Alfred Tarski

Alfred Tarski (Varšava, 14. siječnja 1901. – Berkeley, 26. listopada 1983.), poljsko-američki logičar i matematičar, najpoznatiji po radu u područjima teorije modela, metamatematike i algebarske logike.^[1][2]

Podrijetlom iz obitelji židovskih korijena, rođen je u Varšavi koja je tada bila u sastavu Ruskog Carstva. Studirao je matematiku i filozofiju na Sveučilištu u Varšavi. Doktorira 1924. Ženi se 1929. U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata je na kongresu u SAD-u, gdje ostaje i tokom ratnih godina, a obitelj je primorana ostati u Poljskoj.^[3] Pridružuju mu se u Kaliforniji tek 1946. po završetku rata.

Nekoliko godina predaje na Harvardu, zatim prelazi na Berkeley. Do kraja života je profesionalno vezan za Berkeley, gdje je utemeljio istaknutu školu za logička i matematička istraživanja.^[3] Znatan doprinos je dao i apstraktnoj algebri, topologiji, matematičkoj logici, teoriji skupova i analitičkoj filozofiji. S Abrahamom Robinsonom je razvio matematičku teoriju modela. Smatra se najvećim logičarem 20. stoljeća, nakon Kurta Gödela, a time i jednim od najvećih logičara svih vremena. Utjecao je na vodeće američke analitičke filozofe druge polovice i kraja 20. stoljeća (Donald Davidson, Willard Van Orman Quine).

• Pojam istine u formaliziranim jezicima (Pojęcie prawdy w językach nauk dedukcyjnych), 1933.
• O pojmu logičke posljedice (O pojęciu wynikania logicznego), 1936.
• Uvod u matematičku logiku i metodologiju matematike (Einführung in die mathematische Logik und in die Methodologie der Mathematik), 1937.
• Metoda odlučivanja za elementarnu algebru i geometriju (A Decision Method for Elementary Algebra and Geometry), 1948.
• Algebra kardinalnih brojeva (Cardinal Algebras), 1949.
• Nerazriješene teorije (Undecidable Theories), 1953.
• Logika, semantika i metamatematika (Logic, Semantics, Metamathematics), 1956.^[1]