Fudbalska reprezentacija Brazila

Brazil
Boje
Generalno
Konfederacija	CONMEBOL
Nadimci	Canarinho (Kanarinčić) Verde-Amarela (Zeleno-žuti) Pentacampeões (Peterostruki prvaci)
FIFA-in rang	▬ 6.
Ličnosti
Izbornik	Dunga
Najviše nastupa	Cafu (142)
Najviše golova	Pelé (77)
Historija
Prva utakmica	Argentina 3:0 Brazil (Buenos Aires; 20. rujna 1914.)
Najveća pobjeda	Brazil 14:0 Nikaragva (Meksiko; 17. listopada 1975.)
Najveći poraz	Urugvaj 6:0 Brazil (Viña del Mar; 18. rujna 1920.) Brazil 1:7 Njemačka (Belo Horizonte; 8. srpnja 2014.)
Natjecanja
Natjecanje Najbolji plasman FIFA Svjetsko prvenstvo Prvaci (1958., 1962., 1970., 1994., 2002.) Copa América Prvaci (1919., 1922., 1949., 1989., 1997., 1999., 2004., 2007.) Kup konfederacija Prvaci (1997., 2005., 2009., 2013.) Olimpijske igre Srebro (1984., 1988., 2012.)
Dresovi
Domaći 　 Gostujući
uredi

Brazilska nogometna reprezentacija predstavlja Brazil u međunarodnim nogometnim natjecanjima i pod upravom je Brazilskog nogometnog saveza. Članica je FIFE od 1923. godine, a od 1916. godine također je članica i CONMEBOL-a (Južnoameričke nogometne federacije). Brazil je najuspješnija nogometna reprezentacija svijeta u povijesti Svjetskih nogometnih prvenstava, osvojivši sveukupno pet turnira. Također je najuspješnija reprezentacija u Kupu konfederacija s tri titule. Na kontinentalnom nivou Brazil je osvojio osam titula Copa America i nalazi se na drugom mjestu reprezentacija s najviše naslova (iza Argentine i Urugvaja koji su osvojili po 14 titula).

Brazil je trenutačni prvak turnira Copa America; osvojili su turnir 2004. i 2007. godine. Također trenutno drže i titulu prvaka Kupa konfederacija, osvojivši turnir 2005. i 2009. godine. Brazil se trenutno nalazi na četvrtom mjestu FIFA-ine ljestvice najboljih nogometnih reprezentacija svijeta, a ujedno se smatra jednom od najboljih nogometnih nacija u svijetu redovito se nalazivši u vrhu nogometnog svijeta od 60-tih godina prošlog stoljeća naovamo. Brazil je jedina nogometna reprezentacija na svijetu koja je nastupila na svim svjetskim nogometnim prvenstvima do danas.^[1]

Uz Argentinu i Španjolsku, Brazil je jedina reprezentacija koja je osvojila Svjetsko nogometno prvenstvo van svoje kontinentalne zone, a ujedno su i jedina reprezentacija koja je osvojila prvenstvo na četiri različita kontinenta: u Europi (1958. u Švedskoj), u Južnoj Americi (1962. u Čileu), dva puta u Sjevernoj Americi (1970. u Meksiku i 1994. u SAD-u) te jednom u Aziji (2002. u Južnoj Koreji i Japanu). Česta nogometna uzrečica je: "Englezi su izmislili nogomet, ali su ga Brazilci usavršili".^[2][3]

Trenutačni izbornik brazilske nogometne reprezentacije je Mano Menezes koji je na tom mjestu zamijenio Dungu poslije Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. u Južnoj Africi. Brazil će biti domaćin sljedećeg Kupa konfederacija 2013. godine kao i sljedećeg Svjetskog nogometnog prvenstva 2014. godine zbog čega su automatski kvalificirani za oba turnira.

Prvom nogometnom utakmicom u povijesti brazilske nogometne reprezentacije smatra se utakmica iz 1914. godine između izabranih timova Rio de Janeira i Sao Paula protiv engleskog kluba Exeter City odigrane na stadionu Fluminense. Brazil je pobijedio rezultatom 2:0, a zgoditke su postigli Oswaldo Gomes i Osman. Za razliku od onoga što će se događati u budućnosti, igra brazilske nogometne selekcije u počecima bila je daleko od odlične, a razlog zasigurno leži i u internim sukobima u samom brazilskom nogometnom savezu. Točnije, razlike u mišljenjima nogometnih saveza Rio de Janeira i Sao Paula dovele su do mišljenja da neće postojati tim koji će se sastojati od igrača koji dolaze iz ta dva tabora.

