Džiju-džicu

Džiju-džicu ili kako je neki nazivaju Yawara, drevna je japanska borilačka vještina. Njen nastanak se veže za 16. stoljeće i za osnivača Shirobei Akiyamu, studenta medicine koji se školovao u Kini. On je prisustovao jednom neobičnom događaju koji ga je naveo na razmišljanje i bio prvi korak u nastanku ove vještine. Jednog zimskog dana Shirobei Akiyama je promatrao kako se grane okolnog drveća lome pod naletom i težinom sniježnog pokrivača, dok su se drvo i grane vrbe savijali ne pružajući otpor sniježnom nanosu. Na tom principu je zasnovao i vještinu kojoj je dao ime Džiju-džicu (Nježna vještina ili Vještina propusta).

 

Osnova svih tehnika i principa u džiju-džicu proizašla je iz Yoshin-ryu škole, čiji je osnivač Akiyama. Vještina se masovno razvijala u Sengoki Eri, i nastavila svoj razvoj i u drugim periodima japanske povijesti. U periodu građanskih sukoba vještinu su najmasovnije koristili samuraji. Ovaj period predstavlja razvoj džiju-džicu vještine kao borbene vještine, a tek onda kao period fizičkog i mentalnog učenja. Najbolje godine za Džiju-džicu predstavljaju period pred kraj 1869. koji je označen kao period povratka japanskog cara i prestanak vladavine feudalnog načina života i vlasti. Ovim događajem samuraji su povratili svoju čast i tradiciju, omogućili očuvanje džiju-džice od zaborava. Nakon toga, džiju-džicu se masovnije proširila na četiri kontinenta, posredstvom turista koji su posjećivali Japan. Nastanak džiju-džicu doprinio je razvoju i drugih borilačkih vještina, a tu se prvenstveno misli na džudo i aikido.^[2]

Zbog izuzetno nasilnog perioda u kom je džiju-džicu stvaran, vještina spada u nekoliko vještina za koje se ne može tvrditi da su defanzivne. Majstori džiju-džice nisu bili naivni, nisu vjerovali u krilaticu uzvrati udarcem nakon napada. Radili su na tome, da je ponekad dobra obrana snažan napad. Za vrijeme Edo perioda nekoliko stotina škola džiju-džice su javno dokumentirane i verificirane. Ipak, među mnogima od njih je kao razlika stajalo samo drugo ime, a ne i tehnika. Kako je doba feudalizma u Japanu prestajalo, tako se i potreba za džiju-džicu smanjivala. Mnoge škole su zatvarane ili su raspuštane s gubitkom reputacije instruktora koji više nisu imali posla kod veleposjednika koji su nestajali s Meiji reformacijom.

Kao spas za tadašnji džiju-džicu pojavljuje se Jigoro Kano koji pokušava održati vještinu živom kombinacijom različitih škola. Ipak, primoran zahtjevima tadašnjeg društvenog shvaćanja Jigor Kano vrši promjene u novonastaloj vještini džudo, uklanjajući nasilne tehnike i tehnike koje se nisu mogle sigurno izvoditi tijekom vježbanja. Tako modificirana vještina polako prerasta u šport koji se sve više počinje razilaziti od svoje izvorne vještine – džiju-džicu.^[2]

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće džiju-džicu tehnike su implementirane u sustav obuke na vojno-pomorskim akademijama u Japanu. Za vrijeme vladavine cara Hirohita, a prije izbijanja Drugog svjetskog rata, džiju-džicu su u vojsci poučavala mnoga tajna društva diljem Japana, a određen broj visokih časnika. Iz tog su razloga Saveznici pri kraju Drugog svjetskog rata škole džiju-džicua u Japanu proglasili leglom nacionalističkih ideja. Nakon poraza Japana, zapovjednik okupacijskih snaga, general Douglas MacArthur, zabranio je u toj državi rad svih džiju-džicu škola. Jedan dio samuraja, koji su formirali tajno društvo Black Dragon, bio je zadužen za prvi prsten osiguranja japanskog cara. Drugi dio džiju-džicua vježbao se u ilegali dok je najsličnije onom što podsjeća na izvornu samurajsku vještinu prenio Kam Hock Hoe, Kinez rođen u Kuala Lumpuru, u Maleziji u 1903. godine.^[3]

 

Postoje mnoge inačice ove vještine, što dovodi do različitih pristupa. Škole za džiju-džicu (Ryū, 流) uglavnom rabe sve oblike tehnika hvatanja (bacanja, uvrtanja, poluge na zglobovima, zadržavanja, privođenja, preusmjeravanja, gušenja i udarce rukama i nogama). Džiju-džicu je praktična vještina s maksimumom efikasnosti, koja ne zahtjeva fantastičnu snagu i fleksibilnost, koja se ne krije pod velom misticizma i psihologije, već se zasniva na realnosti sukoba bez ikakvog preuveličavanja. Osim goloruke borbe, mnoge škole su podučavale i uporabu oružja. Iz izvornih škola džiju-džicua i stilova (ryu-ha, 流派), proizašle su moderne borilačke vještine džudo, aikido, sambo, brazilski džiju-džicu, itd.

