Dubravko Horvatić

Dubravko Horvatić, hrvatski književnik, , prvi glavni urednik Hrvatskoga slova

• U bogatoj povijesti hrvatskoga novinstva, dužoj od dva stoljeća, bilo je niz pokušaja pokretanja listova, koji nisu nikad ugledali svjetlost dana. Matoš je, primjerice, snatrio o književnom listu, a nikad ga nije uspio objaviti. I uredništvo «Hrvatskoga slova» obuzimala je bojazan da ne će uspjeti, da će svi napori ostati uzaludni, da trud ne će donijeti učinke. Srećom, sada možemo ponoviti one riječi, koje je Dragutin Antolek-Orešek, pokrećući u Varaždinu godine 1861. humoristički list «Podravski jež», stavio u nadnaslov lista: «Pak ste rekli da ga ne bu!» Hrvatska napokon dobiva, nakon gotovo četvrt stoljeća, ponovno svoj tjednik za kulturu.^[1]

• Nadamo se da se već na temelju ovoga, prvoga broja može razabrati usmjerenje «Hrvatskoga slova»: želimo prikazati našu kulturu u njezinoj cijelosti i sveobuhvatnosti, prateći zbivanja u svim dijelovima hrvatske države, ne praveći nikakve razlike između njih, te pratiti ona područja izvan naše države, gdje hrvatski narod stvara svoju kulturu. Svrha nam je pridonijeti stvaranju duhovnoga društva u hrvatskom narodu, te tako poraditi na reciviliziranju i rekulturalizaciji naše domovine. Posvema okrenuti hrvatskoj kulturi, želimo biti otvoreni i stranim kulturama, jer nijedna kultura ne može opstati, ako nije prožeta univerzalizmom. «Čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva, koliko više prima, da bi predala dalja» - stihovi su Tina Ujevića, koji će nam u uredničkom poslu i predavanju «Hrvatskoga slova» javnosti biti stalno na umu, svijesti i savjesti kao misao vodilja. (1. broj, 28. travnja 1995.)^[1]

• Gotovo već pet godina traju napadaji na hrvatsku državu iz raznih skupina, i legalnih, i ilegalnih, i poluilegalnih. Svima je njima stalo da sruše ono što su Hrvati i drugi državljani Republike Hrvatske odlučili. Nakon što nisu uspjeli učiniti ono što su mislili da će učiniti oružjem, danas pokušavaju učiniti različitim akcijama, različitim skupinama koje djeluju protiv interesa hrvatskoga naroda i hrvatske države. Nama je danas bjelodano da takvi ljudi (ako su to ljudi, jer rade protiv svoga naroda) zapravo inzistiraju na nekakvim federacijama, konfederacijama i sličnim tvorevinama pa zvale se one jadranska ili balkanska. Pokušavaju to putem inozemnoga tiska, od talijanskoga pa do srpskoga, i neprestano nam nameću ono protiv čega smo vrlo otvoreno. Mi Hrvati to ne ćemo dopustiti. Na koji ćemo način to pokazati i svjetskim moćnicima i domaćim izdajnicima (to su njihove riječi, i oni te riječi vole)? Na onaj način koji svjedoči da je hrvatska kultura od vremena Branimira i Zvonimira uvijek pokazivala svoju univerzalnost i svoju zaokupljenost za svoj narod. Naravno je da mi, sljedbenici Baščanske ploče i svega onoga što su naši pretci učinili prije toga, slijedimo njihovu nit, njihovu putanju i da na taj način pridonosimo onome za što su se oni stoljećima zalagali. ^[1]