Koncentracijski logor Jasenovac

 

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je utemeljena 10. travnja 1941. godine, odmah nakon invazije sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju. NDH se prostirala na području današnje RH i današnje Bosne i Hercegovine uključujući i Srijem u današnjoj Srbiji. NDH je bila de-facto talijansko-njemački protektorat, budući da je svoje postojanje dugovala silama osovine koje su zadržale svoje okupacijske snage unutar granica te marionetske države za cijelo vrijeme njenog postojanja.^[17] Međutim, samo vođenje države bilo je povjereno ustašama, a državna uprava i vlada sastojala se gotovo isključivo od Hrvata, pod vodstvom ustaša.

Prije rata ustaše su bile ultra nacionalistička, fašistička, rasistička i teroristička organizacija koja se borila za nezavisnu Hrvatsku. Ustaška ideologija je bila protusrpska, ali također i antisemitska - u svojim sedamnaest "Načela hrvatskog ustaškog pokreta" (Pavelić 1933.) ustaše su promovirale vlastitu verziju poznate nacističke rasne ideologije krvi i tla (njem. Blut und Boden) iz koje je jasno kako svi oni koji "nemaju hrvatske krvi" (npr. Srbi i Židovi) neće imati nikakvu političku ulogu u budućoj Hrvatskoj državi.^[18] Pavelić je u pamfletu "Hrvatsko pitanje" kojeg je objavio još 1936. godine otvoreno i eksplicitno izražavao antisrpsku i antižidovsku mržnju, nazvavši Židove "neprijateljima Hrvatskog naroda".^[19]

 

Prve zakonske odredbe NDH nakon dolaska na vlast 1941. godine odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za "povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH" i primjenjivala se retroaktivno.^[20] Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima, a uhićenja i suđenja su započela odmah nakon proglašenja. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, koja je i u samom nazivu povezivala pojam "krvi" s čašću nacije,^[21] te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Tim zakonima definiralo se tko je Židov, a svim pripadnicima ne-arijevskih naroda oduzeta su građanska prava, kao na primjer Židovima i Romima.^[22] Do kraja travnja 1941., mjesecima prije nego što su nacisti primijenili slične mjere u Njemačkoj, ustaše su uvele obvezu isticanja rasnih oznaka (obično Davidove zvijezde) svim pripadnicima židovskog naroda u Hrvatskoj. 10. listopada 1941. ustaše su donijele zakon o nacionalizaciji kojom su konfiscirale svu židovsku imovinu.^[23] Ustaše su donijele i mnoge druge rasne zakone usmjerene protiv Židova i Roma, koji su postali politička osnova za provođenje genocida nad tim narodima.

Što se tiče Srba, službena politika NDH je bila, prema riječima ustaškog ideologa Mile Budaka, "trećinu pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokatoličiti",^[24] što mnogi povjesničari također nazivaju genocidom.^{[25][26][27][28]} Ustaše su ubrzo proširile svoju aktivnost i na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili su bili osumnjičeni za članstvo u komunističkim organizacijama, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Za provođenje navedenih zakonskih akata osnovani su, osim redovnih, i izvanredni, kao i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima, a pojedinačna, skupna i masovna uhićenja te deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa sudbenim presudama ili bez njih, uvjetovale su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.^[29]

Koncentracijski logori su i formalno legalizirani na osnovu zakonske odredbe br. CDXXIX-2101-Z-1941 koju je 25. studenog 1941. godine proglasio poglavnik Ante Pavelić, a potpisao ministar pravosuđa Mirko Puk (Narodne Novine br. 188 od 26. studenoga 1941.). Ovaj zakon je omogućavao uhićenje i prisilno zatvaranje nepoželjnih ljudi u radne logore, a time i stvaranje koncentracijskih logora u NDH.^[30]

 

Za više informacija vidi članak Kronologija ustaških zločina 1941.

Represija nad Židovima započela je odmah nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Na dan proglašenja, 10. travnja i dan poslije, 11. travnja 1941. ustaše su uhitile grupu poznatih zagrebačkih Židova i zatvorila ih tražeći otkupninu od njihovih obitelji. 13. travnja isto je napravljeno i u Osijeku, gdje su ustaše, potpomognute ruljom iz redova Volksdeutschera, domaće manjine njemačkog podrijetla, dodatno još i uništile osječku sinagogu, kao i oskvrnule židovsko groblje.^[31] Ovakav scenarij se ponavljao i u drugim hrvatskim gradovima tijekom cijele 1941. godine.^{[nedostaje izvor]} Istodobno, ustaše su započele sa širenjem opsežne protužidovske propagande, a dnevne novine pod kontrolom ustaša su nastojale moralno i etički obraniti rasne zakone. Tako su zagrebačke novine Novi List pisale kako Hrvatski narod mora "možda budnije no i jedna druga etnička skupina štititi svoju rasnu čistoću, čuvati čistoću svoje krvi… Moramo čuvati svoju krv od židovske".^[21] Kroz medije se radilo i na poticanju zavisti i animoziteta prema Židovskom narodu tvrdnjama da su Židovi živjeli na račun muke, žuljeva i bijede hrvatskog naroda i sličnim napisima po uzoru na naciste u Njemačkoj pa je tako Novi list objavio da su "židovskim prljavim trgovanjem, židovska poduzeća zgrtala u svojim blagajnama hrvatski novac i bezobzirno izrabljivala hrvatsku radnu snagu.”.^[21]

Prvo masovno ubojstvo Srba zbilo se 28. travnja, kad su ustaše okupile i pogubile 196 Srba u Gudovcu kraj Bjelovara. Uskoro su uslijedili i drugi masovni zločini nad Srbima. Ovako je bosanski franjevac, mostarsko-duvanjski biskup, Alojzije Mišić, u pismu kojeg je 7. studenoga 1941. poslao nadbiskupu Stepincu opisivao zločine koje su ustaše počinile samo u prvih šest mjeseci rata nad pravoslavnim stanovništvom:

  »Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo, žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame. Podžupan u Mostaru g.[ospodin] Baljić muhamedanac, javno izgovara, ko činovnik, mora bi da šuti ne da telali, da je u Ljubinju samo u jednu jamu 700 šizmatika bačeno. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod deset godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali u duboke propunte. Sve je strmoglavljeno i ubijeno. U župi Klepci iz okolnih sela N. N. 3.700 šizmatika ubijeno je. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao. U samom gradu Mostaru na stotine ih je vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijali.^[32]«

(Alojzije Mišić)

15. travnja 1941., samo pet dana od stvaranja NDH, ustaše su formirale prvi koncentracijski logor Danica, kraj Koprivnice.^[33] U Zagrebu su u svibnju 1941. okupili 165 židovskih mladića i djevojaka, članova i članica židovskog sportskog kluba Makabi te ih poslali u Danicu gdje su ustaše ubile sve osim troje koji su uspjeli preživjeti. Hrvatski povjesničar Zdravko Dizdar procjenjuje da je kroz logor Danica prošlo nekih 5.600 zatvorenika. Većinom su to bili Srbi, ali bilo je i Židova i hrvatskih komunista. Od 3.358 zatvorenika Danice koje je Dizdar uspio identificirati imenom i prezimenom, njih 2.862 (85%) ustaše su kasnije likvidirale u logorima Jadovno i Jasenovac. Većina njih su bili Srbi, ali bilo je i na stotine Židova te nešto Hrvata.^[33]

U lipnju 1941., ustaše su uspostavile novi sustav koncentracijskih logora koji se protezao od Gospića, preko Velebita, sve do otoka Paga. Ustaški izvori navode da su u te logore poslali 28.700 osoba tijekom ljeta 1941. godine.^[34] Od tih 28.700 osoba ustaški izvori pokazuju da ih se samo 4.000 vratilo kućama nakon što su Talijani prisilili ustaše da te logore zatvore i povuku se s tog područja jer su masovna ubojstva ustaša izazivala snažan otpor i revolt među domaćim stanovništvom. Nakon što su starosjedioci Talijanima prijavili zagađenje pitkih izvora zbog velikog broja leševa koji su trunuli po Velebitu, Talijani su poslali službu saniteta da provede istragu. Istraga opisuje veliki broj jama i masovnih grobnica u kojima je prema njihovim procjenama skončalo 12.000 ljudi. U koncentracijskom logoru Slana na otoku Pagu pronašli su masovnu grobnicu sa skoro 800 leševa, od kojih je većina pripadala ženama i djeci, od kojih je najmlađe imalo samo 5 godina.^[34] Većina žrtava u ovim logorima bili su Srbi, ali među njima je bilo i dvije do tri tisuće Židova.

Ustaše su, po svemu sudeći, tijekom proljeća i ljeta 1941. godine inicirale masovna ubojstva Židova u otprilike isto vrijeme kad su njemačke paravojne formacije, odredi smrti ili, kako su ih Nijemci nazivali, Einsatzgruppen, započele masovne likvidacije Židova u Istočnoj Europi i to mjesecima prije nego što su započela masovna ubojstva Židova u samoj Njemačkoj.

 

Dana 10. travnja 1941. godine, podržana od nacističke Njemačke i fašističke Italije, proglašena je NDH i kao takva odmah je uvela političke doktrine kakve su vladale u tim državama, uključujući i rasne zakone po uzoru na one iz Njemačke. Jasenovac je značajno doprinosio nacističkom "konačnom rješenju Židovskog problema", istrebljenju Roma kao i eliminaciji političkih protivnika, za što su logore u Europi koristili i Nacisti, ali je ustašama služio također i kao sredstvo za istrebljenje Srba koji su živjeli unutar Nezavisne Države Hrvatske.^[35]

Jasenovac je bio smješten u njemačkoj okupacijskoj zoni Nezavisne Države Hrvatske. Nacisti su odmah nakon proglašenja NDH poticali ustaške obračune sa Židovima i Romima, a pokazivali su i znakove podrške namjerama ustaša da istrijebe domaće Srbe.^[36] Nekoliko mjeseci nakon proglašenja NDH, u govoru kojeg je Adolf Hitler održao na sastanku sa Slavkom Kvaternikom koji je održan 21. lipnja 1941., Hitler je nedvosmisleno obznanio nacističke genocidalne namjere:

  »Židovi su prokletstvo ljudske vrste. Ako će se Židovima dozvoliti da rade što ih je volja, kao što im je dozvoljeno u njihovom sovjetskom raju, oni će uspjeti ispuniti svoje sulude planove. Tako će Rusija postati središte te svjetske bolesti... ako bi zbog bilo kojeg razloga neka nacija dopustila postojanje jedne jedine židovske obitelji, ta obitelj bi jednog dana postala središte nove zavjere. Ako u Europi više ne bude Židova, ništa neće zaustaviti ujedinjenje europskih nacija... takva vrsta ljudi ne može biti integrirana u društveni poredak ili u organiziranu naciju. Oni su paraziti na tijelu zdravog društva koji žive od proganjanja poštenog svijeta. Od njih nitko ne može očekivati da se prilagode državi koja zahtijeva red i disciplinu. S njima se može napraviti samo jedna stvar - istrebljenje. Država zadržava to pravo jer dok dragocjeno ljudstvo gine na frontu bilo bi kriminalno poštedjeti te nitkove. Moraju biti ili odstranjeni ili, ako ne predstavljaju nikakvu prijetnju javnosti, zauvijek zatvoreni u koncentracijskim logorima.^[37]«

(Adolf Hitler)

 

Na konferenciji u Wannseeu Njemačka je ponudila vladi NDH odvoz Židova prema jugu, ali je raspravljano o stvarnom značaju te ponude pošto su nacisti zaključili da "provođenje konačnog rješenja Židovskog pitanja nije ključan problem, s obzirom na to da su glavni aspekti ovog problema već riješeni radikalnim zahvatima koje je vlada poduzela".^[38] Nacisti su na kraju ipak koristili mogućnost prebacivanja Židova u Auschwitz, ne samo zato što je istrebljenje tamo bilo lakše za provesti, već i zato što bi profit kojeg su zatvorenici stvarali svojim radom ostao u rukama Nijemaca, umjesto da bude prepušten ustašama i talijanskim fašistima.^[39] Logor Jasenovac postao je mjesto na kojem su Židovi, koji nisu mogli biti prebačeni u Auschwitz, bili zatvarani i ubijani. Iako su Židovi za Auschwitz bili većinom deportirani iz logora u Tenji, dvije masovne deportacije obavljene su direktno iz Jasenovca.^[39]

Za deportaciju Židova u koncentracijske logore u Njemačkoj bio je nadležan Hans Helm. U prosincu 1946. godine, zajedno s još nekoliko SS i Gestapovih dužnosnika, na suđenju u Beogradu osuđen je na smrt vješanjem. S njim su obješeni još i August Meyszner, Wilhelm Fuchs, Josef Hahn, Ludwig Teichmann, Josef Eckert, Ernst Weimann, Richard Kaserer i Friedrich Polte.^[40]

 

Eugen Dido Kvaternik bio je na čelu Ustaške nadzorne službe, policije kao i tajnih službi NDH i kao takav bio je zapovjednik svih logora te je u drugoj polovici 1941. osobno pokrenuo planiranje i gradnju Koncentracijskog logora Jasenovac. Tom prilikom je za zapovjednika logora imenovao satnika Vjekoslava Maksa Luburića koji je bio glavni i neposredni utemeljitelj i arhitekt logora koji je za tu namjenu prethodno bio obučavan od strane nacista u Koncentracijskom logoru Sachsenhausen, gdje je proučavao strukturu logora i načine sistematskog ubijanja ruskih ratnih zarobljenika,^[41] što je model kojeg je pokušao preslikati u Jasenovcu.^[42]

Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. na močvarnom području u porječju rijeka Save i Une, u blizini sela Jasenovac, kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje su onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima. Preživjeli zatočenici su u kolovozu 1941. preseljeni u novoosnovani Sabirni logor br. III, "Ciglana", smješten nedaleko od mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje su postojali svi potrebni uvjeti za prihvat većeg broja zatvorenika. Lokacija u samom Jasenovcu je po svemu sudeći odabrana jer se ondje već nalazio industrijski kompleks unutar kojeg je lokalni srpski poduzetnik Lazar Bačić još prije rata podigao ciglanu, elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona. Vlasti NDH su taj industrijski kompleks oduzele obitelji Bačić početkom 1941. godine.^[11]

 

Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara (Sabirni logor br. IV), osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Kompleks Jasenovac bio je podizan između kolovoza 1941. i veljače 1942, a prva dva logora (I i II) Krapje i Bročice su zatvoreni u studenom 1941. Logori Ciglana (Sabirni logor br. III), Kožara (Sabirni logor br. IV) i Stara Gradiška (Sabirni logor br. V) nastavili su funkcionirati sve do kraja rata.

