Dream Team

Muška olimpijska košarkaška reprezentacija Sjedinjenih Država iz 1992., poznatija kao "Dream Team", bila je olimpijska selekcija reprezentacija Sjedinjenih Država koja se natjecala na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni. Bila je to prva američka olimpijska selekcija koja se sastojala od profesionalnih igrača iz NBA lige. Prepuna zvijezda, momčad izbornika Chucka Dalyja osvojila je zlatnu medalju pobjedom protiv Hrvatske i s prosječnom razlikom od 44 poena prednosti po utakmici.^[1] Uz Dalyja, momčad su vodili Lenny Wilkens, P. J. Carlesimo i Dalyjev nasljednik, Mike Krzyzewski.^[2]

Američki i svjetski novinari nazvali su ovaj "Dream Team" najboljom momčadi ikada sastavljenom,^[3][4] dok ga je Košarkaška kuća slavnih Naismith Memorial, prilikom primanja u članstvo 2010. godine, opisala kao "najvećim skupom košarkaškog talenta na planeti".^[5]

Olimpijske igre inicijalno su zamišljene kao natjecanje amaterskih sportaša i MOO je tu praksu provodio dugo vremena. U konkretnom slučaju, to je rezultiralo time da su Sjedinjene Američke Države na Olimpijadu mogle slati samo sveučilišne igrače te da su za svake igre morali sastavljati novu momčad, s obzirom da bi prethodni sastav već bio potpisao profesionalne ugovore. S druge strane, mnoge druge zemlje (poput Sovjetskog Saveza ili SFR Jugoslavije) koristile su profesionalce, koji su sklapali fiktivne ugovore o radu tako da bi u očima MOO-a ispalo da nisu profesionalni sportaši. To je dovodilo do toga da su, primjerice, Sovjeti na igre slali iskusne igrače koji su godinama igrali zajedno, nešto što si Amerikanci nikada nisu mogli priuštiti. Ova praksa kulminirala je na Olimpijskim igrama 1988. u Seoulu, kada su iskusni Sovjeti porazili Amerikance, koji su na koncu osvojili brončanu medalju (tada je to bio njihov najlošiji plasman na Igrama).^[6][7][8]

Svjetska košarkaška organizacija, FIBA, vjerovala je kako su ovakva pravila nepoštena te ih je promijenila, tako da su Amerikanci za sljedeće igre, one u Barceloni 1992. godine, mogli birati profesionalce iz NBA lige; Sovjeti su bili jedini koji su glasovali protiv ovog prijedloga. Jedan od najzaslužnijih za ovaj prijedlog bio je generalni tajnik FIBA-e, Borislav Stanković, koji se za njega zalagao godinama.^[9][10]

Američki košarkaški savez poslao je NBA ligi zahtjev da dostavi popis potencijalnih igrača za Igre 1992. godine.^[11] Liga inicijalno nije bila entuzijastična, ne predviđajući da će momčad ubrzo postati pravi kulturološki fenomen.^[12] Časopis Sports Illustrated bio je prvi koji je ovoj momčadi dao ime "Dream Team", kada se ona pojavila na naslovnici od 18. veljače 1991. godine.^[9][11]

Prvih deset igrača reprezentacije odabrano je 21. rujna 1991. godine, a to su bili Michael Jordan i Scottie Pippen (Chicago Bulls), John Stockton i Karl Malone (Utah Jazz), Larry Bird (Boston Celtics), Magic Johnson (Los Angeles Lakers), Patrick Ewing (New York Knicks), Chris Mullin (Golden State Warriors), David Robinson (San Antonio Spurs) i Charles Barkley (Philadelphia 76ers).^[13] Većina tih igrača bili su već na ili vrlo blizu vrhuncu svojih karijera.^[14] Larry Bird je imao problema s leđima te je bio pred umirovljenjem, ali je izabran zbog historijskog značaja ove momčadi. Johnson, kojemu je u studenom iste godine dijagnosticiran HIV, umirovio se odmah nakon dijagnoze tako da se očekivalo da neće igrati za reprezentaciju. Njegovi suigrači očekivali su da će umrijeti od posljedica bolesti, ali sam Johnson je selekciju u olimpijsku reprezentaciju opisao kao čin koji mu je spasio život i pokazao mu da unatoč bolesti može voditi produktivan život.^[9] Robinsonu je ovo bio drugi nastup za olimpijsku selekciju, ali nakon osvajanja bronce 1988. godine, bio je željan zlatne olimpijske medalje.^[15] Ewing, Jordan i Mullin su već imali jedno zlato - iz 1984. godine - dok Malone, iznenađujuće, nije bio dio te reprezentacije tako da je ovu selekciju doživio kao izazov.^[12]

