Dinastija Shang

Za dinastiju Shang se vjeruje da ju je osnovao vođa pobunjenika koji je uspio svrgnuti posljednjeg vladara dinastije Xia. Njena civilizacija se temeljila na ratarstvu, uz lov i stočarstvo. Zapisi Velikog historičara navode kako je dinastija Shang premještala svoju prijestolnicu šest puta. Posljednja i najvažnija selibda u Yin godine 1350. pne. rezultirala je zlatnim dobom dinastije. Izraz dinastija Yin predstavlja sinonim s izrazom dinastija Shang, a kroz historiju je bio i popularniji, iako se danas prije koristi kako bi se označila druga polovica perioda Shang. Japanci, pak još uvijek za dinastiju Shang koriste izraz dinastija Yin (In).

Loza nasljednjih kraljeva Shanga je u to doba vladala velikim dijelom sjeverne Kine, a trupe Shanga su često vodile ratove sa susjednim naseljima i nomadskim stočarima iz stepa u unutrašnjosti Azije. Glavni gradovi, pogotovo Yin, bili su središte raskošnog dvorskog života. U njima su se razvili složeni dvorski rituali s ciljem odobravanja duhova. Osim svoje političke funkcije, kralj je bio i poglavar kulta temeljenog na štovanju predaka i duhova. I sam kralj je često obavljao rituale gatanja, pogotovo pred kraj dinastije. Dokazi iz kraljevskih grobnica pokazuju da su vladari i članovi njihovih porodica pokapani s vrijednim predmetima, vjerojatno kako bi im služili u zagrobnom životu. Vjerojatno zbog istog tog razloga su se zajedno s njihovim truplima pokapano na stotine živih pučana, koji su možda bili robovi.

Dinastija Shang je već imala razvijeni sistem pisma; njegova složenost ukazuje na raniji razvoj, iako o njemu još uvijek nema dokaza. Valjanje bronce i grnčarija su se također razvili u kulturi Shang. Bronca se češće koristila za umjetnost nego za izradu oružja. Astronomi dinastije Shang su, pak, otkrili Mars i brojne komete. U to vrijeme su izumljeni i brojni muzički instrumenti.

Utjecaj Shanga, iako ne i direktna vlast, se proširio na sjeveroistok sve do današnjeg Pekinga, gdje je drevna kultura koja prethodi Yanu pokazala tragove kulture Shanga.^[1] Najmanje jedan grob u ovoj regiji je u ranom periodu Shanga sadržavao i brončane predmete u stilu Snanga kao i zlatni nakit u lokalnom stilu.^[1] Za ovaj utjecaj Shanga se vjeruje kako je kasnije olakšao integraciju Yana u kasniju dinastiju Zhou.^[1]

Kraljevi Shanga, u svojim gatanjima često iskazuju zabrinutost zbog grupa fang, koji su predstavljali barbare izvan civiliziranih oblasti tu pod nadzorom Shanga. Često se spominje tufang grupa u oblasti Yan Shan kao neprijateljska prema Shangu^[1]. Otkriće bodeža-sjekire u stilu Chenggu kod Xiaohenana pokazuje da je čak i u ovom ranom stadiju kineske historije bilo neke veze između udaljenih oblasti sjeverne Kine.^[1]

Shang Zhou, posljednji kralj Yina, počinio je samoubistvo nakon što mu je vojsku porazioo narod Zhou. Legende kažu da ga je vojska izdala priključivši se pobunjenicim,a u odlučnoj bitci.

 

Borbi Yina i Zhoua je posvećen kineski klasični romanFengshen Yanyi.

Nakon kolapsa Yina, preživjeli članovi porodice su kolektivno promijenili prezime iz kraljevskog Zi (子) (pinyin: zi; Wade-Giles: tzu) u ime pale dinastije Yin (殷). Porodica je ostala dio aristokracije i često pružala administravne usluge novoj dinastiji Zhou. Kralj Cheng od Zhoua (周成王) iako tek regent, njegov ujak vojvoda Dan od Zhou (周公旦), dali su bratu bivšeg Shangovog kralja Weia, WeiZija (微子) vlast u bivšoj prijestolnici Shanga Shangz (商) te teritoriju koja će poslije postati država Song (宋). Država Song i nasljednici Shanga su održavali rituale u počast preminulih kraljeva Shanga koji su trajali do 286. pne.