 

Kako je džiju-džicu imala mnogo aspekata, danas je ona postala temelj za različite škole (stilove) i vještine. Kako je svaki majstor uključivao nove tehnike i taktike u džiju-džicu, on je tako stvarao i razvio svoj ryū (školu). Neke od tih škola su džiju-džicu tehnike izmijenile, da više sebe nisu smatrale stilom ove vještine.

Oko 1600. godine bilo je preko 2.000 džiju-džici škola, većina sa zajedničkim karakteristikama. Specifične tehničke karakteristike varirale su od škole do škole. Mnoge gore spomenute generalizacije ne vrijede za neke škole džiju-džicu. Škole džiju-džice s dugom tradicijom su:

 

Nakon dolaska tradicionalne džiju-džicu na Zapad, vještina je prošla proces prilagođavanja od zapadnih majstora. Cilju je bio prilagoditi džiju-džicu zapadnoj kulturi. Danas postoji mnogo zapadnih stilova džiju-džicu, koji se u različitom stupnju drže svojih japanskih korijena.

Neke od najvećih škola na Zapadu (osnovanih nakon 1905.) džiju-džice su:

• Danzan-ryū
• Jugoshin-ryū
• Jiushin-ryū
• Goshin-ryū
• Njemačka džiju-džica
• Jigo Tenshin-ryū
• Atemi Jūjutsu
• Hakkō-ryū
• Small Circle Ju-Jitsu
• Seizan-Ryū Kempo Jūjutsu
• Budoshin Ju-Jitsu

Danas se džiju-džicu može vježbati kao izvorna japanska vještina (kobudo, 古武道) na isti način kao i prije više stoljeća, kao moderna vještina samoobrane ili kao vještina uz izmijenjene obrasce za športsku primjenu. Izvedeni športski oblici uključuju i džudo i brazilski džiju-džicu, koji je izveden iz starije inačice Kodokan džuda. Brazilski džiju-džicu je razvijen nakon što je Mitsuyo Maeda donio džudo u Brazil 1914. god. U to vrijeme džudo je još uvijek često bio pod nazivom džiju-džicu, i time se objašnjava zašto se ta džudaška izvedenica zove Brazilski džiju-džicu umjesto Brazilski džudo. Džiju-džicu je stariji oblik transkripcije iz razdoblja kada je vještina došla na Zapad. Po današnjem standardu za transkripciju i pravopis japanskog pisma na latinicu (Hepburnova romanizacija), naziv vještine može se pisati i kao džu-džucu; 柔術.

Rangiranje stupnjeva u džiju-džicu

Rang	Boja pojasa	Japanski naziv
6. Kyū		Rokkyū (六級)
5. Kyū		Gokyū (五級)
4. Kyū		Yonkyū (四級)
3. Kyū		Sankyū (三級)
2. Kyū		Nikyū (二級)
1. Kyū		Ikkyū (一級)
1. Dan		Shodan (初段)
2. Dan		Nidan (二段)
3. Dan		Sandan (三段)
4. Dan		Yondan (四段)
5. Dan		Godan (五段)
6. Dan		Rokudan (六段)
7. Dan		Nanadan (七段)
8. Dan		Hachidan (八段)
9. Dan		Kudan (九段)
10. Dan		Jūdan (十段)

Džiju-džicuke su rangirani u skladu sa svojim znanjem i rezultatima postignutim u borbama. Ne postoji ustaljen obrazac stupnjevanja koji se primjenjuje unutar svih klubova, saveza ili federacija u svijetu, ali je ustaljeno da se znanje i postignuti rezultati određuju bojom pojasa. Najčešće postoji šest učeničkih i deset majstorskih zvanja.

Dvorana u kojoj se vježba džiju-džicu zove se Dojo (dođo). Prilikom ulaska u dojo potrebno je da se učenici poklone u znak poštovanja onog što se uči. Ljudi koji vježbaju džiju-džicu obično se nazivaju džiju-džicuke. Džiju-džicuke vježbaju u vrsti kimona koja se zove Džudogi (džudo kimono). Da biste mogli učvrstiti kimono potrebno je imati obi (pojas), čija boja odgovara džiju-džicukinom rangu.

U džiju-džicu se pored tehnika bez upotrebe oružja, vježbaju i tehnike s oružjem. Za vježbanje džiju-džicu potrebno je imati tantō, a od ostalih oružja koristi se tonfa, pištolj i policijska palica.

U Hrvatskoj džiju-džicu je poznata od 1910. godine, kada je o ovoj vještini u Đakovu objavljena brošura.^[4]

• Hrvatski Ju-jitsu savez (HJJS)

• Jujutsugi
• Džudo
• Aikido

• The History and Style of Japanese Jujutsu