Razgovor:Jagoda Truhelka

Zlatni danci- U Ameriku'

Labudovoj ulici ima jedna mala žuta kućica, zgodna kao škatuljica. Na njoj su dva prozorca, sjajna i bistra kao dva dječja oka. Ima i jedna vrata, no koliko su prozori veliki blistavi, toliko su vrata mrka i ozbiljna. Često se smišljaš, prije nego što ćeš ući. Pred kućom rastu bezbrižna dva duda pa granama lijepo zaklanjaju kućicu.To je kumina kuća iz vana. Za prozorom sjedi vas božji dan kuma i plete čarape. Pred njom na stoliću stoji košarica, u njoj klupka svake vrste i boje, igle i čarape, gotove i počete.Kuma plete, broji oka na igli, miče prstima, a igle sitno zveckaju. Nekad iznad naočari izviruje na okno na ulicu, da vidi tko prolazi, pozdravi koga-toga, pa onda opet pogleda na drugu stranu spram kuhinjskih vrata ne dolazi li tkogod, i plete, plete pa sluša „Pubera", kanarinca, kako na ormaru pjeva u svom zelenom kavezu.U kući i oko kuće vlada divan red, sjajna čistoća, i svečana tišina.Na ulici nešto zaštropota. Kola nisu, jer bi podigla prašinu kao oblake gustu, a opet jest nešto, jer se čuje kao nekakva škripa točkova i klopotanje po taracu od opeke.Sluša kuma, nadnese oči nad naočari i gleda na prozor. Ne vidi ništa. Klopotanje prestalo upravo pred kućom. Zatutnji na vratima. Kuma se digne i uputi se pletući na dvor pa u trijemak, da vidi tko je.Kad otvori vrata, a to pred njom čudni putnici. Troje djece, jedno drugome do ušiju. Djevojčica Anica, petogodišnja, u jednoj ruci nosi košaricu zlatnih kajsija, drugom vodi Dragoša za ruku. Cijelim putem od kuće duž tarabe do kume hvalio se Dragoš: - Hoće kuma dati „sodoju" Dragošu.Treći je u društvu bio Ćiro. Gologlav, kosa mu se sja kao srebro na suncu. Za sobom vuče svoja „kolica". Dugačka motka, na kraju joj klamiću dva sitna točka, škripaju, cvile, pjevaju, milota ih slušati.- A gle, kakvi su to gosti? - pita kuma i nadvije oči nad naočari. - Ju, Ćiro u novoj haljinici. A tko ti jee dade?- Mama napravila - odgovori Ćiro nehajno i pogleda iza sebe na dugačku motku na kojoj se na kraju oklempila dva točka.- A kakvo je to čudo s vama? Da mi to niste u kuću ponijeli!- To su moja kolica - branio Ćiro svoje dobro.- A šta, tvoja kolica, aT moja je kućica, i u njoj nema mjesta za tako golema kola. Ostavi ih tu pred kućom, neće ih nitko odnijeti.Gleda Ćiro na kumu, pa na svoja kolica ne zna što da odabere. Najposlije ostavi kolica; u kuminoj kući ima još zanimljivih stvari.Anica izruči mamin pozdrav i preda kajsije.- Iz naše su bašče - reče.- Ju, kako su lijepe, žute! - zadivi se kuma. - Baš hvala mami i tebi što si mi ih donijela. Onda se svi spuste na hodnik u dvor, pa kroz kuhinju u sobu.- Eto, tu na krpi dobro očistite tabane rekne kuma i pomogne najmanjemu Dragošu, da izvede ovaj potrebiti posao, bez kojega se ne može kumi u kuću, pa da dođe baš sam ban.Kuma iz stražnje sobe odnekle iznese pun tanjur kolačića: zvijezda, srdaca, kolesa, ribica, pa ponudi djecu.- AT nemojte po podu mrviti, nego lijepo podnesite lijevu ruku pod usta - zapovjedi kuma. I to se učinilo i onda kuma opet sjela za prozor pa uzme dalje plesti, a djeca stala sred sobe, žvaču slatke kolačiće, podnose poslušno ručice pod usta, pobiru mrvice i ogledavaju se. Jer kumina je kuća bila djeci puna zanimljivih stvari. Ona su tu kuću voljela kao svoju rođenu, ali su je više poštivala, jer se tu ni u šta nije smjelo dirati. Nu dosta im je već bilo i to: stani pa zini uokolo po zidovima. Tu ima sva sila slika, lijepih, šarenih, junaka na konju i zmajeva,svetaca, anđela i bogo i majka božja.