Milan Kašanin

Dr. Milan Kašanin (Pelmonoštor, Austro-Ugarska, danas Beli Manastir, Hrvatska, 21. II. 1895. po starom kalendaru - Beograd, 21. XI. 1981), pripovjedač, romansijer, esejist, književni kritičar, historičar književnosti, likovni kritičar, historičar likovnih umjetnosti, kustos i direktor galerija i muzeja u Beogradu.

Njegovi preci s prezimenom Popović prešli su u 18. st. iz Hercegovine u Baranju. Potiče iz siromašne seljačke porodice. Rođen je u ubogoj kući u današnjoj Ulici Vladana Desnice (ranije Vuka Stefanovića Karadžića), Belomanastircima poznatoj kao Srpska ulica. Njegov otac Nikola Popović i majka Anka Kašanin nisu bili vjenčani pa su on i stariji brat Radivoj Kašanin bili uvedeni u matične knjige rođenih pod majčinim prezimenom Kašanin.

Školske godine 1901/1902. upisao se u prvi razred Srpske narodne osnovne škole. U prvom, drugom i trećem razredu učiteljica mu je bila Katica Maširević iz Sombora. U četvrtom razredu došao je novi učitelj Jovan Slavković, također iz Sombora. On ga je vodio i kroz peti razred jer je 1905. godine izašao zakon da se četverogodišnje osnovne škole produžavaju na još dvije godine i time postaju šestogodišnje. Peti razred je završio 1906. godine, a od tada pa do 1914. pohađao je Srpsku pravoslavnu veliku gimnaziju u Novom Sadu, koju je već pohađao i njegov brat Radivoj. Kao i bratu, pri upisu u gimnaziju pomogao mu je učitelj Slavković, dok ga je direktor gimnazije Vasa Pušibrk, opet kao i brata, kao odličnog učenika prihvatio kao svoje dijete i izradio mu stipendiju.

Kad je imao 5 godina, a njegov brat Radivoj bio na kraju drugog razreda gimnazije u Osijeku, razboljela mu se majka od upale pluća, koja je prešla u tuberkulozu. Umrla je kad je Radivoj pošao u treći razred. Otad se o njima brinula starija majčina sestra Latinka, koja se nije udavala.

Zbog učešća u demonstracijama u Kosovskoj Mitrovici povodom umorstva Franje Ferdinanda bio je na vojnom sudu u Segedinu, ali nije osuđen. Namjeravao je da sa svojim prijateljem Svetislavom Marićem studira filozofiju u Zagrebu, ali se nije mogao upisati zbog "nepodobnosti" (bio je pod policijskom istragom), pa je 1915. godine u Budimpešti počeo studirati romansku i slavensku filologiju. Poslije prvog semestra mobiliziran je u 28. osječku domobransku regimentu, da bi se poslije suđenja vratio u vojarnu, u Pričuvnoj časničkoj školi u Zagrebu kao kadet-aspirant. Kako bi izbjegao odlazak na front, pribavio je izmišljene liječničke dijagnoze te se tri godine povlačio po bolnicama Novog Sada, Slavonske Požege, Sarajeva i Zagreba. U Zagrebu je našao utočište u Bolnici milosrdnih sestara zajedno s drugim intelektualcima (Ivo Andrić, Ivo Vojnović, Vladimir Ćorović, Niko Bartulović).

U Zagrebu je nastavio studij. Upisao je filozofiju kod prof. Alberta Bazale (1877-1947), koji ga je htio uzeti za svog asistenta, ali je tada propala Austro-Ugarska pa se vratio u Novi Sad. Tu je postavljen za pomoćnika šefa Presbiroa Narodne uprave za Banat, Bačku i Baranju, a s Jankom Perićem radio je u redakciji "Srpskog lista", glasila SNO (Srpskog narodnog odbora).

