Polupustinja

Polupustinja, geomorfološko područje koje opstoji u velikoj oskudici vlage s vrlo slabim vegetacijskim pokrovom. Nerijetko prolazi kroz duga razdoblja bez oborina ili vrlo oskudnih oborina. Izvori vode su rijetki i slabi. Prijelazni je oblik od pustinje ka drugim oblicima.

Zajedno s pustinjama prostiru se na trećini površine svih kontinenata i na ozemljima oko šezdesetak država. Danas se natapa samo oko 4% (2 milijuna km²) pustinjskih i polupustinjskih regija.^[1] Prirodne su savane nastale u pojasu između tropskih kišnih šuma s jedne i polupustinja i pustinja s druge strane.^[2]

Polupustinja je također jedno od glavnih flornih područja u Europi, uz tundre, crnogorične šume, mješovite listopadne šume, sredozemne šume i šikare, te stepe. Od flornog područja (eurosibirsko-sjevernoameričko florno područje) uz Sjeverno ledeno more gdje je oskudna vegetacija tundre se preko prijelazne zone šuma stepa na to florno odručje u jugoistočnome dijelu europskog prostora nadovezuje iransko-kaspijsko florno područje s velikim prostranstvom travnatih zajednica stepa i polupustinja. U istočnoj Europi, od Crnoga mora do podnožja Urala, raširena je travnata stepa, a u sušnijim područjima na jugoistoku, razvija se postupno vegetacija polupustinja; gust travnati sloj nestaje, a zamjenjuju ga trnoviti grmovi i trajnice, te sukulente. U području sa suhom kontinentalnom klimom raširena je vegetacija stepa i polupustinja. Glavna vegetacijska sezona je stepama proljeće i rano ljeto, kada je najviše oborina. U kasno ljeto i u jesen biljni se pokrivač isuši, a zimska hladnoća uzrokuje potpun prekid vegetacije. Fauna je slična stepskoj s obiljem gmazova, otrovnih pauka i kukaca.^[3]

Za Europu je specifično stvaranje takozvanih polu-pustinja koje obuhvaćaju i područja izrazitog zelenila, kao i iznimno sušna područja na istom lokalitetu. Primjer jedne od polupustinja u Europi je Accona u Toskani, talijanskoj pokrajini.^[4] Klima španjolske primorske pokrajine Almeríje u Andaluziji je polupustinjska, a u njenoj polupustinji Tabernas snimani su brojni vesterni.^[5]

Regija Kalahari u Africi većim je dijelom polupustinja,^[6] osim krajnjeg jugozapada.^[7] Gotovo 90% prostora Džibutija je pustinja i polupustinja.^[8] U tropskom dijelu Afrike vegetacija savana i polupustinja raširena je više nego tropska šuma.^[9] U azerbajdžanskom Nahičevanu u ravnici se mjestimice razvila polupustinja.^[10] Na istoku Senegala razvila se polupustinja sahelske vrste.^[11] Sjeveroistok Srednjoafričke Republike je polupustinjski.^[12]

U Aziji su polupustinje, osobito slane, u aralsko-kaspijskoj ili srednjoazijskoj regiji holarktičkoga područja i biljni se je svijet te regije prilagodio se suhoj, kontinentskoj klimi, koja uvjetuje dvokratni godišnji prekid vegetacije: zimski i sušni.^[13] U Kini je Unutarnja Mongolija velikim dijelom polupustinja^[14] a Xinjiang u ravničarskom dijelu je polupustinjski i pustinjski (Takla Makan).^[15]

U Americi je poznata polupustinja Llano Estacado u južnom dijelu Visoke ravnice (High Plains). Sjevernoamerička pustinjska i polupustinjska regija obuhvaća područje između Sierra Nevade i Kaskadskoga gorja na zapadu i Stjenjaka na istoku. U andskom području Južne Amerike nalazi se i područje polupustinje s bodljikavim grmovima.^[16] Prerije, suhi travnjaci Sjeverne Amerike u svojem južnom dijelu prostiranja, na području sjeveroistočnog Meksika su polupustinja i pustinja.^[17]

Ruski botaničar Boris Aleksandrovič Keler pisao je o ruskim polupustinjama.^[18]