Hrvoje Hitrec

Hrvoje Hitrec rođen je u Zagrebu, 14. srpnja 1943. godine .^[3] Diplomirao je komparativnu književnost 1967. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.^[3] 1974. godine postao je glavnim urednikom humorističnog lista Kerempuh a 1985. godine imenovan je ravnateljem kazališta Trešnja.^[3] 1990.^[3] godine postao je prvi glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije a potom ministar informiranja.^[4]

Od 2005.^[3] godine predsjednik je Hrvatskog kulturnog vijeća.^[5]

Član je povjerenstva Nagrade Dr. Ivan Šreter za izbor najbolje riječi.^[6]

Član je Društva hrvatskih književnika.^[7]

U romanima, pripovijetkama, dramskim i televizijskim ostvarenjima najčešće mu je mjesto zbivanja grad Zagreb. Prvi Hitrecov roman je Pustinjakov pupak, pa zatim Manijak i Ljubav na crnom baršunu. Najveću su popularnost, i opet u zagrebačkom ambijentu, doživjeli Hitrecovi Smogovci, saga o odrastanju djevojčica i dječaka, u pet knjiga. Po Smogovcima napravljena je najdulja serija u hrvatskoj povijesti s velikim uspjehom. Autor je i drugih romana, kako za djecu (Eko Eko, Humandel), tako i za odrasle (Ur, Pustinjakov pupak, Ljubavi na crnom baršunu, troknjižje Kolarovi koje prate sudbinu zagrebačke obitelji kroz cijelo 20. stoljeće).

Jedan je od najistaknutijih ekologa u književnosti a njegova ekološka svijest najviše je izražena u knjigama za mladež kao što su: Eko Eko (1978.), Smogovci i strašni Bongo (1987.) te Zbogom Smogovci (1989.).^[8]

2010-ih objavio je romanesknu trilogiju o hrvatskoj povijesti. Prvi je roman Kolarovi o hrvatskoj političkoj povijesti 20. stoljeća. Slijeći je Što Bog dade i sreća junačka u kojem se bavio 19. stoljećem i banom Jelačićem. Treći roman iz tog ciklusa je Špilberk, gdje je zašao u 18. stoljeće, vrijeme baruna Trenka. Roman romansirano pripovijeda životopis baruna Trenku, vojnika, gospodina, kockara i junaka, najpopularnijeg ratnika tadašnje Europe, koji je preživio 102 dvoboja i 14 ranjavanja, ali ne i zatočeništvo u zloglasnom Špilberku, koji je druga strana medalje prosvijećenog apsolutizma.^[9]

Jedan je od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice. Dvaput je bio član Predsjedništva HDZ-a.^[10] Bio je vijećnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba, zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog sabora.^[4]

Član je predsjedništva Hrasta i predstavnik Hrvatskog kulturnog vijeća u Velikom vijeću Hrasta.^[4]

 

• Pustinjakov pupak, Društvo hrvatskih humorista, Zagreb, 1974.
• Smogovci: romančić za nešto stariju djecu i prilično mladu omladinu, Zagreb, 1976. i još 10 izdanja
• Priča o Osmanu, Zagreb, 1977.
• Manijak: humoristični roman, Znanje, Zagreb, 1978.
• Eko Eko, Mladost, Zagreb, 1979. i još 9 izdanja u Zagrebu i 2 u prijevodu
• Petrica Kerempuh, Mladost Zagreb, 1980.
• Ur, August Cesarec, Zagreb, 1982.
• Kratki ljudi ili smijeh na četiri kata, Mladost, Zagreb, 1984.
• Petrica Kerempuh i hrabri krčmar, Mladost, Zagreb, 1985.
• Petrica Kerempuh i praznoglavci, Mladost, Zagreb, 1986.
• Smogovci i strašni Bongo: romančić za djevojčice i dječake, njihovu stariju braću i sestre, te za nove i stare fosile, August Cesarec, Zagreb, 1987.
• Ljubavi na crnom baršunu, August Cesarec, Zagreb, 1987.
• U sredini mojih dana: knjiga o filmu, Klein Film, 1988.
• Petrica Kerempuh i čarobne kuglice, Mladost, Zagreb, 1989.
• Zbogom, Smogovci: romančina za sve uzraste ali posebno ipak za djecu i omladinu, August Cesarec", Zagreb, 1989.
• Vanjkuš zagrebački, Studio Promotion, Zagreb, 1990.
• Lijepa moja: sjećanja jednoga domoljuba: 1988. – 1992., (memoarska knjiga), Azur Journal, Zagreb, 1992.
• Dan kada se rodio Isus, Mosta, Zagreb, 1993.
• Tomislav i Adriana, Mosta, Zagreb, 1993.
• Smogovci u ratu, (ilustrirao Oto Reisinger), AGM, Zagreb, 1994.
• Zagreb: hrvatska prijestolnica, Zagreb, 1994.
• Zagrebačke legende, Turistkomerc, Zagreb, 1994.
• Kanjon opasnih igara, Mosta, Zagreb, 1994.
• Pahuljica, Mosta, Zagreb, 1994.
• Hrvatska povjesnica, Mosta, Zagreb, 1995.
• Hrvatska bogorodica, AGM, Zagreb, 1996.
• Smogovci i biće iz svemira, Mosta, Zagreb, 1996.
• Staklena cipelica, Mosta, Zagreb, 1997.
• Velika knjiga zaborava, (politički članci), HKZ-Hrvatsko slovo, Zagreb, 1998.
• Gradsko kazalište Trešnja 1999., Gradsko kazalište "Trešnja", Zagreb, 1999.
• Priče iz Držića, AGM, Zagreb, 2000.
• Najljepše priče hrvatske renesanse, AGM, Zagreb, 2002.
• Priče iz hrvatske starine (17. i 18. stoljeće), AGM, Zagreb, 2002.
• Kolarovi, Školska knjiga, Zagreb, 2004., ISBN 953-0-61622-8
• Matko na štakama, Mosta, Zagreb, 2004., ISBN 953-226-042-0
• Humandel, Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-61231-0
• Hrvatske legende, Školska knjiga, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-0-61222-2 nevaljani ISBN
• Što Bog dade i sreća junačka, Školska knjiga, Zagreb, 2010.
• Asasin ili latica u nevolji, AGM, Zagreb, 2012. (2. najčitaniji roman u Hrvatskoj listopada 2012. prema Hrvatskom knjižničarskom društvu)
• Hrvatske kronike, Naklada Đuretić, Zagreb, 2015., ISBN 978-953-7911-36-2
• Špilberk, Školska knjiga, Zagreb, 2016., ISBN 978-953-0-61673-8
• Samo sreća, ništa drugo, AGM, Zagreb, 2018., ISBN 978-9531744898
• Vladar Bosne, AGM, Zagreb, 2020., ISBN 978-953-1-74516-1
• Dux Chroatorum, Školska knjiga, Zagreb, 2022., ISBN 978-953-0-62286-9

Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

Dobitnik je značajnih književnih nagrada: Ksaver Šandor Gjalski (za roman Ljubavi na crnom baršunu),^[11] Ivana Brlić Mažuranić i Grigor Vitez.^[3][12] Godine 2021. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.^[13]

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Hrvoje Hitrec

• HKV Članovi - Hrvoje Hitrec