Na svjetskim nogometnim prvenstvima 1930. u Urugvaju i 1934. u Italiji, Brazil je izbačen već u razigravanju po skupinama. Međutim, svjetsko prvenstvo 1938. godine počelo je davati znakove onoga što će tek doći. Na tom je prvenstvu Brazil osvojio treće mjesto, a Leonidas da Silva završio je turnir kao najbolji strijelac. Brazil je bio domaćin sljedećeg svjetskog prvenstva održanog 1950. godine koji je ujedno bio i prvi turnir održan nakon Drugog svjetskog rata. To prvenstvo 1950. godine bilo je jedinstveno po tome što nije imalo sistem ispadanja, već su četiri najbolje plasirane reprezentacije u svojim skupinama završile u zajedničkoj skupini i igrale jedna protiv druge. Posljednju utakmicu igrali su Urugvaj i Brazil pa se ona smatra finalom. Utakmica je odigrana na stadionu Maracana u Rio de Janeiru pred 199.854 gledatelja što do danas predstavlja apsolutni rekord, a na iznenađenje mnogih Urugvaj je osvojio drugi naslov svjetskog prvaka pobijedivši rezultatom 1:2, nakon što je Brazil vodio 1:0. U Brazilu navedena utakmica poznata je pod nadimkom fateful final (u slobodnom prijevodu sudbonosno finale).

Brazilska reprezentacija je za naredno svjetsko prvenstvo u Švicarskoj 1954. godine bila u potpunosti obnovljena, predvođena popularnim igračima Niltonom Santosom, Djalmom Santosom i Didijem. Međutim, nisu daleko dospjeli. U četvrtfinalu ih je zaustavila Mađarska rezultatom 4:2 u jednoj od najružnijih nogometnih utakmica u povijesti nogometa, koja će kasnije postati poznata pod imenom Battle of Berne (u slobodnom prijevodu Bitka za Bern).

Tadašnji izbornik Brazila, Vicente Feola, odredio je striktna pravila za svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj. Svaki igrač dobio je popis od četrdeset stvari koje ne smije raditi, uključujući nošenje kapa i kišobrana, pušenje dok se nalaze u službenom dresu i razgovaranje s novinarima van dogovorenih termina. Bili su jedina reprezentacija koja je imala psihologa na turniru (zbog još uvijek svježeg gubitka finala 1950. godine u glavama nekih igrača) i zubara (zbog njihovog podrijetla, dosta igrača imalo je problema sa zubima koji su izazivali razne infekcije i utjecali na kvalitetu njihove igre), a čak godinu dana prije turnira poslali su svog posebnog izaslanika koji je nadgledao kvalifikacijske utakmice po Europi.

Brazil se na prvenstvu našao u najtežoj skupini, zajedno sa Sovjetskim savezom, Engleskom i Austrijom. U prvoj utakmici pobijedili su Austriju 3:0, a s Engleskom su odigrali miroljubivih 0:0. Brazilci su bili zabrinuti prije utakmice sa Sovjetskim savezom, jer se radilo o odlično pripremljenoj momčadi i jednom od glavnih favorita turnira. Njihova strategija je bila da odmah na početku krenu u napad i pokušaju zabiti rani pogodak. Zbog toga su vodeći igrači reprezentacije Bellini, Nilton Santos i Didi razgovarali s izbornikom prije utakmice i uvjerili ga da ako žele pobijediti Ruse moraju uvesti tri igrača s klupe: Zito, Garrincha i Pele koji su i započeli utakmicu. Čim je sudac označio početak utakmice, lopta je došla do Garrinche koji je prošao trojicu igrača i pogodio vratnicu. Brazilci su nastavili s pritiskom i nakon tri minute, koje će kasnije biti opisane kao "najbolje tri minute u povijesti nogometa" Vava je postigao vodeći pogodak. Utakmica je završila rezultatom 2:0. Pele je postigao jedini pogodak u četvrtfinalu protiv Walesa, a u polufinalu su rezultatom 5:2 izbacili Francuze. Brazil je finale igrao s domaćinom Švedskom i tu utakmicu također dobio rezultatom 5:2, postavši tako prva reprezentacija koja je osvojila svjetsko prvenstvo van svog kontinenta. Legenda kaže da je izbornik Feola znao spavati tijekom treninga, a da je čak i na pravim utakmicama sklapao oči na klupi kako bi izgledalo da spava. Zbog toga se Didi smatrao pravim trenerom momčadi.

Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. Brazil je obranio naslov uz Garrinchu kao glavnog igrača, a ne Pelea koji se ozlijedio u prvoj utakmici turnira protiv Meksika i nije nastupio do kraja istog.

Pripreme za svjetsko prvenstvo 1966. u Engleskoj prošle su u znaku političkih utjecaja. Svi veliki brazilski nogometni klubovi željeli su svoje igrače vidjeti u reprezentaciji kako bi im dali što bolji javni tretman. U posljednjim mjesecima priprema za svjetsko prvenstvo tako se dogodilo da je izbornik Vicente Feola radio s čak 46 igrača od kojih je samo njih 22 moglo otići u Englesku; sve to duboko je utjecalo na internu atmosferu i psihološki pritisak na igrače i ostatak tima. Rezultat svega bio je najgori nastup brazilske nogometne reprezentacije u povijesti svjetskih prvenstava kojoj nisu pomogle niti ostale reprezentacije, jer se činilo da su svi odlučili gaziti Pelea (tada vjerojatno na vrhuncu svoje igračke karijere), rušeći ga čim je dobio loptu. To prvenstvo i ostat će upamćeno po izrazito oštroj igri, pogotovo zbog pregrubih startova. Nakon što je postao prvi igrač koji je postigao pogodak na tri različita svjetska prvenstva (u utakmici protiv Bugarske), Pele se odmarao u utakmici protiv Mađarske koju je Brazil izgubio. Treću utakmicu Brazil je igrao protiv Portugala, a nekoliko izrazito grubih prekršaja nad Peleom utjecali su na njegov raniji izlazak iz igre. Brazil je tu utakmicu također izgubio i tako ispao s prvenstva nakon razigravanja po skupinama, prvi put nakon 1934. godine. Poslije turnira, Pele je izjavio da više ne želi igrati na takvim natjecanjima.

Ipak, Brazil je 1970. godine u Meksiku, predvođen Peleom, osvojio svoje treće svjetsko prvenstvo. Ta reprezentacija smatrala se do tada najboljom u povijesti, a osim Pelea predvodili su je i kapetan Carlos Alberto Torres, Jairzinho, Tostao, Gerson i Rivelino. Nakon što su osvojili pokal Julesa Rimeta po treći put, Brazilcima je dopušteno da ga zadrže zauvijek. U šest utakmica koje su odigrali, Brazilci su ostvarili šest pobjeda. U razigravanju po skupinama pobijedili su Čehoslovačku (4:1), Englesku (1:0) i Rumunjsku (3:2). U četvrtfinalu bili su bolji od Perua (4:2), a u polufinalu izbacili su Urugvaj (3:1). Brazil je finale igrao s Italijom i uvjerljivo pobijedio rezultatom 4:1. Jairzinho je završio turnir kao najbolji strijelac sa sedam pogodaka, dok je Pele postigao četiri. Dominantnost Brazila na svjetskim prvenstvima između 1958. i 1970. godine razlog je što danas imamo malo drugačiji pokal koji se daje osvajačima turnira. Ipak, proći će pune 24 godine prije nego Brazilci stave ruke na njega.

Nakon Peleovog reprezentativnog umirovljenja (a i nekih drugih važnih igrača iz tima koji je 1970. godine osvojio treći naslov prvaka), Brazil nije uspio biti bolji od Nizozemskog načina igranja i nisu uspjeli obraniti naslov 1974. godine, završivši turnir na četvrtom mjestu, izgubivši u utakmici za treće mjesto od Poljaka.

Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. godine donijelo je mnoge kontroverze. U razigravanju po skupinama, Brazilci su se natjecali s domaćinima Argentincima za prvo mjesto koje je vodilo u finale turnira. U posljednjem kolu, Brazil je pobijedio Poljsku rezultatom 3:1 i privremeno završio na čelu skupine s gol razlikom +5. Argentina je u tom trenutku imala utakmicu manje i gol razliku +2, ali je u svojoj posljednjoj utakmici uspjela pobijediti Peru rezultatom 6:0 i dospjeti na prvo mjesto skupine te tako igrati u finalu protiv Nizozemske. Brazilci su se morali ponovno zadovoljiti igranjem za treće mjesto u utakmici s Italijom koju su dobili 2:1.

Na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine Brazilci su bili izraziti favoriti i kroz svoju skupinu lagano su prošli, ali su kasnije zaustavljeni od Talijana (kasnijih prvaka) rezultatom 3:2 u jednoj od najboljih utakmica u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Paolo Rossi postigao je sva tri pogotka za Talijane, a Brazilskog trenera Telea mediji su okrivljavali za pretjerano ofenzivnu taktiku pri rezultatu 2:2. Ta reprezentacija Brazila, koja je uključivala velikane poput Sócratesa, Zicoa, Falcaoa i Edera ostat će upamćena kao najbolja reprezentacija koja nikad nije osvojila svjetsko prvenstvo.

Izbornik Tele Santana i nekoliko igrača iz 1982. vratili su se na svjetskom prvenstvu 1986. godine održanom u Meksiku. Iako su igrači bili stariji, svejedno su uspjeli prikazati odličnu igru. Ipak, Zicova ozljeda netom prije početka turnira koštala ih je dobrih rezultata. U četvrtfinalu odigrana je utakmica koja se danas smatra pravim primjerom "totalnog nogometa". Brazil i Francuska napadali su non-stop i, realno gledajući, niti jedna reprezentacija nije zaslužila izgubiti. Kad je Zico ušao u drugom poluvremenu pri rezultatu 1:1, Brazilcima je dosuđen jedanaesterac i činilo se kao da će upravo oni pobijediti i proći u polufinale. Međutim, Zico - heroj jedne cijele generacije brazilskih nogometnih obožavatelja - promašio je s bijele točke i nakon vrlo uzbudljivih produžetaka sve se svelo na jedanaesterce. Tu je Zico uspio pogoditi, ali Julio Cesar da Silva i Socrates su promašili svoje penale i, unatoč tome što je i Platini poslao loptu daleko iznad gola, Francuzi su uspjeli pobijediti ukupnim rezultatom 4:3.

Brazilski izbornik na svjetskom prvenstvu u Italiji 1990. godine bio je Sebastiao Lazaroni, javnosti jedva poznat prije prvenstva. Zbog vrlo defenzivnog pristupa čiji je najjači simbol bio Dunga u sredini, reprezentaciji je nedostajalo kreativnosti, ali su svejedno prošli u drugi krug. Iako su u osmini finala bili bolji tijekom cijele utakmice od branitelja naslova Argentine, Claudio Caniggia je, nakon sjajnog proigravanja Maradone, uspio postići jedini pogodak i eliminirati Brazilce.

Na iznenađenje mnogih, Brazil pune 24 godine nije osvojio svjetsko prvenstvo niti sudjelovao u finalima istog. Njihova borba prekinuta je 1994. godine na svjetskom prvenstvu u SAD-u gdje su ga osvojili po rekordni četvrti put pod vodstvom igrača kao što su Romario, Bebeto, Dunga, Taffarel i Jorginho. Tijekom prvenstva izbacili su domaćina rezultatom 1:0 u osmini finala, Nizozemce u četvrtfinalu rezultatom 3:2 (često nazivana utakmicom prvenstva) i Šveđane u polufinalu također rezultatom 1:0. Sve to dovelo je do spektakularnog finala protiv Talijana gdje je nakon nezanimljive utakmice koja je završila 0:0 Brazil bio bolji izvođenjem jedanaesteraca. Roberto Baggio, do tada glavna zvijezda turnira i igrač koji je praktički sam doveo Italiju do finala, promašio je ključni jedanaesterac i Brazilci su ponovno postali prvaci svijeta čime je započela nova era njihove nogometne dominacije.