Izbornik Chuck Daly ponudio je Jordanu, koji je tada bio na vrhuncu svoje popularnosti, da bude zaštitno lice momčadi, ali je ovaj to odbio, tako da su kapetanima imenovani Johnson i Bird,^[9] koji su zajedno bili jedan od najodlikovanijih tandema u historiji NBA lige. Nakon inicijalne selekcije, ostala su još dva slobodna mjesta - jedno za još jednog profesionalnog igrača, a jedno za predstavnika sveučilišne košarke i tu će se pojaviti najveće kontroverze oko ove selekcije.

Dana 12. svibnja 1992. godine objavljeno je kako će posljednje mjesto za profesionalnog igrača pripasti Clydeu Drexleru iz Portland Trail Blazersa, iako se navelike vjerovalo (i očekivalo) da će mjesto dobiti Isiah Thomas iz Detroit Pistonsa.^[12] Iako je Thomas bio jedan od najboljih igrača lige, pojavile su se priče kako je ispao iz momčadi jer je Jordanov uvjet za sudjelovanje bilo neigranje Thomasa. U to se doba naširoko smatralo kako Jordan ne voli Thomasa jer je bio predvodnik momčadi Pistonsa s kraja 80-ih i početka 90-ih koja je nosila nadimak "Bad Boys" (sh. "Zločesti dečki"), a bila je poznata po jako gruboj kontakt igri, čija je "žrtva" u doigravanju bio i Jordan. U svojoj knjizi Dream Team, pisac Jack McCallum navodi kako je Jordan Rodu Thornu, članu selekcijskog odbora reprezentacije, rekao sljedeće: "Rod, ja ne želim igrati ako je Isiah Thomas u momčadi".^[16]

Nakon izbora prve desetorke, Johnson je dao javnu podršku Thomasu, međutim kasnije se ispostavilo kako je njegova podrška bila puno manje entuzijastična nego se inicijalno činilo. U knjizi When the Game Was Ours, Johnson je napisao: "Isiah je sam ubio svoje šanse što se tiče Olimpijade. Nitko u toj momčadi nije želio igrati s njim".^[17] Stockton je u periodu prije igara slomio kost u nozi, ali uspio se brzo oporaviti. Međutim, savez je bio spreman zamijeniti Stocktona u slučaju da se ne bi oporavio na vrijeme, a alternativa je bio Joe Dumars, tako da Thomas, kako se ispostavilo, nije bio niti prva rezerva.^[18]

Kako bi odali počast činjenici da su do 1992. godine sve olimpijske selekcije bile sastavljene od sveučilišnih igrača, savez je posljednje mjesto u momčadi odlučio dati sveučilišnom igraču.^[19][20] Istoga dana kada je Drexler predstavljen kao član, objavljeno je kako će Christian Laettner iz momčadi Duke Blue Devilsa biti dio reprezentacije, ispred očekivanog Shaquillea O'Neala iz momčadi LSU Tigersa.^[21]