Razne građevinske radove u logoru i oko njega su izvodili sami logoraši, a mnogi su radili i na ekonomijama na kojima su se u okolici logora uzgajale poljoprivredne kulture. Nešto bolji tretman su imali stručni radnici u Kožari (uglavnom su to bili Židovi), te oni u pogonima za proizvodnju vapna, cigli i lanaca, stolarskim radionicama, te u maloj elektrani. Upravi logora je očito bilo stalo da ti logoraši koji su imali stručna znanja osiguraju što veću i kvalitetniju proizvodnju. Svejedno, malo tko od njih je na kraju i preživio logor.^[43] Iz logora je bilo dosta pokušaja bijega, koji su samo ponekad bili uspješni - logoraše je čuvao i nadgledao garnizon od oko 1.500 ustaša. Iz logora je sveukupno uspjelo pobjeći oko 300 logoraša.^[44]

Ustaše su koristili zatvorenike i za razne administrativne i nadzorne poslove. Među voditeljima radnih grupa koje su obavljale grube fizičke poslove poput gradnje i održavanja nasipa prevladavali su logoraši koji su ranije bili kriminalci, a administrativne poslove koji su zahtijevali stručnost povjeravali su uglavnom Židovima.^[45]

 

Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na slične koncentracijske logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana, Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), specijalne policije u NDH, odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija te uprava i osiguranje logora. Među glavnim Jasenovačkim zapovjednicima bili su:

• Vjekoslav Maks Luburić. Nakon povratka iz egzila, Luburić je u svibnju i lipnju 1941. zapovijedao višestrukim masakrima stotina srpskih civila u Lici,^[46][47] što je doprinijelo njihovom ustanku u Srbu, 27. srpnja 1941.^[48] Nakon što je unaprijeđen u zapovjednika Ureda III ustaške obavještajne službe koja je nadgledala rad koncentracijskih logora, u rujnu 1941. otputovao je u Njemačku kako bi izučio njemačke koncentracijske logore koje je uspostavio SS, a koje je koristio kao uzor pri uspostavi i organizaciji logora Jasenovac.^[49] Nakon ofenzive na Kozari u kojoj su Luburićeve snage poklale stotine srpskih civila,^[47] a ustaše zatočile desetke tisuća u Jasenovcu, Luburić je "usvojio" 450 napuštenih srpskih dječaka, obukao ih u crne uniforme i nazivao "mali janjičari".^[50] Njegov pokušaj preobraćivanja srpskih dječaka u ustaše je propao jer je većina te djece u Jasenovcu pomrla od gladi ili bolesti.^[50]

 

• Ljubo Miloš postavljen je za upravitelja logora u listopadu 1941. Vladko Maček, kojeg su ustaše zatočile u Jasenovcu, pisao je kako je jednom prilikom pitao Miloša plaši li se božje kazne za zločine koje je počinio u Jasenovcu. Miloš mu je odgovorio "Ništa mi ne govori! Ja znam da ću gorjeti u paklu za ono što sam učinio i ono što ću učiniti. Ali ću gorjeti u paklu za Hrvatsku".^[51] Puno zatvorenika je svjedočilo Miloševim zločinima, uključujući i slučaj kada se prvo pretvarao da je doktor pa bi zatim rasporio zatvorenike od vrata do trbuha.^[52] Nakon što je poveo Jasenovačke čuvare na klanje i pljačku u obližnje srpsko selo Crkveni bok u listopadu 1942., Miloš je, na insistiranje Nijemaca kojima je selo bilo dio lanca opskrbe njihove vojske, bio formalno osuđen i zatvoren,^[53] ali je uskoro i pušten na intervenciju Luburića.

 

• Miroslav Filipović bio je hercegovački fratar i ustaški kapelan, poznat i kao Tomislav Filipović i Tomislav Filipović-Majstorović. Filipovića je Luburić doveo u Jasenovac nakon što su ga kao ustaškog kapelana bili zatvorili Nijemci zbog njegovog sudjelovanja u masovnom pokolju oko 2.300 Srba u blizini Banje Luke u veljači 1942. godine, što je uključivalo i pogubljenje cijelog jednog razreda školske djece kojeg je Filipović osobno započeo tako što je prerezao grkljan jednoj djevojčici.^[52] Napredovao je do pozicije zapovjednika Sabirnog logora br. III (Ciglana) na koje mjesto je postavljen u svibnju 1942., a od listopada upravljao je i Starom Gradiškom.^[52] Zbog toga što je bio katolički fratar (isključen je iz franjevačkog reda u srpnju, zbog sudjelovanja u zločinima u veljači 1941.), zatvorenici su ga prozvali "Fra Sotona", a svjedočili su njegovim brojnim ubojstvima zatvorenika, pa čak i djece.^[52] Kasnije je na suđenju Ljubo Miloš krivio Filipovića za naređivanje masovnih ubojstava, a Filipović je pak krivio Luburića pravdajući se da mu je Luburić osobno naredio kako "Srbi moraju biti istrebljeni bez milosti", dok je sebe prikazivao samo kao poslušnog sljedbenika.

Drugi pojedinci koji su upravljali logorom ili njegovim dijelovima u različitim razdobljima su Ivica Matković, Ante Vrban, Ivica Brkljačić i Dinko Šakić.

Poimenični popis kojeg je izradilo Spomen područje Jasenovac među žrtvama navodi više od 56% Srba - 45.923 od ukupno 80.914 žrtve (pogledajte poglavlje o popisu žrtava).^[54] Ponekad, zatvorenici su ubijani čim bi priznali svoju etničku pripadnost srpskom narodu, a izvjesno je, sukladno rasnoj politici NDH, da je ubijanje najčešće bio i jedini stvarni razlog njihovog zatvaranja. Srbi su dovedeni u logor pretežno iz kozaračke regije gdje su ustaše zauzele područja koja su prije njih držali partizani. Dio zarobljenika je raspoređen kao radna snaga po Slavonskim selima, dio je otpremljen u Njemačku na prisilni rad, a dio je završio u Jasenovcu gdje su stigli bez ikakve sudske presude i većinom su žurno strijeljani.^[55] Vjerodostojne procjene ukupnog broja Srba stradalih u kompleksu koncentracijskih logora Jasenovac kreću se do broja od oko 60.000 žrtava.

Židovi, primarni cilj nacističkog genocida i Romi bili su po brojnosti druga i treća kategorija Jasenovačkih žrtava (ukupan broj ubijenih je sličan pa se ne zna točno kojih je pripadnika jedne ili druge etničke skupine više pobijeno, a različiti izvori navode različite, ali slične brojke).

 

Na početku rata, Židove su u Jasenovac slali nakon što bi ih iz svih krajeva NDH okupili u Zagrebu, a iz Bosne u Sarajevu. Ipak, neki su u Jasenovac slani i direktno iz manjih sredina. Većina likvidacija Židova u Jasenovcu zbila se prije kolovoza 1942. godine. Nakon kolovoza 1942., NDH je Židove deportirala u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau u današnjoj Poljskoj. Broj židovskih žrtava Jasenovca nije nikad točno utvrđen, ali procjenjuje se da je u Jasenovcu stradalo od 8.000 do 25.000 ljudi, što predstavlja i do dvije trećine od ukupnog broja Židova u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata.

Romi, koji su uključivali i pripadnike Sinta, zarobljeni su uglavnom u različitim krajevima današnje Bosne i Hercegovine, a posebno na području Kozare. Dovedeni su u Jasenovac i zatočeni u Sabirnom logoru br. III (Ciglana) gdje su hrana, piće, smještaj i sanitarni uvjeti bili još lošiji nego u ostatku logora, gdje su ionako već bili ekstremno loši. Procjene broja likvidiranih Roma kreću se od 20.000 do 50.000 ubijenih.

U Koncentracijskom logoru Jasenovac također su bili zatočeni i ubijani antifašisti, politički i ideološki protivnici ustaškog režima. S njima su postupali kao i s ostalim zarobljenicima, ako izuzmemo komuniste, koje su ubijali odmah po dolasku. Neki zarobljenici - osuđene ustaše ili pripadnici policijskih snaga kao i drugi koji su bili nešto bliži ustašama imali su donekle povlašten tretman i znali su dobiti i amnestiju nakon što su odslužili dio kazne. Vođa od ustaša zabranjene Hrvatske seljačke stranke, Vladko Maček, bio je zatočen u Jasenovcu od listopada 1941. do ožujka 1942. nakon što je dugo držan u kućnom pritvoru.^[56]

 

Od 83.145 poimenično navedenih žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, njih više od polovica bile su žene (23.474) i djeca mlađa od 14 godina (20.101). Većina njih je bila zatočena u logoru Stara Gradiška, koji je bio dio Jasenovačkog kompleksa, a bio je za njih posebno namijenjen, kao što je slučaj bio i s povezanim logorima Jablanac i Mlaka, iako su djeca držana i u drugim ustaškim koncentracijskim logorima poput Siska i Jastrebarskog.

Prve skupine žena, političkih zatočenica, počele su stizati u logor Stara Gradiška krajem 1941. U transportu židovskih i romskih obitelji iz logora Jasenovac, bilo je i jedanaest političkih zatočenica. U početku su u Kuli, mračnom, vlažnom zdanju, zajedno bile smještene Hrvatice, Židovke, Srpkinje i Romkinje. Bolesti, glad, strah, mučenja, umiranja i ubijanja, prethodili su odvođenju žena na smaknuće. U ožujku 1942. ustaše su odvojili Hrvatice u tzv. Hrvatski ženski logor koji se sastojao nekoliko zgrada ograđenih bodljikavom žicom i visokim zidom. Iz njega nisu tako masovno i stalno odvodili žene na likvidacije i u njemu su zatočenice počele razvijati organizirani otpor uz uzajamno hrabrenje te skrb za bolesne i djecu.

Većina djece u logorima bilo je zarobljeno zajedno s desecima tisuća srpskih civila zarobljenih u njemačko-ustaškoj ofenzivi na Kozaru u lipnju i srpnju 1942. godine, nakon koje su roditelji poslani na prisilni rad u Njemačku, a djeca su bila razdvojena i smještena u ustaške koncentracijske logore. Već 9. lipnja 1942. god. za djecu bez roditeljske skrbi u Jasenovcu saznaje humanitarka Diana Budisavljević, koja je ubrzo povezala Hrvatski Crveni križ i Hrvatski Caritas u akciju spašavanja djece. Međutim, djeca su bila neuhranjena i smještena u prljave barake bez odgovarajuće skrbi pa se među njima već bila proširila zaraza dizenterijom. Tijekom narednih mjeseci mnoga su djeca smještena u bolnice u Zagrebu, a osobito u velikom prihvatilištu koje su u Jastrebarskom vodile časne sestre Milosrdnice, te su napokon uz sudjelovanje Katoličke crkve udomljena u obitelji diljem Hrvatske. Ipak, mnogo djece s Kozare ipak je umrlo u logoru u Staroj Gradišci prije nego što su ih uspjele preuzeti sestre Hrvatskog Crvenog križa.^[57]

Ni u dječjem logoru u Sisku, tj. "Prihvatilištu za djecu izbjeglica" osnovanom u kolovozu 1942. godine na nekoliko lokaliteta u Sisku, situacija nije bila mnogo bolja. Kroz to prihvatilište je narednih mjeseci, tj. do njegovog zatvaranja početkom siječnja 1942. god. prošlo, procjenjuje se danas, 5 do 7 tisuća djece, od kojih je od bolesti umrlo, ovisno o izvoru, od 1.152 do 1.631 djece.^[58] Njemački General Edmund Glaise von Horstenau, bivši austrijski časnik i general njemačkog Wehrmachta, svjedočio je kasnije o stanju u "Prihvatilištu" na sljedeći način:

  »U logoru u adaptiranoj tvornici uvjeti (su) užasni. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči, jauci nadaleko, krik i plač. Zapovjednik logora – hulja, ignorirao sam ga, ali umjesto toga rekao sam mom ustaškom vodiču: ‘Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća’. A onda najgore od svega: soba uz čije zidove leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput 50-ak gole djece, od kojih su polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zala mora da je Jasenovac, u koji nijedan običan smrtnik ne smije priviriti.^[59]«

(Edmund Glaise von Horstenau)

Užasni uvjeti u kojima su djeca držana u Jasenovcu opisala je jedna od ženskih zatvorenica Giordana Friedländer:

  »Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kada sam ušla u sobu s kojom sam zadužena imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica je sjedila leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.^[60][61]«

(Giordana Friedländer)

Zatvorenice Giordana Friedländer, Božica Stulić-Ptiček i Marijana Amulić opisuju i nezamisliv zločin koji se dogodio nešto poslije - u dio logora namijenjen djeci došao je ustaški bojnik Ante Vrban i naredio da se leševi mrtve djece iznesu iz prostorija u kojima su djeca bila zatočena. Potom je začepio otvore na prozorima papirom te je zatim, koristeći gas masku za osobnu zaštitu, u prostorije u kojima su djeca boravila ubacio otrovni plin Zyklon B i sve ih potrovao.^[61] Na suđenju u Zagrebu 1948. taj visokopozicionirani dužnosnik logora u Staroj Gradišci (koja je bila dio kompleksa sabirnog logora Jasenovca), priznao je ubojstva 63 djece plinom Zyklonom B.^[62][63]

  »U to vrijeme nove žene i djeca su svakodnevno pristizali u logor u Staroj Gradiški. Par tjedna kasnije, Ante Vrban [zapovjednik logora] naredio je da sva djeca budu odvojena od majki i stavljena u jednu prostoriju. Desetoro nam je bilo naređeno da ih nosimo tamo. Djeca su plazila po sobi, a jedno dijete je stavilo ruku i nogu kroz vrata, tako da se vrata nisu mogla zatvorit. Vrban je viknuo: 'Gurnite!' Kad to nisam učinila, on je zalupio vrata i slomio djetetu nogu. Tada zgrabi dijete za nogu, i tresnu ga o zid dok ga nije ubio. Nakon toga smo nastavili nositi djecu u sobu. Kada je soba bila popunjena, Vrban je donio otrovni plin i sve ih pobio^[64]«

(Giordana Friedländer, na suđenju Ante Vrbanu)

Tijekom zime 1943./1944. broj zatočenica povećao se dolaskom većeg broja žena privedenih iz okolnih sela i ratom zahvaćenih područja. U jesen 1944. ženski logor bio je premješten u novu zidanu jednokatnicu u istočnom dijelu Sabirnog logora III Ciglana.^[65] Nada Salamon, preživjela zatočenica opisuje mučnu situaciju:

  »Početak organiziranog ženskog logora u Jasenovcu počinje u ljeto 1943. kada je grupa od 100 žena dopremljena iz logora Stara Gradiška na poljske radove u Jasenovac. Većina nas bila je mlada i zdrava, to jest sposobna za teške fizičke radove koji su nas tu čekali. Svakoga dana ustajale bismo u zoru, prije izlaska sunca, na brzinu bismo primale mršavi doručak od 'crne kave' to jest kuhane cikorije bez šećera i bez kruha i u redu stupale, opkoljene ustaškom stražom, preko savskog nasipa do skele, koja nas je prebacivala preko Save. Tada bismo hodale i po 10 kilometara do udaljenih polja koja smo obrađivale. Radile smo cijeli dan na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i slično, a na večer bismo se vraćale natrag u barake, u koje smo stizale već duboko u noć. Hranile smo se uglavnom rijetkom purom bez soli i masnoća.^[65]«

(Nada Salamon, "Ženski logor u Jasenovcu", Mirko Peršen, Ustaški logori, Zagreb, 1980., str. 203.)

Osim djece zarobljene na Kozari, u razdoblju kada je djelovao Koncentracijski logor Jasenovac istrijebljene su gotovo sve romske žene s djecom koje su živjele u granicama NDH, kao i tisuće židovskih žena i djece.