- Je F te, kuma - počne Ćiro pošto je usta oslobodio posljednjega zalogaja - je l' te, ovo je sveti Juraj na konju? - To se pitanje svaki put ponovilo čim bi se Ćiro našao u kume. Još doda: -I ja bih htio imati konja.- A šta će ti konj, imaš kola - rekne Anica, koja je stala pred stakleni ormar do kojega se Dragoš kušao podignuti njuškajući nosićem po zraku. - Išao bih u Ameriku - odgovori Ćiro i pomakne se pred prvu sliku daje prouči.Međutim Dragoš nabraja sa sestricom što sve vide kroz staklena vrata ormara: tanjura, čaša velikih i malih, bijelih i šarenih boca, fildžana s cvijećem, vrčiča za kavu i mlijeko isto pisanih cvyećem, kutija za šećer, jedno sitno djetence od voska pod staklenim zvonom, malog Isusa, pa gospođu od porculana s perjanicom na glavi, pozlaćeno raspelo, spravu za pisanje, guščja pera, lijepo obrezana i sasvim još nova i bijela, za kuma, da njima piše. U jednom su redu knjige, zlate se na njima slova. Anica kuša da pročita jer već pomalo umije čitati. Pozna ona o pa i, u, zna da se njeno ime počinje sa A.Dragoš pošao k peći, čučnuo na zemlju gdje je na jastuku ležalo crno kudravo psetance. Pa, kao svaki put kad bi se došlo kumi, oprezno ga pomiluje po glavi i kao svaki put reče:- Hoće pseto Dragoša ugristi.- Neće, ne boj se, samo nemoj jako dirati - odgovori kuma koja je oči visoko nadnosila nad naočari i budno nadzirala dječje gledanje.- Što bi grizao -javi se Ćiro ispred svoga promatranja slike koja je prikazivala uzburkano more - šta bi grizao kad nije ni živ nego je od vune? A je l' te, kuma, ovo je veliko more i ono je lađa i ona putuje preko mora čak u Ameriku, je l' te? - nastavi držeći ruke na leđima, a bjelkastu glavicu držeći uvis.- Ne znam ti ja, sinko, putuje li baš u Ameriku - odgovori kuma.- Ja bih htio u Ameriku - kao više za sebe rekne Ćiro. A onda će Anica:- A kuma, bi F smjela u šupu (sušu), da vidi mačiće jesu l' već veliki narasli?-1 ja viditi mačiće - vrisne Dragoš i prihvati se sekine pregače.- Ajdete, samo nemojte učiniti kvara - odvrati kuma. Baš je bila usred brojerga očica, jer je bio red da se počne peta, a kad razradi očice, otići će za djecom.Odu djeca. Preko praga i kuhinjom zatopću nejednake stope dječje. Anica s Dragošem najprvo. Ćiro polako za njima. Ustali se pred oniskim stalkom na kojemu je stajalo sijaset lula kumovvih: dugih i kratkih kamiša, od gline, od porculana i štive, bijelih, žutih, crvenih s kapcima i bez kapaka. Uz lule visjele duvankese sa čačkalom, stajale kutije s duhanom.- Da nisi opet dirao u kumove lule! - zaori kumin glas iz sobe.- Neću, neću - javi se Ćiro glasno, a onda će u sebi: - Pih, i te lule! Što su se neki dan uzvikali zbog one jedne lulice. A bila je baš najmanja.A šta ono bi? Baš ništa! Našao se tu Ćiro kod kume, a kad je opet pošao kući, uzeo „slučajno" jednu lulu, onu baš malu crvenu lulicu, sjeo s njom pred kućicu na kamen, pa lulu napunio prašinom, onom lijepom sitnom prašinom što je od nje puna cesta, pa stao veselo pušiti i naizmjenice pjevati:Sjedi dida na kamenu Drži pušku na ramenu.A lulica se divno pušila, sve se oko njega vijali oblaci. Kad je ispušio, onda je opet lijepo odnio lulu na njeno mjesto u kuhinju. I to je eto bilo sve.Ja takva se podigla galama i urnebes po radi toga! Došao kum uveče kući, hoće da zapali lulu. Sjedne, napuni je duhanom, iskleše iskru iz kremena pa se lijepo zapali guba, ali -duhan - neće da se zapali. Duše kum, izvlači zrak, uvlači ga, a ništa, guba se utrne, duhan neće da gori. Onda kum uzme čačkalicu, bocka po luli, ruje po duhanu, pali, i opet ništa:Šta mu je, ubio ga grom! - psuje kum, istresa lulu, a to ispadne prašina.

(Kraj Ulomaka)