Władysław Reymont

Reymont je rođen u porodici orguljaša. Njegov otac, Józef Rejment, bio je načitan, imao je muzičko obrazovanje i služio je kao orguljaš u župi Tuszyn, a vodio je matičnu knjigu i prepisku župnika s ruskim vlastima. Majka, Antonina Kupczyńska, imala je talenat za pričanje priča. Potjecala je iz osiromašenog krakovskog plemstva; u zrelim godinama spisatelj je tu činjenicu često isticao.

Njegovi roditelji su željeli da postane orguljaš. Odbijao je da pohađa škole, često je mijenjao profesiju, mjesto stanovanja, puno je putovao po Poljskoj i Evropi. Završio je Varšavsku nedjeljnu zanatsku školu. 1880–1884 studirao je krojenje u Varšavi, nakon čega je postao kalfa. U periodu 1884–1888 bio je glumac putujućih pozorišnih grupa, zatim se 1888–1893, zahvaljujući očevoj zaštiti, zaposlio kao niži službenik Varšavsko-bečke željeznice, radeći između ostalog u Rogówu i Lipcu. 1890. godine spisatelju je umrla majka. Živio je od književnog rada od 1894. godine, kada se preselio u Varšavu, ali je prve pesme napisao već 1882. godine.

13. jula 1900. Reymont je imao željezničku nesreću. Hospitalizovan je sa dva slomljena rebra, ali je u medicinskom izvještaju stojalo da je pisac imao 12 slomljenih rebara i druge telesne povrede, a nije poznato da li će i dalje moći psihički da radi. Bolničku bilješku je krivotvorio dr. Jan Roch Raum.^[2] Visoka naknada od 38.500 rubalja pomogla mu je da stekne finansijsku nezavisnost.

Dana 15. jula 1902. u Krakovu se oženio Aureliom Szabłowskom iz kuće Schatzschnejder, vjenčanje je održano u crkvi Karmelita u Piaseku. Iste godine umire njegov brat Franciszek.

Władysław Reymont svjedočio je događajima revolucije 1905. godine. On je opisao svoja zapažanja sa generalnog štrajka i demonstracija u Varšavi, nakon objave ustavnog manifesta cara Nikolaja II u tekstu Kartki z notatnika (Stranice sveske) u br. 45 Ilustrovanog nedeljnika. Zbirka njegovih memoara iz tog perioda, pod nazivom Z konstytucyjnych dni. Notatki (Iz ustavnih dana. Bilješke) je ponovo štampana 1956. godine u trećem tomu Dzieł wybranych (Izbornih radova), pod naslovom Novele.

Bio je član Nacionalne lige prije 1914. Kao odgovor na izjavu glavnokomandujućeg ruske vojske, velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča Romanova, od 14. avgusta 1914. godine, potpisao je telegram zahvalnosti, u kojem je, između ostalog, naveo je da će krv sinova Poljske, prolivena zajedno sa krvlju sinova Rusije u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, postati najveći zalog novog života u miru i prijateljstvu dva slovenska naroda.

Godine 1920. kupio je imanje u Kołaczkowu.

Reymont je 13. novembra 1924. dobio Nobelovu nagradu, ali je nije uspio preuzeti zbog lošeg zdravlja. 1. maja 1925. pridružio se Poljskoj narodnoj stranci „Piast“. 16. maja 1925. dobio je titulu počasnog člana Društva poljskih novinara u Lavovu. Dana 15. avgusta 1925. godine učestvovao je na proslavama u Wierzchosławicama, gdje mu se poklonilo oko 15.000 seljaka iz cijele Poljske. Do kraja života bio je član kaptola Reda Polonia Restituta.

Umro je 5. decembra 1925. u svom stanu na adresi Górnośląska 16 u Varšavi. Njegovo tijelo je 6. decembra svečano premješteno iz ul. Górnośląska do katedrale sv. Jana, gdje je lijes bio izložen javnosti. 9. decembra sahranjen je u Aveniji zaslužnih na groblju Stare Powązki, a srce mu je ugrađeno u stub crkve sv. Križa.^[3]

Reymontov rad je raznolik po temi, literarnoj formi i nejednak po svojoj vrijednosti. U svoje moralne romane uključio je elemente društvene kritike. Władysław Reymont je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1924. za svoj roman Seljaci . Reymontovi protiv-kandidati za ovu nagradu bili su Stefan Żeromski i Thomas Mann; prvi se smatrao istaknutijim piscem, ali je njegovu ličnost odbacila Švedska akademija, što je pravdano njegovim antigermanizmom.

To je jedan od najistaknutijih Reymontovih romana, nakon Seljaka, najčešće prevođen na strane jezike i adaptiran u filmove. Počeo je da prikuplja materijal za njega 1896. godine, boraveći skoro godinu dana u Łódźu (objavljeno 1897–1898 u „Varšaski Kurir“, a posebno izdanje 1899). Junak ove studije je kapitalistički grad koji je Łódź postajao u to vrijeme. Uporedio ga je sa čudovištem koje uništava obične ljude, a s druge strane psihički izobličava vlasnike velikih bogatstava.