Ukupno je, prema popisu JUSP Jasenovac, u Koncentracijskom logoru Jasenovac, zbog bolesti i izravnih ubijanja život izgubilo oko 20.000 srpske, židovske i romske djece do 14. godina starosti.^[66]

 

Uvjeti života u Koncentracijskom logoru Jasenovac bili su slični uvjetima života u nacističkim koncentracijskim logorima: slaba ishrana, očajni uvjeti stanovanja i okrutno postupanje logorskih čuvara prema zatvorenicima. Kao i u mnogim logorima, stanje bi se privremeno popravilo kada bi u posjet došla kakva izaslanstva, kao na primjer novinarska grupa koja je posjetila logor u veljači 1942. ili delegacija Crvenog križa koja je u logoru bila u lipnju 1944., ali bi se stanje vratilo na staro čim bi izaslanstva napustila logor.^[67]

Sistematsko izgladnjivanje: tipično za logore smrti, prehrana u Jasenovcu je bila nedovoljna da zarobljenike održava na životu kroz dulji vremenski period. U logoru Bročice, zatvorenicima su u 6:00 sati za doručak davali "juhu" napravljenu od vruće vode i škroba, a grah za i za ručak u 12:00 i za večeru u 21:00.^[68] Hrana u Ciglani, Sabirnom logoru br. III, bila je na samom početku rada logora nešto bolja jer je umjesto graha sadržavala krumpir, međutim kasnije je prehrana promijenjena tako da su zatvorenici dobivali samo jedan dnevni obrok rijetke "juhe od repe", koja je često bila obična vruća voda u kojoj su plivala dva ili tri lista kupusa. Do kraja 1942. prehrana se ponovo svela na tri obroka rijetke čorbe napravljene od vruće vode i škroba. Kako bi utažili užasnu glad, "ljudi su jeli travu i lišće, ali njih je bilo teško probaviti". Posebna "poslastica" im je bio kakav uginuli pas, a bilo je i "slučaja jedenja izmeta - zatvorenici su iz izmeta pronađenoj u ustaškoj latrini vadili neprobavljena zrna graha".^[69] Od gladi se u logoru počelo umirati već u listopadu 1941.

 

Nedostatak pitke vode: Jasenovac je po pitanju pitke vode bio i gori od drugih logora smrti - u logoru je općenito nedostajalo pitke vode. Zatvorenici su bili primorani piti vodu iz rijeke Save ili iz obližnjeg jezera.

Neadekvatan smještaj: U prvim logorima koji su podignuti - Bročice i Krapje, zatvorenici su spavali u drvenim barakama koje su imale krevete na tri kata, a bile su tipične i za druge logore smrti. Zimi su takve barake propuštale kišu i snijeg kroz krov i razmake među daskama. Zatvorenicima je u barakama voda često dopirala do gležnja. Zatvorenici koji bi umrli često su danima ostavljani u barakama prije nego što bi ih uklonili. U Sabirnom logoru br. III, u kojem je bilo smješteno oko 3.000 ljudi, zatvorenici su odmah nakon otvaranja logora često spavali po tavanima radionica, u skladištu nazivanom "Željeznički tunel" ili naprosto vani na otvorenom. Nakon kraćeg vremena podignuto je 8 drvenih baraka.^[68] Zatvorenici su za spavanje koristili njih 6, dok su dvije bile korištene kao "klinika" i "bolnica", kamo su bolesni zatvorenici bili upućivani da umru ili odakle ih se vodilo na pogubljenje.

Prinudni rad: Kao i u svim koncentracijskim logorima, zatvorenici su tjerani na teški fizički rad u trajanju od oko 11 sati dnevno, sve pod nadzorom njihovih ustaških nadzornika koji bi ponekad svaku, pa i bezazlenu grešku ili propust, kažnjavali smrću. Radnu djelatnost nadzirale su ustaše Dominik "Hinko" Pićili (ili Piccili) i Tihomir Kordić. Pićili je imao običaj osobno bičevati zatvorenike kako bi ih natjerao da više rade. Podijelio je zatvorenike sposobne za rad u šesnaest grupa, uključujući grupu za građenje, zidanje, rad s metalima, poljoprivredu itd. Zatvorenici su se najviše bojali rada na izgradnji nasipa.

Loši sanitarni uvjeti: unutar logora vladala je prljavština i nedostatak sanitarnih uvjeta. Barake pune nametnika koje su i inače smrdjele zbog prepunjenih latrina bile su prepune smeća, krvi, izbljuvaka od povraćanja, ali i tijela mrtvih zatvorenika u raspadu. Zbog takvih uvjeta, zatvorenici su često obolijevali pa su tako zabilježene i epidemije tifusa, trbušnog tifusa, dizenterije i drugih zaraznih bolesti od kojih su zatvorenici, zbog nedostatka prave medicinske skrbi, često i umirali.

Oduzimanje osobne imovine: Zatvorenicima je odmah nakon dolaska u logor bila oduzeta sva osobna imovina, uključujući i odjeću koju je zamijenila odrpana zatvorenička uniforma. Zimi je zatvorenicima davana i kabanica, a bilo im je dozvoljeno izraditi i lagane sandale. Dobili su i posudu za hranu, zapremine 0,4 l u koju su dobivali porcije hrane. Zatvorenici koji bi izgubili posudu ili im je bila ukradena hranu ne bi dobili.

Psihološka tortura: Strah od smrti i paradoksalna situacija u kojoj su živi zatvorenici bili u stalnom dodiru s mrtvima imala je poguban psihološki utjecaj na logoraše. Sam proces prijevoza prilikom dolaska u logor izazivao je veliki šok za buduće zatvorenike, a odmah nakon dolaska taj šok su ustaše namjerno i uvećavale tako što su ubijale dio zarobljenika odmah po dolasku i privremeno smještali preživjele u skladišta, na tavane, u željeznički tunel ili na otvorenom. Nakon nekog vremena zatvorenički život ulazio bi u kolotečinu kojom su dominirale neprekidna tjeskoba i strah od bliske smrti, tuga i jad, iznurenost od fizičkih napora i stalna psihološka tortura. Strah od smrti bio je najizraženiji prilikom javnog kažnjavanja zatvorenika ili prilikom "odabira", kada bi između postrojenih zatvorenika ustaše nasumično birale one koje će likvidirati za primjer drugima. Neki zatvorenici su svoju sudbinu prihvaćali pasivno, a neki su se organizirali u grupe koje su krale hranu od uprave logora, planirale bijeg i pobunu, kao i pokušavale komunicirati s vanjskim svijetom. Ipak, svi zatvorenici su pretrpjeli barem neki oblik teške psihološke traume: opsesivna razmišljanja o hrani, paranoje, priviđenja, sanjarenje ili nemogućnost kontrole mokrenja i stolice. Neki zatvorenici kao što su bili Ilija Ivanović, Dr. Nikola Nikolić i Đuro Schwartz, reagirali su tako što su nastojali dokumentirati brojna zlostavljanja koja su vršili stražari i uprava logora tako što bi ih ponavljali u sebi, da ih lakše upamte, pa su čak i zapisivali detalje i datume događaja koje su poslije skrivali, budući da je takvo što u logoru bilo kažnjivo smrću.

 

Helena Pachl-Mandić, jedna od logorašica, ovako opisuje svakodnevicu u Jasenovcu:

  »Kroz prozorčić vidjele smo sutradan krvavu, u doslovnom smislu riječi, stvarnost Jasenovca. Sve je bilo pokriveno snijegom. Sjene od ljudi kretale su se promrzle i plave, gotovo u dronjcima. Na cesti, gotovo nadohvat ruke, posrtao je, praćen udarcima kundaka, neki zatvorenik vezanih ruku, razdrljene košulje, sav okrvavljen, vjerojatno prema jami u kojoj će naći smrt. Snježna bjelina još je više isticala crvenilo tragova krvi.^[70]«

(Helena Pachl-Mandić o stanju u logoru u prosincu 1941.)

Logoraš Milko Riffer svjedoči o životu u logoru deset dana nakon dolaska u Jasenovac:

  »Tek sam deset dana u logoru i skoro sam se posve navikao na altamirske uvjete života u njemu. Navikao sam već da gladujem, da jedem prijesne, neoljuštene i gnjile krumpire, da pušim suho vrbovo lišće u novinskom papiru, da se ne perem, da pijem smrdljivu, tifoznu vodu. Da gledam Maričića, kako svakodnevno, iz sporta, ubija pištoljem po nekoliko logoraša, koji su negdje usput pobrali kakav odbačeni krumpir ili klip kukuruza, da hodam u lancima. Danas mi se čini upravo nevjerojatnim, da je nekada postojao običaj, da se jede iz čistih tanjira. Pitam se, da li je zaista potrebno, da čovjek jede vilicom i nožem, kad je za sve dovoljna i limena kašika. Očigledno je, da je pribor za jelo glupa predrasuda. Evo, ja nosim svoju staru limenu porciju, crvene boje, od koje je otpala gotovo sva caklina, i koju nisam za ovih deset dana ni jednom isplahnuo, na uzici oko pasa, a kašiku, koju nakon jela pomno obližem stavljam u stražnji džep od hlača i — mirna Bosna. Jedino sadržaj porcija čini se da nije predrasuda. To osjećam, kad ujutro pijem kukuruzni čaj, u podne, kad jedem krumpirovu juhu, u kojoj ponekad pliva komadić konjskog pluća ili komadić dlakavog mesa, i navečer, kad jedem puru. Ne mogu to pojesti, ako prethodno prstima ne začepim čvrsto nosnice. Možda je to razmaženost, koje će s vremenom također nestati. Navikao sam i na svakodnevne nastupe, s kojih Maričić odvlači na stotine žrtava u Gradinu. Ne bojim se čak ni smrti, jedino se ne mogu oteti paničnom strahu s pomisli na željezni malj, koji je u Gradini već punih deset dana u stalnom pokretu. Pomisao na malj kida mi živce i dovodi me na misao da ukradem kakav krumpir, pa da me Maričić metkom oslobodi panike Gradine.^[71]«

(Milko Riffer)

Logoraš Bogdan Petković svjedoči 2015. godine o proživljenom u logoru u koji je doveden 5. listopada 1944. godine i u kojem je proveo 135 dana, nakon što je kao zarobljeni partizan liječen u domobranskoj bolnici:

  »Zvali su me domobranom, a to meni nije bilo krivo, jer da su svi znali da sam partizan prošao bih još gore. Bilo je tada dosta domobrana u logoru, tko zna zbog čega, a njihove uniforme i ona koju sam ja imao bile su skoro iste. Ustaše nikako nisu voljele zatvorene domobrane. Te zadnje jeseni ovog logora nije bilo toliko puno ljudi kao ranije. Kažu da je kapacitet logora bio 3.500, a ono što je bilo 'viška', to je išlo na Gradinu... Batinjanje me nije mimoišlo. Jednom me je zastavnik Slavko Lisac tukao jer sam držao lijevu ruku u džepu. Bio sam ranjen u tu ruku. On je vidio da s desnom dodajem cigle, pozvao me na livadu i tamo me tukao... Najgore je, skoro pogibeljno, ipak bilo kad smo jednom nas četvorica došli na posao, a poslovođa se negdje zadržao... kad se odjednom otvoriše vrata, a ono ustaški potpukovnik, upravnik logora Hinko Pićili. Kad nas je vidio, odmah je stao vikati da ništa ne radimo. Naredi nam, da prostite, 'naguzite se'. S njim je bio i neki poručnik, njegov ađutant, i zapovjedi mu Pićili da otiđe po neku toljagu. Ovaj ode u staro željezo i donese neku šipku debljine prsta. Kaže ovaj, 'a to je tanko, donesi nešto deblje' i ovaj donese neku veliku i debelu šipku. Ja sam bio treći po redu. Ovu prvu dvojicu je udario svakog po pet puta i ja sam mislio da je to neka 'norma'. I kad je mene peti puta udario, valjda sam se krenuo podignuti prije nego što me je on gurnuo nogom kao znak da je dosta. A kad je to vidio, kaže 'ma kud bježiš majku ti je…'. Kad me je onda stao udarati. Pa ožeži, pa još ožeži… Srećom sam imao taj debeli kaput, a još sam i dekom bio omotan, jer smo zimi uvijek nosili po tri sloja da bubrezi ne stradaju... Doktor Tomislav Bardek, po kojem se dan danas zove bolnica u Koprivnici, a koji je i stradao u Jasenovcu, pregledao me je i rekao – 'dobro je, izgleda da ništa nije puklo'. Tad me je spasio svojim savjetom – 'ne dolazi u bolnicu, ne traži poštedu, odi na posao, sakrivaj se kako god znaš i umiješ, samo ne dolazi ovamo jer će te noć progutati'. Ustaše su, znate, praznile bolnicu. Razboljeti se nipošto nije smjelo. Tako sam se nekako vukao par dana i uspio se oporaviti. Svi su tamo bili neljudi, nisam ni vidio ni čuo da je ustaša, recimo – banalan je primjer – nekom logorašu dao cigaretu. Nikad. Oni su smatrali da su neka vrjednija ljudska sorta od nas... a doručak smo imali jednu crnu kavu, neušećerenu, ili čaj od nekog kupusa, a za podne i večeru je bilo šest deci žganaca, kukuruzno brašno... Ni masno ni slano. Da je bar bilo slano, čovjek bi je mogao jesti. Mene je spasilo što sam bio u društvu s jednim dečkom od 15 godina iz Koprivnice. On je brzo počeo dobivati pakete, a i radio je van logora na ustaškoj bolnici, dok sam ja bio unutra na gradnji zida. Njemu su slali pakete – grah, zapršku, neke kekse i slično. Oni u paketarnici bi uzeli najbolje, ali ostavili bi uvijek makar grah. Onda sam to kuhao s njim i dijelio... Uoči katoličkog Božića, oni su Hrvatima koji nisu dobivali pakete davali pakete onih koji su ili pobijeni ili umrli. Mene je tako zapao nečiji komad slanine. Inače, vodilo me se kao Hrvata i rimokatolika u popisu. To me je spasilo.^[72]«

(Bogdan Petković)

 

Osim pojedinačnih ubojstava i smrti zbog loših uvjeta života, velik broj zatočenika koji su pristigli u Jasenovac bili su predodređeni za sistematsko istrebljivanje. Važan kriterij za odabir bilo je predviđeno trajanje zatvaranja svakog zarobljenika. Ljudi koji su bili jaki i sposobni za rad i čija je kazna bila manja od tri godine ostavljani su na životu. Svi zarobljenici s vremenski neodređenim kaznama ili kaznama od tri ili više godina bili su određeni za ubrzanu likvidaciju, bez obzira na njihovu fizičku spremu.

Hrvatski komunistički revolucionar, kasnije disident i antikomunistički emigrant Ante Ciliga koji je bio od prosinca 1941. do siječnja 1943. godine zatočen u Jasenovcu opisao je Jasenovac kao "veliki stroj za ubijanje" čija je svrha, baš kao i u Auschwitzu, bila "istrebljenje", iako se po njemu, "taj balkanski Auschwitz posebno isticao primitivističkom okrutnošću".^[74] Uspoređujući Jasenovac sa Staljinovim sibirskim logorima, u kojima je Ciliga također bio zatočen, Ciliga navodi da ono što je tamo "vidio i proživljavao ni izdaleka nije dostizalo fizičke, materijalne užase kao u Jasenovcu".^[75] Prema svjedočenju Jaše Almulija, bivšeg predsjednika srpske židovske zajednice, Jasenovac je bio logor kojeg su se zbog brutalnosti Židovi više bojali od njemačkih logora, čak i od Auschwitza.^[76]

Metode sistematskog istrebljivanja su varirale. Neka pogubljenja su bila mehanička, onako kako su to radili nacisti, dok su druga bila manualna. Mehaničke metode istrebljivanja su uključivale kremiranje te gušenje i trovanje plinom.