Selekcijski odbor odlučivao je između nekoliko snažnih kandidata među kojima su bili Harold Miner, Jimmy Jackson, Alonzo Mourning te Laettner i O'Neal.^[22] O'Neal je bio prvi izbor na draftu 1992. godine, ali je Laettner bio daleko uspješniji sveučilišni igrač. S Blue Devilsima je osvajao uzastopne naslove 1991. i 1992. godine, bio je sveučilišni igrač godine i postigao je pobjednički koš u regionalnom finalu 1992. godine. Iako je O'Neal dvije sezone za redom ušao u najbolju momčad NCAA sustava, njegova je momčad ispala već u drugom kolu glavnog turnira. Laettner je tako osigurao mjesto u reprezentaciji zahvaljujući uspješnijoj sveučilišnoj karijeri.^[23]

Konačni sastav "Dream Teama", s kojim su nastupili na Olimpijadi izgledao je ovako:

Spisak igrača "Dream Teama" iz 1992. godine
Igrači	Treneri
Poz. # Ime Godine - Datum rođenja Visina Klub Klub nac. 4.0 PF 4 Laettner, Christian &0000000000000022.00000022 – (1969-08-17)17. 8. 1969. 2.11 m Duke Blue Devils SAD  5.0 C 5 Robinson, David &0000000000000026.00000026 – (1965-08-06)6. 8. 1965. 2.16 m San Antonio Spurs SAD  5.0 C 6 Ewing, Patrick &0000000000000029.00000029 – (1962-08-05)5. 8. 1962. 2.13 m New York Knicks SAD  3.0 SF 7 Bird, Larry &0000000000000035.00000035 – (1956-12-07)7. 12. 1956. 2.06 m Boston Celtics SAD  3.0 SF 8 Pippen, Scottie &0000000000000026.00000026 – (1965-09-25)25. 9. 1965. 2.01 m Chicago Bulls SAD  2.0 SG 9 Jordan, Michael &0000000000000029.00000029 – (1963-02-17)17. 2. 1963. 1.98 m Chicago Bulls SAD  2.0 SG 10 Drexler, Clyde &0000000000000030.00000030 – (1962-06-22)22. 6. 1962. 2.01 m Portland Trail Blazers SAD  4.0 PF 11 Malone, Karl &0000000000000029.00000029 – (1963-07-24)24. 7. 1963. 2.06 m Utah Jazz SAD  1.0 PG 12 Stockton, John &0000000000000030.00000030 – (1962-03-26)26. 3. 1962. 1.85 m Utah Jazz SAD  3.0 SF 13 Mullin, Chris &0000000000000028.00000028 – (1963-07-30)30. 7. 1963. 2.01 m Golden State Warriors SAD  4.0 PF 14 Barkley, Charles &0000000000000029.00000029 – (1963-02-20)20. 2. 1963. 1.98 m Phoenix Suns SAD  1.0 PG 15 Johnson, Magic &0000000000000032.00000032 – (1959-08-14)14. 8. 1959. 2.06 m Los Angeles Lakers SAD 	Izbornik Chuck Daly Pomoćnici P. J. Carlesimo Mike Krzyzewski Lenny Wilkens Legenda: Klub – označava kojoj je momčad igrač pripadao tokom Olimpijade Napomena: Magic Johnson je u trenutku objave sastava već bio u igračkoj mirovini.

Kako bi pomogao momčadi u pripremama za Olimpijadu, savez je okupio momčad najboljih sveučilišnih (NCAA) igrača da igra pripremnu utakmicu protiv "Dream Teama". Savez je odabrao igrače čiji je stil igre, kako su se nadali, sličio stilu igre europskih momčadi s kojima bi američka reprezentacija igrala na Olimpijadi. Članovi ekipe bili su, između ostalih, penetrirajući bek Bobby Hurley, svestrani igrači Grant Hill i Penny Hardaway, vanjski šuter Allan Houston te snažni Chris Webber i Eric Montross.^[9] Među njima, Hill i Hardaway će kasnije igrati za olimpijsku reprezentaciju 1996. godine, dok će Houston igrati u reprezentaciji 2000. godine.^[24][25] Krajem lipnja, "Dream Team" se prvi puta sastao u La Jolli, CA, gdje je istovremeno oduševljavao i prestravljivao sveučilišne igrače protiv kojih su trebali igrati.