Kad je kompozitor i političar Petar Konjović (1883-1970) pokrenuo u Novom Sadu 20. IV. 1919. novi dnevni list "Jedinstvo" kao organ Demokratske stranke, Kašanin mu se našao pri ruci, ali je ubrzo, još istog mjeseca, otišao u Pariz da na Sorboni studira historiju umjetnosti, uporednu historiju književnosti i ruski jezik s književnošću. Kao dopisnik "Jedinstva" iz Pariza više je naginjao dopisima književne i umjetničke sadržine. I pored mnogih obećanja, dugo nije dobijao stipendiju za studij u Parizu, ni honorare za dopise objavljene u "Jedinstvu". Stipendiju je dobio tek krajem 1920, kad se i oženio studentkinjom Katarinom Martinović Ljaljom, kćerkom ruskom emigranta crnogorskog porijekla. Sljedeće jeseni rodio mu se sin Mirko. Tada se podvrgao akademskoj disciplini, odložio pisanje i, sistematski učeći i polažući ispite, u proljeće 1923. godine diplomirao estetiku i historiju umjetnosti i vratio se u Beograd.

Godine 1924. zaposlio se kao pisar u Umetničkom odeljenju Ministarstva prosvete. Dvije godine kasnije, 1926. doktorirao je s tezom Bela crkva Karanska. Njena istorija, arhitektura i živopis. U vrijeme priprema za 100-godišnjicu Matice srpske, primio se obaveze da - skupa s Veljkom Petrovićem (1888-1967) - proputuje Vojvodinu i istraži njenu staru umjetnost. Tada je napisao prvi dio Matičine knjige "Srpska umetnost u Vojvodini", objavljene 1927, u kojoj je obradio arhitekturu, slikarstvo do prve polovine XVIII. vijeka, minijature, graverske radove i primijenjenu umjetnost. Za tu monografiju dobio je nagradu Matice srpske (1928).

Tek 1927. godine dobio je pravo radno mjesto. Postao je kustos, a sljedeće godine i upravnik beogradskog Muzeja savremene umetnosti (1928-1936). Kraljevski namjesnik knez Pavle povjerio mu je 1936. godine direktorsko mjesto u muzeju koji je nosio njegovo ime (Muzej kneza Pavla, danas Narodni muzej u Beogradu). Na toj dužnosti organizirao je prve velike evropske izložbe u Beogradu: Italijanski portret kroz vekove (1938) i Francusko slikarstvo XIX veka (1939). Pokrenuo je i uređivao časopis "Umetnički pregled" (1937-1941). Objavljivao je likovne kritike u Politici", "Vremenu", časopisu "Reč i slika" i dr. Predavao je historiju umjetnosti u Umetničkoj školi u Beogradu.

Penzioniran je 1945, a reaktiviran 1953. kad je postavljen za direktora Galerije fresaka, gdje je i poslije isteka mandata 1961. ostao do 1963. kao savjetnik. Organizirao je izložbe srpskih fresaka u Londonu, Edinburghu, Amsterdamu, Bruxellesu, Stockholmu, Helsinkiju, Münchenu i u Južnoj Americi. Pozivan je da drži predavanja o umjetnosti na Sorboni u Parizu, na Sveučilištu u Nancyju, u Institutu za historiju umjetnosti u Beču, na sveučilištima u Montrealu, Quebecu i Otavi.

Objavljivao je eseje iz historije umjetnosti, u kojima je naročito izražena estetska analiza. Bavio se uglavnom srednjim vijekom i srpskim slikarstvom u Vojvodini.