Na sljedećem svjetskom prvenstvu održanom u Francuskoj 1998. godine, Brazilci su osvojili srebrnu medalju. Nakon prilično uvjerljivih nastupa među kojima posebno treba izdvojiti tešku pobjedu u polufinalu protiv Nizozemaca nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca (regularni dio utakmice završio je rezultatom 1:1), Brazilci su u finalu izgubili čak s 3-0 od domaćina Francuza. Nakon finala, obrana Brazila oštro je kritizirana omogućivši čak dva pogotka Zinedinea Zidanea glavom nakon kornera, a također je i krizirana odluka izbornika da u prvu momčad uvrsti Ronalda koji je nekoliko sati prije utakmice doživio epileptični napad.

Zahvaljujući ubojitom napadačkom trojcu, popularno nazivanom "Tri R" (Ronaldo, Rivaldo i Ronaldinho), Brazil je svoj peti naslov svjetskog nogometnog prvaka osvojio 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. Iako se na prvi pogled njihova skupina činila izuzetno laganom (Turska, Kina i Costa Rica), Brazil se mučio u utakmici protiv Turaka koju su na kraju ipak dobili. Tu utakmicu obilježila je kontroverznost kada je Rivaldo pao kao pokošen držeći se za lice nakon što ga je turski igrač Hakan Ünsal pogodio loptom u noge. Ünsal je nakon toga zaradio izravan crveni karton, a Rivaldo se pridigao kao da se ništa nije dogodilo. Iako je izbjegao suspenziju, Rivaldo je naknadno kažnjen s 5 tisuća Funti zbog simulacije i tako postao prvi igrač u povijesti kojeg je FIFA kaznila zbog glume i lažnog prenemaganja na terenu. Ostale dvije utakmice Brazil je lako dobio s 4:0 (Kina) i 5:2 (Costa Rica). U osmini finala porazili su Belgijce rezultatom 2:0, a u četvrtfinalu pala je Engleska rezultatom 2:1 uz nezaboravni pogodak Ronaldinha iz slobodnog udarca. U polufinalu Brazilci su se ponovno susreli s Turcima i nakon još jedne teške utakmice izborili 1:0 pobjedu koju je osigurao Ronaldo. Do tog trenutka Rivaldo je bio strijelac na svim utakmicama i činilo se da će ponoviti uspjeh Jairzinha iz 1970. godine kad je postao strijelcem na svim odgiranim utakmicama. Ipak, to se nije dogodilo. Finale tog prvenstva odigrale su dvije najuspješnije nogometne reprezentacije u povijesti natjecanja: Brazil i Njemačka. Zanimljivo je da su do tada oba tima odigrala samo jednu jedinu međusobnu utakmicu i to 1974. godine. Iako je još prije finala Oliver Kahn bio izabran za najboljeg vratara prvenstva, nije mogao zaustaviti Ronaldova dva udarca kojima je Brazil osvojio svoju petu krunu. Ronaldo je turnir završio kao najbolji strijelac, a Oliver Kahn bio je proglašen najboljim igračem prvenstva.

29. lipnja 2005. godine Brazil je osvojio Kup konfederacija drugi put uvjerljivom 4:1 pobjedom protiv vječitih rivala Argentine u Frankfurtu. 2004. godine osvojili su Copa America također protiv Argentine, nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca.

Za svjetsko nogometno prvenstvo 2006. godine održano u Njemačkoj, tadašnji izbornik Carlos Alberto Parreira prezentirao je formaciju nazvanu The Magic Square (u slobodnom prijevodu "magični kvadrat"), temeljenu na četiri ofenzivna brazilska igrača: Ronaldo, Adriano, Kaka i Ronaldinho. Tijekom priprema za prvenstvo, reprezentacija je upala u probleme ponajviše zahvaljujući ozljedi Ronalda koji je dva mjeseca bio van terena, a nakon što se vratio dobio je žuljeve na stopalima i imao učestale temperature tijekom treninga.