Utakmica je odigrana 24. lipnja, a dogodilo se da su sveučilišni igrači svladali "Dream Team" 62:54, nakon što su profesionalci snažno podcijenili svoje protivnike.^[12] Daly je namjerno ograničio Jordanovo vrijeme na terenu te je radio neoptimalne zamjene igrača. Krzyzewski je kasnije rekao da je Daly "predao utakmicu" kako bi svoje zvijezde naučio da nisu nepobjedivi. Momčadi su sljedećeg dana odigrale revanš, u kojem su profesionalci uvjerljivo pobijedili.^[26] Nakon utakmica, neki od sveučilišnih igrača posjetili su Jordanovu hotelsku sobu i tražili neke osobne predmete kao suvenire od svog najvećeg uzora.^[12]

"Dream Team" je svoj međunarodni debi imao 28. lipnja 1992. godine na Turniru Amerika, koji je bio FIBA-in kontinentalni turnir, ali i kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre u Barceloni, a igrao se u Portlandu, OR.^[12] "Dream Team" je ždrijeban u prvu grupu, zajedno s reprezentacijama Kanade, Argentine, Paname i Kube. Prvu utakmicu "Dream Team" igrao je protiv Kube, koju je pregazio sa 136:57, nakon čega je kubanski izbornik Miguel Calderón Gómez izjavio: "Ne možete prekriti Sunce jednim prstom".^[27] Komentator utakmice, Marv Albert, prisjetio se da je izgledalo "kao da [Amerikanci] igraju protiv srednjoškolske ili osnovnoškolske momčadi. Bili su toliko premoćni... bila je to pobjeda za pobjedom".^[9] Kubanci su nakon poraza bili više zainteresirani za fotografiranje s američkim zvijezdama nego za samu igru, što je praksa koja je pratila "Dream Team" na svim utakmicama.^[12]

Sljedeće utakmice također su bile uvjerljive pobjede za Amerikance - redom su padale Kanada (105:61), Panama (112:52) i Argentina (128:87) - koji su završili kao prvi u grupi i tako izborili direktan plasman u polufinale turnira. Tamo su porazili Portoriko (119:81) te izborili finale protiv Venezuele, koju su uvjerljivo dobili 127:80 i tako osvojili zlatnu medalju, odnosno jedno od četiri američka mjesta na Olimpijskim igrama.^[28]

"Dream Team" je na Turniru Amerika odigrao šest utakmica i ostvario svih šest pobjeda. Najveću razliku (+79) ostvarili su u prvoj utakmici protiv Kube, dok su najtežeg protivnika imali u reprezentaciji Portorika, koju su pobijedili s 38 razlike.^[29] Reultati su bili sljedeći:

#	Datum	Protivnik	Rezultat	Razlika	Dvorana
1	28. lipnja 1992.	Kuba	136:57	+79	Memorial Coliseum
2	29. lipnja 1992.	Kanada	105:61	+44	Rose Garden
3	30. lipnja 1992.	Panama	112:52	+60	Memorial Coliseum
4	1. srpnja 1992.	Argentina	128:87	+41	Memorial Coliseum
5	3. srpnja 1992.	Portoriko	119:81	+38	Memorial Coliseum
6	5. srpnja 1992.	Venezuela	127:80	+47	Memorial Coliseum