Pisanjem se počeo baviti još kao učenik gimnazije. Na konkursu somborskog lista "Sloga" dobio je nagradu za rad o Zmajevom nacionalizmu. U Zagrebu je surađivao u dnevnom listu "Obzor", u "Književnom jugu" i u tada najuglednijem književnom časopisu "Savremenik". Surađivao je u mnogim časopisima i listovima. Vremenom je stvorio takvu književnu kritiku koja je "analitičko-naučna i umetnička u isti mah". Pisao je pripovijetke o Vojvođanima i romane iz beogradskog života, unoseći u svoju realističku prozu izvjesne stilske i ritmičke obrte. Njegove prve pripovijetke, koje mu je 1921. godine objavio "Srpski književni glasnik", otkrivale su pisca koji je ovladao zanatom i uspijevao upečatljivo kroz svoje likove oslikati i njihova unutrašnja preživljavanja, a i vanjsko okruženje tipične prečanske sredine.

U dvotomnom romanu "Pijana zemlja", za koji je dobio nagradu Cvijeta Zuzorić (1932), nastojao je "da iz sfere svakodnevnog života dopre do duhovnog horizonta vremena" i kritički progovori o temama koje su zaokupljale njegovu generaciju. Veliki doprinos dao je osvjetljavanju srpske književnosti u srednjem vijeku. Srpska akademija nauka nagradila ga je za zbirke pripovijedaka "Jutrenja i bdenja" (1926) i "Zaljubljenici" (1929), a Kolarčeva zadužbina za prvi roman "Trokošuljnik" (1930). Nosilac je Oktobarske nagrade za književnost.

Značajan je njegov rad iz domena književno-historijske esejistike nastao nakon II. svjetskog rata. U briljantnoj zbirci eseja "Sudbine i ljudi" (1968) o nekim najznačajnijim srpskim pjesnicima, pripovjedačima i kritičarima 19. i 20. vijeka (Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Jakov Ignjatović, Stevan Sremac, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Jovan Dučić i dr.), oštrinom zapažanja, upečatljivim ličnim izrazom, polemičkim tonom, novim idejama i nekonvencionalnim shvatanjima, prožetim donekle i konzervativnom tendencioznošću, dao je jedno od najznačajnijih esejističkih djela svoga vremena.

Sa suprugom Katarinom (1898-1985) imao je četvero djece: Mirko, arhitekt (1921-1993), dr Ratomir Ratko, pravnik (1923), Pavle, pravnik (1935) i Marina, udata Bojić, koja je završila književnost (1937). U Beogradu je stanovao u Hilandarskoj ulici broj 30. Imao je sedmero unučadi. Unuka Zoja Bojić također je historičar umjetnosti.

• "Jutrenja i bdenja", pripovijetke, Beograd, 1925, 1926.
• (s Veljkom Petrovićem) "Srpska umetnost u Vojvodini", Novi Sad, 1927.
• "Zaljubljenici", pripovijetke, Beograd, 1928.
• "Bela crkva Karanska. Njena istorija, arhitektura i životopis", Beograd, 1928.
• "Sabrana dela I-II", Beograd, 1929-1932.
• "Trokošuljnik", roman, Beograd, 1930.
• "Pijana zemlja I, II", roman, Beograd, 1932.
• "Jugoslavische hedengasche beldenge kunst", Amsterdam, 1935.
• "Srpska umetnost u Vojvodini do velike seobe", Novi Sad, 1939.
• "L' art yougoslave des nos origines a nos jours", Beograd, 1939.
• "Dva veka srpskog slikarstva", Beograd, 1942.
• "Umetnost i umetnici", Beograd, 1943.
• "Savremeni beogradski umetnici. Reprodukcije", Beograd, 1953.
• "U senci slave", Novi Sad, 1961.
• "Pronađene stvari", eseji, Beograd, 1961.
• "Umetničke kritike", Beograd, 1968.
• "Sudbine i ljudi", ogledi, Beograd, 1968.
• "Susreti i pisma", eseji, Novi Sad, 1974. (Anica Savić Rebac, Isidora Sekulić, Mileta Jakšić, Jovan Dučić, Pero Slijepčević, Ivan Meštrović, Toma Rosandić, Petar Konjović, Milan Milovanović, Sava Šumanović)
• "Srpska književnost u srednjem veku", Beograd, 1975.
• "Slučajna otkrića", eseji, Novi Sad, 1977.
• "Izabrani eseji", Beograd, 1977. (Branko Radičević, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Jakov Ignjatović, Bogdan Popović, Jovan Dučić)
• "Pogledi i misli", eseji, Novi Sad, 1978.
• "Kamena otkrića", studije o umetnosti, Beograd, 1978.
• "Priviđenja" I, Novi Sad, 1981.
• Milan Kašanin, Svetislav Marić: "Prepiska dvojice mladića", Novi Sad, 1991.
• "Sudbine i ljudi : ogledi o srpskim piscima", Zagreb, 2001. (Branko Radičević, Đura Jakšić, Jovan Jovanović Zmaj, Laza Kostić, Jakov Ignjatović, Laza Lazarević, Simo Matavulj, Stevan Sremac, Ljubomir Nedić, Bogdan Popović, Jovan Skerlić, Jovan Dučić)
• "Izabrana dela Milana Kašanina"