Tema romana je mehanizam „stvaranja novca“ njegova tri glavna junaka, od kojih je jedan Poljak (Karol Borowiecki), drugi Nijemac (Max Baum), treći Jevrej (Moryc Welt). Razlike u porijeklu i običajima ih ne dijele, naprotiv – prijatelji ih koriste za efektivnu akciju i pobjedu protiv konkurencije. Zajedno su osnovali fabriku, dijele zajednički interes, zajednički osjećaj da pripadaju Lodzermensch grupi .

Uprkos društvenoj kritici, Obećana zemlja nije samo politički manifest. Živopisna i naturalistička slika Łódźa i njegovih stanovnika primjer je Reymontovog antiurbanizma, njegove ljubavi prema prirodi i suprotstavljanja „prirodnog“ seljačkog i seoskog okruženja (njegovih običaja, sistema vrijednosti) sa „patološkom“ urbanom sredinom. Ironičan naslov ovog romana postao je novinarski termin za Łódź u Poljskoj, koji je vremenom lišen svog pejorativne sjene.

Roman je dva puta ekranizovan:

• Obećana zemlja (1927.), u režiji Aleksandra Hertza,
• Obećana zemlja (1974.), u režiji Andrzeja Wajde,

Priča je nastala 1901–1908. Sadrži realističnu sliku života jedne seljačke zajednice. Napisana je na specifičnom, kolokvijalnom jeziku, koristeći dijalekatske elemente. Život zajednice sela Lipce, s jedne strane, određen je ritmom prirode (pojedinačni romani su naslovljeni nazivima godišnjih doba – počevši od „Jesen“), povezanim aktivnostima, radom na zemlji, kao i običajima i obredima, a s druge strane, tekućim društveno-ekonomskim promjenama na selu i povezanim sporovima (ekonomsko raslojavanje sela, sukobi sa vlastelom).

U ovu pozadinu utkana je i glavna radnja romana, a to je romansa mlade, lijepe i strastvene Jagne – supruge bogatog farmera Macieja Boryne sa njegovim sinom Antekom i odnos seljačke zajednice prema ovom događaju. Nakon smrti Macieja Boryne (koji je predvodio pobunu seljaka protiv dvora), Jagna je stigmatizirana i protjerana od strane seoske zajednice, što je vodi u ludilo, dok Antek, pomiren sa sudbinom, preuzima očevo gospodarstvo.

Roman Seljaci odnosi se na fascinaciju seljačkom energijom, prirodnošću i jednostavnošću života, karakterističnu za mnoga djela s početka 20. stoljeća, koja se ponekad naziva i „seljačka manija“.

Roman Seljaci sniman je dva puta, 1922. i 1972. godine. Premijera prvog od ovih filmova održana je 7. aprila 1922. godine, u režiji Eugeniusza Modzelewskog, a glume: Mieczysław Frenkiel (Maciej Boryna), Maria Merita (Jagna), Henryk Rydzewski (Antek Boryna), Anna Belina (Hanka). Drugi od ovih filmova premijerno je prikazan 7. decembra 1973. Film je režirao Jan Rybkowski, snimatelj je bio Marek Nowicki, muziku je kreirao Adam Sławiński. Glavne uloge tumačili su: Władysław Hańcza (Maciej Boryna), Emilia Krakowska (Jagna), Ignacy Gogolewski (Antek Boryna), Krystyna Królówna (Hanka).

Pobuna je posljednji Reymontov roman, objavljen 1922. u Ilustrovanom nedeljniku, a 1924. objavljen je kao knjiga. Roman se radikalno razlikuje od Reymontovih ranijih djela, jer je spoj bajke i antiutopije o pobuni životinja protiv čovjeka. Ustanak počinje propovijedanjem plemenitih parola o jednakosti, pravdi i izgradnji sveopće sreće, a zapravo završava krvavim klanjem i istrebljenjem. Roman je bio parabola o teroru, što je bila Oktobarska revolucija, i koju je Reymont posmatrao tokom pet godina između njenog početka i godine nastanka romana. Iz ideoloških razloga u Narodnoj Republici Poljskoj, roman je zabranjen i zaboravljen. Prvo poslijeratno reizdanje romana dogodilo se 2004. godine u izdavačkoj kući „Fronda“.

• Zdzisław Dębicki, Reymont.
• Barbara Kocówna, Reymont: opowieść biograficzna, Ludowa Spółdzielnia Wydawnicza, Warszawa, 1971.
• Józef Rurawski, Władysław Reymont, Warszawa, 1988.
• Stefan Lichański, Władysław Stanisław Reymont.

 

Commons ima datoteke na temu: Władysław Reymont

• nobelprize.org