Statistike

Igrač	Uta.	FGM	FGA	FG%	3PM	3PA	3P%	SBM	SBA	SB%	REB/uta.	PTS/uta.	AST	BLK	STL
Charles Barkley	6	34	58	.586	2	5	.400	28	33	.848	40/6.7	98/16.3	10	1	12
Larry Bird	2	8	11	.727	3	4	.750	0	0	.000	7/3.5	19/9.5	2	0	3
Clyde Drexler	5	27	39	.692	5	11	.455	10	12	.833	13/2.6	69/13.8	33	2	5
Patrick Ewing	5	27	43	.628	0	0	.000	5	8	.625	26/5.2	59/11.8	2	10	6
Magic Johnson	6	19	34	.559	3	9	.333	17	20	.850	25/4.2	58/9.7	54	0	7
Michael Jordan	6	29	53	.547	9	23	.391	9	12	.750	23/3.8	76/12.7	30	5	11
Christian Laettner	6	18	31	.581	3	7	.429	5	8	.625	16/2.7	44/7.3	2	0	3
Karl Malone	6	33	53	.623	0	0	.000	23	39	.590	35/5.8	89/14.8	9	4	5
Chris Mullin	6	31	49	.633	15	30	.500	9	14	.643	18/3.0	86/14.3	14	1	9
Scottie Pippen	6	20	30	.667	2	6	.333	6	9	.667	26/4.3	48/8.0	37	2	8
David Robinson	6	32	42	.762	0	0	.000	7	13	.538	32/5.3	71/11.8	5	11	5
John Stockton	2	5	6	.833	0	1	.000	0	0	.000	1/0.5	10/5.0	12	0	1

Olimpijske igre uslijedile su vrlo brzo nakon Turnira Amerika. "Dream Team" se preselio u Monako, gdje su šest dana trenirali, vježbajući po dva sata dnevno i igrajući prijateljske susrete protiv drugih reprezentacija. Međutim, kada nisu trenirali, igrači su uživali u nudističkim plažama, kockarnicama Monte Carla^[14] i večerama s plemstvom.^[12] Igračima nisu bile nametnute nikakve restrikcije, a Daly je to objasnio na sljedeći način: "Neću nametati nikakve restrikcije, jer bi ih se i sam morao držati, a Jimmy'z [poznati noćni klub u Monte Carlu] otvara tek u ponoć".^[14]

Ekipa se za jednu trening utakmicu podijelila u dva tima — Plavi (kapetan je bio Johnson, a s njim su igrali Barkley, Robinson, Mullin i Laettner) i Bijeli (kapetan je bio Jordan, a s njim su igrali Malone, Ewing, Pippen i Bird). Drexler i Stockton nisu igrali zbog ozljeda.^[30][14][31] Daly je igračima rekao da daju sve što imaju, a Bijeli su na kraju pobijedili 40:36. Jordan je ovu utakmicu nazvao najboljom utakmicom koju je ikada igrao, dok ju je Sports Illustrated proglasio "najboljom utakmicom koju nitko nije vidio".^[14][32]

Po dolasku u Barcelonu, američki reprezentativci odsjeli su u luksuznom hotelu u gradu, a ne u Olimpijskom selu zbog sigurnosnih razloga.^[12] Navijači su dočekali svoje idole s entuzijazmom te su se okupljali pred hotelom u nadi da će vidjeti nekog od njih. Daly je rekao da je atmosfera bila kao da su "zajedno okupili Beatlese i Elvisa".^[33] Protivnički igrači, ali i drugi sportaši na igrama često su prilazili zvijezdama "Dream Teama" kako bi se fotografirali s njima.^[34][14] Međutim, Charles Barkley se prisjetio kako je momčad dobivala i prijetnje smrću:

U našem hotelu, morao si imati identifikaciju s fotografijom da bi uopće ušao unutra, a mi bismo išli do bazena na krovu hotela, gdje je bilo 10 tipova s uzijima. Tako da je bilo nekako komično, bilo je, tipa: cura u bikiniju, tip s uzijem, cura u bikiniju, tip s uzijem. Ljudi su mislili da nismo htjeli odsjesti u Olimpijskom selu jer smo htjeli ispasti face, ali to je bilo zato što smo dobivali prijetnje smrću. Rekli su nam da bi neke od tih terorističkih skupina smatrale ubojstvo Dream Teama velikim pothvatom.^[35]

Međutim, upravo je Barkley najviše šetao gradom, unatoč prijetnjama. Kada su ga jednom upitali gdje su mu zaštitati, Barkley je samo podignuo šake i rekao: "Ovo je moje osiguranje".^[12] McCallum je Barkleyja kasnije opisao kao "američkog olimpijskog ambasadora broj jedan", sve zbog njegovih posjeta La Rambli, gdje se družio s navijačima.^[9] Jedini od igrača koji se detaljno pripremao za utakmice, gledajući snimke protivničkih utakmica, bio je Michael Jordan,^[12] međutim čak je i on po nekoliko sati dnevno bez prestanka igrao golf s reprezentativnim kolegama.^[9] Igrači su uživali u prilici da se međusobno upoznaju opuštenijoj atmosferi te su često provodili noći igrajući karte u hotelskim sobama.

