Istarski egzodus

Istarski egzodus (talijanski Esodo giuliano dalmata) se odnosi na iseljavanje autothonih Talijana iz teritorija Jugoslavije, poglavito Istre, ali i gradova Zadar i Rijeke tijekom i nakon drugog svjetskog rata.

Istra, Rijeka i Zadar su bili etnički miještovita područja, sa hrvatskim, talijanskim i slovenskim zajednicama. Nakon prvog svjetskog rata, ta je područja pripojila Italija. Nakon drugog svjetskog rata, ta su područja zauzeli Titovi partizani, te su postali dio Jugoslavije nakon mirovnog sporazuma sa Italijom 1947., izuzev regija Muggia i San Dorligo della Valle.

Egzodus Talijana se počeo odigravati 1943., a dovršen je potpuno 1960. Broj raseljenih je predmet rasprava, ali Vijeće Europe navodi brojku od 300.000 do 350.000 Talijana koji su napustili Jugoslaviju.^[1]

Formalna odgovornost jugoslavenskih vlasti za egzodus je predmet rasprava među historičarima i akademicima, iako se smatra da je uspostavljen pritisak na Talijane (ubojstva i strijeljanja tijekom drugog svjetskog rata, npr. fojbe; od 1947. manje nasilne metode poput nacionalizacije, nepravednih poreza^[2] i oduzimanja imovine) doveo do toga da nisu imali puno izbora izuzev emigracije. ^[3][4][5]

Nesređeni slučajevi imovine Talijana i danas su izvor stanovitih trzavica između Italije i moderne Hrvatske.