[go: up one dir, main page]
More Web Proxy on the site http://driver.im/

Katarina Kosača-Kotromanić

bosanska kraljica
(Preusmjereno s Katarina Kosača)

Katarina Kosača-Kotromanić, rodnim imenom Katarina Vukčić Kosača (Blagaj, 1424.Rim, 25. listopada 1478.),[1] bila je kraljica Bosne kao supruga kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, pretposljednjega bosanskog kralja. Rođena je u obitelji Kosača.

Katarina Kosača-Kotromanić
Nadgrobni spomenik Katarine, s prikazom kraljice okružene grbovima svoga muža i oca (reprodukcija iz 1677.)
Nadgrobni spomenik Katarine, s prikazom kraljice okružene grbovima svoga muža i oca (reprodukcija iz 1677.)
bosanska kraljica i blaženica
Rođena 1424.
Blagaj
Preminula 25. listopada 1478.
Rim
Slavi se u Katoličkoj Crkvi
Spomendan 25. listopada
Portal o kršćanstvu

Dana 26. svibnja 1446. obavljeno je njezino vjenčanje s bosanskim kraljem Stjepanom Tomašem Ostojićem u Milodražu, u blizini Kiseljaka. Za Za tu prigodu bila je pripravljena zlatna kruna ukrašena biserima i dragim kamenjem, koja je do tada bila pohranjena u riznici crkve Sv. Dujma u Splitu.[2]

Kraljica Katarina smatra se jednom od najznačajnijih osoba u povijesti Bosne i Hercegovine. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum vodi se i kao blaženica.[3]

Životopis

uredi

Rođena je u Blagaju kod Mostara oko 1424. godine, od Jelene Balšić, kćeri Balše III. i Stjepana Vukčića Kosače,[4] koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan Herzog, što na njemačkom jeziku znači vojvoda. Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje nosio naslov »Vojvoda Humske zemlje«. Kosača titulu u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku »herceg od Svetog Save«, odakle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina.

Braća su joj i sestre bili:

 
Spomenik kraljici Katarini u Mostaru

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, bosanskih kraljeva i banova. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i 1446. brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala rimokatolkinja.[5]

Stjepan Tomaš Kotromanić s kraljicom Katarinom imao je troje djece: Sigismunda (Žigmunda), Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna.[nedostaje izvor] Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš pod nerazjašnjenim okolnostima umro je 10. srpnja 1461. Nasljedio ga je sin iz prethodna braka s Vojačom, Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini dan je naslov »Kraljice majke« i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Bijeg iz Bosne

uredi

Za vrijeme osmanskoga napada na najutvrđeniji kraljevski grad Bobovac oko 20. svibnja 1463. godine Katarina je sudjelovala u obrani.[nedostaje izvor]

Nakon Radakove izdaje Bobovca kraljica Katarina je, prema predaji, s djecom i kraljevskom pratnjom na konjima potkovanim naopako bježala preko Fojnice.[2]

Kad je stigla do vrela Bosne poželjela je odmoriti se jer su joj se tu i svatovi odmarali na Spasovo 1446. kad se Katarina udala za kralja Tomaša. Netko je kraljicu prokazao i malodobnu djecu Žigmunda (12-14) i Katarinu (10 godina), dok su se igrala, Osmanlije su iz zasjede zarobili, odveli u Carigrad i islamizirali. Teško pogođena sudbinom djece nastavila je bijeg starim Rimskim putem preko Konjica, Glavatičeva, Nevesinjskoga polja, Stjepankrsta, Blagaja, Maslina kod Stoca, Hutova do Stona i Dubrovnika.

U Ston Dubrovčani šalju dva broda da može doploviti u Dubrovnik.[2]

Sa sobom je ponijela kraljevski mač svoga pokojnog muža. Mač je pohranila u Dubrovniku „pod zavjetom da se on preda njezinom sinu Šimunu kad se oslobodi turskoga ropstva kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje”. U srpnju 1463. boravila je na Lopudu.