Međutim, unatoč dosta nonšalantnom pristupu većine američkih reprezentativaca, protivnici nisu imali velikih prilika protiv "Dream Teama". Turnir su otvorili 26. srpnja protiv Angole, koju su pomeli rezultatom 116:48, uz nevjerojatnu seriju od 46:1 tokom utakmice. Međutim, na toj je utakmici došlo i do prvog incidenta, kada je Barkley udario angolskog košarkaša Herlandera Coimbru laktom u prsa te se naknadno odbio ispričati, tvrdeći da je Coimbra prvi udario njega. Barkleyju je dosuđen namjerni prekršaj, a Coimbrino jedno realizirano slobodno bacanje bio je jedini poen Angole tokom već spomenute serije od 46:1.^[36] Iako ovaj prekršaj doista nije utjecao na tijek utakmice, postojale su brige oko toga kako će svijet percipirati američku momčad nakon takvog ponašanja. Nakon utakmice, Jordan je rekao: "Jednostavno nije bilo mjesta za tako nešto. Dominirali smo u utakmici. Stvorilo je pomiješane osjećaje, izazvalo pomiješane reakcije, promijenilo je cijelu priču o Amerikancima. Već postoje neki negativni osjećaji". Iako je to bio jedini incident na utakmici, neki su promijenili mišljenje o Amerikancima, koji više nisu bili kvalitetna momčad koja je pobijedila znatno slabiju ekipu, već nasilnici na terenu.^[37][38] Marv Albert je vjerovao kako su Amerikanci iskoristili utakmicu protiv Angole da upozore ostale ekipe na turniru.^[9] Međutim, unatoč incidentu, Coimbra je nakon utakmice nahvalio "Dream Team", kazavši da su "ti momci bili na jednoj drugoj razini — u jednoj dalekoj, dalekoj galaksiji".^[12]

“	Pogledam desno, tamo je Michael Jordan ... Pogledam lijevo, tamo je Charles Barkley ili Larry Bird ... Nisam znao kome da dodam loptu!	”
— Magic Johnson, o svojim suigračima[9][4]

Nakon Angole, u grupi su redom padale Hrvatska (103:70), Njemačka (111:68), Brazil (127:83) i Španjolska (122:81), a onda i Portoriko u četvrtfinalu te Litva u polufinalu. Finalni ogled donio je novi okršaj s Hrvatskom, koja je u svom debitantskom nastupu na Igrama uspjela doći do finala.^[39] Iako je Hrvatska u jednom trenutku čak i povela protiv Sjedinjenih Država (25:23),^[40] Amerikanci su na koncu očekivano slavili (117:85) i tako odnijeli zlatnu medalju. Na samom kraju utakmice, Stockton je pristao na molbu hrvatskog igrača da ne puca,^[41] tako da je rezultat ostao na +32 za Sjedinjene Države, što im je bila najmanja razlika na turniru. Finalnu utakmicu obilježio je i animozitet Jordana i Pippena prema Toniju Kukoču, koji je netom prije potpisao novi ugovor s Chicago Bullsima za više novca nego Pippen, koji je vjerovao da je Kukočev ugovor odužio njegove pregovore oko novog ugovora. Jordanu i Pippenu je bilo dosta slušati o Kukočevom talentu, tako da su se dogovorili da mu neće dozvoliti da "išta napravi" u toj utakmici; McCallum je kasnije opisao Jordana i Pippena kao "bijesne pse" dok su čuvali Kukoča.^[12][9] Hrvatska je u prvoj utakmici izgubila s 33 koša razlike te je, u oba svoja susreta, bila jedina reprezentacija uz portorikansku, koja je izgubila s manje od 40 poena razlike od "Dream Teama".