Unatoč pobjedama u prve dvije utakmice (protiv Hrvatske 1:0 i Australije 2:0), magični kvadrat nije djelovao uvjerljivo i borio se kako bi probio protivničke obrane. Za treću utakmicu Parreira je uveo čak pet novih igrača (uključujući Robinha i Cicinha) što je završilo uspjehom i uvjerljivom pobjedom nad Japanom 4:1.

U osmini finala Brazil je lagano izbacio Ganu rezultatom 3:0, ponovno uz pomoć magičnog kvadrata. Međutim, u četvrtfinalu izbacili su ih kasniji finalisti Francuzi, rezultatom 1:0. Francusku je predvodio preporođeni Zinedine Zidane uz pomoć snažne obrane koja je uspješno odolijevala brazilskim napadačima tijekom cijele utakmice. Možda i zbog neobične formacije u kojoj su se nalazili, Brazilci su bili potpuno izgubljeni i tek su jedanput uspjeli zapucati prema golu Fabiena Bartheza. Utakmica je također upamćena i po činjenici što se prvi puta dogodilo da su Brazilci tri puta poraženi upravo od Francuza na svjetskim prvenstvima (1986., 1998. i 2006.).

Nakon eliminacije, brazilska nogometna reprezentacija oštro je kritizirana od strane medija i obožavatelja. Najznačajnija fotografija koja je u to vrijeme kružila u medijima bila je ona Roberta Carlosa na kojoj isti veže kopačke dok Henry neometano zabija pobjednički pogodak. Sportska legenda Pele kritizirao je izbornika Parreiru i Ronaldinha zbog preranog ispadanja Brazila s tog prvenstva.

24. srpnja 2006. godine, netom nakon završenog prvenstva u Njemačkoj, kapetan pobjedničke brazilske reprezentacije iz 1994. godine, Dunga, postavljen je za novog izbornika. Njegov bivši suigrač, Jorginho, postao mu je prvi asistent. Svoju prvu utakmicu kao izbornik odigrao je u Oslu, 16. kolovoza protiv Norveške, a završila je rezultatom 1:1, dok je u sljedećoj odigranoj na Arsenalovom novom stadionu Emiratesu porazio Argentinu s uvjerljivih 3:0. 5. rujna Brazil je pobijedio Wales rezultatom 2:0 na White Hart Lane stadionu, kasnije će još pobijediti i Kuvajt (4:0), Ekvador (2:1) i Švicarsku (2:1).

Dungin prvi poraz kao izbornik Brazila uslijedio je 6. veljače 2007. godine u prijateljskoj utakmici protiv Portugala kojeg je tada vodio izbornik Luiz Felipe Scolari. Ipak, 24. i 27. ožujka iste godine Brazil se oporavio pobjedama protiv Čilea (4:0) i Gane (1:0) u Švedskoj.

Za razliku od Parreire, Dunga je sve svoje igrače tretirao kao jednake. On nije tražio samo one igrače koji igraju u najpopularnijim klubovima kao što su Milan, Barcelona ili Real Madrid, već je pregledavao klubove iz čitave Europe pa su tako za reprezentaciju zaigrali Vagner Love i Dudu Cearense koji su tada igrali za CSKA Moskva te Elano koji je tada igrao za Ukrajinski Shakhtar. Od ostatka magičnog kvadrata iz 2006. godine ostali su samo Ronaldinho i Kaka koji su redovito nastupali za reprezentaciju. Adriano je pozvan u reprezentaciju tek za prijateljsku utakmicu protiv Portugala u veljači 2007., dok Ronaldo više nije uopće igrao. Umjesto njega, Luis Fabiano je započeo igrati kao glavni napadač.

Nakon što su pobijedili Argentinu rezultatom 3:1 5. rujna 2009. godine, Brazil se kvalificirao za svjetsko prvenstvo 2010. godine u Južnoj Africi. Nakon završetka kvalifikacija, nalazili su se na prvom mjestu s 9 pobjeda, 7 neodlučenih ishoda i samo 2 poraza koji su uslijedili nakon utakmica s Bolivijom i Paragvajem. U domaćim utakmicama tijekom kompletnih kvalifikacija ostali su neporaženi.