Boravak u Rimu

uredi

Dubrovnik je bio izložen osmanskoj opasnosti te je kraljica Katarina iz dubrovačkoga kraja otišla je u Rim. U zimi 1464. otplovila je u Anconu s pratnjom od četrdesetak plemića.[2]

Papa Pio II. 12. kolovoza 1464. u Anconi je okupio vojsku kojoj je bio na čelu i bili su spremni krenuti u oslobađanje Bosanskoga kraljevstva. Međutim, tri dana kasnije papa je pod nerazjašnjenim okolnostima umro. Vjeruje se da je namjera prokazana i da je papa otrovan.[6]

Godine 1472. godine nazočila je prijenosu kostiju svetoga Bernardina Sijenskoga u crkvu u Akvileji. Još 1457. godine njezin muž kralj Stjepan Tomaš dao je prinos za tu crkvu. Također, zabilježena je i među hodočasnicima 1475. godine kada je papa Siksto IV. proglasio jubilarnu godinu.[7]

Oporuka i smrt

uredi

Dana 20. listopada 1478. pozvala je javnog notara Antu Jurina, svećenika Splitske biskupije koji je tada bio na službi u crkvi sv. Petra u Rimu, da sastavi njezinu oporuku. Svih sedam svjedoka njezine oporuke bile su crkvene osobe – šest franjevaca samostana Aracoeli i Jure Marinov, rabski arhiđakon koji je u to vrijeme bio na službi kod kardinala Marka Barba. U svojoj oporuci pet dana prije smrti napisala je oporuku da svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo, pod uvjetom da se vrate katoličkoj vjeri. Inače, Kraljevstvo ostavlja papi Sikstu IV. i njegovim zakonitim nasljednicima. Svojoj je djeci ostavila neke predmete (bodež, dvije tase i dva srebrna vrča), a sinu još i očev mač.[8]

U oporuci izražava želju da se sahrani u crkvi Aracoeli te za pokop i obrede ostavlja 200 dukata. Crkvi je ostavila i pozlaćeni kraljevski plašt i svileni oltarnik koji je koristila u svojoj kapelici. Ostale predmete iz kapelice: misal, kalež s patenom i korporalom, kazula i ostalo misničko ruho skupa sa svilenim oltarnikom, ostavlja crkvi sv. Jeronima u Rimu. Sve relikvije koje je imala ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu.[9]

Za izvršitelje oporuke imenovala je dubrovačkog kanonika Matu de Raguisa koji je u to vrijeme bio u službi kardinala Julijana Rovere, te Paulu Mirković i Radića Klešića.[8] Na kraju je zamolila biskupa Bartolomeja Marasca da dogovori sastanak izvršitelja njezine oporuke s vicekancelarom Rimske crkve Rodrigom Borgiom. Ti su izvršitelji trebali papi i kardinalskom zboru predati njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša. Pet dana nakon pisanja oporuke umrla je i pokopana je u crkvi Aracoeli u Rimu pred glavnim oltarom te crkve.[8]

Na grobnoj ploči stoji natpis:[10]

Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
et genere Helene et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
uxori quantum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris [sic]
monumentum ipsius scriptis positu

Izvorni zapis bio je na ikavici, koji je ona sama pet dana prije smrti zapisala: »Priminu u Rimu na lito Gospodina 1478. na dni 25. oktobra — spominjak nje pismom postavljen.« Danas toga natpisa nema jer je prilikom obnove crkve i zamijenjen latinskim.[11]

Podignute crkve i kapele

uredi

Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.).[2]

Gradeći tu crkvu otkrilo se da se na tom mjestu nalazila starokršćanska bazilika. Papa Nikola V. hodačasnicima crkvi Presvetoga trojstva u Vrilima udijelio je oprost. Hodočašće u čast Nikole V. i kraljice Katarine obavlja se 18. lipnja. Katarina je dala sagraditi i franjevački samostan, crkvu Svete Kate u Kreševu te kod Fojnice u Kozogradu kapelu,[2] zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“[12] te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.[13]

Katarina u tradicijskoj kulturi

uredi

Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti na njezin život – te se žene nazivaju »Katarinke«. Prema legendi je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce. Fra Bono Benić u svom Ljetopisu zapisao je da se u Sutješkom samostanu čuvaju: plašt, stola, svileni ubrus, kvadratična svilena vrećica, uškrobljeni rubac za misu, dio misnice. Sve to izvezla je i zlatom protkala kraljica Katarina.[14]

Sačuvana su njezina tri portreta; prvi je izradio Giovanni Bellini za njezina boravka u Rimu, drugi je u Sikstinskoj kapeli u sceni s gubavcem u Rossellijevom diptihu »Govor na brdu« i treći iz samostana u Kraljevoj Sutjesci, kojeg je predao fra Marin Nedić na čuvanje J. J. Strossmayeru.[2]

Posljednja kraljica Bosne?