Njihove finalne statistike bile su nevjerojatne. Amerikanci su pobjeđivali s prosječno 43.8 koševa prednosti (najviše +68 protiv Angole, najmanje +32 protiv Hrvatske u finalu), a postali su prva momčad koja je u svim utakmicama na Igrama postigla više od 100 poena, uz prosjek od 117.3 poena po utakmici, čak 15 više od olimpijske selekcije iz 1960. godine.^[40] Michael Jordan jedini je startao na svim utakmicama, dok je Magic Johnson startao na pet od šest odigranih utakmica, dok je dvije propustio zbog problema s koljenom.^[42] Pippen, Bird, Mullin, Robinson, Ewing, Malone i Barkley su se rotirali na ostalim startnim pozicijama.^[12] Barkley je na kraju bio najbolji strijelac reprezentacije s prosjekom od 18 poena po utakmici,^[35] iako, zanimljivo, izbornički odbor nije bio siguran oko njegovog uvrštavanja u reprezentaciju jer su se bojali da Barkley neće dobro predstavljati Sjedinjene Države.^[12] Zanimljivo je kako izbornik Daly nije pozvao nijedan time-out na cijelom turniru.^[43]

"Dream Team" je na olimpijskom turniru odigrao ukupno osam utakmica i pobijedio u svih osam. Rezultati su bili:

#	Datum	Protivnik	Rezultat	Razlika	Dvorana
1	26. srpnja 1992.	Angola	116:48	+68	Palau Municipal d'Esports de Badalona
2	27. srpnja 1992.	Hrvatska	103:70	+33
3	29. srpnja 1992.	Njemačka	111:68	+43
4	31. srpnja 1992.	Brazil	127:83	+44
5	2. kolovoza 1992.	Španjolska	122:81	+41
6	4. kolovoza 1992.	Portoriko	115:77	+38
7	6. kolovoza 1992.	Litva	127:76	+51
8	8. kolovoza 1992.	Hrvatska	117:85	+32

Statistike

Igrač	Uta.	GS	FGM	FGA	FG%	3PM	3PA	3P%	SBM	SBA	SB%	PTS/uta.	REB/uta.	AST/uta.
Charles Barkley	8	4	59	83	.711	7	8	.875	19	26	.731	18.0	4.1	2.4
Larry Bird	8	3	25	48	.521	9	27	.333	8	10	.800	8.4	3.8	1.8
Clyde Drexler	8	3	37	64	.578	6	21	.286	4	10	.400	10.5	3.0	3.6
Patrick Ewing	8	4	33	53	.623	0	0	.000	10	16	.625	9.5	5.3	0.4
Magic Johnson	6	5	17	30	.567	6	13	.462	8	10	.800	8.0	2.3	5.5
Michael Jordan	8	8	51	113	.451	4	19	.211	13	19	.684	14.9	2.4	4.8
Christian Laettner	8	0	9	20	.450	2	6	.333	18	20	.900	4.8	2.5	0.4
Karl Malone	8	4	40	62	.645	0	0	.000	24	32	.750	13.0	5.3	1.1
Chris Mullin	8	2	39	63	.619	14	26	.538	11	14	.786	12.9	1.6	3.6
Scottie Pippen	8	3	28	47	.596	5	13	.385	11	15	.733	9.0	2.1	5.9
David Robinson	8	4	27	47	.574	0	0	.000	18	26	.692	9.0	4.1	0.9
John Stockton	4	0	4	8	.500	1	2	.500	2	3	.667	2.8	0.3	2.0