I korejske i kineske legende tvrde da je ogorčeni Yin princ po imenu Jizi (箕子) odbio predati vlast Zhouima, te umjesto toga napustio Kinu sa svojim garnizonom te osnovao Gija Joseon kraj suvremenog Pyongyanga, odnosno jednu od ranih korejskih država(Go-, Gija- i Wiman-Joseon).

Mnogi klanovi Shanga su migrirali na sjever i stopili se s kulturom Yan u periodu Zapadnih Zhoua. Ovi su klanovi imali elitni status, te nastavili sa svojim pogrebnim i ritualnim tradicijama.^[1]

Zapisi pronađeni u Anyangu potvrđuju historijsko postojanje dinastije Shang. Međutim, zapadni historičari se još uvijek ustručavaju povezati neke od naselja iz doba Anyanga s dinastiijom Shang.^[2] Tako se, na primjer, arheološki nalazi u Sanxingduiu tumače kao zasebna i napredna civilizacija, koja, za razliku od Anyanga, nije poznavala pismo.

Opseg kontrole Shanga je teško odrediti, s obzirom na nedostatak arheoloških istraživanja. Historičari smatraju da je grad Yin, kojim su upravljali Shangi iz službene historije, koegzistirao s kulturno različitim naseljima u ostatku Sjeverne Kine.

 

Kineski historičari iz kasnijih perioda su bili naviknuti na ideju da jedna dinastija zamjenjuje drugu, ali se vjeruje da je politička situacija u ranoj Kini ipak bila nešto složenija. Xia i Shang mogu biti reference na političke entitete koji su istovremeno postojala, isto kao što se zna da je rani Zhou (država sljednica Shanga), postojao u isto vrijeme kao i Shang.^[1] Ovaj pristup sistemu Sandai (Tri dinastije) je promovirao poznati arheolog Kwang-chih Chang.

Isto tako, iako ruševine Yinxua potvrđuju postojanje Kasnog Shanga, ne postoje dokazi koji bi ukazivali na postojanje dinastije Shang prije preseljenja u njenu posljednju prijestolnicu. To se ponekad u historiji referrira tako da se Shang Yin-ere naziva Kasni Shang a Shang prije jiaguwena kao Rani Shang. Problem je manje u urotnicima i pobunjenicima koji su u zapisima pokušali dati legitimitet dinastiji Shang, a više u nastojanju hsitoričara i arheologa da razdvoje historijski potvrđena društva i pra-historijske arheološke kulture.

 

Još od oko 1500. pne., rana dinastija Shang je masovno proizvodila bronzane posude i oružje.^[3] Ovakva produkcija je zahtjevala brojnu radnu snagu koja bi kopala rude, rafninirala i prevozila bakrenu, kalajnu i olovnu rudu.^[3] Dvor dinastije Shang i aristokrati su zahtjevali velike količine različitog brončanog posuđa za razne ceremonijalne svrhe i vjerske obrede, pa je to sa sovom povlačilo potrebu za službenim nadzornicima koji bi upravljali radnicima i obrtnicima.^[3] S velikom količinom bronce na raspolaganju, vojska je mogla biti bolje opremljena s raznim brončanim oružjem, a bronca se koristila i za kotače dvokolica koje su se počele široko koristiti oko 1200. pne.^[4]

Osim što su bili komandanti vojske, kraljevi Shanga su svoju nadmoć nad ostatkom društva pokazivali i kao vrhovni svećenici, odnosno voditelji vjerskih obreda.^[4] Kao što jedna kost za gatanje pokazje, kraljevi Shanga su se vidjeli kao članovi društva najkvalificiraniji za nuđenje žrtava svojim kraljevskim precima, odnosno vrhovnom bogu Diju, koji je po njihovom vjerovanju bio odgovoran za kišu, vjetar i grom.^[4]