Ustaše su palile i leševe ubijenih, ali i žive zarobljenike koji su ponekad bili omamljeni ili besvjesni, a ponekad i pri punoj svijesti. Prva kremiranja zbila su se u pećima Ciglane u siječnju 1942. godine. Ustaški inženjer Dominik "Hinko" Pićili (Piccili) unaprijedio je tu metodu tako što je prepravio sedam ložišta peći za pečenje opeka u krematorije za spaljivanje ljudi.^[77][78]

Žene i djecu u Staroj Gradiški ustaše su ispočetka trovale ispušnim plinovima u za tu namjenu posebno modificiranim kamionima. Kasnije su tu metodu zamijenili stacionarnim plinskim komorama, po uzoru na nacističke logore smrti, u kojima su ustaše za ubijanje koristile Zyklon B i sumporni dioksid.^[61][62][63] Logoraš Jerko Gaon priča:

  »Žene su likvidirane u kamionu, zvanom "Zeleni Tomaš". On je napravljen tako, da mu je ispusna cijev ulazila u zadnji dio kabine. Žene su potrpavali unutra i iza njih zatvarali vrata. Napravili bi dva-tri kruga po logoru i žene su na, taj način, sve bile ugušene.^[79]«

(Jerko Gaon)

 

Ručne metode ubijanja uključivale su vješanja, ubojstva vatrenim oružjem, ali i ubojstva noževima, maljevima i sjekirama.^[9] Ubojstva su se izvršavala na raznim lokacijama unutar kompleksa logora Jasenovac i povezanih logora, ali i u okolici Jasenovca i obližnjim selima. Tako njemački general Von Horstenau prepričava svoj očevid pokolja u obližnjem selu Crkvenom Boku kojeg su sprovele ustaše iz Jasenovca, dok su skupljali ljude za odvoz u Jasenovac. Taj pokolj nad srpskim življem je jedan od brojnih pokolja koje su ustaške postrojbe iz Jasenovca sprovele po okolnim selima:

  »"U Crkvenom Boku, nesretnom mjestu, na koje se, pod vodstvom ustaškog natporučnika namjerilo oko petsto lupeža od petnaest do dvadeset godina, sve su poubijali, žene su silovali i izmučili do smrti, djecu posmicali. Vidio sam u rijeci Savi kako pliva žensko tijelo s iskopanim očima, a u spolovilo je bio uguran drveni kolac. Djevojka nije imala više od dvadeset godina kada je pala tim zvijerima u šake. U jednom kutu su se svinje gostile truplom jednog nepokopanog muškarca. Sve su kuće bile popljačkane. Sretni stanovnici su bili poslani na jezive teretne vagone; mnogi od tih nehotičnih "putnika" su prerezali svoje vene tokom prijevoza u logor [Jasenovac].^[80]«

(General Edmund Glaise von Horstenau)

Logoraš Egon Berger o ubojstvima djece i majki u Jasenovcu:

  »"Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu, sa nasladom je posmatralo žrtve. Prišao je djeci, čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama sada će biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječjoj nevinosti milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene, uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće bačeno kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež okrenut prema gore tri puta je promašio, dok je četvrti put uz šalu i smijeh, dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke su se bacale po zemlji čupajući kose a kad su počele strahovito vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali. Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne zvijeri su međusobno davali novac, jer izgleda da su se kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.^[81]«

(Egon Berger: "44 mjeseca u Jasenovcu")

Hrvatski književnik Ilija Jakovljević, jedan od zatočenika, opisuje mučenje žeđu u podlogoru Stara Gradiška:

  »Jedan zatočenik, koji je imao dužnost da svakoga dana pere hodnik pred tom ćelijom, pripovijedao mi je: - Od svih poslova koje sam obavljao u logoru, ovaj je, pod takvim okolnostima bio najstrašniji. Donesem kantu s vodom i zapljusnem hodnik. Ispod vrata proklete ćelije pokažu se prsti. To netko kvasi ruke. Vidim također gdjekoju žlicu. Nesretnik hvata prljavu vodu. Neki podmeću čak i cipele, a neki legnu na pod i ližu zamazanu tekućinu. Prag je nizak, i kako zapljusnem, voda prodire pomalo u ćeliju. I dok se jedni bacaju na svaku kap, drugi viču: "Ne pljušti, ne pljušti! Prestani već jednom, ne možemo slušati kako voda pljušti."^[82]«

(Ilija Jakovljević)

Logoraš Milko Riffer je opisao postupanje s Romima, masovna istrebljenja i druge zločine u Jasenovcu:

  »Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica. Za sjeme.... Od jedne oveće skupine Cigana formirala se tako zvana grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu. Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da sortira tako dobivenu odjeću...Bio je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao u jamama, u kojima je bilo na hiljade premlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada više nisu vratili. Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno dvije godine.^[71]«

(Milko Riffer)

Joka Nikolić, preživjeli zatočenik, opisuje noćne likvidacije:

  »Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima.Sve nas potjeraše.Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču. U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu... Jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku... Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata... Doveli su nas do velike grobnice... Gledam: kolju, mlate. Ustaše otpuhuju, psuju majku, sestru... Zasukanih rukava stalno se cerekaju. Kratko i odrešito narediše nam da se skinemo do gola...^[83]«

(Joka Nikolić)

 

Prema povjesničaru Ivi Goldsteinu, "u jesen 1942. zbog unutarnjih i vanjskopolitičkih okolnosti dolazi nešto što se zove mirna godina koja traje znatnim dijelom i 1943, kada izostaju masovne deportacije, a ima svega nekoliko masovnih ubojstava.". Naime, nakon smjene Dide Kvaternika potkraj 1942. i Luburić je maknut iz Jasenovca i premješten na druge dužnosti, što je označilo početak manje krvavog razdoblja u logoru.^[84] Nakon što za 1942. godinu Poimenični popis žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac, kojega vodi JUSP Jasenovac, bilježi više od 56 tisuća imena žrtava, za 1943. godinu taj broj pada na nešto ispod 4 tisuće.^[85]

Da su masovna ubijanja u Jasenovcu uglavnom obustavljena dolaskom Ivice Brkljačića na mjesto zapovjednika u ožujku 1943. god. potvrđuju i poslijeratni jugoslavenski izvori. U knjizi pod nazivom "Zločini u Logoru Jasenovac" koju je u Zagrebu 1946. god. izdala Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača takvu promjenu objašnjavaju porazom njemačke vojske u Bitki za Staljingrad na istočnom bojištu u tadašnjem Sovjetskom savezu. Isti izvor navodi da su se ustaški zločini ponovo intenzivirali u rujnu 1944. godine, nakon što su otkriveni planovi za pokušaj bijega iz logora, a još i više u listopadu kada su nakon oslobođenja Beograda i istoka tadašnje Jugoslavije ustaše pristupile likvidacijama preostalih zatvorenika.^[86]

Ipak i tijekom tog zatišja bilo je povremenih eskalacija surovosti, kako u svojoj knjizi "Grad mrtvih: Jasenovac 1943." iznosi bivši logoraš Milko Riffer. On opisuje kako je početkom ožujka 1943. god. promijenjen zapovjednik logora, te kako je novi zapovjednik Ivica Brkljačić objavio da više neće biti terora. Potom su doista, bilježi Riffer, prestali svakodnevni teror i ubijanja, ali je hrana i dalje ostala vrlo loša. Logoraši su, kaže, ipak mogli primati pakete s hranom koje su slale njihove obitelji, što ih je uglavnom spašavalo od izgladnjivanja. Postupanje stražara i logoraša koji su bili zaduženi za disciplinu je i dalje bilo vrlo grubo, ali uglavnom bez ubijanja, za preostalo vrijeme dok Milko Riffer nije otpušten iz Jasenovca. U ljeto 1943. godine je ubijena veća grupa, prema Rifferovom sjećanju, od preko 100 logoraša za odmazdu zbog pogibije dvojice čuvara logora prigodom bijega grupe od čak 16 logoraša. Većina preostalih logoraša bila je tada premlaćivana čitavih 8 dana. Zapovjednik Ivica Brkljačić je prigodom tih ubijanja i premlaćivanja bio izvan logora, da bi poslije svojega povratka ponovno naredio obustavu brutalnosti i držao pred logorašima govore u kojima je tvrdio da su se sva ta kažnjavanja navodno dogodila bez njegovog naređenja, ali i uz prijetnju da će on morati napustiti dužnost ako disciplina u logoru ne bude uzorna, pa da će onda logoraši opet biti prepušteni takvom surovom tretmanu. Riffer ne izvješćuje da je Brkljačić kaznio bilo kojeg čuvara zbog tih ubijanja i surovosti.^[87]

 

Zločini su se krajem 1943. i 1944. god ponovo intenzivirali, navodi I. Goldstein.^[84] Naime, kako su saveznici i partizani napredovali i sve više ugrožavali ustaški režim, krajem 1943. Pavelić poziva Luburića u Zagreb i ponovo ga zadužuje za upravljanje logorom.^[88] Luburić tada za zapovjednike logora postavlja Dinka Šakića i ing. Picillija, nakon čega dolazi "do novih masovnih ubijanja, klanja i davljenja",^[89] tako da su već u prosincu 1943. izvršene dvije veće likvidacije zatočenika iz Radne grupe III, Pilana.^[89] U Splitu je tijekom 1943., nakon kapitulacije Italije, već bila pohvatana većina splitskih Židova i preko Zemuna deportirana u Auschwitz, a u ožujku 1944. sve preostale splitske Židove, među njima u velikom broju i žene i djecu, odvode u Jasenovac, odakle se nitko od njih nije vratio ^[89]

Jedan dogadjaj iz svibnja 1944. se urezao u sjećanje prežvijelima: pijane ustaše su zaklale 20-godišnjeg logoraša, zagrebačkog studenta Ivicu Volnera, nakon što su ga odveli da im svira na nekoj svadbi. Tvrdeći da je Volner pokušao pobjeći, Dinko Šakić postrojio je zarobljenike i tražio od njih da nađu Volnerove suučesnike:

  »U tom se trenutku jedan od prisutnih logoraša uneredio se u gaće ("verovatno usled straha, a možda i zbog dijareje..“), na što su se Sarajlije Avram Montiljo i Leon Perera, koji su stajali pored njega, nasmijali. To je opazio jedan ustaša i prijavio Šakiću – "Gledaj, ona dvojica Ti se smiju!" Šakić je Pereru i Montilja pozvao, naložio im da kleknu te ih ustrijelio hicima u potiljak. Potom je, "onako razjaren", naredio da "svi Židovi stanu u trored", jer "pošto je Židov pokušao bjekstvo, oni će platiti!" ...odabrao je 25 ljudi (među njima) i dvadesetak članova kazališne družine i orkestra (čiji je Volner bio član). Predvečer trećeg dana...vezali [su] zatočenike i te noći ih odveli na Gradinu. Od logoraške kazališne družine i orkestra rat je preživio samo Vladimir Cvija (koji je tada bio zatočen u Staru Gradišku, [te kasnije] bio zamijenjen).^[90] «

Ubrzo su uslijedile i druge likvidacije, a svjedoci navode kako je od rujna 1944. nastupilo "najgore razdoblje našeg života u Jasenovcu ...masovne likvidacije žena i muškaraca bile su svakodnevna pojava. Te jeseni 1944. naš ženski logor u Jasenovcu brojio je stalno oko 500 do 1000 žena, jer su svakodnevno dolazili novi transporti, a svako je veče prozivano 100 do 200 žena za likvidaciju."^[91] U muškome logoru, "od kraja rujna pa do Nove 1945. godine odvodili su svake noći po 200 i više zatočenika na Granik ili u Gradinu, gdje su ih ubijali i bacali u Savu.“ Pristizanjem novih zatočenika, samo u rujnu 1944. broj zatvorenika popeo se s 2.500 na 8.000, a kad je "koncem 1944. prestalo masovno ubijanje, u logoru je od 8.000 bilo ostalo još 1.800 zatočenika, ne računajući one, koje su po danu dovlačili, a na večer ubijali“.^[89] Prema poimeničnom popisu JUSP-a, preko 12.000 logoraša pobijeno je u 1944. pa sve do travnja 1945., velika većina nakon rujna 1944.

U ljeto 1944. godine logoraši iz redova narodnooslobodilačkog pokreta su detaljno isplanirali organizaciju proboja. U logoru su formirane takozvane "trojke" koje su u određenom trenutku trebale napasti stražare. Ove trojke bile su naoružane kriomice izrađenim oružjem proizvedenim ilegalno u jasenovačkoj radionici »lančari«. Radilo se o malim puškama koje su se mogle sakriti ispod košulje. Prodor je trebalo biti izveden tako da jedna partizanska jedinica napadne Bosansku Dubicu i privuče glavninu ustaške vojske iz Jasenovca. Tada bi trojkama izvršili napad na preostale ustaše, oslobodili ostale zatvorenike i preplivali Savu, s namjerom spajanja s jedinicama NOVJ na bosanskoj strani.^[70]

Međutim, početkom jeseni 1944. uhvaćena je veza NOP-a u Bosanskoj Dubici. Tako je nastala »provala« u logoru i oko trideset logoraša odvedeno je u jasenovačku »zvonaru«, zatvor sa samicama unutar logora, gdje su zarobljenici intenzivno mučeni, što opisuje zatočenica Nada Salamon:

  »Bilo je više ćelija oko nas u kojima su bili naši drugovi i mi smo slušale kako ih muče. Jednu čitavu noć jednome su rezali komad po komad tijela, vriska je bila nepodnošljiva, kletve užasne, mi nismo uopće spavale već drhtale i željele samo brzu, a ne tako polaganu smrt.^[70]«

(Nada Salamon)

Sljedeće večeri je Maks Luburić, glavni zapovjednik logora, objavio: "Svi uhapšeni osuđeni su na smrt vješanjem, javno pred čitavim logorom!" Pred velikim brojem okupljenih logoraša izvršeno je vješanje tridesetorice zatvorenika kao i strijeljanje dr. Mila Boškovića. Prema pričama logoraša, Dinko Šakić, zadužen da strijeljanje Boškovića mu je tom prilikom naredio: "Klekni, da pucam u tebe!" Bošković je uzvratio: "Pucaj, Crnogorac ne umire klečeći!"^[70]

U narednom periodu veliku nadu logorašima su pobudile razmjene zarobljenika s partizanima koje su postale učestale pa je i tako jedan dio aktivista i boraca NOP preživio Jasenovac.