Na navedenom svjetskom prvenstvu, Brazil je izabran u skupinu G koja je prozvana skupinom smrti. Svoju prvu utakmicu odigrali su 15. lipnja 2010. godine protiv Sjeverne Koreje koju su dobili 2:1. 20. lipnja svoju drugu utakmicu odigrali su protiv Obale bjelokosti koju su dobili rezultatom 3:1, dok su posljednju utakmicu odigrali 0:0 s Portugalom. U osmini finala igrali su protiv Čilea. Juan, Luis Fabiano i Robinho postigli su tri pogotka koja su omogućila prolaz Brazila u četvrtfinale gdje su se susreli s Nizozemcima. Tu utakmicu Brazilci su izgubili rezultatom 2:1 (unatoč vodstvu od 0:1) i bili eliminirani s natjecanja.

Dana 24. srpnja 2010. godine Mano Menezes imenovan je novim brazilskim izbornikom umjesto Dunge čiji ugovor nije obnovljen zbog neuspjeha na svjetskom prvenstvu 2010.

Dva dana poslije Menezes je imenovao 24 igrača od kojih je 10 bilo debitanata. Samo četvorica igrača koji su zaigrali na svjetskom prvenstvu 2010. godine su bila uključena u Menezesov novi sastav (Robinho, Daniel Alves, Ramires i Thiago Silva). Igrači koji su se našli u tom sastavu, a koji nisu bili na svjetskom prvenstvu su Alexandre Pato iz Milana, Lucas Leiva iz Liverpoola i Marcelo iz Real Madrida. Prvu utakmicu na klupi Brazila Menezes je odigrao protiv SAD-a i dobio 2:0, s Robinhom kao kapetanom sastava. Neymar je u svom prvom nastupu za reprezentaciju odmah postigao i prvi pogodak te bio proglašen igračem utakmice.

Menezesov mandat je trajao samo dvije godine, kada je na klupu ponovo sjeo Luiz Felipe Scolari. Pod Scolarijem, Brazil je osvojio Kup konfederacija 2013. godine, što je bila priprema za Svjetsko prvenstvu u Brazilu naredne godine. Scolari je dobio zadatak osvajanja prvenstva, čime bi Brazil "osvetio" neuspjeh iz 1950. godine, kada s izgubili na domaćem terenu. Brazil je prvenstvo započeo dobro, mada pomalo nesigurno i to se vidjelo već u fazi na izbacivanje, kada je Čile izbačen tek na jedanaesterce, a Kolumbija nakon nevjerojatnog trilera. Uslijedilo je polufinale protiv Njemačke, gdje je Brazil doživio najveću sramotu u svojoj nogometnoj povijesti - Nijemci su ih, usred Belo Horizontea, pregazili sa 7:1 i tako ubili svaku nadu za osvajanje prvenstva. U utakmici za treće mjesto gube i od Nizozemske 3:0 i tako završavaju prvenstvo na četvrtom mjestu.

Nakon prvenstva, Scolari odlazi s klupe te ga mijenja Dunga, koji je već ranije vodio reprezentaciju.

Slijedi popis igrača s najviše nastupa u brazilskoj nogometnoj reprezentaciji do danas:

#	Ime	Nastupi	Golovi	Prvi nastup	Posljednji nastup
1	Cafu	142	5	12. rujna 1990.	1. srpnja 2006.
2	Roberto Carlos	125	11	26. veljače 1992.	1. srpnja 2006.
3	Lúcio	105	4	15. studenog 2000.	5. rujna 2011.
4	Cláudio Taffarel	101	0	7. srpnja 1988.	12. srpnja 1998.
5	Djalma Santos	98	3	10. travnja 1952.	9. lipnja 1968.
	Ronaldo	98	62	23. ožujka 1994.	7. lipnja 2011.
7	Gilmar	94	0	1. ožujka 1953.	12. lipnja 1969.
	Ronaldinho	94	33	26. lipnja 1999.	28. veljače 2012.
9	Gilberto Silva	93	3	7. studenog 2001.	2. srpnja 2010.
10	Pelé	92	77	7. srpnja 1957.	18. srpnja 1971.
	Rivelino	92	26	16. studenog 1965.	24. lipnja 1978.
12	Dunga	91	6	19. svibnja 1987.	12. srpnja 1998.
	Dida	91	0	7. srpnja 1995.	1. srpnja 2006.
14	Robinho	90	26	13. srpnja 2003.	10. kolovoza 2011.
15	Zé Roberto	84	6	12. kolovoza 1995.	1. srpnja 2006.
16	Kaká	82	27	31. siječnja 2002.	2. srpnja 2010.
17	Jairzinho	81	33	7. lipnja 1964.	3. ožujka 1982.
	Aldair	81	3	15. ožujka 1989.	28. lipnja 2000.
19	Émerson Leão	80	0	8. ožujka 1970.	30. travnja 1986.
20	Juan	79	7	15. srpnja 2001.	2. srpnja 2010.