* 1. "Srpska književnost u srednjem veku", Beograd, 2002.

* 2. "Zaljubljenici ; U senci slave : pripovetke", Beograd, 2003.

* "Zaljubljenici": "Porušeni dom", "Preobraženje", "Ženih", "Grešnici"

* "U senci slave": "Mrav", "Udovica", "Uoči praznika", "Zaljubljenik", "Parbenik božji", "Vestalka", "Na mesečini", "Braća pravoslavna", "Na pijaci", "Viđenje", "Seljaci", "Usamljenik", "Nemoć", "U senci slave"

* 3. "Pijana zemlja ; Trokošuljnik", Beograd, 2003.

* 4. "Priviđenja", Beograd, 2003.

* 5. "Sudbine i ljudi", Beograd, 2004.

* 6. "Susreti i pisma ; Pronađene stvari ; Misli", Beograd, 2004.

* 7. "Umetnost i umetnici", Beograd, 2004.

* 8. "Kamena otkrića ; Slučajna otkrića ; Sa Milanom Kašaninom ; O Milanu Kašaninu", Beograd, 2004.

• Fjodor Mihajlovič Dostojevski: "Selo Stepančikovo i njegovi žitelji"; "Njetočka Njezvanova"
• Lav Nikolajevič Tolstoj: "Hadži Murat i druge pripovetke"
• Gi de Mopasan (Guy de Maupassant): "Ljubimac"
• J. J. Anisimov
• S. S. Makuljevski
• V. M. Žirmunski: "Istorija francuske književnosti I"

• Vladimir Vasić (1842-1864): "Celokupna dela", Beograd, 1929.
• Jovan Grčić Milenko (1846-1875): "Celokupna dela", Beograd, 1930.
• Stevan Kaćanski (1830-1900): "Celokupna dela", Beograd (bez godine)
• Veljko Petrović (1888-1967): "Sabrana dela 1-4", Beograd, 1930.
• Jovan Dučić (1871-1943): "Pesme", Beograd, 1968.
• Jakov Ignjatović (1824-1889): "Večiti mladoženja", Beograd, 1968.
• Simo Matavulj (1852-1908): "Bakonja fra Brne", Beograd, 1968, 1975.
• Laza Lazarević (1851-1890): "Švabica i druge pripovetke", Sarajevo, 1973.
• "Srednjovekovne freske", Beograd, 1961.
• "Žiča. Istorija. Arhitektura. Slikarstvo", Beograd, 1969. (priredio s Đurđem Boškovićem i Pavlom Mijovićem)
• Suurednik "Srpskog lista" (Novi Sad, 1918), urednik "Letopisa Matice srpske" (1927-1928) i "Srpskog književnog glasnika" (1935-1939). Uređivao je i "Biblioteku savremenih jugoslovenskih pisaca" (1929), pokrenuo i uređivao "Umetnički pregled" (1937-1941). Sarađivao je u "Sveznanju", "Prosvetinoj" "Maloj enciklopediji" i "Enciklopediji likovnih umjetnosti" u Zagrebu. Zastupljen je u knjigama: Mladen Leskovac: "Laza Kostić" (Beograd, 1960); "Pisci kao kritičari posle prvog svetskog rata" (Novi Sad - Beograd, 1975).