 

Pješadija Shanga bila je naoružana s različitim oružjem od kamena i bronce, uključujući máo koplja, yuè sjekire na motkama, ge helebarde, lukove, te šljemove od bronce i kože (Wang Hongyuan 1993).^[5] Njihovu zapadnu vojnu granicu su predstavljale planine Taihang, gdje su se borili protiv ma ili "konjskih" barbara, koji su možda koristili dvokolice. Sami Shangi su dvokolice vjerojatno koristili jedino kao mobilna komandna vozila ili elitne simbole.^[6] Iako je Shang ovisio o vojničkim vrlinama plemstva, mase gradskog i ruralnog stanovništva su vladarima služile ne kao izvor radne snage nego i regruta prilikom važnijih vojnih akcija.^[7] Vazali plemenitog roda i vladari podređenih država su imali obavezu svoje lokalne vojne snage opremati s oružjem, oklopom i opremom, dok je sam kralj Shanga držao oko tisuću ljudi u svom glavnom gradu, te je osobno vodio u bitjku.^[8] Rudimentarna vojna birokracija se morala razviti kako bi se snage od oko tri do pet tisuća ljudi mogle voditi u graničnim pohodima, a jednom je zapisano kako se trinaest tisuća vojnika mobiliziraklo kako bi se ugušio ustanak pobunjenih vazalnih država.^[8]

Vojska se obično dijelila u tri sekcije - lijevo krilo, desno krilo i sredinu.^[5] U tim sekcijama su postojale dva glavna tipa jedinica - labavo organizirana pješadija regruta koja je imala pomoćnu ulogu, te jezgro vojske sastavljeno od vojničkog plemstva koje je koristilo dvokolice.^[5] Ratovanje uz pomoć dvokolica je dominiralo kineskim bojnim poljima sve do perioda Zaraćenih država (481. pne.-221. pne.), iako ga je s vremenom zamijenila pješadijska taktika, a kasnije konjica u 3. vijeku pne.^[9] Međutim, čak i nakon što je Shang uveo dvokolice u vojsku, plemstvo se još uvijek borilo pješke, a dvokolice uglavnom korištene za transport, ceremonije i velike lovačke ekspedicije.^[9] Dvokolice su u periodu Shanga nosile tri čovjeka - vozača u centru, strijelca na lijevoj strani i ratnika s helebardom na desnoj strani.^[9] Bile su četvrtastogh oblika, s dva velika kotača i vučena od dva konja,^[9] iako su neke vukli četiri konja.^[4]

• Kineska historiografija
• Kineski vladari
• Kineska mitologija
• Kultura Erligang
• Plemena u kineskoj historiji
• Kronološki projekt Xia Shang Zhou

 

Dinastija Shang na Wikimedijinoj ostavi

• Keightley, David N. (1978). Sources of Shang History: The Oracle-Bone Inscriptions of Bronze Age China. University of California Press, Berkeley. Large format hardcover, ISBN 978-0-520-02969-9 (out of print); A 1985 paperback 2nd edition is still in print, ISBN 978-0-520-05455-4.
• Keightley, David N. (2000). The Ancestral Landscape: Time, Space, and Community in Late Shang China (ca. 1200 – 1045 B.C.). China Research Monograph 53, Institute of East Asian Studies, University of California – Berkeley. ISBN 978-1-55729-070-0, ppbk.
• Needham, Joseph (1986). Science and Civilization in China: Volume 4, Part 3. Taipei: Caves Books, Ltd.
• Sawyer, Ralph D. and Mei-chün Lee Sawyer (1994). Sun Tzu's The Art of War. New York: Barnes and Noble Inc.
• Wang, Hongyuan 王宏源 (1993). The Origins of Chinese Characters 漢字字源入門. Sinolingua, Beijing, ISBN 978-7-80052-243-7, ppbk.
• Yan Sun. 2006. "Colonizing China's Northern Frontier:Yan and Her Neighbors During the Early Western Zhou Period."