uredi

Stariji istraživači Katarinu su smatrali pretposljednjom kraljicom Bosne,[15] jer posljednjom bosanskom kraljicom smatrali su kraljicu Maru, supruga posljednjeg kralja u Bosni (po tom tumačenju)[16] i kći despota Srbije, a ne Katarinu koja je bila supruga pretposljednjeg bosanskog kralja.[17][18][19][20][21][22][23][24][25] Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena u Bosni, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njen brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, koji je kraljicu Katarinu nazivao "Majka kraljica" iako je položaj kraljice u Bosni (prve žene kraljevstva) zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg kralja u Bosni, odnosno posljednja kraljica u Bosni.[26][27]

Pojedini suvremeni istraživači drže da je Katarina bila posljednja bosanska kraljica.[15] Uzroci legendi o Katarini, posljednjoj bosanskoj kraljici temeljito su ispitivani i povjesničari smatraju da su uspjeli otkriti razlog. Naime, nakon smrti njenog posinka, kralja Stjepana Tomaševića 1463, Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje kraljevstva u Bosni. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Marija ju je podržavala, ili se nije protivila. Osim toga, Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake (i krunu), koje su se prenosile s kralja na kralja, simbole kraljevske moći. Obje činjenice govore da je ona utjelovljavala posljednji oblik kraljevstva u Bosni, tj. da je sukladno tome bila posljednja kraljica. Zbog toga je se neformalno smatra posljednjom kraljicom u Bosni, iako ona to formalno nikad nije bila.[28]

Postoji i treće tumačenje, po kojem je nakon pada Kraljevstva Kotromanića istu funkciju preuzela Bosna Matije Korvina (teritorij, prijestolnicu, vlast, crkvenu i svjetovnu vlastelu te narod), iz čega proizlazi zaključak da je dinastija Korvin zapravo detronizirala dinastiju Kotromanić s prijestolja u Bosni, navodivši da su je kraljevina u Bosni priznata tek 1461. godinu i nešto prije njezina pada, a da su se cijelo vrijeme njenim suverenima smatrali hrvatsko-ugarski kraljevi, uz ogradu da se to odnosi na dio Bosne koji je kontrolirao Korvin nakon ratova iz 1463. i 1464.[29] Takvo gledište poznaje više bosanskih kraljica u vrijeme Katarine, već spomenutu Maru, zatim Beatricu Aragonsku, suprugu Matije Korvina. Nikola Iločki, Matija Radivojević i Matija Vojsalić bili su vazalni kraljevi te seanonimne supruge ne mogu smatrati bosanskim kraljicama.

Izvori

uredi
  1. Pandžić, Bazilije. Katarina Vukčić Kosača (1424. - 1478.) Bosna Argentina, Böhlau, Verlag Köln Weimar Wien 1995.
  2. a b c d e f g Nekić 1990, str. 549.
  3. Ni 600 godina nije izbrisalo njezin lik. Hrvatska radiotelevizija. 31. svibnja 2024. Pristupljeno 21. listopada 2024.
  4. Regan, Krešimir. Bosanska kraljica Katarina, str. 157
  5. Matica hrvatska, Hrvatska revija, s.n., 1978.
  6. Dragić, Marko. Od Kozigrada do Zvonigrada. Baška Voda-Mostar-Zagreb. 2001.
  7. Korać 2013, str. 65.
  8. a b c Korać 2013, str. 63.
  9. Korać 2013, str. 64.
  10. Istoria degli anni santi, tratta in gran parte da quella del p.l.f. T.M. Alfani, con aggiunte notabili
  11. Nekić 1990, str. 550.
  12. Franjevački samostan JajceArhivirana inačica izvorne stranice od 31. kolovoza 2017. (Wayback Machine) Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
  13. Franjevački samostan JajceArhivirana inačica izvorne stranice od 20. listopada 2016. (Wayback Machine) Bruno Ljubez: Crkva sv. Katarine na Katini (pristupljeno 27. studenoga 2016.)
  14. Dragić, Marko. Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti. Split, 2008., str. 329.
  15. a b Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 158
  16. Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
  17. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
  18. Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  19. Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
  20. Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
  21. Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
  22. Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
  23. Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
  24. Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
  25. Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
  26. Luigi Villari, The republic of Ragusa: an episode of the Turkish conquest, J.M. Dent & Co., 1904, strana 243.
  27. Dumbarton Oaks, Dumbarton Oaks studies, Harvard University Press, 1950.
  28. Marko Perojević, « Stjepan Tomaš Ostojić», Povijest Bosne i Hercegovine, sv. I. , III. izdanje, HKD Napredak, Sarajevo 1998.
  29. Krešimir Regan, "Bosanska kraljica Katarina", str. 159

Literatura

uredi

Članci

uredi

Vanjske poveznice

uredi