 

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor minira, kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Velik dio žena ubijen je u posljednjoj likvidaciji u travnju 1945.^[70] Posljednja grupa od 700 žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja.^[92] Noću, s 21. na 22. travnja dio posljednjih preostalih muških zatočenika odlučio se na očajnički pokušaj proboja iz logora, sluteći da će i oni biti sutra ubijeni. Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. I dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika među kojima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr. Krstić dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora. Usvojili su plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koje će istovremeno razvaliti sva vrata i bježati prema izlazu iz logora.^[70]

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. u oko 10 sati ujutro na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, desetine su razvalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Mile Ristić, uhvaćen i zarobljen kao partizan na Kozari, golim je rukama zadavio jednog od stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i time spriječio dolazak ustaškog pojačanja.^[93]

Od 600 logoraša koji su izvršili proboj, preživjelo je manje od sto ljudi. Postoje različite brojke zatočenika koji su preživjeli proboj: najviše 107 zatočenika,^[94] potom 92^[93] ili 89^[95] zatočenika, a prema nekim sjećanjima preživjelih, spasilo se "svega 72 druga".^[70] Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju, a nitko od tih zarobljenika koji nisu mogli bježati nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini.^[93]

Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.^[96]

Preživjele logoraše su ustaše uglavnom pobili, njih 8 se sakrilo u ruševinama pogona "Ciglana", a 30 ih je preživjelo jer su ih ustaše povele sa sobom kao osoblje bolnice i automehaničarske radionice. 14 logoraša koji su bili u samom mjestu Jasenovac bilo je pušteno.^[84]

Baš kao i nacisti i njihov Sonderaktion 1005, kojim su pokušali organizirano prikrivati zločine ekshumacijom i spaljivanjem posmrtnih ostataka ubijenih logoraša onda kad su naslutili da će izgubiti rat i ustaše su pred kraj rata na isti način nastojale prikriti dokaze svojih zločina u Jasenovcu.^[97] Među nekolicinom preživjelih logoraša barem četvorica - Miroslav Trautman, Karl Weiss, Walter Grünn i Egon Berger - svjedočili su kako su ustaše iskapale leševe iz masovnih grobnica i palili ih kako bi prikrili tragove.^[98] Tako Walter Grünn opisuje:

  »Sva nafta i drvene grede iz logora odvezene su u Gradinu. Od tih greda podignute su lomače na koje su navažana otkopana tijela koja su polivena naftom i zapaljena.^[98]«

(Walter Grünn)

Zapovjednici koncentracijskog logora Jasenovac, Miroslav Filipović i Ljubo Miloš, potvrdili su na suđenju kako su dobili naredbu da u potpunosti unište sve dokaze o masovnim grobnicama u Jasenovcu,^[97] a Miloš je opisao i postupak:

  »Jaka straža postavljena je na lokacijama masovnih grobnica, a tada su sposobni logoraši dovedeni iz logora sa naredbom da iskopaju leševe i da ih premjeste na posebnu lokaciju gdje su u potpunosti spaljeni koristeći benzin i naftu.^[98]«

(Ljubo Miloš)

Ovakvo masovno spaljivanje leševa u svrhu prikrivanja dokaza potvrdila je i poslijeratna komisija koja je izvodila selektivna iskopavanja prilikom kojih je na mnogim mjestima nađen "pepeo i nagoreni ostaci kostiju", iako su pronađene i neke netaknute masovne grobnice.^[98]

Nedugo nakon proboja, u napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljuna 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljunu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločina do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.^[99] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.^[99] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.^[99] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.^[99]

 

Vrhovni štab NOVJ na čelu s Josipom Brozom Titom bio upoznat s podacima o karakteru i strahotama počinjenima u koncentracijskom logoru Jasenovac. Logorski partijski komitet koji je s više ili manje uspjeha djelovao tijekom gotovo cijelog perioda postojanja koncentracijskog logora Jasenovac, održavao je na različite načine tajne veze s partijskim organizacijama na terenu (preko OK KPH Nova Gradiška), izvještavao o stanju u logoru, potrebama logoraša i pripremao akciju samooslobađanja logoraša do koje bi došlo prilikom eventualnog partizanskog napada na logor. Upravo stoga Tito je vlastoručno 31. ožujka 1942. izdao naredbu da se ispita mogućnost napada na Jasenovac iz pravca bosanske Krajine i Slavonije do kojega nikada nije došlo. U naredbi između ostalog piše:

  »Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.^[11]«

(Josip Broz Tito)

Ne znajući za tu Titovu naredbu, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljun VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša.^[100]

Josip Broz Tito u Jasenovcu je bio dva puta. Prvi put odmah poslije rata, 1945, kad na tom mjestu nije bilo ničega osim ruševina koje su raščišćavane. Uz njega je tada bio Ivan-Stevo Krajačić, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Hrvatske. Drugi put Tito je u Jasenovcu bio između 10. i 11. kongresa SKJ. U društvu s njim bili su Edvard Kardelj, Miloš Minić i Dušan Dragosavac. Tito je tada položio cvijeće pred Bogdanovićev spomenik. Dogovoreno je da se o njegovoj posjeti ne izvještava kako ga novinari ne bi salijetali i tražili da se izjašnjava o broju jasenovačkih žrtava.^[101]

 

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je isprva nazvao rasne zakone "potrebnim" te je samo tražio da se iz njih izuzmu konvertiti na katoličanstvo.^[102] Kasnije, kad je čuo da se "nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima" prigodom deportacija i u samim logorima, te da "nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici", Stepinac piše Paveliću da ustaše mogu postići "potpuni učinak", ako šalju Židove u logore "na humaniji način."^[102] Povodom pogubljenja sedam katoličkih svećenika u logoru 1943. godine piše poglavniku NDH Anti Paveliću: "Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapi u nebo za osvetom, kao što je i čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske".^[103] Stepinac je također poručio Paveliću: “Ne može se istrijebiti sa zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom”,^[104] te je pokušao spasiti pojedine Židove iz Jasenovca. Tako je na primjer intervenirao za bečkog Židova, Dr. Ladislava Bodnara, te Židove Vladimira Rosenberga i Hansa Hochsingera. No unatoč tome, ustaše su ubile sve troje u Jasenovcu.^[105] U zimu 1941. – 1942., nakon što je zagrebački židovski trgovac, Hahn, opisao Stepincu kako su ga ustaše krvnički premlatile i ranile u Jasenovcu, Stepinac mu odgovorio: “Ja sam od Pavelića već tražio da se dokinu ta zvjerstva po logorima, no on me je uvjeravao da su to neistine što se priča o logorima. Sada me, ali nitko neće razuvjeriti”^[105]

1942. Stepinac imenuje don Juru Paršića za jasenovačkog župnika, uz opomenu da se tamo “odigravaju strašne stvari”.^[106] Kao župnik, Paršić je ispovjedao jasenovačke ustaše, te se pitao, "ima li među tim mladim ljudima nekoga, koji nije na bilo koji način svoje ruke – okrvavio!' Tako se barem govorkalo, ali ja nisam vjerovao.” Paršić je “informacije dobivao ne samo od ustaša, nego i od mojih vjernika. "Bili su izvanredno upućeni u sve, što se iza 'žice' odigravalo. Mnogi su od njih imali svoju djecu ili muževe ili očeve u ustaškim jedinicama i onda se zna otkuda su crpili svoje znanje i o najtajanstvenijim događajima...Čak su i djeca znala više nego što bi trebala znati".^[106] Navodi kako su kod njega intervenirali mnogi Hrvati i ne-Hrvati ne bi li spasili svoje drage iz logora, no on je bio nemoćan. Paršić je Stepincu "u tančine pričao sve što je do tad u Jasenovcu bio čuo ili doživio... Nikad još u životu nisam imao 'pažljivijeg đaka'. Zapisivao je pomnjivo sve. I na kraju, to se ne može zaboraviti, na papir, koji je bio do kraja ispisan, pala je suza". Paršić navodi da su prema njegovoj procijeni ustaše istrijebile 30.000 do 40.000 ljudi u Jasenovcu.^[106]

S druge strane, Jozo Tomasevich navodi da je veliki dio hrvatske Crkve podržavao ustaške vlasti sve do kraja,^[107] te da sam Stepinac nikada nije izgovorio nijednu javnu riječ osude genocide nad Srbima, najbrojnijim žrtvama ustaškog terora i Jasenovca, što "se ne može obraniti sa stajališta humanosti, pravde, niti uobičajene pristojnosti."^[108] Stepinac je isprva rasne zakone nazvao "potrebnim", te tražio samo da se iz njih izostave Židovi koji su prešli na katoličanstvo.^[109] Također isprva se nije susprostavio deportaciji Židova u ustaške koncentracijske logore, već je samo tražio da ih šalju na "humanije" načine.^[110] Poslije, mnoge njegove intervencije da izvuče pojedine Židove iz Jasenovca su bile neuspješne.^[105] Diana Budisavljević piše da je Stepinac dugo vremena bio nevoljan pomoći joj izvući srpsku djecu iz Jasenovca i drugih logora.^[111] Kad je napokon javno progovorio, ogromna većina Židova je već bila istrijebljena, i u nijednoj javnoj osudi Stepinac nikada nije osudio Ustaše imenom. Sarajevski biskup Ivan Šarić izravno je zagovarao Holokaustu, kad je u svom biskupskom listu objavio "oslobađanje svijeta od Židova je pokret za obnovu čovječanstva."^[112] Američki povjesničar Robert, McCormick, piše da "unatoč [Stepinčevom] stiskanju ruka, nastavio je biti prešutni suradnik NDH. Više puta se pojavljivao u javnosti s Poglavnikom i priređivao Te Deume tijekom godišnjice osnivanja NDH. Njegov propust da javno osudi ustaška zlodjela u ime NDH, bio je ravan prihvaćanju Pavelićeve politike."^[113] Stepinac je slavio Te Deum za NDH i 10. travnja 1945. dok je isti NDH još uvijek imao na snazi Rasne zakone, te je upravo sprovodio zadnje masovne likvidacije u Jasenovcu.

Službeni podaci Spomen područja Jasenovac govore o 83.145 poimenično nabrojane žrtve, a istraživači tog centra iznose procjene od 80.000 - 100.000 ukupno ubijenih osoba^[114] s čime se ugrubo slažu i neovisni međunarodni izvori. Tako brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),^[115] dok United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava.^[116]

Dokumentacija o Jasenovcu potječe iz različitih izvora s različitih strana rata u bivšoj Jugoslaviji - ustaški izvori, njemački, talijanski, te izvori partizana i saveznika s druge strane. Također, sačuvana je i dokumentacija koje je o Jasenovcu sačinio Vatikan.

Ustaše su za vrijeme rata imale običaj namjerno pretjerivati u procjenama broja ljudi koje su pobili. Vjekoslav Maks Luburić, glavni zapovjednik svih ustaških logora, hvalio se velikom "efikasnošću" Jasenovačkog koncentracijskog logora na jednom prijemu 9. listopada 1942. godine. Za vrijeme banketa koji je uslijedio, Luburić je izjavio:

  »U Jasenovcu smo pobili više ljudi nego što ih je pobilo Otomansko carstvo za vrijeme njegove okupacije Europe.«

(Vjekoslav Maks Luburić)

 

U cirkularnom pismu ustaškog glavnog stožera je navedeno: "sabirni i radni logor u Jasenovcu može primiti neograničen broj zatvorenika". Miroslav Filipović, nakon što su ga uhvatili partizani, priznao je da je za vrijeme tri mjeseca njegovog upravljanja logorom pobijeno 20.000 - 30.000 ljudi. To njegovo priznanje ocijenjeno je pokušajem umanjivanja broja žrtava budući da su za vrijeme njegovog zapovijedanja logorom u ljetu i ranoj jeseni 1942. godine, prema procjenama većine povjesničara, ustaše istrijebile čak 25.000 - 27.000 Roma,^[117] skoro sve koji su postojali u Jasenovcu, bez da se broje druge žrtve koje su također tada masovno ubijane.

Zapovjednici koncentracijskog logora Jasenovac, Miroslav Filipović i Ljubo Miloš su pred sudom posvjedočili kako je pretkraj rata izdana naredba o uništenju dokaza o masovnim grobnicama u logoru Jasenovac koju su provodili tako što su prisilili preostale zatvorenike da iskopaju i zapale leševe^[98][118] što je slično onome što su radili nacisti u Njemačkoj kako bi prikrili prirodu i obim svojih zločina.

Prema njemačkom izvještaju iz veljače 1942. godine, sačinjenom nakon obilaska, stanje u logoru opisano je kao besprijekorno:

  »To je jedna stara ciglana, koja je u roku od 4 mjeseca od ustaša bila preuređena u sadašnji koncentracijski logor. Smještaj je izvršen po drvenim barakama, sa po okruglo 100 ljudi u svakoj. Ležajevi za spavanje su na dva kata, barake besprijekorne. Dalje, postoje kuhinjska i sanitetska baraka. U sanitetskoj baraci je pored jedne sobe za pregled, u kojoj se nalazi logorski liječnik (Židov, kirurg) i zubar (također jedan Židov, koji je studirao u Njemačkoj), smještena bolnica. Bolesnici leže u posebnim jednokrevetnim posteljama i imaju čistu posteljinu ... Jelo kuhano u toku jučerašnjeg dana 100% je bolje od onog koje sada u Zagrebu može sebi osigurati jedan radnik... Disciplina u logoru je dobra. Koncentracijski logor u svom sadašnjem stanju daje u potpunosti besprijekoran i dobar utisak. (Može se, sa dobrim razlogom, odbaciti kao neosnovane sve glasine koje kruže o Jasenovcu). Brojno stanje logora je trenutno oko 1000 ljudi, od toga su otprilike 75% Židovi. Ostatak otpada na Cigane, Srbe i komuniste.^[119]«

(Izvještaj njemačkog veleposlanstva u Zagrebu Ministarstvu vanjskih poslova Njemačke o stanju u logoru Jasenovac, veljača 1942.)

 

Njemački kapetan, Arthur Haeffner, koji je bio prisutan prilikom obilaska, kasnije je napisao da je obilazak bio organiziran "u propagandne svrhe" za njemačke predstavnike i novinare, te je Jasenovac nazvao “logorom najgore vrste, usporedivim s Danteovim paklom”,^[120] a i logoraši poput Milka Riffera u svojim svjedočanstvima opisuju kako su se ustaše pripremale za takve najavljene inspekcije.^[121] Slične, unaprijed najavljene posjete Crvenog križa nacističkim koncentracijskim logorima, također bi često završile pohvalama Crvenog križa kako su Židovi u logorima bolje tretirani nego civili van logora.^[122][123]

Već u ožujku 1943. godine njemački predstavnik u NDH, general Edmund Glaise von Horstenau iznosi da je u NDH "Do sada ubijeno oko 250.000 Srba (prema srpskim tvrdnjama 700.000, prema hrvatskim tvrdnjama 500.000)."^[124] Povjesničar Jozo Tomasevich navodi da je "Glaise bio vrlo dobro obaviješten i vjerojatno je jedan od najobjektivnijih izvora o događajima u NDH".^[124] Već su u to vrijeme postojale znatno više procjene. Tako u kolovozu 1943. godine njemački general Lothar Rendulic koji je s novopristiglim postrojbama Wehrmachta preuzimao kontrolu nad područjem NDH postavlja pitanje kako je moglo biti u NDH pobijeno čak pola milijuna Srba – na što mu visoki ustaški časnik odgovara: "Pola milijuna je klevetnička optužba; ta brojka nije veća od 200.000.".

Njemačka Sigurnosna služba, Sicherheitsdienst, prosinca 1943. izvijestila je iz Zagreba da je Vjekoslav Luburić kao zapovjednik svih sabirnih logora u NDH odgovoran za 120.000 žrtvi u Jasenovcu, 80.000 u Staroj Gradiški i 20.000 u drugim logorima.^[125] Dužnosnik SS-a Ernst Fick, piše u ožujku 1944. god. u izvješću Himmleru da je u ustaškim sabirnim logorima ubijeno između 600 i 700 tisuća ljudi.

Njemačko korištenje podatka o izrazito visokom broju pobijenih Srba – znatno većem nego što demografi smatraju mogućim – je, prema mišljenju Joze Tomasevicha, vrlo vjerojatno predstavljalo "svjesno pretjerivanje". Nijemci i Talijani poticali su glasine o velikom broju srpskih žrtava koje su počinile ustaše kako bi izazvali još više neprijateljstava između Srba i Hrvata te se oni stoga ne bi ujedinili u oružanom otporu protiv okupacijskih snaga. Nijemci su takve procjene posebno koristili u okupiranoj Srbiji kako bi Srbe uvjerili u potrebu da se suzdrže od oružane borbe protiv okupacijskog režima jer bi to moglo ugroziti biološki opstanak srpskoga naroda. Također su htjeli održati mir i red u NDH iz vojnih i ekonomskih razloga. Naspram toga, talijanski fašisti su pokušavali iskoristiti Srbe u NDH kao protutežu Hrvatima te da bi destabilizirali ustaški režim. Do studenoga 1941. širili su glasine u onim dijelovima koje su Talijani pripojili i u onima koje su ponovno zauzeli da su "Ustaše do sada već ubile pola milijuna Srba."^[125]

Njemački obavještajac, Arthur Haeffner, je zapisao da su se brojni njemački vojni i diplomatski predstavnici zgražali nad "zločinačkim grozotama" masovnih ustaških zločina.^[126] Tomasevich smatra da su Von Horstenauove procjene od 250.000 srpskih žrtava u NDH do 3. ožujka 1943. najbliže istini (i kasnijim procjenama Žerjavića),^[124] te da su ustaše sprovodile genocidnu politiku nad Srbima,^[127] politiku koja potpaljivala partizanski otpor, zbog čega su Von Horstenau, Siegfried Kasche i drugi njemački visoki zvaničnici i časnici prosvjedovali protiv ustaškog terora nad Srbima,^[128] te pritisnuli Pavelića da smjeni Didu Kvaternika, pod čijom upravom je bio i Jasenovac.