Časopis Sports Illustrated kasnije je rekao kako je "Dream Team" bio "moguće najdominantnija momčad ikada okupljena u bilo kojem sportu" te ju je usporedio s koncertima "Johnnyja Casha u zatvoru Folsom, Allman Brothersa u dvorani Fillmore East i Santane na Woodstocku".^[14] Cijela momčad je 2010. godine primljena u Kuću slavnih Naismith Memorial.^[44] Charles Barkley je kasnije izjavio: "Mislim da nema ničeg boljeg od predstavljanja vlastite zemlje. Mislim da se ništa u mom životu ne može približiti tomu". Bird je rekao kako su ceremonija dodjele medalja i intoniranje himne za njega bili "ultimativno iskustvo". Johnson je rekao: "Dream Team iz '92. bio je najveći trenutak mog života u kontekstu košarke, bez konkurencije". Jordan je, s druge strane, rekao kako je najveća korist koju je on izvukao iz Olimpijade bila ta da je naučio slabosti svojih suigrača. Kasnije je pobijedio Barkleyja, Malonea i Stocktona u tri NBA finala.^[9] Zaključno s 2014. godinom, 11 od 12 članova momčadi (svi osim Laettnera)^[45] i tri od četiri trenera (izuzev Carlesima) postali su članovi Kuće slavnih i pojedinačno, uz ovu grupnu počast.

Globalni interes za košarku otišao je u nebesa zahvaljujući "Dream Teamu".^[9] U jednoj od utakmica, protivnički igrač koji je čuvao Magica Johnsona je viđen kako mahnito doziva suigrača s klupe koji je imao kameru, a sve kako bi ovaj uhvatio dobar zajednički kadar dvojice igrača za uspomenu. Izbornik Daly je o protivničkim momčadima rekao: "Vratit će se kući i do kraja života će moći svojoj djeci govoriti 'Igrao sam protiv Michaela Jordana, Magica Johnsona i Larryja Birda'. I što više budu igrali protiv naših najboljih igrača, postajat će sve više samouvjereni".^[46] Tadašnji predsjednik MOO-a, Juan Antonio Samaranch, kazao je da je "najvažniji aspekt Igara [u Barceloni] bio nevjerojatni uspjeh košarkaškog turnira, jer smo svjedočili najboljoj košarci na svijetu".^[41] Nakon igara, broj stranih igrača u NBA ligi je porastao. Na početku sezone 1991./1992., NBA momčadi su imale 23 strana igrača iz 18 zemalja svijeta; deset godina kasnije, u momčadi su imale 74 strana igrača iz 35 zemalja.^[47] Mnogi međunarodni igrači izjavili su kako ih je upravo "Dream Team" inspirirao da se počnu baviti košarkom.^[48]

Dvadeset godina kasnije, LeBron James i Kobe Bryant složili su se kako bi njihova olimpijska momčad iz 2012. godine pobijedila slavni "Dream Team". Bryant je rekao: "Oni su bili puno stariji, nekako na kraju svojih karijera. Mi imamo samo malu skupinu mladih igrača, momaka koji su željni natjecanja".^[49][50] Barkley je izjavio da se samo počeo smijati kada je čuo Bryantovu izjavu i dodao kako bi "Dream Team" pobijedio s dvoznamenkastom razlikom.^[49] Jordan je rekao: "Uspoređivanje tih dvaju momčadi nije najpametnija stvar koju je [Bryant] mogao napraviti... Ne zaboravite, oni su učili od nas. Mi nismo učili od njih".^[51][52] Bird se našalio: "Vjerojatno bi mogli. Ja nisam igrao 20 godina i svi smo već stari".^[53] Većina stručnjaka i komentatora slaže se kako bi "Dream Team" pobijedio momčad iz 2012. godine.^[54][55]

Momčad je 2017. godine primljena i u FIBA Kuću slavnih.^[56]

• McCallum, Jack (2012). How Michael, Magic, Larry, Charles, and the Greatest Team of All Time Conquered the World and Changed the Game of Basketball Forever. Random House Digital. ISBN 9780345520500. Pristupljeno August 22, 2012. 

• Olympics statistics Arhivirano 2017-07-25 na Wayback Machine-u at FIBA.com
• 1992 Dream Team: Classic Photos Arhivirano 2014-02-12 na Wayback Machine-u