu Beatlesa "Michelle".^[42] Među glazbenicima koji su načinili obrade njenih pjesama su Jeff Buckley, David Bowie, Aretha Franklin, Donny Hathaway, The Animals, Muse, Michael Bublé, Katie Melua i Timbaland. Njena glazba često se pojavljuje u filmovima, računalnim igrama, remiksima, reklamama i televizijskim serijalima.

• Točka bez povratka (Point of No Return, 1993.), s pjesmama "Here Comes The Sun", "I Want A Little Sugar In My Bowl", "Feeling Good", "Wild Is the Wind" i "Black Is The Color Of My True Love's Hair".
• Sasvim malo ubojstvo (Shallow Grave, 1994.), pjesma "My Baby Just Cares for Me".
• Zavodljiva ljepota (Stealing Beauty, 1996.), također "My Baby Just Cares for Me".
• Veliki Lebowski (The Big Lebowski, 1998.), obrada pjesme Dukea Ellingtona "I Got It Bad And That Ain't Good".
• Afera Thomasa Crowna (The Thomas Crown Affair, 1999.), "Sinnerman".
• Scarlet Diva (2000.), "Wild Is the Wind"
• Scrubs (2001.), "Sinner Man".
• Bourneov Identitet (The Bourne Identity, 2002.)
• Ples ubojica (The Dancer Upstairs, 2002.), "Who Knows Where the Time Goes".
• Cellular (film) (2004.), remiks pjesme "Sinnerman", autor Felix da Housecat.
• Prije sumraka (2004) (Before Sunset, 2004.), pjesma "Just in Time" važan je dio završetka filma.
• Opake čizme (Kinky Boots, 2005), pjesme "Wild is the Wind" i "I Put A Spell On You".
• Poroci Miamija (Miami Vice, 2006.), remiks pjesme "Sinnerman", autor Felix da Housecat.
• Inland Empire (2006.), montirana inačica pjesme "Sinnerman".
• Posljednji provod (Last Holiday, 2006), pjesma "Feeling Good"
• Žetva (The Reaping, 2007.), pjesma "Take Me to the Water".
• Tajnosti (2007.), pjesme "Little Girl Blue", "Wild Is The Wind", "Feeling Good" i "Love Me or Leave Me".
• Nuovomondo (Zlatna vrata) (2007.), pjesme "Feeling Good" i "Sinner Man"
• Dva metra pod zemljom, 2. sezona, epizoda "Everything Ends" (2005.), pjesma "Feelin' Good"
• Sex and the City (film) (2008.), pjesma "The look of love" u vidu remixa urađenog od strane Madison Park vs. Lenny B..

• Brun-Lambert, David (nizozemskom, prevedeno sa francuskog izvornika). Nina Simone, het tragische lot van een uitzonderlijke zangeres. predgovor napisala Lisa Celeste Stroud, pogovor Gerrit de Bruin. Zwolle: Sirene. ISBN 90-5831-425-1. 
• Feldstein, Ruth (March 2005). „"I Don't Trust You Anymore": Nina Simone, Culture, and Black Activism in the 1960s”. Journal of American History 91 (4). 
• Hampton, Sylvia. Break Down and Let It All Out. David Nathan, predgovor napisala Lisa Celeste Stroud. London: Sanctuary. ISBN 1-86074-552-0. 
• Simone, Nina; Stephen Cleary (2003) [1992]. I Put a Spell on You. predgovor napisao Dave Marsh (drugo izdanje izd.). New York: Da Capo Press. ISBN 0-306-80525-1. 

• Nina Simone Arhivirano 2005-06-13 na Wayback Machine-u - službene stranice
• L'hommage: Nina Simone - Arhivska stranica
• The Nina Simone Web Arhivirano 2006-11-13 na Wayback Machine-u - Stranice s podrobnim informacijama o Nini Simone
• Nina Simone at The Music Box - Zbirka kritika