 

Alojzije Stepinac postavio je za župnika u Jasenovcu u listopadu 1942. godine Juru Paršića. Iako je Paršić podržavao ustaška nastojanja u obnovi hrvatske države i iako je u Jasenovac stigao tek nakon što je većina Jasenovačkih žrtava već bila ubijena i dalje je procjenjivao da su ustaše ubile od 30.000 do 40.000 tisuća ljudi.^[129] U memoarima, koje je napisao 1985. u Njemačkoj, piše da je čitavo mjesto znalo što se događalo u logoru, a "čak su i djeca znala više nego što su smjela". Od ustaških stražara koje je ispovijedao Paršić je doznao "stvari strašnije nego što je mogao pretpostaviti", dodajući da je sumnjao kako je uopće bilo stražara koji nisu "okrvavili ruke". Međutim, pošto je te stvari doznao prilikom ispovijedi, izjavio je da će te "informacije ponijeti sa sobom u grob".^[129] Paršić je pisao i to kako je detaljno ispričao nadbiskupu Stepincu što je sve saznao u Jasenovcu, na što je kaže, Stepinac "prolio suzu".^[129]

Nakon što su ustaše u Jasenovcu pogubile sedam slovenskih svećenika,^[130] Stepinac je 24. veljače 1943. pisao poglavniku Anti Paveliću:

  »Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poglavniče! Što se mene kao svećenika i biskupa tiče, ja velim sa Kristom na križu - Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!^[131]«

(nadbiskup Alojzije Stepinac)

Stepinac nipošto nije bio jedini visoki predstavnik Katoličke Crkve u Hrvatskoj koji je osuđivao počinjene zločine. Još u lipnju 1942. godine, poznati i dobro povezani teolog, monsinjor Augustin Juretić piše:

  »Sabirni logor Jasenovac je prava klaonica! Nećete pročitati nigdje - ni ako ste u Gestapou ni u NKVD-u - o strašnim zločinima koje su ustaše počinile... Priča o Jasenovcu je najcrnija stranica ustaškog režima, jer su tamo pobijene na tisuće ljudi.^[132]«

(monsinjor Augustin Juretić)

Jasenovački logoraši Milko Riffer i Egon Berger pisali su o "stotinama tisuća" žrtava.^[133][134] Romi su svi dovedeni u isto vrijeme, držani na otvorenom, ograđeni bodljikavom žicom gdje su ih mogli vidjeti svi zatvorenici i svi su poubijani za par mjeseci. Zbog toga su procjene broja romskih žrtava preciznije navedene - od 20.000 (Riffer str. 155) do 45.000 (Berger, str. 67).^[135] Riffer također pojašnjava zašto su druge procjene teže za iznijeti - puno žrtava je ubijeno i prije ulaska u logor pa nikad nisu registrirane, a osim toga, ustaše su, kako bi prikrile svoje zločine, zapalile sve logorske zapise o zatvorenicima.

Anti-komunist i anti-Jugoslaven, politički prebjeg i bivši logoraš Ante Ciliga opisuje Jasenovac kao "veliki stroj" s jednom jedinom namjenom - "da neki budu ubijeni odmah po dolasku, a drugi nakon nekog vremena".^[136] Ciliga spominje Gradinu kao glavno stratište, "naša rijeka Stiks - tko je god prešao rijeku i nogom stao na gradinu, za njega nije bilo povratka među žive".^[137] Također je izjavio da je očekivano vrijeme preživljavanja zatvorenika Sabirnog logora br. III, Ciglane, bilo samo dva tjedna i opisao je kako je svjedočio masovnom pokolju Roma koji su pokušali pobjeći iz logora. I on i drugi logoraši su izjavili kako je broj logoraša u Jasenovcu uvijek bio održavan između 3.000 do 5.000 ljudi, a svi oni koji su dovedeni u logor preko tog broja bili su odmah ubijani.^[138] Ciliga i drugi opisuju i pojavu kanibalizma u logoru jer su na smrt izgladnjeli logoraši jeli svoje mrtve drugove.^[139]

U izvješću Hrvatskog nacionalnog komiteta za istraživanje zločina okupatora i njegovih suradnika od 15. studenoga 1945. godine, kojeg je angažirala nova jugoslavenska vlada s Titom na čelu, procijenjeno je da je u Jasenovcu ubijeno između 500.000 i 600.000 ljudi. Te brojke su preuzeli Israel Gutman i Menachem Shelach i naveli u Enciklopediji holokausta iz 1990. godine. Shelach još navodi i to da je pronađeno i ekshumirano oko 300.000 žrtava, što je podatak za kojeg ne postoje vjerodostojni izvori. Muzej tolerancije Centra Simon Wiesenthal u jednom trenutku preuzeo je također te iste brojke.^[140]

Godine 1964. Savezni zavod za statistiku (SFRJ) sačinio je listu žrtava Drugoga svjetskog rata na kojoj je bilo 597.323 imena (popis je obuhvatio poginule pripadnike vojnih snaga Kraljevine Jugoslavije, NOVJ, poginule u logorima i internaciji, poginule u direktnom teroru okupatora i njihovih suradnika, te poginule u svim bombardiranjima - ali ne i poginule civile i vojnike na strani Sila Osovine). Prema popisu žrtava iz 1964. u Jasenovcu je stradalo 49.874 osoba, u Staroj Gradiški 9.587 osoba, a za 128 osoba kao mjesto smrti navodi se Gradina, što za jasenovački kompleks logora daje ukupni broj od 59.589 smrtno stradalih.^[141]

Drugo izdanje Vojne enciklopedije (1979) koristi se brojkom od 600.000 žrtava do 1943. godine koju je iznijela Državna komisija za utvrđivanje zločina.^[142] U kolovozu 1983. partizanski general Velimir Terzić izjavio je da je u Jasenovcu prema najnovijim podacima stradalo najmanje milijun Srba. Književnik Milan D. Miletić špekulirao je s brojem od milijun i više.^[142] Arhivist Antun Miletić, koji je svoja istraživanja temeljio na dokumentaciji i informacijama od logoraša, logorskih dužnosnika i dužnosnika komisije za ratne zločine iznosi njihove navode, odnosno procjene o 600.000 - 700.000 žrtava, većinom Srba.^[143]

Spomen područje Jasenovac, muzejska ustanova koju je osnovala i financira hrvatska država od kraja Domovinskog rata,^{[144][145][146]} iznosi trenutne procjene istraživanja kako je broj žrtava između 80.000 i 100.000.^[147] S druge strane, jedan dio autora - koje njihovi kritičari nazivaju "povijesnim revizionistima"^[148] - u Hrvatskoj nastavljaju s iznošenjem jako umanjenih brojeva žrtava, ili posve negiraju činjenicu da je Jasenovac uopće mjesto masovnog pokolja Srba, Židova i Roma te tvrde da je Jasenovac bio samo "radni logor".^{[149][150][151]} Primjerice Tomislav Vuković iznosi cijeli niz kritika na stanje literature o Jasenovcu, Kritičari primjećuju da su takvi napori naišli na podršku Katoličke Crkve u Hrvatskoj, državnih medija, nekih političara, a čak ih financira država.^{[150][151][152][153]}

U Uskočkim šumama, gdje su počinjeni masovni pokolji zatočenika Stare Gradiške, iz 4 masovne grobnice 1946. ekshumirano je 967 žrtava - 311 muškaraca, 467 žena i 189 djece, gotovo svi s područja Srijema.^[154] Posmrtni ostaci su pokopani u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci. U šumi Međustrugovi samo u jednoj grobnoj jami dimenzija pokopano je oko 1000 žrtava čija su tijela pobacana u jamu bez odjeće. Njihova identifikacija i iskopavanje nije bilo moguće zbog stanja i položaja u kojem su nađene.^[155]

Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Jasenovcu su provođena forenzička istraživanja. Dr. Alojz Šercelj je započeo preliminarna iskapanja kako bi identificirao izgledne lokacije masovnih grobnica, nakon čega su mu se, između 22. i 27. lipnja 1964., pridružili Vida Brodar i Anton Pogačnik s Instituta za biologiju u Ljubljani, Katedre za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. Srboljub Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. Pod njihovim vodstvom vršene su ekshumacije tijela i provođeno je daljnje uzorkovanje tla. U skladu s ustaškim izvještajima i izjavama nekolicine preživjelih logoraša o ustaškim otkopavanjima i spaljivanjima leševa u svrhu prikrivanja dokaza neposredno prije završetka rata, na nekim mjestima komisija je našla samo pepeo i nagorjele ostatke kostiju.^[156][157] Osim toga, pronašli su i ukupno 7 masovnih grobnica koje su sadržavale posmrtne ostatke od ukupno 284 osobe, uključujući jednu masovnu grobnicu koja je sadržavala 197 kostura, od kojih je 51 pripadalo djetetu mlađem od 14 godina, a 123 kostura bila su ženska.^[156][157] Za tu grobnicu forenzičari su donijeli zaključak da se na osnovi boje kose može zaključiti da se radi o stanovništvu koje je nosilac svijetle komponente, najverojatnije slavenskog porijekla.^{[nedostaje izvor]} Znanstvenici su zaključili da bi cijeli Jasenovački kompleks mogao imati oko 200 grobnica.^[158]

U svojoj knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi" iz 1982. Franjo Tuđman spominje podatak o ukupno 59.639 ubijenih u svim logorima na području tadašnje SR Hrvatske, dodajući da je u svim logorima živote izgubilo 3 do 4 puta više osoba s područja NDH, tj. 180.000 do 240.000 ljudi. Takve je tvrdnje Tuđman temeljio na demografskim izračunima koji su se dijelom oslanjali na popise stanovništva, a dijelom na neobjavljenom jugoslavenskom popisu žrtava poginulih na antifašističkoj strani koji je za potrebe traženja ratne odštete od Njemačke sačinjen 1964. godine. Tuđman je podatke iz 1964. godine u svojim knjigama koristio bez navođenja izvora, jer ih je bilo zabranjeno koristiti, a prvi put javno iznosi izvor svojih procjena na svojem suđenju 1981. godine.^[159] U svojem znanstvenom radu iz 2019. godine, A. Benčić ukazuje na to da je dr. Franjo Tuđman kao povjesničar početkom 1980-ih godina pokušao pisati o Jasenovcu, te je njegov pokušaj da prezentira realnije podatke prema službenom jugoslavenskom poimeničnom popisu žrtava iz 1964. godine (rezultati tog obimnog popisa provedenog na području čitave Jugoslavije će ostati pod embargom sve do kraja komunističke vladavine) rezultirao Tuđmanovim osuđivanjem na trogodišnji zatvor.^[160] Povjesničar Jozo Tomasevich također piše da su Tuđmanove brojke nevjerodostojne: "Zato što Tuđman nije dao nikakvo statističko objašnjenje za svoje brojke, zato što se čini je svjesno krivo interpretirao podatke iz istraživanja iz 1964. i zato što se njegove procjene u toliko velikoj mjeri razlikuju od onih koje su iznijeli drugi znanstvenici s toga područja, one se sa sigurnošću mogu odbaciti."^[124]

M. Sobolevski u pogledu podataka, tj. argumenata koje je Franjo Tuđman koristio u svojoj knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti" objavljenoj u Zagrebu 1989. god. (dakle, još za vrijeme SFR Jugoslavije), ukazuje da je Tuđman u svojstvu tadašnjeg direktora Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu uspio od Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske pribaviti 1965. godine prethodne rezultate jugoslavenskog popisa žrtava za područje Hrvatske, da je objavljivanje tih podataka (koji su prema ocjeni M. Sobolevski dosta pouzdani, iako osobe koje su davale podatke o žrtvama često nisu znale točnu lokaciju smrti poginule osobe) bilo u Jugoslaviji zabranjeno i da je brojeve žrtava iz jugoslavenskog popisa iz 1960.-ih godina objavio Tuđmanov suradnik Bruno Bušić, ali u emigraciji. Stvarna preokupacija Tuđmanove knjige je bila da progovori o stvaranju i održavanju tzv. jasenovačkog mita - gdje se broj žrtava jasenovačkog logora u propagandne svrhe višestruko umnožavao - kao "dokazu genocidnosti hrvatskog naroda"^[161] U pogledu poginulih u samom Jasenovcu, Tuđman je kasnije tvrdio da se radi o 30.000 - 40.000 žrtava (1989. u Glasu Koncila),^[162] na što mu Ivo Goldstein u svojoj knjizi "Jasenovac" prigovara kako kod pisanja svojih knjiga iz 1980-ih za takvu tvrdnju nije iznio nikakve dokaze, te kako je "bez argumenata" broj žrtava iz reda Srba po brojnosti smjestio iza Roma i Židova.^[163]

Ipak, Tuđman nije negirao prirodu zločina pa u svojoj knjizi "Velike ideje i mali narodi" piše: "No, bez obzira na mitsko umnogostručenje jasenovačkih žrtava (svejedno koliko deseterostruko ono bilo) - zločin se zbio. Užasan i golem. I po svojim dimenzijama i po načinu provedbe. Imao je i genocidne značajke. [...] Povijesna je činjenica da je ustaški režim NDH, u provedbi svojih planova o smanjenju ‘neprijateljskog srpsko-pravoslavnog pučanstva u hrvatskim zemljama’ izvršio velik genocidni zločin nad Srbima, a razmjerno još veći nad Romima i Židovima, u provedbi nacističke rasne politike."^[164]

Tijekom raspada Jugoslavije, hrvatska strana je počela javno iznositi značajno umanjene brojeve žrtava.^[165] U 1991. godini nova hrvatska vlada osnovala je Komisiju za utvrđivanje broja ratnih i poratnih žrtava koja u svom završnom izvješću navodi samo 2.238 žrtava poginulih u Jasenovcu, među njima samo 293 Židova (uz opasku da posao nije dovršen).^[166] Vladimir Geiger 2013. god. navodi da su te neznatne brojke rezultat “pristrane podjele ljudskih gubitaka na poželjne i nepoželjne” te da je komisija “u kroatocentričnom i selektivnom popisu… iskazuje zanemarive brojke ljudskih gubitaka ostalih nacionalnosti izuzev Hrvata”.^[166] Tako za cijeli teritorij NDH navode svega 18.410 srpskih žrtava,^[166] u usporedbi sa Žerjavićevom procjenom od 322.000 srpskih žrtava unutar granica NDH. Geiger također odbija kao netočne sve tvrdnje s kojima je komisija pokušala opravdati svoj postupak i rezultate.^[166] Jedan od predsjednika komisije Vice Vukojević je 2015. god. izjavio kako je komisija u svom radu krenula od nalaza Zemaljske komisije SRH koja je odmah nakon Drugog svjetskog rata počela sačinjavati popise žrtava, ali striktno pazeći da se popisuju samo "žrtve narodnooslobodilačke borbe", a ne i žrtve - vojnike i civile - poginule na protivničkoj strani. "Ideja Komisije za žrtve Drugog svjetskog rata i poraća bila je popisati sve žrtve u Hrvatskoj stradale tijekom II. svjetskog rata, ali i poslije završetka II. svjetskog rata, poći od podataka Zemaljske komisije – ne osporavati podatke Zemaljske komisije, nego dodatno popisati i one žrtve koje nisu ušle u popis Zemaljske komisije zbog ideološkog kriterija" objasnio je Vukojević, dodajući da je poslije "radi izazivanja ideoloških sukoba" pogrešno interpretirano kako komisija tvrdi da je u Hrvatskoj tijekom rata ubijen samo 331 Židov, umjesto da se shvati da su to nova 331 imena povrh onih koje je već utvrdila Zemaljska komisija 1945. i 1946.^[167] Mediji su u travnju 2009. godine prenijeli da je Vice Vukojević, predsjednik komisije, a kasnije i ustavni sudac, izjavio da su "Jasenovcem upravljali Židovi, a (NDH) država je samo osigurala stražare";^[168] sam Vukojević je ubrzo demantirao da je takvo što rekao - objasnio je da je novinaru iznio činjenicu kako su vlasti NDH koristile zatočene Židove za administrativne poslove. "Uvijek sam smatrao da osnovnu krivicu za događaje u logoru snose oni koji su ga osnovali i njime upravljali, a onda i jedan dio logoraša koji je prihvatio sudjelovanje u tzv. unutarnjoj upravi, odnosno kolaboraciju s ustaškom upravom te zlostavljao i ubijao supatnike u logoru", dodao je Vukojević.^[169]