"Sloga" (1909-1911), "Obzor" (1917-1918), "Savremenik" (1917-1918), "Hrvatska njiva" (1918), "Omladina" (1918), "Ljubljanski zvon" (1918), "Glas Slovenaca, Hrvata i Srba" (1918), "Književni jug" (1918), "Ženski svijet" (1918), "Veliki kalendar Književnog juga" (1919), "Jedinstvo" (1919-1921), "Venac" (1921-1922, 1925-1927), "Srpski književni glasnik" (1921-1936), "Glasnik - organ Saveza bankarskih, trgovačkih i industrijskih činovnika" (1923), "Misao" (1924), "Pokret" (1924), "Letopis MS" (1924-1929, 1954, 1956, 1967-1968, 1970-1977, 1979), "Vreme" (1924-1928, 1930-1931, 1936-1937, 1940), "Kalendar 'Vardar'" (1925, 1927, 1929), "Kalendar 'Vreme'" (1925), "Godišnjak SKA" (1925), "Gruda" (1926), "Politika" (1926-1937), "Pravda" (1926, 1929-1933, 1939), "Naša domovina" (1926, 1938), "Reč i slika" (1926-1927), "Subotički dnevnik" (1926), "Starinar" (1926-1927), "Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor" (1927), "Glasnik Istorijskog društva" (1929), "Jubilarni zbornik života i rada Srba, Hrvata i Slovenaca" (1929), "Društvena obnova" (1929-1930), "Les nouvelles Yougoslaves" (1929), "Narodna odbrana" (1929), "Dnevnik" (1929), "Ilustrovani list" (1929), "Hrvatska revija" (1929), "Žena i svet" (1930), "Jugosloven" (1931), "Jugoslovenski dnevnik" (1931), "Jugoslovenski glasnik" (1931), "La Yougoslavie" (1931), "Godišnjak i kalendar Srpske pravoslavne patrijaršije" (1933), "Novo doba" (1933), "Novosti" (1933, 1939-1940), "Nedeljne ilustracije" (1933), "Štampa" (1934), "Turistički Lloyd" (1934), "Museion" (Amsterdam, 1935), "Sportski turistički Lloyd" (1936), "Umetnički pregled" (1937-1941), "Jugoslavija" (1938-1939), "Kroz Jugoslaviju" (1939), "Glas juga" (1941), "Srpski narod" (1942-1943), "Novo vreme" (1943), "Donauzeitung" (1943), "Obnova" (1944), NIN (1953, 1958), "Almanah Saveza književnika Jugoslavije" (1953-1955), "Književnost" (1953-1957, 1964-65, 1969-1973, 1975), "Književne novine" (1954, 1957, 1962, 1975, 1977-78), "Zbornik MS za društvene nauke" (1955), "Slobodna Dalmacija" (1958), "Nova Makedonija" (1958), "Pobjeda" (1961), "Zbornik MS za likovne umetnosti" (1966), "Dnevnik" (1967, 1971), "Zograf" (1969), "Savremenik" (1977), "Sveske" (1977).

Odlikovan je Ordenom sv. Save I. stepena s lentom, francuskom Legijom časti, holandskim ordenom Oranj-Nasau III. stupnja, danskim III. stupnja, poljskim Polonija Restituta III. stupnja i italijanskim II. stupnja.