Slijedi popis najboljih strijelaca brazilske nogometne reprezentacije do danas:

#	Ime	Golovi	Nastupi	Prvi nastup	Posljednji nastup
1	Pelé	77	92	7. srpnja 1957.	18. srpnja 1971.
2	Ronaldo	62	98	23. ožujka 1994.	7. lipnja 2001.
3	Romário	55	70	23. svibnja 1987.	27. travnja 2005.
4	Zico	52	72	25. veljače 1976.	21. lipnja 1986.
5	Bebeto	39	75	28. travnja 1985.	12. srpnja 1998.
6	Rivaldo	34	74	16. prosinca 1993.	19. studenog 2003.
7	Jairzinho	33	81	7. lipnja 1964.	3. ožujka 1982.
	Ronaldinho	33	94	26. lipnja 1999.	28. veljače 2012.
9	Ademir	32	39	21. siječnja 1945.	15. ožujka 1953.
	Tostão	32	54	15. svibnja 1966.	9. srpnja 1972.
11	Zizinho	30	53	1. siječnja 1942.	3. travnja 1957.
12	Careca	29	60	21. ožujka 1982.	1. kolovoza 1993.
13	Luís Fabiano	28	43	11. lipnja 2003.	2. srpnja 2010.
14	Adriano	27	48	15. studenog 2000.	2. ožujka 2010.
	Kaká	27	82	31. siječnja 2002.	2. srpnja 2010.
16	Rivelino	26	92	16. studenog 1965.	24. lipnja 1978.
	Robinho	26	90	13. srpnja 2003.	10. kolovoza 2011.
18	Jair	22	39	5. ožujka 1940.	16. srpnja 1950.
	Sócrates	22	60	17. svibnja 1979.	21. lipnja 1986.
20	Leônidas	21	19	4. prosinca 1932.	29. siječnja 1946.

Slijedi popis dosadašnjih izbornika brazilske nogometne reprezentacije (podebljanim slovima označeni su izbornici koji su s reprezentacijom Brazila bili prvaci svijeta u nogometu):

Adhemar Pimenta (1936.–1938.; 1942.) Flávio Costa (1944.–1950; 1955; 1956.) Zezé Moreira (1952; 1954.–1955.) Aymoré Moreira (1953.) Vicente Feola (1955.) Osvaldo Brandão (1955.–1956.; 1957.) Teté (1956.) Silvio Pirilo (1957.) Pedrinho (1957.) Vicente Feola (1958.–1960.) Aymoré Moreira (1961.–1963.) Vicente Feola (1964.–1967.) Dorival Yustrich (1968.)

João Saldanha (1969.–1970.) Mário Zagallo (1970.–1974.; 2002.) Osvaldo Brandão (1975.–1977.) Cláudio Coutinho (1977.–1980.) Telê Santana (1980.–1982.) Carlos Alberto Parreira (1983.) Eduardo Antunes Coimbra (1983.–1984.) Evaristo de Macedo (1984.–1985.) Telê Santana (1985.–1986.) Carlos Alberto Silva (1987.–1988.) Sebastião Lazaroni (1989.–1990.) Paulo Roberto Falcão (1991.) Carlos Alberto Parreira (1991.–1994.)

Mário Zagallo (1995.–1998.) Vanderlei Luxemburgo (1998.–2000.) Émerson Leão (2000.–2001.) Luiz Felipe Scolari (2001.–2002.) Carlos Alberto Parreira (2002.–2006.) Dunga (2006.–2010.) Mano Menezes (2010.–2012.) Luiz Felipe Scolari (2012.–2014.) Dunga (2014.-)