Iz dosad najobimnijeg popisa žrtava Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, Poimeničnog popisa žrtava Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, kojeg je na osnovi Imeničnog popisa žrtava Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1946. i prikupljenih dodatnih podataka SUBNOR-a o žrtvama rata 1964. s ačinioSavezni zavod za statistiku SFRJ, djelatnici istraživači Spomen područja Jasenovac izdvojili su imena svih osoba kojima su kao mjesto stradanja navedeni logori i stratišta iz sustava Koncentracijskog logora Jasenovac. Popis sadrži rubrike s biografskim podacima žrtve (prezime, ime, ime oca, općina rođenja, mjesto rođenja, godina rođenja, etnička pripadnost), rubrike o stradanju (način smrti, izvršitelj zločina, godina smrti, mjesto stradanja, logor i naziv stratišta na kojem je žrtva ubijena) i rubriku u kojoj su navedeni izvori u kojima se svaka pojedina žrtva ponaosob spominje te razlike pojedinih podataka u izvorima za svaku pojedinu žrtvu. Ovim načinom rada prikupljena su do sada imena i podaci za 83.145 žrtava Jasenovca. U sustavu logora Jasenovac umoreno je prema navedenim podacima 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti (v. tablica desno) .

Na temelju podataka istog jugoslavenskog popisa vodi se poimenični popis i kod Muzeja žrtava genocida Beograd. Kustos tog muzeja Dragan Cvetković je 2013. objavio da ondje raspolažu s poimeničnim podacima o preko 88.000 stradalih.^[171] Taj broj Cvetković ne smatra konačnim brojem stradalih logoraša. Cvetković, na temelju analize "djelomično revidiranog" jugoslavenskog popisa žrtava rata iz 1964. godine iznosi u radu objavljenom 2019. godine svoju procjenu da broj žrtava jasenovačkog sustava logora iznosi između 122.279 i 130.120.^[172] U svojem osvrtu na rad D. Cvetkovića, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić navodi da Cvetković nije objasnio metodu kojom je popis iz 1964. godine bio svojedobno revidiran kod jugoslavenskog Saveznog zavoda za statistiku, te kazuje da se s "brojem kolege Cvetkovića u vezi žrtava logora Jasenovac ne slažem i mislim da ne može biti toliko visok", ali prihvaća da Cvetkovićev rad ostaje u okvirima znanstvenog diskursa.^[173]

Hrvatski povjesničar židovskog porijekla Ivo Goldstein također procjenjuje ukupan broj žrtava na oko 100.000 i pojašnjava da broju od oko 83.000 žrtava na poimeničnim popisima treba dodati i "10-20% onih koji još nedostaju", a za kojima se još uvijek traga.^[174]

United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu spominje broj od 77.000 – 99.000 žrtava i to od 45.000 do 52.000 Srba, između 12.000 i 20.000 Židova, između 15.000 i 20.000 Roma i između 5.000 i 12.000 Hrvata i Muslimana koji su bili politički protivnici režima.^[175]

Brojku od najmanje 85.000 žrtava navodi Centar Simon Wiesenthal (projekt Operation Last Chance),^[176] a procjene tog centra idu i do brojke od 100.000 žrtava.^[177]

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću, u Jasenovcu i drugim ustaškim stratištima stradalo je oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma),^[178] dok je dr. Kočović došao do procjene da je u tim ustaškim stratištima život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu – u okviru demografske struke – opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima.

Na osnovi popisa stanovništva prije i poslije rata, Žerjavić daje procjenu o ukupno 322.000 srpskih žrtava s područja NDH, od čega 82 tisuća stradalih kao pripadnika partizanskih postrojbi, 23 tisuća kao pripadnika četničkih, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih u jamama, zatvorima i drugim logorima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac. Žerjavić 1995. godine iznosi procjenu da je pored tih 50 tisuća Srba, u Jasenovcu stradalo još i 10 tisuća Hrvata, 13 tisuća Židova, 2 tisuće Muslimana i 10 tisuća Roma, tj. ukupno oko 85 tisuća ljudi.^[179] To ukazuje na nerealnost procjena o 700.000 ili više srpskih žrtava Jasenovca. No istovremeno to znači da je stradao svaki šesti Srbin u NDH, što je na razini najvećih gubitaka uopće tijekom Drugog svjetskog rata u Europi (približno polovica žrtava u Poljskoj su bili Židovi, dok su među etničkim Poljacima gubici bili manji).

Prema prijeratnim popisima i procjenama, Jozo Tomasevich navodi da se 1941. godine 30.300 Židova nalazilo na području NDH; citira međutim i više procjene, koje govore o nešto više od 39 tisuća Židova na istom području. Približno 4/5 Židova u NDH pobijeno je tijekom Drugog svjetskog rata. Povjesničari Tomasevich i Goldstein navode da je NDH sprovodio racije te plaćao Nacistima za transport Židova u njemačke logore. Tako je dokumentirano da je sve skupa 6.200 Židova poslano u Njemačku,^[180][181] dok su preostalu ogromnu većinu od 30.000 ukupnih židovskih žrtvi istrijebile ustaše u ustaškim logorima. Zna se da je znatan broj Židova bio zatvoren i u Jasenovcu, gdje su činili važan dio radne snage u tvorničkim pogonima, a smatra se da su mnogi ondje i pobijeni.

Na osnovi neizravnih indikacija iz popisa, Mark Biondich procjenjuje da je uoči rata 31.000 Roma živjelo na području NDH, dok se druge procjene uglavnom kreću od 27.000 do 28.000 Roma. Prvi poslijeratni popis iz 1948. otkrio je svega 405 Roma u Hrvatskoj, i 422 u BiH, tako da je njihovo istrebljenje bilo gotovo totalno, osobito izvan područja BiH. Na području BiH je stanoviti broj Roma koji su bili muslimanske vjeroispovijedi i koji nisu bili nomadi, izbjegao pokolj – ali su se iz tog razloga prestali deklarirati kao Romi.^{[nedostaje izvor]} Pretežni dio Roma s područja NDH postradalih u Porajmosu u Drugom svjetskom ratu pobijen je u sustavu logora Jasenovac.^[182]

 

Spomen područje Jasenovac izgrađeno je uz uže područje bivšeg koncentracijskog logora III Ciglana Jasenovac. Na spomeničkom prostoru zemljanim humcima i udubljenjima označena su mjesta autentičnih logorskih objekata i stratišta unutar samog logora. Put do spomenika Cvijet popločan je pružnim pragovima. Oni simbolično označavaju dio sačuvane pruge kojom su transporti zatočenika stizali u logor. Uz spomenički prostor u Jasenovcu, Spomen područje Jasenovac brine o sačuvanom autentičnom logorskom objektu Kula i logorskom groblju u Staroj Gradišci, o romskom groblju u Uštici te o masovnim grobnicama u Krapju, Mlaci i Jablancu.^[183]

Djelatnost Spomen područja Jasenovac razvija se u više smjernica - od prikupljanja, istraživanja, stručne obrade, zaštite i prezentacije muzejske građe i dokumentacije o djelovanju ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac - do programa odgoja i obrazovanja, organizacije izložbi i izdavaštva, kontinuirane suradnje s preživjelim zatočenicima i organiziranje komemoracija u počast jasenovačkim žrtvama. Uz Memorijalni muzej u Spomen području Jasenovac djeluje i Obrazovni centar.^[183]

 

Logor III Ciglana sa stratištem u Donjoj Gradini bio je najveći u sustavu ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac. Do početka 1942., kada likvidacije zatočenika još uvijek nisu vršene u Donjoj Gradini, većina zatočenika ubijana je unutar logora i na lijevoj obali rijeke Save. Posebna grobarska skupina zatočenika svakodnevno je zakapala leševe ubijenih u velike rovove koji su bili iskopani u neposrednoj blizini logorske ograde na lokalitetu Limani (jugoistočni ugao velikog logora), kao i u samom logoru.^[184]

Prvu masovnu likvidaciju zatočenika u Donjoj Gradini, na desnoj obali rijeke Save, obavio je u siječnju 1942., Stanko-Staniša Vasilj, ustaški natporučnik 1. bojne Ustaškog obrambenog sdruga u Jasenovcu. Pošto zbog jake zime nije bilo moguće iskopati grobnice, ustaše su mještane obližnjeg Jablanac prevezli skelom u Donju Gradinu i pobili ih, zapalivši ih u kućama prognanih Gradinjana. Ovaj prostrani plavni i močvarni teren bio je nepristupačan i udaljen od komunikacija, osiguran sustavom bunkera. Stalnu sponu između Donje Gradine i logora III Ciglana u Jasenovcu činila je skela kojom su zatočenici prevoženi na Gradinu. Od početka 1942. pa do posljednjeg dana postojanja logora III Ciglana, masovne likvidacije zatočenika događale su se u Donjoj Gradini. Na devet grobnih polja nalazi se 105 masovnih grobnica ukupne površine od 10.130 m². Naknadno su pronađene još 22 masovne grobnice kojih površina nije još utvrđena. Na ušću Une u Savu nalazi se "Topola uzdaha" kako su je nazivali zatočenici, prirodni spomenik koji svojim postojanjem svjedoči o stravičnim ustaškim zločinima. Pod topolom i na njenom stablu ustaše su vješali zatočenike. U mučenjima prilikom vješanja isticao se ustaški bojnik Miroslav Filipović Majstorović. Posve istrulilo iznutra stablo se srušilo 1978. Tada je izvršena zaštita i konzervacija stabla i na njoj sačuvanih metalnih klinova te je topola postavljena na metalne nosače u vodoravnom položaju.^[185]

 

Prodorom turske vojske u hrvatske krajeve, Gradiška je postajala utvrda kroz nekoliko sljedećih stoljeća, a od 1799. godine, kada su u tvrđavu internirani francuski vojni zarobljenici, Stara Gradiška opstoji kao zatvor, kaznionica i logor kroz gotovo dva stoljeća svoje povijesti. Nakon 1918. godine u njoj su bili utamničeni prvi politički zatvorenici u novoosnovanoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ne postoje pouzdani statistički pokazatelji o broju političkih zatvorenika u Staroj Gradišci, no sačuvane fotografije dokumentiraju da poslije 1920. godine započinje izgradnja novih objekata za potrebe kaznionice. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u razdoblju od 1941. do početka 1945. godine ustaše su kaznionicu pretvorile u koncentracijski logor.^[186]

Prve grupe zatočenika, utjecajnijih i bogatijih Srba i Židova, dovedene su u Staru Gradišku već u svibnju 1941. iz Nove Gradiške, Slavonskog Broda, Slavonske Požege i Bosanske Gradiške. Potkraj 1941. i početkom 1942. kaznionica u Staroj Gradiški dovođenjem zatvorenika iz zagrebačkih zatvora i zatočenika iz logora u Lepoglavi, Koprivnici i Jasenovcu postala je koncentracijski logor pod zapovjedništvom Ureda III Ustaške obrane. Zakonskom odredbom od 17. veljače 1942. i preseljenjem zatvorenika u kazneni zavod u Sremskoj Mitrovici, i formalno je ukinuta Kaznionica i zavod za prisilni rad u Staroj Gradiški i ona postaje ustaški koncentracijski logor. Prema Poimeničnom popisu žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac, koji je obuhvatio istraživanja do 31. kolovoza 2008., utvrđena su imena i podaci za 12.790 osoba ubijenih u ustaškom logoru u Staroj Gradiški. Kula, dio bedema nekadašnje utvrde, simbol je stradanja žena i djece u ustaškim logorima.^[186]

U blizini Stare Gradiške, u Uskočkoj šumi je 1946. ekshumirano 967 žrtava (311 muškaraca, 467 žena i 189 djece) iz četiri masovne grobnice. Posmrtni ostaci ovih žrtava kasnije su pokopani u zajedničkoj grobnici na logorskom groblju u Staroj Gradišci. Posmrtni ostaci identificiranih žrtava preneseni su u krajeve iz kojih su bile dovedene u logor (gotovo isključivo radilo se o žrtvama s područja Srijema). Grobnice se nalaze desno od šumskog puta (desna obala rijeke Strug - nizvodno), ograđene su žičanom ogradom i označene spomenikom. Mjesto masovnih grobnica označeno je i tablom postavljenom na drvo s lijeve strane ceste.^[155]

Također u blizini Stare Gradiške, u šumi Međustrugovi u jednoj grobnoj jami velikih dimenzija pokopano je oko 1000 žrtava. Međusobno isprepletene, bez grobnih priloga, ove su žrtve pobacane gole u jamu. Njihova identifikacija i iskopavanje nije bilo moguće zbog stanja i položaja u kojem su nađene. Između ostalih u ovoj masovnoj grobnici pokopan je veliki broj mještana sela Vrbovljani.^[155]

 

Nasuprot Jasenovcu, između rijeka Save i Une, smjestilo se selo Uštica. U njemu je od 1942. do 1945. djelovao ustaški logor za Rome, tzv. "ciganski logor". Ustaše su 8. svibnja 1942. pravoslavno stanovništvo ovog sela otjerale u logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci, odakle je dio bio prebačen preko logora Sajmište u Zemunu, u nacističke logore u Trećem Reichu. Njihove domove i imanja ustaše su odmah nakon toga ogradili žicom i pretvorili u sabirni logor smrti. U njega su bile smještene romske obitelji koje nakon deportiranja zbog prenatrpanosti nisu mogle biti smještene u logor III Ciglana Jasenovac. Tijekom trajanja neprijateljske ofenzive na Kozaru (lipanj 1942.), jedan dio Srba također je smješten u logor u Uštici. Dio zatočenika ovog logora prebacivan je svakodnevno tijekom ljeta 1942. u Donju Gradinu i ondje ubijan, dok su drugi ubijani u samom logoru.^[187] Na tom mjestu u spomen ubijenima danas se nalazi Romski memorijalni centar Uštica.