Portrete su mu radili: Milan Konjović (1898-1993), Milenko Šerban (1907-1979), Anka Krizmanić (1896-1987) i Stojan Ćelić (1925-1992), a bistu Risto Stijović (1894-1974). Originalni rukopisi i prepiska čuvaju se u Rukopisnom odeljenju Matice srpske. Brojni rukopisi i biblioteka izgorjeli su mu za vrijeme bombardiranja Beograda.

Potpisivao se pseudonimima i šiframa: Milan Popović; A.; B. B.; J.; K.; L.; L. N.; M.; M. K.; M. M.; N.; S.; X.; Y.

U knjizi "Ko je ko u Jugoslaviji", umjesto "Jutrenja i bdenja", piše Jutarnja bdenja. U "Maloj enciklopediji Prosveta": L'art yougoslave, u ELZ: L'Art yougoslave. Po EJ Srpska umetnost u Vojvodini izdana 1928. U EJ pogrešan naslov Sudbine ljudi. U CIP-u knjige "Zaljubljenici ; U senci slave" piše Zaljubljenici u senci slave.

• Božidar Kovaček: "Milan Kašanin i Matica srpska", Letopis Matice srpske, god. 181, knj. 476, sv. 5 - Novi Sad, XI. 2005. (str. 929-938)
• Milivoj Nenin: "Pisma Milana Kašanina Tihomiru Ostojiću", Letopis Matice srpske, god. 181, knj. 476, sv. 5 - Novi Sad, XI. 2005. (str. 938-950)
• mr Drago Njegovan: "Znameniti Srbi iz Baranje (od početka XVI. do sredine XX. veka)", u: "Međunarodni naučni skup Srbi u istočnoj Hrvatskoj", Osijek, 2003, str. 138-139.
• Marko Nedić: "Razgovori sa Milanom Kašaninom", u: Ljetopis dvije hiljade druge, SKD "Prosvjeta", Zagreb, 2002. (str. 225-246) - Tekst je objavljen i u 8. knjizi "Izabranih dela Milana Kašanina", Beograd, 2004, str. 237-255)
• Đorđe Ocić: "Razgovori s Kašaninom", u: Milan Kašanin: "Sudbine i ljudi - ogledi o srpskim piscima", SDK "Prosvjeta", Zagreb, 2001, str. 381-394.
• "Bilješka o piscu", u: Milan Kašanin: "Sudbine i ljudi - ogledi o srpskim piscima", SDK "Prosvjeta", Zagreb, 2001, str. 395-397. (preuzeto iz "Leksikona pisaca Jugoslavije")
• (Radivoj Brnjevarac): "Poznati Baranjci: Dr Milan Kašanin, književnik - Cenila ga i Evropa", Baranjska reč, I, 9, 7 - Beli Manastir, 14. I. 1997.
• R(oksanda) Nj(eguš) i Va(so) Mi(linčević): KAŠANIN, Milan, "Enciklopedija Jugoslavije" (1-6, A-Katl-), JLZ, Zagreb, 1980-1990. (sv. 6, str. 724)
• KAŠANIN, Milan, "Opća enciklopedija JLZ"' (1-8, Dopunski svezak), JLZ, Zagreb, 1977-1988. (sv. 4, str. 302)
• KAŠANIN, Milan, "Mala enciklopedija Prosveta" (Opšta enciklopedija, treće izdanje). Prosveta, Beograd, 1978. (sv. 2, str. 218) + slika
• Marko Nedić: "Odnos prema tradiciji", u: Milan Kašanin: "Izabrani eseji", Rad, Beograd, 1977. (str. 191-201)
• Kašanin Milan, "Popularna enciklopedija", BIGZ, Beograd, 1976. (str. 539)
• ok (Ostoja Kisić): KAŠANIN dr Milan, "Jugoslovenski savremenici - Ko je ko u Jugoslaviji", Hronometar, Beograd, 1970. (str. 448)

• Cijeli tekst ove stranice preuzet je, uz suglasnost autora, iz knjige S njive do akademije.