Mjesto nekadašnjeg logora ograđeno je 1967. godine, a nad centralnom grobnicom podignut je spomenik, djelo Ninoslava Jankovića. Jugozapadno od nje, na udaljenosti od otprilike 30 metara obilježena je druga masovna grobnica u kojoj su većinom pokopani Židovi, a oko 800 metara prema sjeveroistoku u šumi Krndija (Krapje Đol) nalazi se treća veća grobnica u kojoj su pokopani ubijeni radnici Zagrebačkog električnog tramvaja. Prostor bivšeg logora i masovnih grobnica, iako zaštićeni Zakonom o zaštiti nepokretnih spomenika kulture, devastirani su u Domovinskom ratu.^[188]

Jedan od prvih u sustavu ustaških koncentracijskih logora Jasenovac, logor Bročice, nalazio se uz desnu obalu rijeke Strug u blizini šume Donja Krndija, na lokalitetu zvanom "Bročke jasenine", udaljen oko 2 km sjeverno od prostora bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu. Zarastao u drveće i grmlje, prostor nekadašnjeg logora i masovne grobnice uz njega, danas je gotovo nemoguće identificirati.^[189]

Na poljske radove u Mlaku, selo udaljeno oko 12 km nizvodno od Jasenovca, ustaše su prve zatočenike odveli tijekom ljeta 1941., a zatim su od ljeta 1942. organizirale logorsku ekonomiju na kojoj su zatočenice i manjim dijelom zatočenici radili na sezonskim poljoprivrednim poslovima. Po završetku poslova ubijani su na pašnjacima i u šumama oko sela, a leševi zatočenica bačeni su i u nekoliko seoskih bunara. U travnju 1942. ustaše su mještane Mlake deportirali u logore u Jasenovcu i Staroj Gradiški, odakle su muškarci deportirani preko logora Sajmište u Zemunu na prisilni rad u Treći Reich, a žene i djeca jednim dijelom raspoređeni su kao radna snaga na seoska imanja u Slavoniji. Do sada su utvrđeni podaci za 742 osobe iz Mlake ubijene u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. U Mlaci je utvrđeno pet masovnih grobnica od kojih su dvije obilježene.^[190]

U iseljenim srpskim selima Jablanac i Mlaka ustaše su u ljeto 1942. formirale logorske ekonomije na kojima su tijekom sezonskih poljoprivrednih radova radili zatočenici iz logora u Staroj Gradišci i Jasenovcu. Po završetku radova, izmučene, gladne i bolesne logoraše ustaše su likvidirali u selu, a na njihova mjesta dovodili nove žrtve. O strahotama Jablanca svjedoče masovne i pojedinačne grobnice u okolnim šumama.^[191]

Ovo su samo neke od istaknutih osoba koje su bile zatočene ili ubijene u sistemu koncentracijskih logora Jasenovac:

Logoraši ubijeni u kompleksu koncentracijskih logora Jasenovac označeni su znakom †

  Podrobniji članak o temi: Jasenovački mit i povijesni revizionizam

Tijekom Drugog svjetskog rata bilo je mnogo oprečnih izvješća i informacija o broju ubijenih tijekom nešto manje od četiri godine postojanja logora, a odmah nakon rata baratalo se procjenom od oko 700.000 ubijenih koja je kasnije, nakon provedenih neovisnih istraživanja, kako u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, tako i u svijetu, svedena na realniju brojku od 80.000 do 100.000 žrtava pobijenih i umrlih unutar logorskog kompleksa Jasenovac.^[192][193] Broj žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac i dalje je predmet znanstvenog proučavanja te nije do kraja precizno utvrđen što je stvorilo uvjete za manipulacije brojem žrtava, često u propagandne pa i dnevno političke svrhe od strane povijesnih revizionista, novinara, političara i drugih za vrijeme SFRJ, a nakon raspada te države pogotovo u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji.

Iako je komunistička propaganda za vrijeme SFRJ desetljećima stvarala "istinu" o Koncentracijskom logoru Jasenovac, sve do 1991. godine nije objavljen niti jedan jedini znanstveni rad o toj temi.^[194] Osvrćući se 2018. godine na to razdoblje, kustosica JUSP Jasenovac Andrijana Benčić ne smatra kako bi propagandno preuveličavanje žrtava i istodobna višedesetljetna znanstvena šutnja mogli imati neki naročit značaj: "Nije tajna da se brojka od 500 do 700 tisuća žrtava Jasenovca napuhivala zbog dobivanja većih ratnih reparacija od Njemačke. Međutim, u to vrijeme ta brojka nije imala ratnohuškačku i propagandnu ulogu, koju je imala kasnije, 1980-ih godina. Ona je u vrijeme nastanka memorijala 1960-ih i 1970-ih imala ulogu koja je zapravo zbližavala ljude koji su u Jasenovcu i drugdje u NDH imali golema stradanja."^[173]

Spomen-područje Jasenovac 2013. godine objavljuje dopunjeno i revidirano izvješće utemeljeno na podacima iz jugoslavenskog popisa 1964. god., u kojem se govori o 83.145 žrtava, od toga 47.627 Srba, 16.173 Židova, 13.116 Roma i 4.255 Hrvata.^[195]

Unatoč takvim podacima koji, iako ne potpuno egzaktni i precizni, ipak daju određenu sigurnost onim procjenama o broju žrtava koje iznosi suvremena historiografija, postoje i druge procjene, najčešće vođene drugim kriterijima od onih strogo znanstvenih. Takve manipulacije brojem žrtava u političke, nacionalističke i propagandne svrhe, zajedno s hipotezama koje negiraju prirodu logora u Jasenovcu i pokušajima izjednačavanja zločinca i žrtve kroz priče o postojanju poslijeratnog logora u kojem su bili ubijani zarobljeni ustaše i domobrani, dakle Hrvati, obično karakteriziramo kao povijesni revizionizam.

Povjesničar Vladimir Geiger piše kako je od početka 2000-ih uslijedio "nastup pojedinaca i skupina koji uporno zastupaju svoje osebujno manirističko viđenje NDH i logora Jasenovac te ustraju u tome da broj žrtava logora Jasenovac...ne može biti veći od četveroznamenkastog. ...Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara-amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka."^[196] Geiger piše da Roman Leljak, uspješno „prodaje maglu” te "da posebno mjesto imaju njegovi precizno izmišljeni brojevi jasenovačkih logoraša i žrtava logora Jasenovac...Leljak u knjizi donosi tek dva dokumenta, jedan Zemaljske komisije…u kojem je navedeno 576 osoba, i dokument čiji je tvorac nepoznat, a u kojem je navedeno 1078 osoba, i to samo žena (što zbrojeno iznosi 1654) i koje proglašava „Popisom žrtava logora Jasenovac”. – Imalo upućenima jasno je da se ne radi o nekim posebnim dokumentima iz Beograda koji bi donosili ukupan broj jasenovačkih žrtava, kako je to Leljak senzacionalistički mjesecima najavljivao Hrvatima željnima 'istine'.”^[197]

Ivo Goldstein 2023. god. revizionizmom proziva također i pisanje i znanstveno istraživanje o korištenju Jasenovca poslije kraja II. svjetskog rata od strane komunističkih vlasti,^[198] o kojoj su temi Blanka Matković i Stipe Pilić 2021. godine objavili knjigu "Jasenovac i poslijeratni jasenovački logori – Geostrateška točka velikosrpske politike i propagandni pokretač njezina širenja prema zapadu". Prema Goldsteinu, riječ je naprosto o političkom projektu iz mandata prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je "došao je na ideju da uz pomoć svog propagandnog aparata proširi tezu o postojanju poslijeratnog Jasenovca u kojem su tobože komunisti ubijali”.^[199]

Kao pokušaji revizionizma prepoznavane su i tvrdnje kako su među fotografijama koje prikazuju zločine počinjene u Jasenovcu korištene i fotografije zločina počinjene na sasvim drugim mjestima, u drugim okolnostima i od drugih počinitelja. Nataša Mataušić u knjizi objavljenoj 2008. god. u izdanju JUSP Jasenovac analizira da su te tvrdnje točne: fotografija koje prikazuju izvršenje zločina u Koncentracijskom logoru Jasenovac nema, pa su kao ilustracije u litaraturi korištene fotografije s drugih mjesta.^[200]

 

U studenom 2016. godine u mjestu Jasenovcu, nedaleko logora, veterani HOS-a iz Jasenovca i Udruge dragovoljaca HOS-a Grada Zagreba postavili su spomen ploču u znak sjećanja na 11 poginulih pripadnika 1. satnije „Ante Paradžik” Hrvatskih obrambenih snaga koji su stradali na tom području.^[201] Zbog toga što je pored imena žrtava na ploči uklesan i grb postrojbe koji sadržava ustaški pozdrav „Za dom spremni”, kojeg su pripadnici HOS-a prilikom osnivanja preuzeli od službenog znakovlja Nezavisne Države Hrvatske, značajan je dio hrvatske javnosti postavljanje spomen ploče doživio kao provokaciju i izrugivanje žrtvama ustaškog režima.

Unatoč javnom protivljenju i prosvjedima koji su dolazili iz redova židovskih i srpskih udruga te udruga antifašista i preživjelih antifašističkih boraca u Hrvatskoj, ploča je uklonjena tek nakon javnog protesta posebnoga izaslanika za holokaust američkog Državnog tajništva, nakon čega je hrvatska vlada donijela odluku o izmještanju sporne spomen ploče.^[202] Unatoč tome, udruge Židova, Srba i antifašista te godine bojkotirale su zajedničku godišnju komemoraciju s predstavnicima vlade u Jasenovcu te su organizirali alternativnu na kojoj se pojavilo više tisuća ljudi.^[203]

Godine 2016. redatelj i filmski producent Jakov Sedlar objavio je revizionistički dokumentarac pod nazivom Jasenovac – istina u kojemu višestruko umanjuje broj ustaških žrtava logora u odnosu na brojke koje iznose suvremeni povjesničari. Na osnovu tog umanjenog broja Sedlar tvrdi kako Jasenovac nije logor smrti u kojem su zarobljenici sustavno ubijani, već običan koncentracijski logor u kojem su logoraši umirali iz različitih razloga.^[204] U dokumentarcu se spominje i „poslijeratni Jasenovac” u kojemu su navodno partizani ubijali Hrvate zarobljene kao pripadnike ustaških i domobranskih postrojbi, što je također tvrdnja koju suvremena historiografija odbacuje.^[205]

Prvo prikazivanje filma održano je 28. veljače 2016. u Tel Avivu, u Izraelu. Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu, izjavio je kako vjeruje da je premijera filma namjerno održana u Izraelu kako bi se time pokušale izbjeći optužbe za antisemitizam.^[206] Hrvatskoj premijeri prisustvovalo je troje ministara iz tadašnje Vlade, uključujući i ministra kulture Zlatka Hasanbegovića te sisačkog biskupa Vladu Košića.^[207]

Milorad Pupovac, jedan od političkih vođa Srba u Hrvatskoj, tvrdi da je film prepun „falsifikata, manipulacija i laži, od kojih su neke vjerojatno kažnjive”, a posebno osuđuje završnicu filma u kojoj Sedlar nabraja osobe iz hrvatskog javnog i političkog života koje su poznate kao glasni protivnici ustaškog totalitarnog režima, a ujedno i izgledni kritičari njegovog filma, u formatu „potjernice”.^[208] Među osobama koje je Sedlar u filmu prozvao za „relativiziranje komunističkih zločina” i za „potenciranje Jasenovca kao dijela kolektivne krivnje hrvatskoga naroda”, osim Pupovca nalaze se političari Sjepan Mesić i Ivo Josipović te brojni istaknuti novinari kao što su Jurica Pavičić, Ante Tomić, Denis Kuljiš, Davor Butković, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Miljenko Jergović.^[208]

Neki hrvatski povjesničari i novinari javno su kritizirali Sedlara za navodne laži i krivotvorine,^[209] uključujući i krivotvorenu naslovnu stranicu dnevnih novina koja je sadržavala tvrdnju kako su leševi iz „poslijeratnog Jasenovca” rijekom doplutali do Zagreba, koji se inače nalazi 100 km uzvodno od Jasenovca.^[210][211] Film je osobito žestoko osudila Izraelska veleposlanica u RH te je optužila Sedlara za revizionizam i nanošenje boli žrtvama i njihovim obiteljima.^[212] Jakov Sedlar je veleposlanici odgovorio objavom javnog pisma u kojem navodi da je u filmu samo htio „reći istinu” o logoru, da nije iznosio krivotvorine te da osobno jako dobro poznaje problematiku holokausta i Izraela, budući da su devet njegovih filmova na temu povijesti holokausta dio arhive Yad Vashema u Jeruzalemu.^[213] Sedlarovu insinuaciju opovrnuo je Robert Rozett, direktor arhive Yad Vashema, riječima „činjenica da je neki sadržaj u zbirci ni na koji način ne znači podršku sadržaju, već samo odražava naš interes za temu” i dodao kako u zbirci imaju više od 7000 filmova, uključujući i one koji negiraju holokaust.^[214]

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić 2017. godine Sedlaru je za film dodijelio Nagradu grada Zagreba, a nedugo nakon toga rektor Zagrebačkog sveučilišta Damir Boras imenovao je Sedlara svojim savjetnikom za kulturu, unatoč prosvjedima židovskih udruga i negativnog odjeka filma na domaćoj i međunarodnoj sceni.^[215][216]

• Filmovi
  • Jasenovac (1945.), dokumentarni film^[217][218]
  • "Deveti krug (1960)", igrani film
  • "Jasenovački memento", Bogdan Žigić, 2016., dokumentarni film^[218]
  • "Jasenovac – istina", 2016., hrvatski dokumentarni film^[219]
  • Mit o Jasenovcu, 2018., hrvatski dokumentarni film
  • Dnevnik Diane Budisavljević, Dana Budisavljević, 2019., hrvatski dokumentarni film^[218]
  • Dara iz Jasenovca, 2021., srpski dokumentarni film^[218]
• Knjige
  • Milko Riffer: Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946.
  • Mladen Ivezić "Jasenovac – brojke", Zagreb, 2003.
  • Josip Jurčević "Nastanak mita o Jasenovcu", Zagreb, 2005.
  • Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci "Ogoljela laž logora Jasenovac"; Zagreb, 2008.
  • Vladimir Horvat, Igor Vukić, Stipo Pilić, Blanka Matković "Jasenovački logori – istraživanja", Zagreb, 2015.
  • Igor Vukić "Radni logor Jasenovac", Zagreb, 2018.

• Holokaust u NDH
• Srbi u NDH: Broj žrtava

Preuzeti su i prilagođeni tekstovi:

• Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
• Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac – Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. – veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
• Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. – Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

• Službene stranice spomen područja Jasenovac
• Izvorno izvješće Zemaljske komisije Hrvatske (1946.) – detaljan opis povijesti logora, pogrešna procjena broja žrtava
• Vladimir Geiger, Brojidbeni pokazatelji o žrtvama logora Jasenovac, 1941. – 1945. (procjene, izračuni, popisi), // Časopis za suvremenu povijest, sv. 45, br. 2. (2013.), str. 211-242. (Hrčak)
• Popisi jasenovačkih žrtava, Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat
• drustvojasenovac.wordpress.com, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac
• (srp.) Da li je u Jasenovcu izvršen genocid nad Srbima? – Razgovor Koste Nikolića, naučnog saradnika Instituta za savremenu istoriju iz Beograda, i Josipa Jurčevića, znanstvenog suradnika Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar" u Zagrebu i profesora suvremene povijesti na Hrvatskim studijama Sveučilišta u Zagrebu
• Vladimir Geiger: Sumanuti i bolesni navodi i tvrdnje “Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu”, Politički zatvorenik, 23./2013., br. 253, VII. – VIII., 2013., str. 13-17.
• (engl.) Nicholas Wood, Unscrambling the History of a Nazi Camp, The New York Times, 6. prosinca 2006.
• (engl.) Nick Higham, Croatian holocaust still stirs controversy BBC News, 9. studenoga 2001.
• (engl.) Matthew White, Death Tolls – Jasenovac
• (engl.) Sažetak istraživanja Vladimira Žerjavića o stvarnom broju žrtava  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. veljače 2021. (Wayback Machine)